islam i zapad

DUH ZAPADA
IZ PERSPEKTIVE MUHAMMADA ASADA (LEOPOLDA WEISA)

Bez dvojbe, zapadna civilizacija danas je dominantna u svijetu. Mnoštvo je pozitivnog što je ta civilizacija ponudila ljudskome rodu, narocito na planu progresa i tehnologije. Medutim, šta je suština Zapada? Da li je zapadna civilizacija iskljucivo materijalisticka? Kakav je njen odnos spram vjere i morala? Ima li islam šta ponuditi današnjem svijetu? O tim i drugim pitanjima, interesantno je dobiti odgovore od Muhammada Asada, inace vrsnog poznavaoca Zapada i njegove filozofije i covjeka koji je prihvatio islam i istinski mu služio.

Ko je Muhammad Asad?

Muhammad Asad (Muhammed Esed) prije prelaska na islam zvao se Leopld Weis (Vajs). Roden je 1900. godine u gradu Lembergu u istocnoj Galiciji koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj monarhiji. Potjece iz vrlo ugledne i ucene jevrejske porodice. Njegov djed po ocu bio je ortodoksni rabin te je želio da i njegov unuk bude rabin i tako nastavi porodicnu tradiciju. Leopold je u 22. godini poceo studirati rabinske nauke, ali ih nije završio.
U djetinjstvu je stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti tako da je vec u trinaestoj godini bez problema mogao citati i tecno govoriti hebrejski. Uz to, solidno je poznavao aramejski jezik, što ce mu kasnije pomoci da lakše savlada i arapski. Jedno vrijeme studirao je u Becu historiju umjetnosti i filozofiju, ali je ubrzo, nezadovoljan predavanjima, napustio studij. Kratko je slušao i predavanja iz psihoanalize.

Na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar – Frojdov student – radio u Jerusalimu, Leopold je u ljeto 1922. posjetio prvi put Jerusalem. To putovanje i boravak u tome gradu uzrokovat ce prekretnicu u njegovom životu, jer ce kroz vizuelni kontakt sa svijetom islama doci do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i macem,” kako je stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri. U tom kontekstu zabilježio je sljedece rijeci: “Odgojen sam u vjerovanju da su islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji covjecanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka (o kojoj sam jedva nešta znao) smatra, s duhovnog i etickog gledišta, ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli usporedena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršcanstvom i jevrejstvom.”

Te godine ce postati i dopisnik njemackih novina Frankfurter Allegemeine Zeitung s Bliskog istoka. Iste godine se u Jerusalimu susrece i sa predsjednikom Cionistickog akcijskog komiteta - Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vodom cionistickog pokreta, ali u razgovoru sa njima njegove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. Leopold primjecuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”
Na putu traganja za istinom Leopld ce 1926. godine primiti islam i promijeniti ime u Muhammad Asad (Muhammed Esed).

Poslije ce se susresti sa šejhom Mustafom el-Meragijem kasnije šejhu-l-Azharom, zatim saudijskim kraljem Ibn Saudom, libijskim vodom Omerom Muhtarom, a potom se susrece i sa Muhammedom Ikbalom, velikim muslimanskim piscem, filozofom i duhovnim ocem ideje o Pakistanu. Na njegovu inicijativu izvjesno vrijeme boravio je u Indiji da bi pomogao u objašnjavanju intelektualnih pretpostavki buduce islamske države - Pakistan. Nakon osnivanja Pakistana obnašao je razlicite dužnosti u državnoj službi, a 1951. je izabran za pakistanskog predstavnika u Ujedinjem narodima. Poslije povlacenja s tih dužnosti nastanjuje se u Maroku, gdje se posvecuje publicistickoj djelatnosti.

Autor je više radova, brošura i knjiga koje je objavljivao na arapskom, engleskom i njemackom jeziku. Neke od njih prevedene su i na bosanski, poput The Road to Mekka (Put u Mekku), Islam at the Cross Roads (Islam na raspucu), a njegovim životnim djelom smatra se prijevod i komentar Kur’ana na engleskom koji je naslovio The Mesagge of the Qur’an (Poruka Kur’ana).
Leopold Weis (Muhammed Esed) preselio je na ahiret 1992. godine i ukopan je na malom muslimanskom mezaristanu u Granadi (Španija).

Povratak islamu

Interesantno je i korisno sagledati kako je taj svestrano obrazovani covjek primio islam. Bilo je to davne 1926. godine. O tome je u svojoj knjizi Put u Mekku zapisao sljedece:
“Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora izmedu dvaju razlicitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostici tacka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da cu, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio moguc. Stvarno se nije mogao slijediti Muhammedov poziv a pri tome zadržati svoje unutarnje veze s društvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali – da li je islam stvarno Božija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak – covjeka…?”
Takve misli zaokupljale su mladog i talentovanog Leopolda. Ubrzo nakon toga došao je odlucujuci trenutak. O tome Leopold u svojoj knjizi Put u Mekku piše:

“Jednoga dana – bio je septembar 1926. – Elza i ja nadosmo se u berlinskoj podzemnoj željeznici. Bilo je to odjeljenje više klase. Moj pogled slucajno pade na dobro obucenog covjeka nasuprot meni, ocito imucnog poslovnog covjeka, s divnom kožnom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom u ruci. Dokono pomislih kako se naocita figura ovog covjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim više pada u oci što je došao nakon godina inflacije, kada je sav ekonomski život bio potpuna zbrka i bijeda. Vecina ljudi bili su sada dobro obuceni i uhranjeni, a covjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se cinilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s ocima koje zure u prazno i uglovima usana spuštenim kao u bolu – ali ne tjelesnom bolu. Ne želeci da budem neuljudan, okrenuh oci i vidjeh do njega neku elegantnu gospodu. I ona je imala cudesno nesretan izraz lica kao da proživljava ili doživljava nešto što joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u nešto nalik na osmjeh koji je, siguran sam, morao biti namješten. Tada poceh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju – lica bez izuzetaka dobro obucenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da nije bio ni svjestan.

Ovo je zaista bilo cudno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih lica oko sebe, ili možda nikada prije nisam tražio ono što je tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snažan da to spomenu Elzi; i ona poce gledati oko sebe pažljivim okom slikara vicnog studiranju ljudski crta lica. Onda se okrenu meni, zacudeno, i rece: - Imaš pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke… Pitam se da li oni sami znaju šta se dešava s njima?

Znao sam da ne znaju – jer inace ne bi mogli rasipati svoj život kao što to cine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim želje da podignu svoj vlastiti ‘životni standard’, bez ikakve nade osim da pribave više materijalnih prednosti, više stvari i možda više moci…
Kad smo se vratili kuci, slucajno pogledah na svoj stol na kojem je ležao otvoren Kur’an koji sam ranije bio citao. Mehanicki uzeh knjigu da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i procitah:
“Zaokuplja vas nastojanje da što imucniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznacete svakako! I još jednom, ne valja tako, saznacete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem cete vidjeti jasno! I još jednom, doista cete ga vidjeti ocigledno! Zatim cete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!”

Za trenutak sam ostao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sma je pružio Elzi: - Citaj ovo. Zar to nije odgovor na ono što smo vidjeli u podzemnoj željeznici.
To je bio odgovor; tako odlucan da sve sumnje iznenada nestadoše. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju držim u ruci; jer iako je pružena covjeku prije trinaest stoljeca, ona je jasno predvidala nešto što može postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom našem vijeku što ga slabosti opsjedaju… Ovo, vidio sam nije bila samo ljudska mudrost covjeka iz daleke prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav covjek nije mogao sâm predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljecu. Iz Kur’ana je govorio glas veci od Muhammedovog glasa…”

Božanstvo zvano mašina

Veoma rano Muhammad Asad (alijas Leopold Wise) postao je nezadovoljan idealima zapadnjackog društva u kojem su ljudi, nakon što su izgubili svaku metafizicku orijentaciju i odlucili da žive bez nje, postali prisiljeni da za sebe stalno iznalaze nove mehanicke saveznike. Otuda – smatra on – bjesumucna, ocajnicka jurnjava tehnike zapadnog covjeka, jer on svaki dan iznalazi nove mašine i svakoj od njih daje nešto od svoje duše da bi se one borile za njegov opstanak. Mašine to doista i rade, ali, u isto vrijeme, one za tog covjeka proizvode nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu žed za novim (umjetnim) saveznicima. Njegova duša gubi se u sve smionijem, fantasticnijem, sve mocnijem radu mocne mašine, a mašina gubi svoju pravu svrhu – da štiti i obogacuje ljudski život – i razvija se u božanstvo samo za sebe, u proždrljivog celicnog Moloha.
Svecenici i propovjednici tog nezasitog božanstva – tvrdi Asad – izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehnickog progresa rezultat ne samo pozitivnog rasta znanja nego isto tako i duhovnog ocaja i da su velika materijalna dostignuca, u svjetlu kojih zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom, u suštini, defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od nepoznatog.

Duh Zapada iz Asadove perspektive

U svojim djelima Muhammad Asad (Leopold Weis) znalacki je prikazao duh Zapada i njegove civilizacije. To se narocito vidi u njegovoj knjizi Islam na raspucu, u kojoj, govoreci o toj tematici, izmedu ostalog, kaže:
“Savremeni je Zapad voden, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro iskljucivo promišljanjima o prakticnoj korisnosti i dinamickom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogucnostima života ne pripisujuci mu neku vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj prakticni znacaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da ljudska rasa napreduje prema konacnom ovladavanju Prirodom.

Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bica, dužni potciniti se njegovim zapovijedima. Medutim, savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost potcinjavanja bilo cemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna živa filozofija izražena je u Volji za Moci zbog same moci. Oboje je naslijedeno iz stare rimske civilizacije.”

Opisujuci ljude na Zapadu, Asad tvrdi da prosjecan zapadnjak, bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizicki radnik ili intelektualac, zna za samo jednu pozitivnu “religiju”, a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se taj život cini neprestano lakšim ili kako se obicno kaže “neovisnim od Prirode”. Hramovi te “religije” su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svecenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moci i užitkom, proizvodnja je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlucnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa cija je moralnost ogranicena samo na pitanja prakticne koristi, a svemu tome najviši kriterij za odredivanje dobra i zla je materijalni uspjeh.

Odnos savremene zapadne civilizacije prema vjeri

Muhammad Asad u svojim djelima na više mjesta istice da je zapadna civilizacija, u osnovi, temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama. Postoje brojni razlozi koji su uzrokovali takav odnos, a tri su – po njegovom videnju – kljucna:
1. Naslijede rimske civilizacije s njenim potpuno materijalistickim stavom u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti;
2. Pobuna ljudske naravi protiv kršcanskog prezira ovog svijeta i potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih covjekovih težnji;
3. Antropomorfno poimanje Boga u kršcanskoj teologiji.
U nastavku, na osnovu Asadovih razmišljanja, donosimo širu analizu razloga koji su doveli do toga da savremena zapadna civilizacija bude duboko antireligijski orijentisana.

Naslijede rimske civilizacije

Prvi razlog antireligijske orijentisanosti Zapada treba tražiti u ogromnom rimskom naslijedu koje baštini savremena zapadna civilizacija. Rimska civilizacija imala je – smatra Asad - potpuno materijalisticki stav u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti. Rimljani, zapravo – istice on – nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grcke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaceni prešutno zbog društvene konvencije. Ni na kakav nacin tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u stvarni život. Kad bi ih “konsultirali”, oni su davali prorocanstva posredstvom svojih svecenika; ali od njih se nije nikada ocekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti. To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija.

Ta civilizacija striktno ne porice postojanje Boga, ali ona za njega jednostavno nema mjesta ni primjene u svom sadašnjem intelektualnom sastavu. Savremeni zapadnjak ce, vjerovatno, pripisati prakticnu važnost samo onim idejama koje su unutar vidokruga empirijskih znanosti ili se barem može ocekivati da utjecu na ljudske društvene odnose na opipljiv nacin. A, buduci da pitanje postojanja Boga, na prvi pogled (prima facie), ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, zapadni duh je, u nacelu, sklon iskljuciti Boga iz sfere prakticnog promišljanja.

Ilustracije radi – navodi Asad – to se može izraziti ovako: - Pošto ne znamo ništa odredeno (tj. dobiveno znanstvenim eksperimentima i proracunima) o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini poslije tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve naše energije na razvoj naših materijalnih i intelektualnih mogucnosti ne dopuštajuci da budemo dovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu. Takav stav je u samoj svojoj biti nereligijski – zakljucuje Asad.

Pobuna ljudske naravi protiv kršcanskog prezira ovog svijeta

Drugi razlog zašto je savremena zapadna civilizacija antivjerski nastrojena nalazi su u povijesnom antagonizmu izmedu Crkve i evropskog intelekta. Tokom dugih stoljeca – istice Asad – duh Evrope bio je pritiskivan religijskim sustavom, koji je olicavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evandelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi ucinjeno zlo i okrece “drugi obraz”, ocrnjivane intimnog odnosa kao necega utemeljnog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, “prvi grijeh”, i njihovo iskupljenje preko Kristova raspeca – sve to vodi ka tumacenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao “nužnog” zla – kao “odgojne” zapreke na putu duhovnog progresa. Jasno je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlucnim nastojanjima koja se ticu ovosvjetskog znanja i poboljšanja uvjeta zemaljskog života. Zbog toga je, intelekt Evrope bio dugo prigušen tim sumornim poimanjem ljudskog postojanja.

U srednjem vijeku, kad je Crkva bila “svemocna”, Evropa nije imala ni vitalnosti niti bilo kakve uloge na polju znanstvenog istraživanja. Ona je cak izgubila svaku stvarnu vezu s filozofskim dostignucima Rima i Grcke iz kojih je nekad potekla evropska kultura. Covjekov razum se bunio više puta, ali ga je Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest srednjeg vijeka puna je gorkih borbi izmedu genija Evrope i duha Crkve.
Oslobodenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem ga je bilo podvrgla kršcanska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi, tokom nekoliko stoljeca, prenosili na Zapad – smatra Asad. Sve što je bilo najbolje u kulturi drevne Grcke i kasnijeg helenistickog razdoblja, Arapi su ponovno oživjeli u svojim ucenjima i unaprijedili u stoljecima nakon uspostavljanja ranog islamskog carstva.

Kulturni utjecaj islamskog svijeta, prvo preko avanture križarskih ratova na Istoku i sjajnih intelektualnih dostignuca muslimanske Španjolske i Sicilije na Zapadu, a kasnije preko rastucih komercijalnih odnosa što su ih uspostavili republike Ðenova i Venecija s Bliskim istokom – poceo je kucati na zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim ocima evropskih ucenjaka i mislilaca pojavila se drugacija civilizacija – profinjena, progresivna, puna strastvenog života i u posjedu kulturnih blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono što su uradili Arapi bilo je puno više od ponovnog oživljavanja drevne grcke znanosti. Oni su izgradili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad nepoznate puteve istraživanja i filozofije. Sve to oni su razlicitim kanalima saopcavali zapadnom svijetu. Ucinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu Zapada i proželo ga svježim životom i žedu za napretkom. Evropski historicari to razdoblje preporoda nazivaju renesansom – tj. “ponovnim rodenjem”, što je ustvari bilo ponovno rodenje Evrope. Podmladujuca strujanja koja su izbijala iz islamske kulture omogucila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama bore protiv pogubne premoci kršcanske Crkve – zakljucuje Asad.

Antropomorfno poimanje Boga

Treci razlog antireligijske usmjerenosti savremene zapadne civilizacije nalazi se u antropomorfnom poimanju Boga u kršcanskoj teologiji. Asad naglašava da je najvažniji intelektualni faktor koji je sprecavao religijsku obnovu Evrope bio upravo pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Naravno, - istice on – filozofski nastrojeni kršcani nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije milosti u covjecijem obliku. Ali, s obzirom da svi ljudi nemaju filozofski nastrojen duh, za pretežnu vecinu kršcana, izraz sin imao je i ima sasvim izravno znacenje, iako je uvijek tome bio pridružen neki mistican prizvuk. Za njih je Kristovo “Božije sinstvo” sasvim prirodno vodilo ka antropomorfnom (covjekolikom) poimanju Boga, Koji je poprimio oblik dobrocudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik, ovjekovjecen bezbrojnim slikama visoke umjetnicke vrijednosti, ostao je utisnut u podsvjesni duh Evrope.

U vrijeme kad je ta crkvena dogma gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj cudni pojam. Ali, nakon razdoblja prosvijecenosti, evropski mislioci su instinktivno ustuknuli pred shvacanjem Boga onako kako je predstavljen u ucenjima Crkve; a pošto je to shvacanje bilo jedino na koje su bili naviknuti, oni su poceli odbacivati i samu ideju o Bogu, a s tim i samu religiju.
Pored toga, car izvanrednog materijalnog napretka poceo je usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio sljedecem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj zapadne civilizacije poprimio je tragican obrat: osloboden svog ranijeg ropstva dogmatskim crkvenim ucenjima, zapadnjacki duh prekoracio je sve granice i postepeno se ušancio u odlucni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u odnosu na covjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala šampion svega antireligijskog i u nacelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijedu.

Nastavice se, inša-Allah...