alijansa za promjene

Da nema izbora zauvijek bismo ostali poštedeni iskustva koje govori o nesrazmjeru izmedu predizbornih obecanja i konkretnog ucinka na vlasti. Najreprenzetativniji primjer svakako je vladajuca garnitura - Alijansa za promjene. Sve donedavno celnici Alijanse za promjene busali su se u prsa i na sav glas obecavali kako ce svoj mandat casno i pošteno odraditi, te da ce otvoriti 30 hiljada novih radnih mjesta, jacati državne institucije BiH i veze BiH s ostalim svijetom, otkloniti administrative zapreke za ulazak stranih investicija, izbjegavati kolaboriranje s nacionalistickim strankama, vratiti izbjeglice kucama...

Tek što su zasjeli na vladarski tron, odmah su izbili sukobi medu koalicionim partnerima, na razlicitim relacijama, koji su u potpunosti marginalizirali ono za što su se saveznici, barem na papiru, zalagali. Prvo je došlo do jaza izmedu BPS-a i ostatka Alijanse, zbog pitanja ministra za izbjeglice, raseljena lica, i socijalna pitanja, kada je, zbog navodne haške opterecenosti, odstranjen iz vlasti lider BPS-a Sefer Halilovic, iako nije bilo nikakvih pravnih zapreka da on i dalje nastavi voditi ministarski resor koji mu je povjeren. Onda su se zaoštrili odnosi izmedu NHI i SDP-a. Drugospomenuti su bili inicijatori smjene Ministra finansija Nikole Grabovca koji je bio clan NHI, zbog njegove afere sa firmom «Am šped». Iako su u tu aferu bili ukljuceni neki visoko pozicionirani ljudi iz SDP, sve se ipak završilo na smjenjivanju Grabovca. Zatim je iz nekakvog poltronskog antiteroristickog tima -

made in Alijansa, na vrijeme izašao lider LDS-a Rasim Kadic, shvativši da je to, ustvari, antibošnjacki tim, pored koga Karadžic i Mladic mogu bez ikakve bojazni prošetati Bašcaršijom. Sukobi izmedu dvije najvece stranke u Koaliciji - SDP-a i SBiH nikada nisu ni prestajali, što najbolje ilustrira slucaj Ze-Do kantona. Gotovo svako vece na federalnoj televiziji dopisnici iz Zenice obavještavali su nas o tome šta je prigovorio guverner Herceg premijeru Heci, i šat Heco njemu. Ko je želio da nešto više dozna o stanju privrede u Ze-Do kantonu, ili o sudbini Željezare i njenih radnika, mogao je to saznati samo ako licno dode u Zenicu. Osim toga, kako je i bilo za ocekivati, Alijansa nije ispunila ništa od onoga to je obecala prije dvije godine.

Umjesto obecanih 30 hiljada novih radnih mjesta, najnoviji statisticki pokazatelji govore da je bez posla ostalo 9 hiljada ljudi, u odnosu na period prije dvije godine. Za mandata Alijanse Vojska FBiH ostala je bez deset hiljada vojnika, ne bi li se na taj nacin umanjila budžetska potrošnja. Istovremeno, uprkos smanjenju broja vojnika nije došlo ni do kakvog smanjenja državne administracije niti ogromnih izdataka za raznorazne povlastice koje je vladajuca garnitura sebi obezbijedila. Vjerovatno najteža posljedica Alijansine vladavine je srozavanje ugleda BiH u islamskom svijetu, zbog isporuke doniranog oružja iz arapskih zemalja njihovom najvecem neprijatelju - Izraelu.

No, to celnike vladajuce garniture puno ne zabrinjava, kao što ih nije zabrinjavala ni cinjenica što su mimo zakonskih procedura oduzimali državljanstva dokazanim prijateljima BiH, i što su bez ikakvih ustavnih uporišta izrucili alžirsku grupu americkim snagama na Kubu. Lagumdžija i društvo su, osim tih svijetlih primjera, našli vremena da pozatvaraju ili priguše i humanitarne organizacije, i da minimiziraju i oskrnave vrijednosti oslobodilackog rata, što najbolje ilustrira vrijedanje branitelja od strane narcisoidnog potomka Karla Marksa, te 'slucajevi Pogorelica' i 'mostarske granate.' BiH je za mandata Alijanse primljena u Vijece Evrope, što Alijansa smatra svojim najvecim dostignucem, iako, ruku na srce, u toj ne baš puno znacajnoj organizaciji nisu samo države koje se geografski nalaze izvan Evrope (izuzev Jugoslavije). Naravno da od odgovornosti u protekle dvije godine nema ništa.

Predizborna utrka ulazi u svoj finiš, i nema se vremena za sumiranje rezultata, jer se osmišljavaju novi predizborni slogani. Lagumdžija i Behmen, legitimni osnivaci Alijanse i politicari kalibra receno-ucinjeno u solonastupu za naredne cetiri godine nude nam «odlucnost i povjerenje». Pa, bujrum!

BH SPORT

Za jacanje pozicije države BiH na politickom, ekonomskom i svakom drugom planu najvecu zaslugu imaju sportisti i sportski radnici iz sva tri konstitutivna naroda. I dok bi neki dogovor na relaciji Belkic-Radišic-Križanovic, ili Behmen-Ivanic, ili Mikerevic i federalni dio Vijeca ministara zasluženo zauzeo rubriku «Vjerovali ili ne», sportisti, s druge strane obavljaju bez ikakvih problema svoje dužnosti, a da se niko pozove na nacionalnu ugroženost. Do prije nekoliko godina, bilo je gotovo nezamislivo da sportista iz reda srpskog ili hrvatskog naroda, nastupi za neku reprenzetativnu selekciju BiH. Naravno da se nije radilo o njihovom zvanicnom stajalištu, vec više o stajalištu onih koji su odlucivali u njihovo ime - politicarima. Podsjecanja radi, prvi su led probili

Vlatko Glavaš i Sergej Barbarez. Onda su se federalni partneri nekako dogovorili i oformili zajednicku nogometnu ligu, iako je duh Herceg-Bosne i dalje lebdio nad jugom naše domovine. Bariša Krasic, Hrvat iz Citluka postaje prvi koji probija led na košarkaškom polju. Za divno cudo, nije imao nikakvih problema kod kuce, a postao je i razlogom da citava zapadna Hercegovina navija za mrsku «muslimansku» reprenzetaciju u debiju njihovog zemljaka protiv košarkaša Izraela.

Uvidjevši da ce svoju sportsku karijeru, ako se vec budu pitali politicari, vjerovatno okoncati na relaciji Prijedor-Trebinje, i sportski klubovi iz manjeg bh. entiteta, prije svega fudbaleri i košarkaši, ucestvuju u zajednickom doigravanju sa klubovima iz FBiH. Kako su iskustva govorila da je na samom terenu, a i izvan njega bila više nego fer atmosfera, to je bio dodatni podsticaj da se na nivou cijele BiH organizuju jedinstvene lige i takmicenja u gotovo svim sportovima. Kao rezultat toga dobili smo po jednu nogometnu, košarkašku, rukometnu ligu.

Cak su se i fudbaleri iz manjeg bh entiteta odazvali nastupu za mladu i seniorsku nogometnu reprenzetaciju BiH, i to u nastupu protiv Jugoslavije i Rumunije. Lijepo je bilo vidjeti fudbalere i košarkaše iz RS-a i zapadne Hercegovine kako nose na sportskoj odjeci obilježja države BiH, što dovoljno govori da BiH nije pukla po svim šavovima, iako bi politcki lideri koji dolaze iz njihovog geografskog podneblja voljeli da je drukcije. Dobra ilustracija navedenog je svakodnevno politicko natezanje oko ustrojstva BiH, jedinstvene vojske, policije, izrade jedinstvene dokumentacije.

No, dobra stvar je da se politicki celnici iz oba bh. entiteta cesto znaju naci na fudbalskim utakmicama, pa se može ocekivati da ce i na njih preci zarazni sindrom dogovaranja i udruživanja te da ce i oni kao i njihovi sunarodnjaci iz sporta shvatiti da djelidbe nisu nikada nikome dobra donijele.

VLADA RS

Gospoda iz Vlade RS dobro je zavrnula rukave ne bi li citavom svijetu otvorila oci, kako bi oni po mišljenju Ivanica i društva valjda shvatili da Srbi nisu pocinili nikakve zlocine u proteklom ratu. Sva silina papirologije, ukupne mase 53 kilograma otputovala je u Hag, što je u Banjoj Luci ocijenjeno kao dovoljno za podizanje optužnice protiv bivšeg predsjednika BiH Alije Izetbegovica. Ali, haške sudije ostaše potpuno ravnodušne i ne pokazaše nikakvu zainteresiranost za sadržaj olovno teškog ?dokaznog?materijala. No, to nije bio razlog da se odustane od daljnje saradnje sa Haškim tribunalom. Uslijedio je drugi pokušaj u vidu nekakve studije u kojoj se ?rasvjetljavala? dešavanja u Srebrenici u toku proteklog rata.

Studija, ako se uopce može tako nazvati, mahom je sacinjena od novinarskih isjecaka i autorskih tekstova ljudi zaposlenih u vladinom Birou za odnose sa Haškim tribunalom. Iako citav svjet tvrdi da se u Srebrenici dogodio genocid u kojem je mucki ubijeno najmanje osam hiljada ljudi, eksperti koji su izradili studiju tvrde da je broj žrtava pet puta manji, te da su spiskovi sa imenima pobijenih i nestalih prilicno ?sumnjivi?. Za mnoštvo posmrtnih ostataka na raznim stratištima oko Srebrenice, iz Banja Luke javljaju da ne znaju ko su, kako su stradali, ni ko ih je pobio. Podanici zaposleni u pomenutoj radionici laži, imali su jedino problema sa haškim pionirom, koji je na sudenju u Hagu priznao da je kao Pripadnik Mladiceve vojske sam strijeljao više od 70 srebrenickih civila. No, ubrzo je i to riješeno.

Projektanti su se pozvali na nekog beogradskog psihijatra, koji je Erdemovica od prve proglasio ludim. Da je neko lud sasvim je izvjesno, no sasvim je sigurno da se takvo mentalno stanje ne može pripisati Erdemovicu. Ono što je, vjerovatno, najcinicnije u spornoj studiji je dosjetka po kojoj je general Mladic humanitarac koji srebrenicke žene, djecu, i starce otprema ka Tuzli. General Mladic nije zlocinac, on je spašavao preživjele Srebrenicane. Ispada da je general Mladic neka vrsta srpskog Šindlera koji je, rizikujuci vlastiti život, spašavao Bošnjake od cetnickog pokolja i prebacivao ih na slobodnu teritoriju.

Ako je Mladic i ubio nekog Bošnjaka, to je bilo tek tako da zamaže oci svojim zemljacima. Bilo kako bilo, ova morbidna dosjetka Ivanicevih eksperata, služi samo jednom cilju, a to je udaljavanje Srba od njihovih vlastitih zlodjela. I to nece biti nimalo teško, uzme li se u obzir mentalni sklop vecine Ivanicevih sunarodnjaka, i trenutna situaciju kada su Karadžic i Mladic postali neka vrsta pravoslavnih svetaca. Prilicnu zaslugu u tome ima i SFOR, koji, uglavnom, izvodi marketinške operacije po istocnoj Bosni.

Uostalom, mit o neuhvatljivosti Karadžica i Mladica nisu formirali Srbi, vec taj SFOR koji vec duže vrijeme nije ozbiljno pristupio hvatanju dvojice najtraženijih ratnih zlocinaca na svijetu. Bilo je dovoljno da Karadžic i Mladic poruce SFOR-u, da ih ?Hag žive nece vidjeti?, pa da oni prilicno je to izvjesno, odustanu od posla koji im se cini prilicno opasnim, te da tako priznaju poraz i iznevjere svoj mandat, bez ijednog ispaljenog metka.