filozofija ibadeta u islamu

Mahir Abdullah: Poštovani gledaoci, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Upucujem vam najiskrenije cestitke povodom najodabranijeg mjeseca, mjeseca Allahove milosti, uz molbu Svevišnjem da ukabuli naše ibadete i da nas ucvrsti u jedinoj ispravnoj vjeri.
Tema naše emisije veceras je ibadet i njegova filozofija u islamu. Posebno sam radostan što je s nama u studiju naš dragi gost dr. Jusuf el-Kardavi, kojem izražavamo dobrodošlicu.
Doktore, vec skoro petnaest stoljeca muslimani doživljavaju ramazan kao mjesec posebnog znacaja i izuzetnu priliku za muslimane da koriguju svoje ponašanje i radnje. Kako se ramazanski bereket reflektuje na život muslimana i kako se mi danas možemo okoristiti ramazanom?

Dr. Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zahvala pripada samo Allahu, dž.š, i neka je salavat i selam na našeg predvodnika Muhammeda, s.a.v.s, na njegovu porodicu i ashabe, i na sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana. Prije odgovora na postavljeno pitanje želio bih da uputim cestitke svim muslimanima svijeta povodom dolaska našeg najdražeg gosta mubarek ramazana, uz molbu Allahu, dž.š, da ovaj mjesec bude mjesec preporoda ummeta i njegovog jedinstva, da to bude mjesec propasti svih onih koji se neprijateljski odnose prema ovom ummetu. Amin! Što se tice uticaja ramazana na muslimane, smatram da je znacajan uticaj ramazana na pojacavanje vjerske svijesti muslimana. Ja ramazan nazivam proljecem u životu muslimana. Tokom ramazana obnavlja se vjerska svijest muslimana i prošire spoznaje o vjeri. Srca muslimana osvježe se novom snagom imana kroz pojacan ibadet u ovom mjesecu, kroz post i nocni namaz. Rijetko se mesdžidi napune van ramazana, dok je to svakodnevna pojava u ramazanu. To uzrokuje poseban odnos izmedu vjernika, ucvršcuju se veze medu ljudima i medusobno potpomaganje. Bogati se solidarišu sa siromašnima. Onaj ko je svoj stomak napunio hranom ne može razumjeti gladnoga sve dok i sam ne osjeti glad. Onaj ko je svoju potrebu za picem zadovoljio ne može pravilno razumjeti žednoga sve dok i sam ne osjeti žed. Sve te osjecaje upoznajemo kroz post, jacajuci zahvalnost Allahu, dž.š, i svijest o blagodatima koje su nam date.

Ramazan je mjesec u kojem covjek jaca svoju licnost, istrajnost i samokontrolu. Vjernik bez prisile ostavlja sve tjelesne užitke za vrijeme posta, suprotstavlja se svim tjelesnim prohtjevima i pobjeduje ih. To je velika snaga koju covjek razvija kroz post, zaslužujuci veliku nagradu. U jednoj hadisi-kudsiji Allah, dž.š, kaže: 'Zbog Mene je hranu ostavio, zbog Mene je pice ostavio, zbog Mene je strast svoju ostavio. Zaista je post Moj i Ja nagradujem za njega!' Ovo je jedinstven oblik ibadeta u toku ramazana. Onaj ko posti razumije ovaj ibadet i shvata kolika je važnost iftara za postaca. Zbog toga vjernici pozivaju svoju bracu na iftar i s njima djele tu blagodat koju može osjetiti samo onaj ko posti. Muhammed, s.a.v.s, u hadisu kaže: 'Onaj ko nahrani postaca ima nagradu kao i postac, s tim da se njegova nagrada ništa ne umanjuje.' Zbog tolike nagrade vjernici traže postace da ih nahrane iz svog imetka. Poseban uticaj ramazana na svijest vjernika vidljiv je i u slucaju onih koji nisu stalni prakticari vjerskih propisa. Postoji veliki broj muslimana koji rijetko klanjaju van ramazana, ali kada dode ramazan redovni su na namazu i poste sve dane ramazana. Zbog tih stvari ne može se poreci veliki uticaj ramazana na svijest vjernika. Zbog toga mnogi u ramazanu zaslužuju veliku nagradu, te možemo sa sigurnošcu tvrditi da je ramazan razdoblje u kojem se vjernici jako puno okoriste i da je on od izuzetne važnosti za vjernike, kako u našem vremenu, tako i kroz historiju islama i muslimana.

Mahir Abdullah: Na koji nacin možemo zaslužiti sve blagodati koje ibadet sa sobom donosi?

Dr. Kardavi: Allah, dž.š, je propisao ibadet da bi ibadet proizveo odredeni uticaj na covjeka u njegovom životu. Zbog toga postoje razlicite vrste ibadeta, koje se razlicito reflektuju na vjernika. Allah, dž.š, u Kur'anu kaže da namaz odvraca od razvratnih djela; smisao zekata je da se ocisti imetak koji je u našem posjedu, za post se kaže da je propisan kako bismo bili bogobojazni. Dakle, svaki ibadet donosi odredenu korist vjerniku. Da bismo bili pravi vjernici moramo biti bogobojazni. Nezamislivo je da neko bude potpun vjernik bez bogobojaznosti. Zato nam je potreban ramazan kako bismo osvježili svoj iman i dopunili baterije takvaluka.

Mahir Abdullah: Ramazan ste oznacili kao jedan period, ili godišnje doba. Nazvali ste ga proljecem života vjernika. Primjetno je da se ramazan upravo tako i razumije! Dok traje mnogi vjernici nastoje uraditi što više dobra, medutim, cim se završi naglo opada interes za svakodnevni ibadet. Zbog cega dolazi do tolike razlike u praktikovanju ibadeta tokom ramazana i van njega?

Dr. Kardavi: Uistinu je tako! Svaki ukras ima vrijeme kada je na cijeni. Ramazan je period posebnog obracunavanja vrijednosti dobrih dijela. Isto djelo razlicito se vrednuje u ramazanu i van njega. Svaka nafila u ramazanu vrijedi kao fard van ramazana, a svaki fard u ramazanu vrijedi kao sedamdeset fardova van ramazana. Dakle, to je period kada se djela mjere posebnim mjerilima i svako ko želi da ostvari što vecu zaradu u trgovini za ahiret, nastojat ce da što više posla napravi u mubarek mjesecu ramazanu. Oni koji se trude da što bolje zarade su oni koji slijede ispravan put i koje Kur'an opisuje na poseban nacin: 'Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kojem ce srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoce, bez racuna.' Dakle, pod proljecem života mislimo na ramazan koji je posebna prilika za vjernike da poprave svoje stanje i zadobiju posebnu nagradu. Medutim, to ne znaci da kada prode taj period treba napustiti ibadet i zapostaviti ono što smo redovno praktikovali tokom ramazana. Nije dozvoljeno da oni koji su ucili Kur'an, klanjali nafilu i djelili sadaku tokom ramazana sve to napuste nakon što ramazan prode! Zbog toga su naši uzoriti prethodnici obicavali govoriti: 'Najgori narod je onaj koji Allaha poznaje samo u ramazanu!' Na nama je da budemo uz Allaha, a ne uz ramazan! Onaj ko obožava ramazan treba da bude svjestan da je ramazan prolazan i da je njegov kraj jako blizu, a na ispravnom putu je samo onaj koji obožava Allaha Jedinoga, Koji je Vjecan i nikada nece proci niti nestati!

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac postavlja pitanje o postu, a u istom kontekstu možemo razumijeti kompletan ibadet. Allah, dž.š, u Kur'anu kaže: 'Propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas...' Da li je ibadet u islamu propisan na isti nacin i s istim ciljem kao što je bio propisan u drugim religijama, ili ibadet u islamu ima poseban znacaj u odnosu na ostale vjere?

Dr. Kardavi: Ne postoji ni jedna vjera koja ne nareduje ibadet. Ibadet je sastavni dio svake vjere i nemoguce ga je odvojiti od vjere. Ibadet je osnova vjerovanja ne samo objavljenih religija nego i u slucaju idolopoklonika. Oni su imali svoja božanstva kojima su ibadet cinili. Allah, dž.š, kaže: 'Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu ni nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: 'Ovo su naši zagovornici kod Allaha.' Zbog neodvojive veze s vjerom, ibadet je u islamu postao temelj vjere. Tako Muhammed, s.a.v.s, u jednom hadisu kaže: 'Islam se temelji na petero...' Odmah poslije izgovaranja šehadeta spominju se cetiri temeljne vrste ibadeta koje su propisane svim vjernicima: namaz, post, zekat i hadždž. Te cetiri vrste ibadeta bile su propisane i sljedbenicima objavljenih religija prije islama, ali ne u potpuno istom obliku kao što je to u islamu.

Pogotovo što su prolaskom vremena unesene razne novotarije u praktikovanju ibadeta tako da je propisani ibadet poprilicno izgubio svoj smisao i prvobitnu formu. To je razlog zbog cega se razlikuje ibadet danas kod kršcana ili jevreja od našeg ibadeta. Islam, kao što nam je poznato, zabranjuje uvodenje bilo kakvih novotarija u vjeru, što je razlog opstanka ibadeta u njegovoj originalnoj formi. Kod kršcana postoji post kao i kod nas, ali oni se ustežu samo od pojedine hrane, obicno one koja potice od životinja, dok je u islamu zabranjena pojesti bilo šta u toku posta. Dakle, potpuno sustezanje od hrane, jela, pica i zadovoljavanja strasti od zore pa do zalaska sunca. To nije lahak ibadet, ali je kompletan. Medutim, oni koji nisu u stanju da poste nisu ostavljeni u bezizlaznoj situaciji. Njima su ostavljene olakšice koje je Allah, dž.š, propisao. Tako onaj ko je na putu može da mrsi tokom putovanja i dužan je samo da naposti propuštene dane kada se vrati s puta. To su Allahove olakšice koje su razlogom da islamski propisi budu primjenjivi u svakoj situaciji i prakticni svakom vjerniku.

Mahir Abdullah: Ono što islam razlikuje od ostalih vjera su posebne zabrane koje se ne nalaze u drugim religijama. Šta je razlog takvoj razlicitosti islama od drugih religija?

Dr. Kardavi: Da bismo odgovorili na to pitanje moramo se prisjetiti onoga s cim je došao islam. Maloprije smo spomenuli da je ibadet prije objave islama doživio promjene koje su ljudi unijeli, a nemaju nikakve veze sa suštinom ibadeta. Zbog toga islam dolazi s posebnim akcentom na cišcenje ibadeta od svega onog što je za njega strano i što je u suprotnosti s njegovom suštinom. Prvo pravilo s kojim je došao islam je da nema ibadeta osim Allahu, dž.š. Ibadet je potpuna pokornost i poniznost proizišla iz neogranicene ljubavi prema onome kome ibadet cinimo. Dakle, dva su osnovna segmenta ibadeta: potpuna predanost i ljubav. Ako postigne samo jedan od pomenuta dva segmenta, to nije ibadet. Ljubav bez predanosti, ili predanost bez ljubavi nije ibadet! Tek kada se objedine oba segmenta imamo istinski ibadet koji ne zaslužuje niko osim Uzvišenog Allaha, Stvoritelja svega postojeceg! Covjek može slijediti nekoga, ili nekoga voljeti, ali potpuno se pokoriti i voljeti može samo Allaha, dž.š. S takvom filozofijom ibadeta su dolazili svi poslanici i ona je identicna od prvog covjeka po do Muhammeda, s.a.v.s. Historicari su davno potvrdili da je moguce pronaci neki grad iz historije u kojem nema tragova škola ili dvoraca, ali je nemoguce pronaci grad bez bogomolje.

Svaka civilizacija imala je svoje bogomolje i svoje božanstvo kojem se klanjala. Neki su obožavali Sunce, neki Mjesec, drugi su se klanjali šejtanu, neki su obožavali kamen, neki drvo, itd. Zbog toga su dolazili poslanici i poducavali svoj narod ispravnom vjerovanju samo Onog Koji zaslužuje ibadet. Allah, dž.š, kaže: 'Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu se klanjajte i kumira se klonite!' I bilo je medu njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato, putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.' Dakle, islam dolazi s idejom o ispravljanju iskrivljenosti koje su se uvukle u ibadet. Muhammed, s.a.v.s, zabranjivao je da se ashabi prema njemu odnose na poseban nacin. Zabranjivao je da ga velicaju kao što su radili sljedbenici Isaa, a.s. Zabranjivao je da se bilo cemu daje ista važnost kao Allahu, dž.š; cak je zabranjivao da se ljudi zaklinju bilo cime osim Allahom, dž.š, ili da prinose žrtvu bilo kome ili cemu osim Allahu, dž.š, kako bi se ljudu zaustavili na granici koja im je propisana.

Druga stvar s kojom je došao islam je zabrana klera i posredništva u ibadetu. Posredništvo u drugim religijama pokidalo je vezu izmedu covjeka i njegova Gospodara, pa zbog toga vjernik nije u stanju da se direktno obrati Allahu, dž.š, nego to mora raditi preko posrednika. Islam dokida tu praksu i zabranjuje bilo kakvo posredništvo. Islam nas uci da je put prema Allahu, dž.š, otvoren i da nam nije potreban nikakav 'sveti covjek' koji ce nas povezati s Allahom. Neki ljudi koji nisu upuceni u islamske propise halifu muslimana smatraju vezom izmedu Allaha i ljudi. To je potpuno pogrešno. Halifa je onaj koji uvezuje muslimane i ujedinjuje ih a nikako onaj koji ih veže sa Allahom. Muhammed, s.a.v.s, u jednom hadisu kaže: 'Kada nekog od mojih sljedbenika zadesi vrijeme namaza neka klanja ma gdje se nalazio.' Dakle, kada nastupi vrijeme namaza dužnost nam je da ga obavimo, bez obzira gdje se nalazimo. U hadisu se namaz ne uslovljava prisustvom nekog ko ce nas povezati s Allahom, nego se svaki covjek direktno obraca svom Gospodaru.

Cak i onaj ko je grešnik, onaj ko pocini i najteži grijeh može se direktno obratiti Allahu, dž.š, i od Njega zatražiti oprost. Allah, dž.š, to potvrduje rijecima: 'Reci: 'O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv.' To je vrlo bitan propis s kojim je islam došao, kojim se ukida prodaja Allahove milosti i oprosta, te ostavlja nada i otvoren put ljudima u milost njihovog Gospodara. Dakle, islam dolazi s navedenim pravilima kako bi ocistio ibadet od novotarija koje su unesene u vjeru a ne s necim što je novo i nije bilo poznato do tada. Da bi ibadet ostao u svojoj originalnoj formi, islam strogo zabranjuje uvodenje novih stvari koje nisu propisane. To je nacin na koji se islam cuva od iskrivljavanja.

Mahir Abdullah: Poznat nam je hadis Muhammeda, s.a.v.s, u kojem se zabranjuje uvodenje novotarija u vjeru. Možete li nam pojasniti na šta se odnosi ta zabrana? U cemu to ne smije doci do uvodenja novih stvari u praksu?

Dr. Kardavi: Sve ono u vjeri cime se približavamo Allahu, dž.š, strogo je zabranjeno mijenjati u odnosu na njegovu originalnu formu. Allah, dž.š, odredio je da u jednom danu imamo pet namaza, da je u namazu jedan ruku' a dvije sedžde. Nama nije dozvoljeno da promijenimo bilo šta od toga. Bilo je slucajeva da se u namaz uvodi nešto cega nije bilo u vrijeme Poslanika, s.a.v.s, ali islamski ucenjaci to nisu tolerisali, nego su upozorili na njih i zabranjivali da se praktikuju. To je nacin da se islam sacuva od iskrivljavanja i pretjerivanja u bilo cemu. Islam ne dozvoljava da se zapostavi dunjaluk radi ahireta, kao što su to radili pojedini isposnici. To je nacin da se vjera sacuva od novotarija i iskrivljavanja. Medutim, to ne znaci da je islam protiv napretka.

U stvarima koje su dunjalucke prirode pohvalno je napredovanje i uvodenje novina koje ce ljudima koristiti i olakšati njihov život. Naša historija bilježi odredene stvari koje je halifa Omer, r.a, uveo radi poboljšanja funkcioniranja islamske države. Izmedu ostalog, naredio je da se prave zabilješke i time udare temelji islamskoj historiji, kao i mnoge druge stvari koje do tada nisu bile u praksi. Dakle, inovacije u stvarima koje su u vezi s dunjalukom i životom na njemu potrebne su i njih treba slijediti. Medutim, glavni problem je što su muslimani obrnuli stvar, pa su stagnirali u stvarima koje se ticu dunjaluka, a poceli uvoditi inovacije u vjeru i njene propise. To moramo što prije mjenjati!

Mahir Abdullah: Gjde je granica zabrane u inovacijama? Prije nekoliko godina culi smo i mišljenja da je prevodenje znacenja kur'anskog teksta na druge jezike novotarija koju treba sprijeciti. Dakle, možemo li odrediti granice do kojih doseže zabrana inoviranja u vjeri?

Dr. Kardavi: U vjerskim stvarima koje su po svojoj prirodi strogo odredene forme ne smije se ništa oduzimati niti nešto novo na njih dodavati. Mnogi razlicito prilaze problemu novotarija u islamu. Ako novotariju razumijemo u njenom jezickom znacenju, onda je novotarija sve ono što se pojavilo naknadno. Oni koji tako razumiju novotariju kažu da postoji dobra novotarija koja je dozvoljena, ili cak potrebna, i da postoji loša novotarija koja je zabranjena. Dakle, osnovne stvari u vjeri, cija je forma precizno definisana ne trpe nikakve izmjene i zabranjeno je njima pripisivati bilo šta novo. Sve što je van toga ne potpada pod novotariju.

Mahir Abdullah: Jedna naša gledateljka postavlja pitanje o šerijatskom propisu za onoga koji jaciju klanja u džematu a onda teraviju klanja u mesdžidu sam, iako se namaz klanja u džematu?

Dr.Kardavi: Ako bi neko klanjao jaciju u džematu i onda otišao svojoj kuci i tamo klanjao teraviju sam, to nije pogrešno i nema nikakve zapreke da se tako postupi. Medutim, ako neko klanja sam u mesdžidu u kojem se klanja u džematu, to nije dozvoljeno i nema nikakvog opravdanja da se tako postupa. Muhammed, s.a.v.s, jednom je prilikom vidio nekog covjeka koji je sam klanjao iza džemata pa mu je naredio da ponovi svoj namaz, te objasnio da nije ispravan namaz onome ko klanja sam iza džemata. Dakle, to je pogrešno i ne smije se tako postupati. Ako neko želi da sam klanja teraviju, savjetujem mu da ode svojoj kuci i da tamo sam klanja.

Mahir Abdullah: Od iste gledateljake stiglo je još jedno pitanje koje glasi: Kako ce postupiti žena u trudnoci kojoj post šteti i ljekar joj savjetuje da ne posti?

Dr. Kardavi: Ona treba da posluša ljekara i da ne posti. Šerijat propisuje olakšice koje imaju cilj da sacuvaju covjeka od onoga što mu šteti u stvarima koje su propisane. Muhamed, s.a.v.s, kaže: 'Allah, dž.š, voli da se praktikuju Njegove olakšice kao što voli da se izvršavaju Njegove naredbe!' Jednom prilikom je Muhammed, s.a.v.s, vidio jako iznurenog covjeka kojeg su nosili jer nije bio u stanju da hoda. Kada je upitao šta je s njim rekli su mu da je to postac. Muhammed, s.a.v.s, je na to rekao: 'Nije od dobrote da se posti prilikom putovanja!' Dakle, ako se covjek nade na putu i post mu šteti, ili u slucaju trudnice kojoj post pravi zdravstvene poteškoce, njima je dozvoljerno da mrse. Ne smiju dozvoliti da postom ugroze svoje zdravlje. To se posebno odnosi na trudnicu jer je ona u trudnoci obavezna paziti na zdravlje ploda koji nosi, kao što je obavezna cuvati svoje zdravlje.

Mahir Abdullah: Gledalac po imenu I'rman kaže da ima dvije kcerke, jedna je u trinaestoj godini života a druga u osmoj. Neko mu je rekao da je dužan da ih osunneti. Interesuje ga šerijatski stav u vezi s obrezivanjem žena?

Dr.Kardavi: Sunnecenje muškaraca obavezno je i to treba praktikovati. Medutim, za žene to nije obavezno, niti je sunnet. Oni koji zagovraju obrezivanje žena kažu da je to pocast za ženu. Ljekari tvrde da obrezivanjem dolazi do mnogo komplikacija i problema koji mogu imati veoma teške posljedice, kako za ženu, tako i za porodicu, pa cak i za cijelo društvo. U vecini muslimanskih zemalja to se ne praktikuje. Ta pojava je najviše raširena u Sudanu i Egiptu. Mislim da je to obicaj koji je praktikovan u vrijeme Faraona.

Mahir Abdullah: Nekoliko naših gledalaca postavilo je pitanja jako slicnog sadržaja. Da li se ibadet u islamu odnosi samo na obrede ili ima i šire znacenje od toga?

Dr. Kardavi: Obredoslovlje je dio vjere koji treba podrobno pojasniti i ispraviti sva pogrešna shvatanja u ovoj oblasti. Islam dolazi s kompletnim konceptom življenja. Islam je karakteristican po tome što je ibadet ucinio tako širokim da obuhvata cijeli vjernikov život. Dakle, cilj ibadeta nisu samo namaz i zikr, nego kompletno covjekovo djelovanje mora biti u skladu s ibadetom. Vjernik klanja namaz pet puta dnevno, ali to nije dovoljno. Neophodno je i vrijeme izmedu namaza uciniti ibadetom. To cemo uspjeti ako svoja djela uskladimo sa šerijatskim propisima. Kada gradimo svoj odnos prema drugim ljudima, on mora biti na nacin na koji to vjera traži od nas. Kada nekog volimo ili mrzimo, to ce biti iz vjerskih razloga. Dakle, obožavati Allaha, dž.š, možemo kroz uspostavljanje pravilnog odnosa prema drugim ljudima. Takoder, džihad, borba na Allahovom putu. Borba za odbranu svoga života, svoje casti i imetka jedan je od najvrednijih ibadeta. Muhammed, s.a.v.s, upitan je o ibadetu koji je vrijedan kao džihad, pa je Muhammed, s.a.v.s, upitao: 'Da li neko od vas može stalno boraviti u mesdžidu uz neprekidan post i neprekidan namaz?' Ko to može, Allahov poslanice?! – odgovoriše.

A Muhammed, s.a.v.s, rece; 'To je džihad!'' Imam Ibn Tejmije napisao je jedno djelo koje govori o ibadetu i u kojem objašnjava definiciju ibadeta koja glasi: Ibadet je sve ono s cim je Allah, dž.š, zadovoljan, od rijeci i djela. Takoder, sva djela koja su od opce koristi su ibadet. Naredivanje dobra je sadaka, zabranjivanje zla je sadaka, uklonjanje s puta onoga što smeta ljudima je sadaka, lijepa rijec je sadaka, osmijeh darovan bratu pri susretu s njim je sadaka. Cak je i zadovoljavanje strasti na dozvoljen nacin sadaka, tj. ibadet. Muhammed, s.a.v.s, u jednom hadisu kaže da je zadovoljavanje strasti sadaka. Na to se ashabi zacudiše, te zatražiše pojašnjenje, a on odgovori: 'A kada bi on zadovoljio svoju strast na zabranjen nacin, da li bi zaslužio kaznu?' Sve spomenuto ulazi u ibadet. Dakle, pravilno poimanje ibadeta u islamu daleko je šire od nacina na koji ga razumiju pripadnici drugih vjera. Islam traži od svojih sljedbenika da ibadetu prilaze široko i da ga tako razumijevaju. Ibadet samo radi forme nije ibadet i gubi svoj smisao. Nema nikakve fajde od ibadeta koji ne ostavlja traga na covjeka, takav ibadet svodi se samo na formu.

Židovi su poklonili puno pažnje formi ibadeta, a islam duhovnoj komponenti ibadeta. U jednom hadisu Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Allah ne gleda kako izgledate, nego gleda u vaša srca.' Dakle, neophodno je cistoga srca prici Allahu, dž.š, da bi On bio zadovoljan s nama i našim ibadetom. U poznatom hadisu Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Djela se vrednuju po nijjetu...' Dakle, nijjet je jako bitna komponenta djela, pa ne smijemo izgubiti iz vida ogromnu važnost nijjeta. Da bi djelo bilo primljeno neophodno je da mu pridemo s iskrenim nijjetom, tj. da ga radimo samo u Allahovo ime i radi Njegovog zadovoljstva. Ne smijemo dozvoliti da nam neka strast pokvari nijjet, ili želja za isticanjem kroz djelo koje smo u nijjetu uradili. Takoder, od ibadeta je pomagati one kojima je potrebna pomoc. Ne smijemo zaboraviti našu bracu u Palestini koji gladuju van ramazana, a tokom ramazana poste. Naša obaveza je da im pomognemo. Nije vjernik ko zanoci sit a zna da je njagov komšija gladan. Zato, iskoristimo ovaj mubarek mjesec u kojem ibadet ima poseban znacaj kako bismo ga maksimalno proveli u ibadetu i zaslužili Allahovo, dž.š, zadovoljstvo i nagradu na buducem svijetu!