tama nad gradom svjetla i nauke

Historija se ponavlja

Slike zauzimanja Bagdada ciji smo svjedoci bili proteklih dana, barbarsko uništavanje i genocid nad njegovim stanovništvom, naukom, kulturom, te poražavajuci snimci otimacine, krade, rušilackog nagona i destrukcije u širokom znacenju povod je ovom osvrtu na povijesna dešavanja koja se, cini se, u velikoj mjeri ponavljaju. Ovog put to se dogada u sklopu projekta uspostave novog svjetskog poretkau kom vlast treba pripasti Americi i Izraelu. Pitanje je koliko su muslimani dorasli aktuelnim previranjima u svijetu i da li su svjesni da se iza novog svjetskog poretka krije uspostava Izraelske države od Eufrata do Nila.

Ovo nije komentar niti analiza trenutnih dešavanja u Iraku i njegovom glavnom gradu, ali radi ibreta, treba se vratiti u 13. stoljece, doba abbasijskog hilafeta kada su se nad svijet nadvili crni oblaci zla, velika opasnost koja je dolazila s istoka olicena u surovim Mongolima.
Njihov vladar Džingis-han uspio je uspostaviti ogromnu imperiju u okviru kineskih pokrajina na sjeveru, zauzeo je glavni grad Peking, zatim je napao islamsku pokrajinu Havarizm koja je granicila s njegovom imperijalistickom državom.

Odlucio je da je napadne i obracuna se s njenim vladarom Muhammedom Havarizmi-šahom koji se loše ponio prema njemu. Rat je okoncan padom te pokrajine u ruke Džingis-hana, a s njom i njenih naucno-kulturnih centara: Buhare, Semerkanda i Nejsabura koji su potpuno uništeni. Mongoli su ubijali sve što im je došlo pod nož, rušili sva obilježja islamske kulture i civilizacije, terorisali preostalo stanovništvo... Nakon smrti Džingis-hana, 1223. godine, njihova država vladala je kompletnim istocnim dijelom islamskog svijeta.

Pripreme za pohod na abbasijski hilafet

U mongolskoj državi došlo je do previranja i borbi za vlast izmedu princeva vladajuce porodice koji su pretendovali na vlast. Kada je za vladara došao Mangu-han unuk Džingis-hanov i 1250. godine preuzeo prijestolje, prvo se pozabavio smirivanjem situacije u državi, zatim je, nakon uspješno uspostavljenog mira, nastavio s osvajanjima država koje još nisu bile pod njihovom dominacijom i vlašcu. Poslao je svog srednjeg brata Kublaj-hana na celu ogromne vojske da zauzme južni dio Kine i podrucje jugoistocne Azije, a svog mladeg brata Hulagu poslao je na Perziju i ostale dijelove islamskog svijeta. On se zarekao da ce uništiti sektu ismailijja i osvojiti teritorije pod upravom abbasijskog halife.
Hulaga je poveo vojsku koja je brojala stotinu dvadeset hiljada najsposobnijih elitnih vojnika koji su bili najuvježbaniji ratnici, dobro obuceni u svim borbenim vještinama, naoružani i opremljeni najboljim oružjem i ratnom tehnikom tog doba. Krenuli su iz Karakoruma, mongolske prijestolnice 1253. godine, u pravcu zapada. Ispred njih su «išle» price o ratnim uspjesima lavovskoj neustrašivoj borbenosti, silovitim i hladnokrvnim napadima na neprijatelja, brutalno ubijanje koje je ulivalo strah u kosti svakom ko bi pokušavao da im se odupre i rušenje svega što bi im se našlo na putu. Njihovi neprijatelji slušali su o toj nemilosrdnosti i barbarstvu, ali i o neustrašivosti i junaštvu, pa se raširila izreka koja je ostala i zabilježena u povijesnim knjigama koja glasi: Ako cuješ da su Mongoli poraženi, nemoj vjerovati.

Uništenje ismailijja

Kada je Hulaga stigao do perzijske teritorije, lokalni namjesnici izašli su pred njega da ga uz sve pocasti, docekaju, darivajuci ga najskupocjenijim poklonima i na taj nacin mu pokazali svoju potpunu pokornost i odanost. Zatim je nastavio pohod ka utvrdenjima ismailijja koji su pružili žestok otpor u nekoliko velikih bitaka u kojim su se pokušali oduprijeti mongolskoj vojsci. Te bitke su okoncane porazom ismailijja i smaknucem njihovog vode Ruknuddina Hor-šaha.
Islamski svijet odahnuo je cuvši za poraz i uništenje ismailijja, iako je trpio zvjerstva Mongola. Razlog tome bili su teror i širenje nemira i straha u srcima ljudi koje su prouzrokovale ismailijje, a od njih su strahovali mnogi kraljevi i sultani. Oni su, pored toga, širili mnoge poroke i zla, kao i izvitoperene i iskrivljene ideje.

Obostrana pisma

Hulaga je uspio u svojim namjerama da uništi ismailijje, osvoji njihova utvrdenja i teritorije, a nakon toga je poceo s pripremama za sljedeci zacrtani cilj: osvajanje Bagdada i uništenje abbasijskog hilafeta. Komandu je prenio u grad Hemdan, odakle je odaslao pismo halifi Musta'simu billah 1257. godine, pozivajuci ga da poruši bagdadske zidine i utvrde, i zatrpa hendeke i opkope oko grada, a zatim da mu licno dode i preda mu grad. Savjetovao ga je da se odazove njegovim zahtjevima, kako bi sacuvao položaj i osigurao slobodu i dostojanstvo. U protivnom, zaprijetio mu je da ce njega, njegovu porodicu i narod zadesiti poraz i potpuno uništenje i da niko živ nece ostati u toj državi.

Odgovor halife Musta'sima bio je žestok i sadržavao je poziv da se Hulaga okani i odustane od svojih namjera, da se ne zanosi svojom bahatošcu, i da se vrati u svoju zemlju, odakle je i došao.
Potom je Hulaga poslao drugo pismo u kojem mu obecava da ce ga ostaviti na prijestolju, ako njegova država postane sastavni dio mongolske države i ako pristane da daje džizju Mongolima. Te uvjete halifa je odbio, pravdajuci se da to po šerijatu muslimanima nije dozvoljeno, i da je spreman da Hulagi preda koliko hoce novca i imetka, pod uvjetom da se vrati odakle je i došao.

Hulagin odgovor na to halifino pismo je bio još žešci i s vecom dozom prijetnji. U njegovim rijecima primijetili su se gnjev i mržnja. To je uplašilo abbasijskog halifu koji je pozvao svoju svitu, vojskovode i bliske saradnike da se s njima posavjetuje i dogovori o sljedecim potezima. Njegov vezir Ibn 'Alkami predložio je da pokuša steci Hulagovu naklonost tako što ce mu predati blago i ostale dragocjenosti, uputiti mu javno izvinjenje, ime mu spominjati u hutbi, a Hulagino ime ugravirati u novac. Halifa je u pocetku naginjao ka ovom prijedlogu, ali je odustao kada se tome suprotstavio Mudžahiduddin Ajbek koji je nagovorio halifu da ne pristane na te prijedloge i osudio Ibn 'Alkamija za izdaju i dogovor s Hulagom. Ipak, halifa se na kraju priklonio stavu Mudžahiduddina i odlucio da se suprotstavi Hulagi i njegovoj vojsci.

Opsjedanje Bagdada

Hulaga je izgubio nadu da ce uspjeti da nagovori abbasijskog halifu na predaju, pa je poceo sa opsjedanjem Bagdada i oko njega uspostavio cvrst obruc. Abbasijska vojska, koju je opremio Musta'sim i za vojskovodu postavio Mudžahiduddina sukobila se s mongolskim snagama i pretrpjela težak poraz Mnogo muslimanskih vojnika izginulo je na bojnom polju zbog manjka iskustva u ratovanju i slabe organizovanosti i vojne discipline. Vojskovoda i preživjeli vojnici su pobjegli sa ratišta i sklonili se u Bagdad.
Mongolska vojska brojala je dvjesto hiljada boraca, opremljena svom neophodnom tehnikom i naoružanjem za držanje grada u opsadi, dok, na drugoj strani, prijestolnica abbasijskog hilafeta nije imala dovoljno snage da se odupre okruženju i odbije napad Mongola. Hulaga je mislio da je u Bagdadu stacioniran mnogo veci broj vojnika, ali je pravu istinu saznao nakon što je opsada potrajala izvjesno vrijeme i kad je njegova vojska uspjela osvojiti utvrde na istocnom dijelu Bagdada, tako da je grad pao na milost i nemilost Mongolima.

Pad Bagdada

Halifa je predosjetio opasnost i znao je da je situacija izašla van njegove kontrole, pa je nastojao da sa Hulagom iznade mirno rješenje. Medutim, njegovi pokušaji i napori nisu urodili plodom, tako da je bio primoran izaci iz Bagdada i predati se Hulagi, te bezuvjetno mu predati grad. To se dogodilo u ponedjeljak, 4. safera 656. hidžretske godine, ili 10. februara 1258. godine po rodenju 'Isa a.s.. Halifa se predao zajedno sa svojom porodicom, nakon što mu je Hulaga garantovao sigurnost.

Kada je halifa napustio Bagdad, u njegovom društvu bilo je oko tri hiljade uglednih osoba i prvaka, alima i velikodostojnika. Nakon što su došli do vojnog logora Mongola, Hulaga je izdao naredbu da se svi okupe na posebnom mjestu, a zatim se obratio halifi blagim rijecima, tražeci od njega da pozove ostale ljude na predaju oružja i da slobodno izadu iz grada kako bi izvršili popis stanovništva i uvjerili se u njihov stvarni broj. Halifa se odazvao i poslao jednog od svojih ljudi koji su pozvali stanovnike Bagdada na predaju i polaganje oružja. Kada su izašli van utvrda grada na njih su navalili Mongoli i poubijali ih.
Primitivni agresori i divljacke horde Mongola ušle su u Bagdad ubijajuci njegove stanovnike, ne praveci razlike izmedu muškaraca i žena, odraslih i djece, mladih i starih. Vrlo mali broj ih je izbjegao smrt koja je tih dana harala Bagdadom.

Zatim su na red došle džamije, koje su uništavane da bi se Mongoli dokopali zlata kojim su bile prekrivene njihove kupole. Porušili su i dvorce, nakon što su ih opljackali i odnijeli sve dragocjenosti i umjetnicka djela neprocjenljive vrijednosti, uništili ogroman broj vrijednih knjiga i pogubili veliki broj alima.
Stanje pljacke i haosa potrajalo je cetrdeset dana. Svaki dio grada kroz koji bi prošli i opljackali, potom su zapalili. Požar je svojim plamenom zahvatio vecinu gradevina medu kojima i: Veliku halifinu džamiju, i ostala monumentalna zdanja koja su svjedocila o grandioznosti i ljepoti islamske arhitekture.

Neki historicari pretjeruju u procjeni broja žrtava najezde Mongola na Bagdad, pa kažu da se radi o milion i osamsto hiljada, ili milion mrtvih. Ibn Kesir u djelu 'El-Bidajetu ven-Nihajetu' navodi podatak da je, po nekim historicarima, bilo osamsto hiljada mrtvih muslimana, ali navodi i podatke od milion i dva miliona žrtava. Nažalost, mislim da je gotovo nemoguce provjeriti te podatke, i pronaci jake argumente koji precizno odreduju omjer pocinjenih zlocina, ali je sigurno da i najmanja spomenuta cifra od osamst hiljada ubijenih dovodi do nevjerice i stravicnih misli od kojih se ledi krv u žilama.

Devetog safera 1258. godine Hulaga je sa svojom svitom ušao u Bagdad u pratnji halife. Iz halifinog dvorca iznio je svo blago i vrijednosti, ali dvorac nije razorio. To nije bio kraj divljackog pohoda. Hulaga se nije zadovoljio zvjerstvima i zlocinima koje su pocinili njegovi vojnici u toj staroj prijestolnici prema kojoj se okretao citav dunjaluk i koja je bila kao najljepši cvijet i blistavo svjetlo, nego je svoja nedjela zapecatio ubistvom halife Musta'sima i njegovog najstarijeg sina, kao i peterice njegovih najbližih saradnika koji su ostali uz njega ne napustivši ga ni u najtežim momentima te tragedije.
Nakon ubistva tog abbasijskog halife 14. safera 656. hidžretske godine, odnosno 20. februara 1258. godine po rodenju 'Isa, a.s, završen je period vladavine Abbasija koji su do tada vladali islamskim svijetom pet stoljeca, a prijestolnica islamske države prešla je iz Bagdada u Kairo gdje se nastavlja vladavina Abbasija koja ce potrajati sve do 1517. godine, odnosno preuzimanja vlasti od strane osmanlijskog sultana Selima prvog Javuza.