sehadet i stepen sehida u islamu

Mahir Abdullah: Poštovani gledaoci esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Na pocetku naše emisije koristim se prilikom da vam cestitam nastupajuce ramazanske dane uz molbu Allahu, dž.š, da ukabuli naš ibadet u ovom mubarek mjesecu, te da na najbolji nacin iskoristimo blagodati koje on sa sobom nosi. U ovom mjesecu, druge godine po Hidžri, desila se prva bitka izmedu muslimana i mušrika. Muslimani su izvojevali pobjedu, iako je mušricka vojska bila tri puta brojnija. Allah, dž.š, poslao je meleke da pomognu muslimanima u borbi protiv neprijatelja. Tom bitkom otvaraju se vrata džihada, dozvoljava se otvoreni sukob u cilju odbrane islama i muslimana od neprijateljskih napada. Ova bitka posebno je znacajna po prvim šehidima na bojnom polju u historiji islama. Od tada pa sve do naših dana nije prestalo žrtvovanje života na Allahovom putu za odbranu domovine i naših svetinja. Malo šta ostavlja toliki utisak na osjecaje ljudi kao šehadet. U cilju pojašnjenja ove teme veceras u studiju imamo našeg dragog gosta, uvaženog alima dr. Jusufa el-Kardavija kojem izražavamo dobrodošlicu.
Doktore, jedna od znacajki ramazana je i bitka na Bedru. Ta bitka zraci posebnom porukom za vjernike u svakom vremenu. Koje su osnovne poruke bitke na Bedru?

Dr. Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zahvala pripada Allahu, dž.š, i neka je salavat i selam na našeg miljenika i uzore svih mudžahida do Sudnjega dana Muhammeda, s.a.v.s, te na njegovu porodicu i cestite ashabe. Bitka na Bedru prvi je oružani sukob izmedu islama i džahilijeta, izmedu tevhida i širka, izmedu Allahove vojske i vojske taguta. Allahovu vojsku predvodio je Muhammed, s.a.v.s, a tagutske snage bile su pod komandom Ebu Džehla i njegovih prijatelja, mušrickih glavešina. Po broju ucesnika i dužini trajanja bila je to mala bitka u odnosu na velike ratove i vojne sukobe u kojima je ucestvovalo na hiljade i milione ljudi. Bitka je trajala nekoliko sati, u bici je ucestvovalo oko tri stotine muslimana i oko hiljadu mušrika. Na bolji svijet preselilo je cetrnaest šehida iz vojske Muhammeda, s.a.v.s, oko sedamdeset mušrika izgubilo je život a još toliko ih je zarobljeno. Dakle, ako pogledamo brojeve vidjet cemo da je to bila velika bitka, medutim, njen znacaj je ogroman za muslimane. To je bio prvi otvoreni vojni sukob muslimana s mušricima i prva bitka koju su muslimani vodili protiv neprijatelja. Allah, dž.š, ovu bitku u Kur'anu naziva 'Danom pobjede: '... i ono što smo objavili robu Našem na dan pobjede, na Dan kada su se sukobile dvije vojske.' 'Dan pobjede' je dan u kojem je Allah, dž.š, rastavio istinu od neistine, dan u kojem je iman pobjedio nevjerstvo i širk.

Zbog toga veliki je znacaj ove bitke u Allaha, dž.š, njegovog Poslanika, s.a.v.s, a i za sve vjernike. Muhammed, s.a.v.s, dizao je ruke u dovi toliko da mu je ogrtac padao s ramena i molio je Allaha, dž.š, da sacuva ovu malu skupinu s kojom, ako bude uništena, nestaje muslimana i nece biti onih koji ce Allaha obožavati. Dakle, ova mala skupina ponijela je teret o cuvanje posljednje objave na svojim plecima i ona je bila garancija opstanka vjere i tevhida na Zemlji. Ukoliko bi ova skupina bila uništena, uništen bi bio i Poslanik i sav njegov trud, što bi dovelo do nestanka islama. Takav slucaj nije sa ostalim bitkama. U Drugom svjetskom ratu bilo je mnogo žrtava, na desetine miliona, ali nije došao u pitanje opstanak vjere. Zbog spomenutih momenata važnost Bitke na Bedru je ogromna i od presudnog je znacaja za opstanak islama i muslimana.

Mahir Abdullah: Doktore, po svojoj prirodi covjek je vezan za dunjaluk i život na njemu, ne voli ubijanje i ne voli da ucestvuje u ratovima. Bitka na Bedru bila je prvi vojni sukob muslimana sa neprijateljem i u tu bitku ušli su nepripremljeni. Medutim, ušli su s posebnim zanosom, jednostavno željeli su ucestvovati u ratu, željeli su žrtvovati svoj život u ovoj bitki. Zbog cega su muslimani ušli u ovu bitku s takvim elanom i željom za šehadetom?

Dr. Kardavi: Polet koji su muslimani iskazali u ovoj bitki rezultat je sjemena imana posijanog u srcima ashaba. Plod sjemenke imana koja je zasadena i uzgajana u njihovim srcima sve dok nije postala behar koji se pretvorio u plod. Muhammed, s.a.v.s, odgajao je te ljude i razvijao iman u njihovom srcu punih trinaest godina u Meki i još dvije godine u Medini. Njihov iman bio je toliko bio razvijen da ni najteže stvari na dunjaluku njima nisu bile prepreka na putu. Covjek, kada iskreno uzvjeruje u Allaha, dž.š, u postojanje Dženneta, svjestan je da ga ne može mimoici jedno od dva dobra: pobjeda na bojnom polju, ili Džennet, shodno Allahovim rijecima: 'Reci: 'Ocekujete li za nas šta drugo vec jedno od dva dobra?'' Druga stvar koju treba spomenuti je bojazan ljudi od siromaštva i smrti. Ljudi su u stalnom strahu od to dvoje. Medutim, pravi vjernici, koji su izgradili svoj iman uz Kur'an i hadis Muhammeda, s.a.v.s, daleko su od tog straha.

Svjesni su da im je nafaku Allah, dž.š, odredio i da niko ne može umanjiti dio koji je njima odreden. Allah, dž.š, kaže: 'Na Zemlji nema ni jednog živog bica, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje ce koje boraviti i gdje ce sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.' Takoder, za edžel, cas smrti, Allah, dž.š, kaže: 'Svaki narod ima svoj kraj, i kada dode njegov kraj, nece ga moci ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.' Cvrsto vjerovanje u Allahovo odredenje izvor je snage za vjernika, i samo takav odgoj covjeku daje posebnu snagu i postojanost. Zbog svega spomenutog ashabi su prihvatali poziv na borbu i bez ikakvog pogovora i bojazni išli na bojno polje. Medutim, to nije bio razlog da se pripreme za bitku dobro ne izvedu i da Muhammed, s.a.v.s, ne uzme u obzir njihova mišljenja u vezi s taktikom koju treba primijeniti u odredenoj bici.

Mahir Abdullah: Spomenuli ste da je Muhammed, s.a.v.s, tražio mišljenja ashaba o odredenim pitanjima. Da li je on i postupao po njihovom mišljenju, ili je konsultacija s njima bila samo formalnog karaktera?

Dr. Kardavi: Muhammed, s.a.v.s, tražio je mišljenje ashaba i uvažavao ga. Nije dopuštao ni jednog trenutka da dode do nesporazuma i moguceg nerazumijevanja. Muhadžiri u Medini bili su manjina, a ensarije vecina i nije htio donositi bitne odluke bez konsultovanja ensarija. Okupio je sve ashabe pred bitku na Bedru i pitao ih za mišljenje. Za rijec se prvi javio Omer, r.a, zatim Ebu Bekr, r.a, zatim je ustao Mikdad bin el-Esved i rekao: 'O Allahov Poslanice, mi necemo reci tebi kao što su Israilcani rekli Musau: 'Idi ti i tvoj Gospodar i borite se, a mi cemo ovdje sjediti.' Mi cemo tebi reci: 'Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi cemo biti s vama!'' Nakon tih rijeci ustao je Sa'd bin Muaz, predstavnik ensarija i rekao: 'Allahov Poslanice, kao da želiš cuti naše mišljenje. Tako nam Allaha, mi smo tebi povjerovali i tvoje rijeci uzeli kao istinu. Mi cemo tebe slijediti i kada bi se pred nama more isprijecilo ne bismo ustuknuli.

Povedi nas a mi cemo te slijediti i s tobom ratovati protiv koga god kažeš!' Nakon tih rijeci Muhammed, s.a.v.s, puno se obradovao i njegova duša se smirila. Dakle, nije ulazio u rat sve dok nije bio siguran mišljenje svojih sljedbenika i njihovu odlucnost u borbi na Allahovom putu. Pred samu Bitku dolazi Poslaniku jedan ashab i kaže mu: 'O Allahov Poslanice, ovo mjesto koje si odabrao, je li ti Allah vahjom naredio da ga zaposjednemo. Ako je tako mi nemamo pravo da se miješamo u tu odredbu!?' Muhammed, s.a.v.s, odgovori: 'Ne, to je moje mišljenje!' Ashab rece: 'Bolje nam je da promijenimo mjesto i da zaposjednemo prostor kod vrela. Tako cemo mi imati vodu a neprijatelj nece biti u stanju da se približi izvoru!' I to mišljenje je Muhammed, s.a.v.s, uvažio i postupio po njemu. Nije bio pristrasan i nije mu bilo teško odreci se svog mišljenja i uvažiti tude.

Mahir Abdullah: Doktore, ovo je bila prva bitka koju su muslimani vodili protiv mušrika. Medutim, Arapi su u tom vremenu bili poznati po ratovima. Da li se Bitka na Bedru razlikuje po necemu od ostalih bitki iz tog vremena? Da li je u toj bici korištena nova strategija ili nešto novo u odnosu na nacin ratovanja tog vremena?

Dr. Kardavi: Nema nikave sumnje da su se muslimani u toj i u mnogim drugim bitkama uveliko razlikovali od drugih ratnika i ucesnika bilo koje bitke. U prvom redu, ta bitka razlikuje se od ostalih po cilju zbog kojeg je vodena. U to doba bilo je normalno da neko ratuje kako bi opljackao bogatstvo svog neprijatelja i porobio njihove žene. Medutim, Bitka na Bedru imala je poseban nijjet - da Allahova rijec bude gornja. U toj bici nije bio interesantan imetak, niti žene, niti bilo koja druga dunjalucka stvar. Ovo je glavna karakteristika i ostalih ratova koje su muslimani vodili. Nikada muslimanska vojska nije polazila u rat radi blaga, ratnog plijena niti radi ostvarenja imperijalistickih ciljeva. Samo je jedan razlog ratova koje muslimani vode, a to je da Allahova rijec bude gornja!

Zbog ovako uzvišenog cilja, koji se ne može dovesti u vezu sa željom za dunjalukom, muslimanski vojnik posjeduje ogromnu snagu kojom pobjeduje neprijatelja. Muhammed, s.a.v.s, je u toku bitke povikao: 'O ljudi, podite prema Džennetu cija je širina kao širina nebesa i Zemlje, a pripremljen je za bogobojazne! Tako mi Allaha, niko od vas danas nece ratovati i ako bude ubijen u svojoj strpljivosti i hrabrosti, a da ga Allah nece uvesti u Džennet!' Umejr bin el-Hummam, r.a, jeo je datule, pa pride Poslaniku, s.a.v.s, i upita ga: 'O Allahov Poslanice, je li to izmedu mene i Dženneta samo da udem u bitku i da me ubiju, pa da budem uveden u Džennet?' Da! – odgovori Poslanik, s.a.v.s. našto on rece: 'Zar da živim dok ne pojedem ove datule?!' Bacio je datule iz svoje ruke i utrcao u najžešcu bitku. Borio se hrabro dok nije poginuo. Takoder, vidimo da je akida u ovoj bitki bila osnovno mjerilo za muslimane. Porodice su bile podijeljene, te je bilo slucajeva da otac bude na jednoj, a sin na drugoj strani. To nije bio razlog muslimanima da se ne bore. Ebu Ubejde je bio sa muslimanima, a njegov otac je bio sa mušricima. Tražio ga je otac da ga ubije i kada ga Ebu Ubejde nije mogao izbjeci, suprotstavio mu se i ubio ga.

Dakle, akida je bila osnov na kojem su muslimani gradili svoj džemat i odnos prema drugima, bez obzira ko su ti drugi bili. Povodom tih dogadaja Allah, dž.š, je objavio: 'Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onim koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni, bili, ocevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braca njihova, ili rodaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On ce ih uvesti u džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci, da u njima vjecno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni ce biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani ce sigurno pobijediti.' Dakle, akida je temelj na kojem su gradili svoj kodeks u ratu, pa cak i u odnosu prema zarobljenicima. Brat Mus'aba bin Umejra, r.a, bio je zarobljen. Pa kada je prošao pored vojnika koji je cuvao njegovog zarobljenog brata rekao je: 'Dobro pripazi na njega jer je njegova majka jako bogata!'

Dakle, želio je reci da ce se za njega moci uzeti veliki otkup. Dakle, bratstvo po vjeri nadjacalo je bratstvo po krvi, te su na taj nacin uspjeli uvezati svoj džemat tako snažno da to historija nije zabilježila. Autoritet vode za njih je bio izuzetno veliki; oni su vodu poštovali i voljeli. Jednom prilikom Muhammed, s.a.v.s, obilazio je bojne redove, pa je strijelom dodirnuo jednog ashaba i naredio mu da se pomjeri. Na takav postupak ashab rece: 'O Allahov Poslanice, svojom strijelom si me povrijedio, a Allah te šalje sa istinom i pravdom. Ja tražim da ti vratim bol koju si mi nanio!' Na te rijeci je Muhammed, s.a.v.s, otkrio svoja prsa i rekao: 'Uzmi svoj hak!,' ashab pride i poljubi Muhammeda, s.a.v.s, i rece: 'O Allahov Poslanice, ne želim to, nego sam Allaha molio da mi podari šehadet, pa mi je želja bila da posljednje što sam dodirnuo na ovom svijetu bude tvoje tijelo.' To su primjeri koje historija nije zabilježila. Muhammed, s.a.v.s, bio je vrhovni zapovjednik. Medutim, zbog toga se nije uzoholio i to ga nije sprijecilo da vrati pravo obicnom vojniku koje mu i pripada. To je samo jedan primjer koji nam pokazuje kakav odnos je bio izmedu komande i potcinjenih vojnika. Iz takvih primjera vidimo velicinu i snagu koju su muslimani posjedovali.

Mahir Abdullah: Iz primjera koje ste spomenuli vidi se velika ljubav ashaba prema Allahu, dž.š, i Muhammedu, s.a.v.s. Medutim, treba naglasiti izuzetno veliku želju za šehadetom koju su oni iskazivali. Razumljivo je da covjek ne žali za imetkom koji daje u rat, jer imetak se može vratiti, ali gubitak života ne može se nadoknaditi. Šta je to što je ashabe vodilo u njihovoj želji da postanu šehidi na Allahovom putu?

Dr. Kardavi: Tacno je da gubitak imetka nije stvarna propast, jer se imetak može ponovo steci, ali život, kada se izgubi, ne može se povratiti. To je logika kojom se služe nevjernici. Muslimani tako ne razmišljaju! Muslimani su svjesni da smrt za njih ne znaci gubitak života, jer su svjesni da žrtvovanjem života odlaze u Džennet u kojem ce vjecno živjeti. Dakle, oni kroz smrt dolaze do vjecnog života, a ne gube jedini život koji imaju. Allah, dž.š, kaže: 'Nikako ne smatraj mrtvima one koje su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga. Radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha nece biti i koji ni za cim nece tugovati. Radovat ce se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah nece dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.'

Mahir Abdullah: Kako izgleda život koji proživljavaju šehidi u Džennetu? Imali ikakve slicnosti sa životom kojim mi živimo na Zemlji?

Dr. Kardavi: To je drugi život i on je istina i stvarni život koji šehidi proživljavaju. Medutim, to nije život poput našeg života, kako je i opisano u vjerodostojnim hadisima. Allah, dž.š, u Ku'anu nas obavještava da oni koji poginu na Allahovom putu nisu mrtvi. Muhammed, s.a.v.s, jednom prilikom je rekao Džabiru bin Abdullahu, kojem je otac poginuo: 'Tvoj otac se susreo sa Allahom, pa ga je upitao da li bi volio da se vrati na dunjaluk? Odgovorio je da bi volio da se vrati i da se bori te da ponovo bude ubijen, zbog ogromne negrade koju mu je Allah, dž.š, podario. U hadisima se spominje da su duše šehida obješene o Arš. To je istina i život koji je vjecan. Kako on tacno izgleda nama nije poznato, jer to je život na drugom svijetu koji mi ne poznajemo i to se ubraja u svijet gajba. U tom životu postoje odredena pravila i zakoni koji se razlikuju od naših zakona i obicaja. Ako bismo pokušali da poredimo život na ovom svijetu sa životom na buducem, prešli bismo granicu dozvoljenog i upustili bismo se u razglabanje necega što nama nije poznato. Ono u što nema sumnje ja da taj život postoji, da je to istina u koju vjerujemo i da je daleko bolji od života kojim mi živimo na ovom svijetu.

Mahir Abdullah: Da li se u tom životu šehidi razlikuju od ostalih ljudi?

Dr. Kardavi: Svakako! To se ogleda u posebnom položaju koji uživaju šehidi. Muhammed, s.a.v.s, za šehadet kaže da je to najviše što covjek može tražiti. Muhammed, s.a.v.s, jednom je prilikom cuo ashaba kako u dovi kaže: 'Allahu, daj mi najbolje što daješ svojim iskrenim vjernicima!' Pa mu je rekao: 'Znaci tvoj konj ce crknuti, a tvoja krv ce se proliti!' Znaci, ako želiš ono najbolje što Allah, dž.š, poklanja svojim iskrenim vjernicima, na tebi je da žrtvuješ svoj život i imetak na Allahovom putu. Konj, što je Muhammed, s.a.v.s, spomenuo, simbol je za imetak koji covjek žrtvuje u na Allahovom putu. Šehadet, na nacin koji smo opisali, najbolje je djelo kojim se zaslužuje najbolja naknada koju Allah, dž.š, daje svojim robovima. Najveca deredža koju covjek može postici je da traži šehadet kod Allaha, dž.š. Zato mnogi vjernici žele da žrtvuju svoj život na Allahovom putu.

Neki i uspiju u svojoj namjeri, a neki taj stepen zasluže na osnovu svog nijjeta. Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Ko iskreno traži šehadet Allah, dž.š, ce mu dati nagradu šehida, pa makar umro na svojoj postelju.' Dakle, on je šehid po nijjetu, jer je imao iskrenu želju da umre kao šehid. Zbog toga je Halid ibn Velid, r.a, na samrti rekao: 'Preživio sam najteže bitke u džahilijjetu i u islamu. Na mom tijelo nema koliko jedan pedalj, a da nije zasjecen sabljom, kopljem ili strijelom, a na kraju umirem na svojoj postelji kao što deva umire.' Velika mu je želja bila da pogine kao šehid, ali je umro na postelji. Ubijedeni smo da je na osnovu svog nijjeta u džennetskim bašcama koje su samo za šehide pripremljene. Nagrada koja je obecana šehidu razlog je zbog kojeg srca vjernika iskreno žele šehadet.

Mahir Abdullah: Doktore, da li postoje drugi nacini ili sredstva pomocu kojih se zaslužuje šehadet? Da li je moguce zaraditi nagradu šehida i bez ucešca u borbi?

Dr. Kardavi: Postoji nekoliko vrsta šehadeta. Prvi je tzv. veliki šehedat, koji islamski ucenjaci uglavnom nazivaju šehadet dunjaluka i ahireta. Tu vrstu šehadeta zaslužuje onaj ko pogine u borbi protiv neprijatelja s nijjetom da se bori na Allahovom putu. To je najveci stepen šehadeta. Sljedeca vrsta šehadeta je šehadet ahireta. Taj šehadet zaslužuje onaj ko je nepravedno ubijen. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u jednom hadisu kaže: 'Predvodnik šehida je Hamza bin Abdul-Mutalib, pa onda covjek koji se pobunio protiv nepravednog vladara pa je ubijen.' Covjek koji je poginuo u tim okolnostima je šehid ahireta. Takoder, u hadisama se spominje da se u tu vrstu šehadeta svrstavaju i oni koji poginu u elementarnim nepogodama, ili umru od zarazne bolesti, ili se utope u vodi, ili izgore u požaru i sl. Oni koji prežive ta iskušenja zaslužuju posebnu nagradu koja ce se ocitovati kroz otkup pojedinih grijeha. Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Ne zadesi covjeka nijedna nesreca... a da mu Allah, dž.š, ne oprosti nešto od njegovih grijeha.'

Ako covjek u toj nesreci izgubi život, onda ta nesreca bude razlog povecanog otkupa od grijeha, ali pod uslovom da se radi o vjerniku koji nije licemjer. U tu vrstu šehadeta ubrajaju se i žene, djeca i ostali koji poginu od neprijateljskog bombardovanja iza borbene linije. Sljedeca vrsta šehadeta je dunjalucki šehadet. Taj šehadet zaslužuje covjek koji je otišao u rat, ali nije imao ispravan nijjet. Nakon što pogine, mi ga smatramo šehidom, necemo ga gasuliti niti u cefine zamotati, i on na ovom svijetu dobiva titulu šehida. Medutim, na ahiretu on nece imati nagradu za izgubljeni život. On se nije borio da Allahova rijec bude gornja, nego se borio iz nekih drugih razloga. Takav slucaj desio se u bici na Uhudu. Jedan covjek poginuo je u bici pa su ga ashabi smatrali šehidom. Medutim, Poslanik, s.a.v.s, rekao je da je on stanovnik Vatre. To je ashabe, r.a, jako iznenadilo, ali su ubrzo saznali da se on nije strpio u zadobijenim ranama, nego je izvršio samoubistvo kako bi skratio svoje muke. To je razlog njegovog ulaska u Vatru.

Mahir Abdullah: Ova tema vrlo je bitna. Kakav je šerijatski propis za onog ko izvrši samoubistvo kako ne bi pao u zarobljeništvo, ili zbog mucenja kojem je izložen u zatrobljeništvu? Da li se i to smatra samoubistvom?

Dr. Kardavi: Osnov u vezi s tim je kategoricna zabrana. Muslimanu nije dozvoljeno da sam sebi oduzme život. Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen nacin imanja ne prisvajajte, ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak, i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.' I hadisi koji se odnose na tu temu su izuzetno strogi. Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Ko je izvršio samoubistvo trovanjem, vjecno ce ispijati otrov u Vatri. Ko oduzme sebi život oštrim predmetom, vjecno ce se probadati tim predmetom u Vatri i iz nje nikada nece izaci.' Dakle, osnova u vezi s tim je stroga zabrana. Onaj ko pocini samoubistvo ucinio je veliki grijeh koji izvodi iz imana. Život je emanet koji je dat covjeku na cuvanje i on nema pravo da raspolaže životom na nacin koji on želi. Život nije covjekovo vlasništvo, jer on nije stvorio sam sebe.

Allah, dž.š, je Stvaralac svega i covjeku nije dozvoljeno da požuruje svoju smrt. Medutim, islamski ucenjaci dozvoljavaju odstupanje od tog pravila u slucaju kada je korist od takvog postupka veca od njegovog zla. Primjer za to jeste živi štit, koji neprijatelj «napravi» od zarobljenih muslimana. Muslimanima je dozvoljeno da pucaju u živi štit kako bi sprijecili neprijatelja u prodoru na muslimansku teritoriju, tj. da bi izbjegli prolivanje krvi daleko veceg broja ljudi od onoga što je u živom štitu. Dozvoljeno nam je žrtvovati odreden broj ljudi kako bismo spasili ostatak ummeta. Dakle, to su izuzetne situacije, precizno odredene. Dozvola za takvo postupanje izvodi se iz fikhskog pravila 'dozvoljeno je odabrati manje zlo da bi se izbjeglo vece.'

Gledalac iz Pariza: Posljednji problemi u vezi s Irakom pozitivno su uticali na jedinstvo muslimana. Svi muslimani osjecaju potrebu da pomognu irackom narodu. Kako da postupamo mi koji nismo u stanju da fizicki ucestvujemo u borbi za odbranu irackog naroda? Države u kojima živimo zabranjuju nam da ucestvujemo u takvim dogadajima.

Dr. Kardavi: Kada je u pitanju džihad, potrebno je pojasniti da za ucestvovanje u džihadu treba ispuniti odredene uslove. Džihad je propisan s ciljem fizickog ucestvovanja u bici. Onaj ko nije u mogucnosti da prisustvuje, s njega spada stroga obaveza ucešca u ratu. Takoder, one osobe koje su neophodne u logistickim poslovima neophodnim za ratovanje, njima nije stroga obaveza da ucestvuju u borbi. Da bi džihad bio stroga obaveza potrebna je i mogucnost fizicke prisutnosti u bici. Onaj ko je sprijecen da dode na mjesto ratovanja, s njega spada obaveza ucestvovanja u džihadu, ali je dužan svojim djelovanjem pomagati one koji ucestvuju u borbi.

Mi danas nismo u stanju da odemo u Palestinu i da se borimo, ali smo u stanju da materijalno pomažemo našu bracu, to je naša stroga obaveza. Takoder, možemo dati svoj doprinos u borbi protiv neprijatelja kroz prekid saradnje koju smo s njim imali a od cega bi on imao koristi. Zbog toga sam veliki trud uložio pozivajuci našu bracu da prestanu s kupovinom americke, izraelske i britanske robe. Kupovinom tih roba pomažemo njihovu ekonomiju i tako jacamo neprijatelja u borbi protiv naše brace. Zato je svaki musliman dužan da bojkotuje izraelske i proizvode onih koji pomažu Izrael. Na taj nacin, svaki musliman, na bilo kojem mjestu, može da da svoj doprinos borbi protiv neprijatelja islama i muslimana.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac postavlja pitanje da li je dozvoljeno predavati rahmet osobi za koju smatramo da je šehid?

Dr. Kardavi: Naravno da je dozvoljeno! Svakom šehidu predajemo rahmet, tj. Allaha, dž.š, molimo da mu se smiluje. Ako je neko šehid, to ne znaci da njemu nije potrebna Allahova, dž.š, milost. Kada spominjemo naše prvake, ashabe, halife, obavezno dodajemo rijeci 'Allah mu se smilovao'! Svakom muslimanu potrebna je Allahova milost, bez obzira o kome se radilo. Mi treba da molimo Allaha, dž.š, da nam se smiluje. U Kur'anu se spominje dova u kojoj se kaže:' Gospodaru naš, oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv.' Dakle, Kur'an nas uci da treba da molimo za oprost grijeha, tj. za rahmet.

Mahir Abdullah: Pojedini zapadni mediji miješaju borbu na Allahovom putu i terorizam. Koje su osnovne razlike izmedu spomenutog?

Dr, Kardavi: Terorista je onaj ko ubija civile, žene, djecu, starce i nemocne koji su bez ikakve zaštite. Pod džihadom podrazumijevamo odbranu svojih svetinja, svoje casti, imetka i porodice od napada neprijatelja. Džihad je suprotstavljanje onome ko nas napada i želi okupirati našu zemlju. Allah, dž.š, kaže: 'I borite se protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi ne otpocinjite borbu! Allah, doista, ne voli one koji zapovjedaju kavgu.' Dakle, nama je propisano vjerskim pravilima da se borimo protiv onih koji napadaju na nas i žele okupirati našu terotoriju. Zbog toga kažemo da je odbrane svoje teritorije, odbrana Kudsa i Palestine, zemlje Isra'a i Mi'radža, legitimna borba za odbranu svojih svetinja, a ne terorizam kako to neki predstavljaju. Teroristi su oni koji napadaju i ubijaju nedužne civile a nikako oni koji se brane! Najveci teroristi današnjice su Izraelci. Oni su svoju državu uspostavili na krvi nedužnih ljudi. Sjetimo se masakriranja nedužnih civila u Sabri, Šatili, Haremi-Ibrahimu i mnogih drugih slucajeva u kojima je na hiljade nedužnih ljudi umiralo u najtežim mukama. Ti zlocini nastavljaju se i danas! Zar to nije terorizam!? Oni teroristima predstavljaju one koji brane svoje živote, pa zar to nije najcudnija pojava na svijetu!?