zlostavljanje i zloupotreba djece

Amra Delic | Novi Horizonti br/str. 47

Svako dijete ima pravo osjecati se sigurnim i voljenim,
kao i pravo na mogucnost da raste slobodno i zašticeno od nasilja.


Nasilje koje se sprovodi nad djecom ozbiljan je i složen problem. Još od antickih vremena djeca su bila zlostavljana, osakacivana i zloupotrebljavana od strane odraslih (deMause, 1974), a zabrinutost vlada, nevladinih organizacija, kao i društva za prevenciju nasilja nad djecom pojavila su se tek u XIX stoljecu. Iako vec tada shvaceno kao ozbiljan socijalni problem, bilo je potrebno da prode gotovo 100 godina da bi se nasilje nad djecom prepoznalo i priznalo kao bitan nacionalni problem u velikom broju zemalja. Tako je krajem sedamdesetih godina XX stoljeca, u SAD-u donesen Zakon o obaveznom prijavljivanju zlostavljane i zapostavljene djece, a ucinjeni su i prvi napori u smislu lijecenja ove djece i njihovih porodica. Fizicka i seksualna zloupotreba djeca nastavlja se i danas, u mnogo vecem obimu nego što to vecina ljudi može i zamisliti, a sama pojava ne predstavlja prijetnju samo djeci nego i porodici i društvu u cjelini.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), nasilje se definira kao: “namjerna primjena fizicke sile ili moci, sa ciljem zastrašivanja ili stvarna, nad samim sobom, drugom osobom, grupom ili zajednicom, a koja rezultira ili je velika vjerovatnoca da ce rezultirati povredivanjem, smrcu, osjecanjem uskracenosti, psihickim poremecajima ili smetnjama u razvoju.” Prema podacima UNICEF-a, tokom 2001. ubijeno je 2 miliona djece, 6 miliona teško je ranjeno ili trajno onesposobljeno, a 12 miliona djece ostalo je bez svog doma.

Zlostavljanje je opci pojam koji obuhvata sve forme namjernog povredivanja djece od strane roditelja, staratelja, ili drugih osoba kojima su povjerena na cuvanje i brigu (Husain, 1991). Prema izvještaju SZO, žrtvama zlostavljanja ili zanemarivanja svake godine u prosjeku postaje 40 miliona djece mlade od 15 godina. Zlostavljanje i zanemarivanje djece predstavlja jedan od najozbiljnijih oblika ugrožavanja djece. Ovaj problem karakterizira tzv. “crna statistika”, a znatan broj zlostavljane i zanemarene djece nikad se ne otkrije. Istraživanjem koje je za potrebe UNICEF-a sprovedeno u periodu od decembra 2000. do februara 2001. godine, a kojim je obuhvaceno 15.200 djece u dobi od 9 do 17 godina iz 35 zemalja Evrope i centralne Azije, dobijeni su slijedeci rezultati: Šest od desetoro djece trpe fizicko ili verbalno zlostavljanje i agresivno ponašanje kod kuce. Jedno od šestoro djece ne osjeca se sigurnim na ulicama mjesta u kojem žive. Cetvrtina mladih u dobi od 14 do 17 godina imaju, medu prijateljima iste dobi, ili znaju za, mlade koji su korisnici droga. Vecini djece nije poznato kako se zaštiti od virusa side. Gotovo polovica ima vrlo malo ili nikakva saznanja o svojim pravima (Internet baza podataka).



Jedna od užasnih životnih istina je da se agencijama za zaštitu djece, u Sjedinjenim Državama, godišnje prijavi oko tri miliona slucajeva sa sumnjom na zlostavljanje i zanemarivanje djece (Children’s Defense Fund, 1987). Rezultati jednog istraživanja sprovedenog na nacionalnom nivou ukazuju da broj registriranih slucajeva predstavlja zapravo 30% od stvarnog stanja. Prema statistickim podacima, više od polovine potvrdenih slucajeva zlostavljanja ukljucuje zanemarivanje, više od jedne petine ukljucuje fizicku traumu, a više od jedne desetine ukljucuje seksualno zlostavljanje. Medutim, veliki broj strucnjaka iz ove oblasti vjeruje da znatan broj slucajeva zlostavljane i zanemarene djece nikada ne bude prijavljen, osobito slucajevi seksualnog zlostavljanja (Patton SB, 2002).

Prema statistikama MUP-a, u Hrvatskoj je u periodu od 1991. do 1995. evidentirano 13.698 slucajeva zlostavljane djece, a prema procjenama, u gradu Zagrebu danas postoji oko 17.000 djece koja su žrtve zlostavljanja ili zanemarivanja. Samo u protekloj deceniji broj zlostavljane djece povecan je za 74%, a seksualno zlostavljanje poraslo je cak za više od tri puta (Internet baza podataka).

Prema podacima UNICEF-a, nekoliko miliona djece diljem svijeta natjerano je na prostituciju, prokrijumcareno ili prodato u seksualne svrhe, te za sve unosniji “biznis” – djeciju pornografiju. Internetom je u Evropi povezano više od 40 pedofila a stvaranje ove umobolne mreže vec je rezultiralo mnogim slucajevima kidnapovanja i ubistava. Sve rasprostranjeniji seks turizam ciji je objekat dijete (trafficking) zauzima posebno mjesto, a komercijalna seksualna eksploatacija djece uvriježila se prakticno u svim zemljama svijeta i postala globalna industrija koja obrce milijarde dolara. Ovaj problem je narocito izražen u zemljama jugoistocne Azije (Tajland, Malezija, Singapur). Magazin “Time” objavio je informaciju da su za vrijeme rata u BiH na njemackom tržištu bile veoma cijenjene djevojcice i mlade djevojke iz Bosne koje su dostizale cijenu i do 8000 dolara (AIM, 2001).



Službena statistika o zlostavljanoj djeci u BiH ne postoji, a situacija kada su u pitanju seksualni delikti, za sada nije zabrinjavajuca, ako je suditi po onome što se javnosti prezentira. No, to ne znaci da se ono ne dešava! Bolji poznavaoci ove problematike posebice važnim smatraju upozorenje o postojanju idealnih predispozicija za porast ovog fenomena i na našem tlu. U prilog ovoj tvrdnji govore u cijelosti promijenjen sistem vrijednosti u današnjem društvu, moralna erozija, nedostatak adekvatnih mehanizama kontrole, veliki broj dezintegriranih porodica (najcešci gubitak oca kao dominantne i protektivne figure u našoj kulutri), porast promiskuitetnog ponašanja kod žena, osobito onih koje su tokom proteklog rata ostale bez muževa i odale se bludnom životu (uglavnom sa ciljem namicanja sredstava za opskrbu), odreden broj porodica na prilicno niskom kulturnom, zdravstvenom i obrazovnom nivou, velika socijalna nesigurnost, znatan broj onih koji su usljed ratnih djejstava pretrpjeli razlicite psihološke traume koje ih ometaju u normalnom funkcioniranju, porast slucajeva alkoholizma i drugih bolesti ovisnosti, sindrom “lijepog vaspitanja” koji, izmedu ostalog, ukljucuje neogranicenu poslušnost i respekt djeteta prema odraslima, tzv. Štokholmski sindrom – nesretna spremnost žrtve da zaštiti nasilnika, praksa odraslih da ne vjeruju djetetu, blaga kaznena politika i nedosljedno poštivanje postojece zakonske regulative, te nedovoljna ukljucenost strucnih lica i šire zajednice u ovu problematiku, kao i nepostojanje odgovarajucih ustanova za neposredno zbrinjavanje žrtava zlostavljanja.
Na Svjetskoj konferenciji sa motom zaštiti djecu od zloupotrebe i nasilja, kojoj je prisustvovalo 55 naucnika iz citavog svijeta, ucesnici su konstatirali da u postojecem svjetskom poretku nema potrebne pravde za dijete (Milosavljevic, 2000).
Vrste zlostavljanja

Fizicko zlostavljanje sprovode oni roditelji ili staratelji koji ne razlikujuci korektivne i disciplinske mjere od zlostavljanja, snažnim udaranjem, šamaranjem, nanošenjem opekotina, bacanjem na pod ili niz stepenice, pokušajima davljenja, utapanja i dr., djeci namjerno i nepravedno nanose tjelesne povrede i bol. Ovdje je važno napomenuti da izmedu fizickog zlostavljanja i tjelesnog kažnjavanja postoji velika razlika, kao i to da je dijete, osobito u periodu ranog djetinjstva, premlado i nezrelo da bi moglo u potpunosti razumjeti posljedice svog ponekad neželjenog ponašanja.
Emocionalno zlostavljanje ukljucuje kontinuirano i trajno nanošenje psihicke boli kroz razlicite modalitete hostilnosti i ravnodušnosti odraslih prema djeci, neiskazivanje ljubavi ili pažnje, previsoke zahtijeve, nerealna ocekivanja i ambicije, razlicite vrste omalovažavanja, ismijavanja, podrugivanja, verbalne napade i potpuno odbacivanje djeteta, što direktno dovodi do gubitka samopouzdanja, samopoštovanja i neurotskih poremecaja.

Odgojna zapuštenost i zanemarivanje ukljucuje dugotrajno nezadovoljenje djetetovih osnovnih potreba (ishrana, odjeca, obuca, uskracivanje odgovarajuceg smještaja), uskracivanje prava na zdravstvenu zaštitu, njegu, odgoj i školovanje, te ostavljanje kod kuce djece koja su još uvijek mlada da bi se brinula o sebi, kao i napuštanje djeteta.

Seksualno zlostavljanje ne podrazumijeva samo “realiziranje cisto genitalnog odnosa”, nego ukljucuje i situacije kada osoba, starija ili snažnija, u cilju seksualne stimulacije djeteta ili zadovoljenja vlastitih seksualnih želja, upotrebljavajuci svoju snagu, autoritet ili položaj povjerenja, dijete izloži seksualnom ponašanju ili prisili ga da sudjeluje u nekoj od spolnih aktivnosti (National Center on Child Abuse and Neglect, 1976). Ovdje spadaju: nasilno udvaranje, opsceni telefonski pozivi, pokazivanje inace pokrivenih dijelova tijela (ekshibicionizam), dodirivanje intimnih dijelova tijela, masturbacija, oralni i analni spolni odnos, skriveno posmatranje djece u kupaonici ili spavaonici (voajerizam), pokušaj da se obavi spolni odnos, pokušaj silovanja i/ili izvršeno silovanje, te prisiljavanje djece i mladih na gledanje erotskih i porno filmova i casopisa, kao i snimanje pornografskog materijala.



Kod ovog oblika zlostavljanja, izdvajaju se dvije kategorije, pedofilija i incest, za koje je Americko udruženje psihijatara izvelo slijedece definicije:
“Pedofilija je cin zamišljenog ukljucivanja u seksualnu aktivnost sa predpubertetskim djetetom (sa kojim nema srodstva) kao preferirani ili jedini nacin doživljavanja seksualnog zadovoljenja.”
“Incest (rodoskrvljenje) je spolni odnos izmedu najbližih srodnika, sa ili bez pristanka djeteta (silovanje).”

Danas, kada se u školama, kroz razlicite programske sadržaje djeca uce da dodirivanje, ljubljenje i milovanje predstavljaju takoder jedan od modaliteta seksualnog nasilja, cak i ako ono dolazi od roditelja, muslimani širom svijeta suocavaju se sa problemom koji je u koliziji sa ustaljenom praksom odgoja u kanonima naše casne vjere. U skladu sa sunnetom plemenitog Poslanika, s.a.v.s., koji je i sam bio veoma milostiv prema djeci, o cemu govore brojni hadisi, u atmosferi mira, topline, srece i razumijevanja kakva bi trebala da vlada u okrilju svakog islamskog doma, roditelji muslimani svoju pažnju, ljubav i brižnost prema djeci ispoljavaju, izmedu ostalog, dostojanstvenom, istinskom i nepatvorenom roditeljskom nježnošcu (dodirima, milovanjem po kosi, poljupcima). Da bi kod djece izbjegli konfuziju u vezi sa gore pomenutim problemom, neophodno je pouciti ih praksi islamskog odgoja. U vezi sa dodirima od strane drugih osoba, dijete treba ohrabriti da osluškuje svoja osjecanja, i da nauci napraviti razliku izmedu dodira koji cini da se ono dobro osjeca i dodira koji cini da se osjeca loše i zbunjenim. Djetetu je neizostavno potrebno objasniti da neželjeni i neprijatni dodiri mogu poticati i od njemu bliskih osoba, da neki dodiri mogu da ga povrijede, kao i to da niko nema pravo da mu pride na neprirodan nacin, da dodiruje intimne dijelove njegovog tijela, niti da od djeteta traži da dodiruje necije intimne dijelove tijela ili da radi stvari zbog kojih se ono osjeca nelagodno.

Kako prepoznati zlostavljano dijete?

Buduci da nasilje nad djecom predstavlja ozbiljan i po život opasan fenomen, ljekari su tradicionalno bili u prvim redovima borbe na ovom polju zdravstvene zaštite porodice i djece. Konvencija UN-a o pravima djeteta predvida nužnost intervencije, kako u slucajevima direknog fizickog tako i u slucajevima indirektnog, tzv. “pasivnog” nasilja nad djecom, uskracivanja ljubavi i pažnje, opskrbe, zanemarivanja njihovog odgoja i svakog drugog oblika zapuštanja djeteta. Zlostavljanje i zanemarivanje ne samo da ostavlja tragove na tijelu nego dovodi i do promjena u ponašanju. Postoje brojni indikatori koji nam omogucavaju pravovremenu intervenciju sa ciljem zaštite djeteta i pružanja adekvatne pomoci.
Pokazatelji fizickog zlostavljanja
Kod djece žrtava fizickog zlostavljanja na tijelu je moguce uociti neobjašnjive i ponavljajuce povrede, modrice, svježe rane, ugrize, ogrebotine, posjekotine, izbijene zube, mjesta bez kose, opekotine od ugašene cigarete, neobjašnjive višestruke koštane prijelome, unutrašnja krvarenja kao znak povrede unutrašnjih organa itd. Ponašanje koje ukazuje da se radi o djetetu koje je žrtva fizickog zlostavljanja ukljucuje: neugodu pri fizickom kontaktu, tuženje na bolove ili kretanje s nelagodom, nošenje neprikladne odjece sa ciljem pokrivanja povrijedenih dijelova tijela, autodestruktivno ponašanje, povucenost ili agresivnost, dolazak u školu ranije ili kasnije, strah od odlaska kuci, skitnju, bježanje od kuce,
Pokazatelji emocionalnog zlostavljanja

Fizicki pokazatelji ove vrste zlostavljanja su poremecaji navika (“njihanje”, sisanje palca, nocne more, nocno mokrenje), zaostajanje u razvoju, pasivnost ili agresivnost, antisocijalno ili destruktivno ponašanje i delikvencija. Djecaci su skloniji nasilnickom ponašanju, a djevojcice mogu ispoljiti regresivno ponašanje neuobicajeno za dob, kao npr. sisanje palca ili prianjanje uz druge. Indikativno ponašanje ukljucuje poremecaj govora, zaostajanje u fizickom i psihickom razvoju, alkoholizam, narkomaniju, sklonost ka samopovredivanju, pogoršanje postojecih bolesnih stanja (npr. bronhitis ili alergije), pojacana anksioznost, apatija, depresija, pokušaj ili izvršenje suicida.
Pokazatelji odgojne zapuštenosti i zanemarivanja

Fizicki pokazatelji odgojne zapuštenosti i zanemarivanja su prisustvo bolesti uslijed nezadovoljenja djetetovih potreba za zdravstvenom zaštitom i lijecenjem (propusti u vakcinisanju i obezbjedivanju potrebnih pomagala, kao što su naocale, slušni aparat itd.). nedostatak potrebne njege u slucaju hronicnog oboljenja djeteta, izgladnjelost i nadutost trbuha uslijed nezadovoljenja osnovnih potreba za ishranom, neprikladna odjeca, higijenska zapuštenost, vašljivost i dr. zbog nedostatka roditeljskog nadzora i/ili napuštanja djeteta. Ponašanje koje ukazuje da se radi o odgojno zapuštenom ili zanemarenom djetetu su stalni umor ili bolest, krada hrane, prosjacenje od vršnjaka, nemogucnost koncentriranja na školski rad, spavanje na nastavi, zakazivanje u školskom uspjehu, cesto izostajanje ili napuštanje škole i autodestruktivnost.
Pokazatelji seksualnog zlostavljanja

Fizicki pokazatelji su iscjepana i umrljana odjece (mrlje od krvi), bolovi ili svrbež u podrucju genitalija, teškoce pri hodu ili sjedenju, modrice ili krvarenje iz unutrašnjih genitalija, spolne bolesti, ceste urinarne ili gljivicne infekcije, trudnoca. Reakcije djeteta na seksualnu zloupotrebu ovise od njegovog uzrasta, emocionalne zrelosti, vrste i trajanja seksualne zloupotrebe i odnosa djeteta prema nasilniku. Indikativno ponašanje ukljucuje: nelagodu pri fizickom kontaktu ili pri fizickoj blizini, poremecaje eliminacije (enureza i enkopreza), gubitak ili izrazito povecanje apetita, pretjeranu odgovornost i brigu za mlade clanove porodice (bracu/sestre), anksioznost i napetost, somatske simptome bez organske osnove, probleme sa spavanjem, nocne more, fobije, cutnju, teškoce u školi, osjecaj krivice, kajanja, stida, tuge i srama, nizak nivo samopoštovanja, nedostatak samopouzdanja, povucenost ili hronicnu depresivnost, probleme u odnosu sa vršnjacima, histericne ispade, nedostatak emocionalne kontrole, iznenadne probleme u školi, manifestiranje bizarnog, usavršenog i neuobicajenog seksualnog znanja ili ponašanja za dob (izražena kroz crteže ili verbalno), promiskuitetno i zavodnicko ponašanje, upotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, što sve skupa vodi autodestruktivnom ponašanju, suicidalnim mislima i radnjama (Husain i Ahmad, 1982).
Ovdje ne treba zanemariti cinjenicu da ima slucajeva gdje zlostavljana djeca, vješto prikrivajuci šta im se dešava, ne pokazuju niti jedan od ovih znakova. Zbog osjecanja krivice, stida i srama koje nose, tajnu vrlo cesto cuvaju godinama, a u nekim slucajevima ona zauvijek ostaje neotkrivena.