POSJETITE KURAN.BA
 
 

orjentalizam i orjentalne studije

Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 43

Orijentalizam ili orijentalistika su pojmovi koji se cesto cuju u našem jeziku. Oznacavaju grupu znanstvenih podrucja vezanih za proucavanje Istoka (Orijenta), njegove povijesti, jezika i kultura. Ljudi koji se bave orijentalizmom nazivaju se orijentalistima. Iako je pojam orijentalizam opcenitiji od toga da se podrucje njegovog djelovanja ogranicava samo na islam i muslimane, cinjenica je de je glavna sfera orijentalistickog interesovanja upravo islam u svim njegovim segmentima: jezickom, kulturnopovijesnom, vjerskom, znanstvenom itd. Ovaj rad razmatra historijsku pozadinu nastanka orijentalizma i orijentalnih studija, kao i odnos orijentalista spram središnjih islamskih istina: Kur’ana i Poslanika islama, s.a.v.s.


Zacetke orijentalizma treba tražiti u prvim, negativnim dodirima izmedu Zapada i muslimana koji su se desili za vrijeme krstaških ratova. Ovi “sveti ratovi” nisu rezultirali time da Zapad, s obzirom da je upoznao kulturu koju je smatrao superiornijom od svoje, pristupi istinskom upoznavanju islama i njegovih izvora. Naprotiv, duhovne (i vojne) pobjede muslimana potakle su crkvene ljude da shvate da moraju biti intelektualno spremni razumjeti svoga neprijatelja kako bi odbranili svoje vlastito vjerovanje a potom pozvali muslimane u kršcanstvo. Tako su nastale studije o islamu na Zapadu. Njihov cilj je, dakle, u samom pocetku bio apologetske naravi, s obzirom da je islam u to vrijeme, i kulturno i civilizacijski, bio superiorniji od kršcanskog ucenja. Poslije je tome pridodata i misionarska komponenta.
Dakle, prvi interesi za izucavanjem islama javili su se tokom krstaških ratova. Petar Veliki, utjecajni opat iz Clunya u Francuskoj, instruirao je Roberta Kettonskog da nacini prvi prijevod Kur’ana na latinski jezik, eksplicitno kazavši da je cilj tog projekta “pobijanje kur’anskog ucenja.” Prijevod je završen 1143. godine i, naravno, prijevod nacinjen s takvim neprijateljskim motivima nije mogao biti vjeran originalu i pouzdan kao izvor informacija o islamu. Tako je i bilo. Ta iskrivljena latinska verzija (prijevoda) Kur’ana bila je i nakon pet stoljeca osnova za sve prijevode na druge evropske jezike. Opat je imao i antiislamsku polemicku literaturu koja je sa arapskog prevedena na španski jezik.


Trinaesto stoljece bilo je svjedokom intenzivnih napora medu svecenstvom da savladaju arapski jezik i doktrine islama. Najbolja ilustracija tog napora su život i djelo gorljivog majorskog svecenika Raymonda Lulla. Prije nego je konacno izgubio svaku nadu u to da ce ikada pokrstiti muslimane osim silom, Lull je naucavao da ce kršcanski misionari ako se naoružaju dobrim poznavanjem muslimanskih svetih spisa i religije moci svoje vjerske rivale debatom i argumentima prevesti u kršcanstvo. Ucenje arapskog jezika zarad misionarskih ciljeva bilo je naglašeno medu dominikancima i franjevcima u 13. stoljecu.
S obzirom da je izucavanje arapskog jezika i islama u pocetku bilo isljucivo u prerogativi svecenstva, razumljivo je da su studije u vezi s islamom, njegovim izvorima, kulturom i naslijedem ostali taocem antiislamskog duha i predrasuda. Medutim, evidentno je da su takve tendencije ostale i poslije križarskih ratova kada se orijentalne studije više ne vezuju samo za svecenstvo i crkvene krugove. U jednom pismu napisanom davne 1636. godine, rektor Cembridge Univerziteta, napisao je nešto što može poslužiti kao relevantan argument u otkrivanju i definisanju ciljeva orijentalizma u vremenu radanja evropskog imperijalizma. U tom pismu, izmedu ostalog, piše:

“Posao koji kanimo poduzeti nije samo zarad unapredenja dobre književnosti, iznoseci na svjetlo mnogo znanja koje je još uvijek zakljucano u tom jeziku, vec i radi služenja kralju i državi u našoj trgovini s tim istocnim narodima i, s Božijom pomoci, radi širenja granice Crkve i propagiranja kršcanske vjere onima koji su sada u mraku…”
Iz spomenutih rijeci sasvim je jasno da su motivi za studiranje arapskog jezika ostali isti i u potonjim stoljecima. Zato nije nimalo cudno što su se orijentalisti, u vecini slucajeva, otvoreno stavili u službu zapadnog (imperijalistickog) kolonijalizma. Takoder, oni su cesto bili u sprezi s kršcanskim misionarima kao i svjetskim cionistickim pokretom.


U vezi orijentalista sa kolonijalizmom postoje brojne studije. O tome, kao i o vezi orijentalizma s kršcanskim misionarstvom i cionistickim pokretom, opširno i veoma argumentovano pisao je rahmetli dr. Ahmed Smajlovic u doktorskoj disertaciji: Felsefetu-l-istišrâki ve eseruha fi-l-edebi-l-’arebijji-l-mu’âsiri (Filozofija orijentalizma i njen uticaj na savremenu arapsku književnost). Disertacija je visoko rangirana u naucnim krugovima i smatra se vrlo važnim izvorom za proucavanje nastanka orijentalizma, njegove filozofije, pravaca, ciljeva, predstavnika, kao i njegovog uticaja na savremenu arapsko-islamsku misao, književnost i filozofiju. Studija koju je sacinio rahmetli dr. Smajlovic, takoder, govori o zaslugama orijentalista na planu izucavanja islama ali, istovremeno, na vrlo objektivan nacin kritikuje orijentalizam s obzirom da su upravo orijentalisti, tokom povijesti, cesto pogrešno, tendenciozno i neznanstveno govorili i pisali o islamu, što je pravilo velike teškoce i probleme na putu razumijevanja Zapada i islama.

Orijentalisti i Kur’an

cinjenica je da su orijentalisti – i ranije i novije dobi – posvetili veliku pažnju proucavanju Kur’ana. Razlicite teme u vezi s Kur’anom, njegovom objavom, cuvanjem, pisanjem, tumacenjem itd., bile su predmet orijentalistickih studija. Takoder, brojni dogadaji i licnosti iz prvog perioda islama, narocito iz vremena hulefâi-râšidina (prve cetverice halifa), bili su veoma interesantni orijentalistima. U svemu tome, orijentalisti su cesto izvrtali povijesne cinjenice ili ih interpretirali tendenciozno i neznanstveno. O tome postoje mnoge knjige i studije napisane na arapskom i drugim jezicima.
Evidentno je da neki orijentalisti cak i samom vlastitom imenu posljednje Božije objave – Kur’anu, nijecu izvornost. To korespondira poznatoj kršcansko-judaistickoj tendenciji osporavanja autenticnosti Kur’ana kao Božije Rijeci i Objave. Tako orijentalista Schwally (Švali) tvrdi da je rijec Kur’an izvedena iz sirijske rijeci keryânâ što znaci sveti tekst koji se cita. Odatle se u arapskom jeziku pojavila rijec Kur’an i, navodno, Muhammed, s.a.v.s., ju je preuzeo iz sirijske tradicije.

cinjenica da Kur’an u sebi sadrži neke rijeci koje nisu arapskog porijekla (ali su “arabizirane” s obzirom da su ih Arapi usvojili, uskladili potrebama svoga jezika i koristili kao arapske), od strane orijentalista je krajnje tendeciozno tumacena, i ponekad uzimana kao dokaz o “stranom” porijeklu Kur’ana i islama. Orijentalista Arthur Jeffery (Džefri) je, u tom pogledu, napisao svoje djelo Foreign vocabulary of the Qur’an (Strani rjecnik Kur’ana) u kojem tvrdi da u Kur’anu ima oko 275 rijeci (osim vlastitih imena) koje nisu arapskog vec nekog stranog porijekla. Naravno, i Schwally i Jeffery nijecu božansko porijeklo Kur’ana i bave se utemeljenjem teorije o Muhammedu, s.a.v.s., kao “autoru” Kur’ana.
Takva tendencija veoma je zastupljena medu orijentalistima. U nastavku donosimo nekoliko primjera:
Orijentalista Richard Bell, vec u samom naslovu svoga djela The Origin of Islam in its Christian Environment (Porijeklo islama u njegovoj kršcanskoj sredini), pokazuje svoje razumijevanje i definiranje Kur’ana. Njegove clanke o Kur’anu pregledao je i dopunio drugi orijentalista koji po imenu W. Montgomery Watt. On ih je i objavio pod naslovom Bell’s Introduction to the Qur’an. U drugom poglavlju tog djela tvrdi se da je Kur’an knjiga koju je Muhammed napisao ili sastavio. Rijec ummijj koja znaci nepismen, Richard Bell tumaci kao “onaj koji ne posjeduje svetu knjigu”. Tako, prema ovom orijentalisti, pojam umijjun – što u tefsiru oznacava one koji ne znaju citati i pisati, treba tumaciti kao “narod koji posjeduje svetu knjigu”, a time se aludira na Arape koji, za razliku od kršcana i Jevreja, nemaju svoju svetu knjigu (?).


A. T. Welch za Kur’an kaže da je “The Muslim scripture, containing the revelations recited by Muhammad and preserved in a fixed, writen form.” To, u prijevodu na bosanski znaci: “Kur’an je muslimanski sveti tekst koji sadrži objave koje je izrecitovao Muhammed i koji je sacuvan u odredenoj, pisanoj formi.” Dakle, i ovdje uocavamo da autor negira božansko porijeklo i karakter Kur’ana.
Mnogi drugi orijentalisti su, takoder, zastupali takva mišljenja. Medu orijentalistima je, opcenito gledajuci, veoma zastupljena teza o “pismenosti” Muhammeda, s.a.v.s. U tom pravcu oni ulažu velike napore, jer je za njih veoma bitno da se Muhammed, s.a.v.s., predstavi kao pismen covjek. Ta tendenencija ostala je zastupljena u nekim evropskim centrima orijentalnih studija sve do danas, i pored cinjenice da neki istraživaci smatraju da je pitanje Muhammedove, s.a.v.s., pismenosti u novije vrijeme odbaceno kao bespredmetno, buduci da su vjerske knjige bile na stranim jezicima a Muhammed, s.a.v.s., nije znao ni jedan strani jezik. Da je bilo drugacije ne bi mu povjerovali prvi muslimani.

Bitno je spomenuti da se i u okviru orijentalistike južnoslovenskih naroda mogu fiksirati neke definicije Kur’ana koje, slicno evropskoj orijentalistici, idu od radikalnog nijekanja božanskog karaktera Kur’ana pa do umjerenijih pristupa u pocetnim odredenjima Kur’ana.
Drastican primjer definiranja Kur’ana koje pripada krugu “radikalnog negiranja božanskog karaktera Kur’ana” može se sagledati u rijecima orijentaliste Sulejmana Grozdanica, koji kaže: “Tekst Kur’ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske licnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svoga naroda i to ne samo u svojoj savremenosti nego i u prošlosti mnogih generacija i mutnih, mitskih ciklusa arapskog i uopšte semitskog postojanja, vode i politicara koji je pokrenuo zapretane energije jednog vitalnog življa, covjeka koji je snagom svog poniranja u stvarnost otkrio i prihvatio njen socijalni i kulturni izazov.”


* * *
Orijentalisticke definicije Kur’ana sa islamskog stanovišta nisu prihvatljive jer negiraju Kur’an kao Allahovu, dž.š., Objavu. Iz takvog stava proitice negiranje istinitosti njegove poslanicke misije. Vjerovatno je to glavni razlog zbog kojeg su orijentalisti pristupali islamu s brojnim predrasudama. U svojim studijama cesto su izvrtali historijske fakte i islam tretirali ne kao puki subjekt znanstvenog istraživanja vec kao okrivljenog na optuženickoj klupi. Njihovi huškacki napadi i neprijateljski sudovi o karakteru Muhammeda, a.s., i njegove poslanicke misije glavni su uzrok nesporazuma i loših odnosa izmedu muslimana i Zapada. Brojne knjige i studije ciji su autori orijentalisti zrace neopisivom mržnjom prema Poslaniku islama, na koga svaki musliman i muslimanka donosi salavate (priziva Allahov, dž.š, blagoslov) u pet dnevnih namaza.
O odnosu orijentalista spram islama i Poslanika, s.a.v.s., napisane su brojne studije. U tom pogledu znacajno je spomenuti razmišljanja jednog istaknutog zapadnog intelektualca, novinara i publiciste. Rijec je o Leopoldu Weisu (Vajsu) koji je u svojoj knjizi Islam na raspucu, u kontekstu govora o problemima savremenog islamskog svijeta i odnosu Zapada prema tom svijetu, napisao o orijentalistima sljedeci zapis:

“Uz jedva nekoliko izuzetaka, cak i najugledniji evropski orijentalisti odgovorni su za neznanstvenu prisutnost u svojim pisanjima o islamu. U njihovim istraživanjima skoro je ocito da se islam ne može tretirati kao puki subjekt znanstvenog istraživanjima, nego kao optuženi pred svojim sucima. Neki od tih orijentalista vrše ulogu javnog tužioca, upornog u osiguravanjnu osude; drugi su kao advokat koji se, buduci da je osobno uvjeren u klijentovu krivnju, može samo ravnodušno zauzimati za “olakšavajuce okolnosti”. Sve u svemu, tehnika izvodenja zakljucaka i zakljucivanja koju je usvojila vecina orijentalista, podsjeca nas na postupke zloglasnih sudija Inkvizicije što ih je osnovala Katolicka crkva protiv “heretika” u srednjem vijeku; tj. oni jedva da ikada istražuju historijske cinjenice otvorenog duha, nego pocinju, u skoro svakom pojedinacnom slucaju, od unaprijed usvojenog zakljucka diktiranog predrasudama. Oni odabiru dokaze u skladu sa zakljuckom do kojeg a priori namjeravaju doci. Tamo gdje je svojevoljan izbor svjedoka nemoguc, oni izrezuju dijelove dokaza raspoloživih svjedoka iz konteksta, ili “interpretiraju” njihove iskaze u duhu neznanstvene zlonamjernosti, ne predajuci nikakav znacaj iznošenju slucaja druge strane, tj. samih muslimana.


Posljedica takvog postupka je cudno izoblicena slika islama koju susrecemo u orijentalistickoj literaturi Zapada. Takvo izoblicenje nije ograniceno na neku posebnu zemlju; možemo ga naci u Engleskoj i u Njemackoj, u Americi, u Rusiji i u Francuskoj, u Italiji i Nizozemskoj – ukratko: gdje god zapadni orijentalist usmjeri svoju pažnju na islam. Izgleda da su zagolicani osjecajem zlobnog zadovoljstva, kad god im se pruži prilika – realna ili zamišljena – opredijeljene za neprijateljski kriticizam. A pošto takvi orijentalisti nisu posebna rasa, nego samo eksponenti svoje civilizacije i svog društvenog okruženja, nužno moramo doci do zakljucka da je zapadnjacki duh, u cjelini iz ovog ili onog razloga, ispunjen predrasudama protiv islama i muslimana.”
Te rijeci Leopold Weis (Muhammed Esed) napisao je davne 1934. godine u predgovoru prvog izdanja navedene knjige. Pred kraj života on je donekle izmijenio svoj stav u vezi s orijentalistima i njihovim studijama, što vidimo iz dopune koju je, u fusnoti, napisao u ponovljenom izdanju 1982. godine. U toj fusnoti stoji:

“Svjedoci smo u toku posljednjeg pola stoljeca velikog poboljšanja u tonu i metodama pisanja evropskih i americkih orijentalista, mada izgleda da mala manjina medu orijentalistima nije potpuno odbacila svoje predrasude. U cjelini, zapadnjacko pisanje o islamu i muslimanskome svijetu pokazuje stalno rastuce poštovanje islamske misli i muslimanskih ciljeva, a stara svjesna ili podsvjesna tendencija da izoblicuju sliku islama skoro je nestala iz orijentalisticke literature.”
Medutim, treba imati u vidu da su dogadaji koji su se desili 11. septembra 2001. u teroristickim napadima na New York i Washington uveliko uzdrmali taj proces “poboljšanja u tonu i metodama pisanja orijentalista”, s obzirom da su ta zlodjela odmah pripisana “muslimanima”, što je iznova podiglo tenzije i oživjelo stare predrasude. No, i pored toga, medu knjigama koje govore o islamu a koje se mogu naci po americkim knjižarama nakon 11. septembra, “daleko je više onih koje, za razliku od americkih medija, o islamu govore na realan i istinit, dakle, na afirmativan nacin.” Vjerovatno je i to jedan od razloga što je (po)velik broj ljudi u SAD-u (i brojnim drugim zemljama, narocito zapadnoevropskim) prešao na islam nakon 11. septembra i pored strahovite kampanje koju vode zapadni mediji protiv islama i muslimana.