od ledenog islanda do topline islama

Ispovjest djevojke koja je prigrlila islam

Es-selamu alejkum
Moje ime je Amina. Vratila sam se islamu 31. januara 1999. godine. Ovo je prica o mom putu u islam. Rodena sam na Islandu 1976. godine. Moja porodica pripada vodecoj crkvi u Islandu, protestantskoj. Medutim, iako je religija uvijek bila prisutna u odredenim granicama u mom životu, nikada nije imala veliku ulogu u mome odgoju. Kada sam bila veoma mlada redovno sam prisustvovala nedjeljnoj školi, zatim sam išla na ljetne kampove koje su organizovale religijski orijentirane organizacije.

Moja baka obicavala je da dode kod mene pred spavanje i da zajedno s njom izgovaram molitve pred spavanje. Ali, ipak, moja porodica nije nikada redovno prisustvovala crkvenim obredima i u svakodnevnom životu religija nije bila predmetom interesovanja.
U Islandu je tradicija da unutar crkve u koju ideš ili kojoj pripadaš prodeš kroz fazu “potvrdivanja” oko cetrnaeste godine života. U tom vremenu smatra se da si odrastao i da treba da potvrdiš svoju vjeru ono što su tvoji roditelji uradili za tebe dok si još bio veoma mlad. Kada sam morala odluciti da li da uradim ovo ili ne, sjecam se tog razmišljanja, da li treba to uraditi ili ne i da li sam dovoljno vjerovala da to iskreno ucinim ili ne, moj zakljucak bio je da sam vjerovala u Boga i da je moje vjerovanje bilo veše nego kod vecine drugih koji su prošli kroz fazu “potvrdivanja” i tada sam osjecala - ako ne prodem kroz tu fazu odbacit cu Boga, nešto što nisam mogla ni zamisliti da ucinim. Za vrijeme priprema za “potvrdivanje” morala sam prisustvovati casovima kod svecenika i ici u crkvu redovno. Pokušala sam da nastavim odlaziti u crkvu i nakon ovih casova a obavezno prisustvo u crkvi nije se završavalo na najbolji nacin. Odlaženje u crkvu “nije ništa ucinilo za mene”.

Tako da sam sljedecih godina razmišljala veoma malo o religiji i njenom uticaju na moj život. Cesto sam se molila Bogu, ali sve se svodilo samo na to. Nisam prošla duhovnu pretragu niti sam istraživala druge religije. Prihvatila sam stvari onakve kakve jesu. Mislim, nakon svega, vjerovala sam u Boga, ali to nije bilo dovoljno.
Islam je veoma malo zastupljen na Islandu i nisam mnogo znala o njegovom razvoju. U školi nikada nisam bila poucavana drugim religijama osim o kršcanstvu i vrlo malo o judaizmu, i to samo u kontekstu historije kršcanstva.

Odrastajuci, sjecam se islama, uglavnom, kao muhamedanizma a muslimana kao muhamedanaca, cak i danas neki koriste te izraze, cešce nego islam i muslimani. Cak sam to vidjela nekoliko puta i u poznatim casopisima prošli mjesec. Moje znanje o islamu bilo je veoma malo a i to je bilo, uglavnom, ono što sam procitala iz novina ili cula putem medija. U cjelini, to nije bila prava slika, ali, uprkos citanju svih onih strašnih prica kao što je knjiga pod naslovom “Ne, bez moje kcerke” i drugih slicnih knjiga kao i strašnih prica u novinama, elhamdulillah, nisam bila podložna predrasudama protiv islama i nastavila sam da ostanem razumna. Jedan od glavnih razloga tome vjerovatno je bio u mom dopisivanju s jednom djevojkom s Islanda koja je bila u programu razmjene studenata u Indoneziji.

I ja sam bila u istom programu, ali u Venecueli. U svojim pismima, a i nakon povratka kuci, prijateljica mi je ispricala svoje iskustvo iz Idonezije koje je bilo pozitivno i to mi je pokazalo razlicit pogled na islam i muslimane u odnosu na knjige koje sam procitala i kako su ga mediji predstavili. Medutim, nisam bila u direktnom kontaktu s islamom dok nisam otišla na studije u SAD, u jesen 1997. godine. Otišla sam u SAD na jednu godinu, u okviru programa razmjene studenata. Na mom fakultetu bio je jedan mladic iz Egipta koji je došao kao i ja na godinu dana. Sprijateljili smo se i družeci se s njim zainteresirala sam se za islam. Cesto mi je govorio o islamu i gledala sam ga kako prakticira islam. Pocela sam se sve više interesirati za islam. Pocela sam postavljati pitanja i raspravljati o islamu s njim, a zatim sam pocela vlastito istraživanje, prvo preko interneta a zatim citajuci knjige o islamu, ukljucujuci i prijevod Kur´ana. Moje istraživanje pocelo je u prošlom proljecu i nastavilo se tokom ljeta, kada sam se vratila kuci na Island, a zatim i u jesen, kada sam se vratila ponovo u SAD da završim studije. Jedina osoba s kojom sam duži period raspravljala i postavljala pitanja o islamu bio je moj prijatelj iz Egipta. U decembru prošle godine ukljucila sam se u chat o islamu na Internetu. Tu sam upoznala zaista divne muslimane sa kojima sam razgovarala, postavljala pitanja i oni su mi mnogo pomogli.

Razgovor sa nekim drugim, nekim neutralnim bio je veoma važan za mene. Kada sam pocela istraživati islam bila sam veoma uzbudena i otkrila sam mnogo divnih stvari koje prije nisam znala. Toliko sam se zainteresovala da više nisam mogla prestati razmišljati o islamu. Željela sam da citam sve više i više. Dugo sam bila nesigurna jer bilo je mnogo toga što nisam razumjela i što sam teško prihvatala. U periodu kada sam prolazila kroz fazu u kojoj sam pokušala da nadem bilo šta negativno o islamu, mislim, da ubijedim samu sebe da ne moram postati muslimanka zbog toga, da budem iskrena, bila sam umorna i zbunjena tako da mi se cinilo mnogo lakše da nastavim živjeti svojim ranijim životom, nego da prihvatim istinu i promijenim svoj nacin života. U tom periodu, zaista, sam bila veoma zbunjena. U jednom trenutku osjecala sam da je islam istina i da je sve što sam željela bilo da se pokorim Bogu i da postanem muslimanka ali vec sljedeci trenutak spopale bi me loše misli o islamu, isto kao u crtanim filmovima kada andel šapuce na jedno uho a davo na drugo. Ali, na kraju sam uspjela da zaustavim šaptanje “malih davola,” i da vidim jasno da je islam istina i da je sve što sam željela je da se pokorim Bogu i da živim svoj život kao muslimanka. Razgovarala sam preko Interneta sa sestrom muslimankom koju sam, baš preko interneta, upoznala još u decembru. Kada sam se na to odlucila vec je bilo vrijeme da izgovorim šehadet. Planirala sam da odem u halku sestara sljedeceg jutra (pricale smo preko interneta oko ponoci) i rekla sam joj da planiram izgovoriti šehadet i ozvaniciti svoj pristup u islam tada, tj. sljedeceg jutra, iako sam voljela da sam to mogla uciniti odmah.

Odlucila je da vidi da li je moguce naci još tri sestre muslimanke, koje poznaje preko Interneta, i da sve budemo na chat room-u u isto vrijeme. Uspjela je i tako sam preko interneta izovorila šehadet i prešla na islam.
Otkako sam postala muslimanka prošla sam i kroz sretne i kroz teške trenutke. Stalno se trudim da ucim što više o islamu i da budem što bolja muslimanka. Pokušavam da ostanem cvrsta uprkos negativnim reakcijama moje porodice i prijatelja. Sve što znam je to da sam donijela ispravnu odluku i da zahvaljujem Allahu što me je pocastio istinom.

Tekst je preuzet iz casopisa “Muslim youth,” august 2002.