obećanje nama radovanje

I dalje traje zagrljaj muslimana Amerike i Republikanske partije, kojoj pripada predsjednik Bush. Kakva ljubav! Takve ljubavi obicno se završavaju otrežnjenjem, pa ocekujemo da ce i ova slicno okoncati

Glavni protagonisti ove price su americki predsjednik Bush i muslimani Amerike. Za njihovu politicku naklonost se utrkuju razne organizacije, trpajuci ih na politicku arenu pod izgovorom da je to dobro za njih i njihove interese. To je, dakako, cinio u Bush dok je bio predsjednicki kandidat, jer broj muslimanskih glasova uopce nije zanemarljiv.Bošnjaci to dobro znaju slilcna ulagivanja, a potom i za sugeriranja da su neka nama cudna rješenja, zapravo, u našem interesu i za naše dobro. Pogledajmdosadašnja djela i poteze koje je Bush povukao i uporedimo ih sa predizbornim obecanjima upucenim, izmedu ostalih, i muslimanima.

Nove trupe na Balkanu

Jedna od predizbornih parola je bila da ce raditi na vracanju americkih trupa iz Evrope (i Bosne), a njihovo prisutvo je sve vece i uopce ne djeluje kao nešto što ce se uskoro završiti. To potvrduju i famozni ugovori o tzv. poligonima, koje ce oni koristiti još dugo u buducnosti. Njihov angažman na Kosovu se proširuje i povecava u Makedoniju, gdje su bili prisutni i dosad (to je bilo mjesto gdje su se oni prvo i “iskrcali”), ali njihova uloga tamo postaje sve transparentnija, što se razlikuje od dosadašnjeg angažmana, koji je bio u tišini. To se u ovdašnjim medijima tumaci nemogucnošcu evropskih saveznika da riješe probleme i Amerikanci moraju pomoci, inace bi i jedva cekali da odu. Takoder, americko angažiranje u Bosni se ogleda i u sve vecem emigriranju Bošnjaka (dakle, samo muslimana) u SAD. Zasad se nezvanicno barata sa cifroma od 300.000. To su najcešce prognanici koje ne uspijevaju vratiti na njihova ognjišta, pa im se u zamjenu nudi Amerika. To bi, kao, trebalo smanjiti pritisak u “bosanskom loncu”, ali ne i dovesti do razrješenja garantiranog Dejtonom, koji je trebao poništiti rezultate etnickog genocida nad Bošnjacima. Cemu to vodi, ostavit cemo citaocima da zakljuce.

Mig za napade na džamije u Kašmiru

Ipak, lahko je sa Bošnjacima. Oni ce “progutati” šta se god stavi ispred njih. Pogledajmo kako se Bushova administracija odnosi prema mnogo mocnijoj i brojnijoj pakistanskoj zajednici, kojoj je u predizbornoj kampanji obecano povecano angažiranje na rješavanju pitanja Kašmira i promjene zapocetog kursa okretanja prema Indiji kao najvažnijem trgovinskom i ekonomskom partneru u tom regionu. Richard Armitrage, jedan od zamjenika americkog državnog sekretara, izjavio je da americka administracija vodi razgovore sa clanovima Kongresa da bi se oslabile sankcije Indiji. To ce omoguciti proširenje novonastale kooperacije kroz zajednicke vojne manevre, razmjenu oficirskog kadra i zajednicke napore da se stane na put piratima u Indijskom okeanu. ”Dat ce nam vecu mogucnost manevriranja u napredovanju u svim sferama naše saradnje”, dodao je admiral Dennis Blair, komandant Pacificke komande. Govori se o sankcijama uvedenim nakon indijskih i pakistanskih nuklearnih testiranja.

Americki ambasador u Pakistanu gospoda Rocca kaže: ”U interesu je USA-e da Pakistan bude stabilan, siguran, prosperitetan i demokratican. Naša je namjera da ucinimo sve što možemo da pomognemo Pakistanu u kretanju tim pravcem… To su fundamentalni principi americke spoljne politike u citavom svijetu i isti principi ce biti primijenjeni i na Pakistan’’.

Sankcije nisu ni spomenute. Ali, Savjet sigurnosti UN-a upravo je izglasao odluku o uspostavljanju monitora na granicu sa Afganistanom zbog sankcija ovoj zemlji (ima li ko da nema sankcija?), a cije ce sjedište biti u Pakistanu!?

Saradnja Pakistana se, naravno, ocekuje kroz potpunu implementaciju odluka Savjeta sigurnosti. Iz ovih izjava je i politickom slijepcu jasno da je najavljeni zaokret americke politike bio samo predizborni gaf. A oko Kašmira je novo jedino to što je Indija, koristeci se sjenom bliskoistocne krize, dala potpuno odriješene ruke svojoj vojsci da skrši otpor, što je zdušno docekano i propraceno napadima na džamije i ubijanjem (dosad, vec stotinjak ljudi).

Žmirenje pred istinom o Bliskom Istoku

U predizbornoj kampanji je najavljena balansirana politika na Bliskom Istoku. I, šta bi sa tim? Americki zvanicnici, kalibra predsjednika Vlade Dicka Cheneya, znaci drugog covjeka poslije Predsjednika, javno odobravaju politiku izraelskih atentata na Palestince, koja se ovdje naziva “preciznim ubijanjem”, a bivši predsjednik Carter kritizira Busha radi njegove šutnje o širenju novih izraelskih doseljenickih naselja, što je jedan od glavnih kamena spoticanja u potpisivanju mirovnog sporazuma. Carter je razocaran gotovo svime što je Bush uradio. a posebno njegovom bliskoistocnom politikom. Nije reagirao i izvršio pritisak na Izrael da se povuce sa novookupirane palestinske zemlje. Bivši predsednik je naglasio da bi Bush trebao zahtijevati od Izraela da ukloni nova doseljenicka naselja, kao što su to ucinili i on i njegov otac.

Bushova bliskoistocna politika je toliko jednostarna da je administarcija cak zaprijetila da nece sudjelovati na konvenciji UN-a o borbi protiv rasizma i rasne netolerancije u Durbanu (Južna Afrika) ako je planirana i diskusija kojom se cionizam izjednacava sa rasizmom. To bi trebala biti veoma oštra poruka organizatorima konvencije i Mary Robinson, predsjednica Komisije za zaštitu ljudskih prava UN-a, morala je upozoriti arapske zemlje da ce konvencija propasti ako oni i dalje budu insistirali na uvrštavanju rasprave o cionizmu u oficijalnu raspravu.

Izgleda da se administarcija odlucila za politiku neuplitanja i iscrpljivanje aktera, s tim što se, kao i u slucaju Bosne, vodi racuna da slucajno ne pobijedi “pogrešna” strana. Poredenja radi, i bosanska vojska je zustavljena na prilazima Banjoj Luci, a srpska nije ni u Srebrenici, gdje su oni i dan-danas.

Vrlo je ohrabrujuce djelovalo to što je, svojevremeno, americka administracija pozvala na razgovore u Washington Ilijasa Ahmadova, cecenskog ministra inozemnih poslova u Vladi predsjednika Mashadova. Medutim, i to je vec davno prošlo vrijeme i, poslije Bushovih susreta sa Putinom, vratila se stara retorika kojom cecenski ''naoružani separatisti narušavaju inace mirnu situaciju u toj zemlji'', dok se zlocini ruske vojske i masovne egzekucije ne spominju. Putin je, zuzvrat, obecao da nece previše negodovati povodom americkog antibalistickog programa. Putin to cini pošto je obišao neke evropske prijestolnice i Kinu te shvatio da ce drugi obaviti taj posao za njega, a da ce on prešutno dobiti “zeleno svjetlo” da u “mraku” završi zapoceti genocid. To je moguce jer je u pitanju muslimanski narod.

Ukratko, to bi bila ta Bushova politika “naklonjenosti” muslimanima i njihovim problemima. Zamislite samo kako bi tek bilo da nije naklonjena.

Da, na domacem planu, samo spomenemo “ekscese” tipa istjerivanja jednog od tzv. muslimanskih predstavnika iz prepune sale u kojoj je americki predsjednik govorio o svojoj untarpolitickoj kampanji vjerski-baziranih socijalnih servisa. Osiguranje je to ucinilo pod izgovorom da je ta osoba brat jednog od politickih zatvorenika u Americi, koji je u zatvoru pod optužbom cuvenih “tajnih dokaza”. Pošto su na to reagirali ostali muslimanski predstavnici i demonstrativno napustili salu, predsjednik se kasinje izvinuo preko svog press-sekretara i rekao da je tajna služba pogriješila. Ali, ostaje gorak ukus poniženja.