monokulturalni kapric direktorice esrefe

Nakon što je direktorica Gacanin zabranila ucenicama Ajli Selimadžovic i Nihadi Mujan obavljanje namaza i u prostoriji za cistacice, ucenice su podržali Kantonalno ministarstvo obrazovanja i kulture i Rijaset Islamske zajednice, ali direktorica valjda ne bi bila to što jest da nije ostala pri svome, ujedno otvarajuci prostorije “svoje” škole u centru glavnog grada Bosne i Hercegovine za promoviranje “nove religije”

“Ucenice smo 4. c razreda Prve gimnazije u Sarajevu, odlicnog uspjeha i primjernog vladanja. Obracamo vam se jer želimo da se naš problem riješi pod hitno.”

Ovim rijecima pocinje pismo koje su Ajla Selimadžovic i Nihada Mujan, ucenice jedne od najstarijih i najuglednijih sarajevskih srednjih škola, uputile Kantonalnom ministarstvu obrazovanja upoznajuci ga sa cinjenicom da im uprava Škole, tacnije direktorica Ešrefa Gacanin, zabranjuje obavljanje namaza u školskim prostorijama.

Pismo je upuceno još sredinom prošle godine i predstavlja jedan od posljednjih pokušaja ovih dviju primjernih ucenica da riješe problem obavljanja namaza dok borave na nastavi.Sve do danas, kad su njih dvije vec maturantice, nisu uspjele ostvariti jedno od elemetarnih ljudskih prava zagaranatiranih medunarodnim konvecijama i Ustavom, usprkos cinjenici da su od pocetka imale podršku i roditelja Islamske zajednice i Vijeca ucenika Škole.Gospoda Gacanin, direktorica škole, cvrsto je stajala ispred zabrane.

Ne može ni u prostoriji za cistacice

"Prvi put se ukazala potreba da u vrijeme nastave moram obaviti namaz negdje na pocetku treceg razreda", pocinje pricu Ajla Selimadžovic, djevojka koja je i po svom nacinu odjevanja iznimka. "Kako u našoj školi nema adekvatnog prostora gdje bih mogla obaviit namaz, pokušala sam naci mjesto koje nikome necu smetati, a da tu mogu namaz obaviti na odmoru. Pokazalo se da je jedino rješenje bila prostorija za cistacice. One tu borave tokom radnog vremena i ostvaljaju stvari. Razgovarala sam sa jednom od njih i ona mi je dozvolila. Od kuce bih, naravno, ponijela sardžadu i na velikom ili malom odmoru tu obavljala namaz. Ubrzo mi se prikljucila i Nihada, tako da nam je bilo lakše zajedno."

Sve je teklo bez problema, cistacica bi im ustupala kljuc, prostorija bi bila zakljucana dok su klanjale... sve do jednom.

"Slucajno se nismo zakljucale i u toku namaza neko je otvorio vrata i naglo ih zatvorio. Ubrzo nakon toga, cistacica nam više nije dozvoljavala da tu klanjamo. Uplakana, rekla nam je da joj je direktorica to izricito zabranila i zaprijetila otkazom ukoliko se to bude nastavilo. Bile smo zaprepaštene. To nikako nismo ocekivale. Odmah smo pokušale stupiti u kontakt sa direktoricom, kako bismo vidjele u cemu je problem. Nakon nekoliko pokušaja, uspjeli smo doci do direktorice. Medutim, uslijedilo je još jedno razocarenje. Nismo kako trebe uspjele ni dvije rijeci sastaviti, a bile smo zatrpane rijecima o tome kako ovo "nije vjerska, nego gradanska, multikulturna škola", kako se ovdje ne može klanjati, jer "prostorije nisu dezinficirane". Takoder je rekla da ovdje ima i pripadnika drugih vjera, da bi, onda, i njima trebalo isto omoguciti. Pokušale smo objasniti da mi nemamo ništa protiv ostalih, nego da samo želimo ostvariti svoja prava. Ali, jednostavno, nismo mogle doci do rijeci.”

Ajla i Nihada su se obatile su se svima za koje su mislile da mogu pomoci: Islamskoj zajednici, nadležnom ministarstvu, prijateljima, poznanicima. O medijima informiranja, kažu, tada još nisu razmišljale. Nadale su se da ce se ipak naci bezbolnije riješenje.

Roditelji na informativnom razgovoru

Nakon što su neki njihovi prijatelji pokušali razgovarati sa direktoricom, gda. Gacanin je pozvala roditelje na razgovor.

“Mi smo, naravno, imale podršku roditelja. Nije bilo nikakvog argumenta koji bi pokazao da ima nešto loše u tome. Šta više, naš uspjeh u školi govorio je da nam je to samo podstrek.”

Nažalost, ni ovaj satanak nije urodio plodom. Nekako u isto vrijeme, Ajla i Nihada izvijestile su o svom problemu i Vijece ucenika. Dobile su bezrezervnu podršku.

“Cak se i Igor, predsjednik Vijeca, zauzeo za nas. Potom smo sastavile peticiju, dobile potpise ucenika koji nemaju ništa protiv da nam se dozvoli obavljanje namaza.”

Ucenice su kontaktirale i Islamsku zajednicu, smatrajuci je institucijom koja bi trebala štiti i njihova ljudska i vjerska prava. U prvom kontaktu sa nekim od službenika (“Ne mogu se sjetiti imena”, govori Ajla) rekli su im da se strpe.

Medutim, kada su ponovo , negdje pred ramazan, pokušale, pomoc i podršku dobile su od Muharema ef. Omerdica, referenta vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice BiH. On je uputio je dopis Školi, podržavajuci ucenice i zatraživši da im se dozvole njihova prava.

Prazna prica o “upražnjavanju” vjerskih uvjerenja

“Uputili smo dopis Prvoj gimnaziji, jer smatramo da su dužni omoguciti osnovna ljudska prava. Tražili smo da se prilagodi raspored radi namaza, da se muškarcima omoguci slobodno vrijeme za džumu i pauzu za vrijeme iftara”, pojašnjava Muharem ef. Omerdic.

U to vrijeme su Ajla i Nihada poslale i spomenuti dopis u Kantonalno ministarstvo obrazovanja, pojasnivši problem i nadajuci se da ce oni koji su za to pozvani moci i uticati na rješenje problema. Na odgovor su morale pricekati. “Nismo sigurne kad je stigao u Školu, ali je jedan primjerak stigao poštom na moju kucnu adresu.”

U tome dopisu, koji je, ocigledno, bio sve samo nego rješenje problema, kaže se: “U pogledu davanja saglasnosti i instrukcija koje se odnose na nacin i mjesto ispunjavanja vjerskih obreda i propisa, Miristarstvo smatra da ova materija treba biti regulirana na relaciji ucenici-uprava Škole, u skladu sa poštovanjem prava upražnjavanja vjerskih uvjerenja na nacin garancije univerzalnih Ijudskih prava.”

Ipak, direktorica Gacanin nije mogla ostati bez reakcije.

“Pozvala nas je poslije svega što smo uradile”, nastavlja Ajla. “Ponudila nam je, kako je ona rekla, rješenje, ali mi to, jednostavno, nismo mogle prihvatiti. Rekla nam je da, kad trebamo klanjati, možemo otici sa nastave u džamiju ili kuci, gdje hocemo, ali da ne možemo u Školi. Nismo mogle pristati, jer bi nam to oduzelo mnogo casova, najmanje svaki dan da po dva. Naša škola je veoma zahtjevna i to bi nam veoma škodilo uspjehu. Ustvari, to bi pokazalo da se, kako neki hoce da pokažu, ne može biti musliman prakticar i odlican ucenik. Rekle smo da uopce nema potrebe za odsustvovanjem sa nastave, jer za namaz ne trebaju nikakvi posebni uvjeti - treba samo pet minuta slobodnog vremena, koliko imamo na velikim i malim odmorima... Tu je bio kraj price. Bilo je da “uzmemo ili ostavimo”. Jedini argument koji je direktorica iznijela bio je da je prostorija u kojoj smo klanjale odmah do toaleta i da se zato tu ne može klanjati, a druge prostorije nema.”

O ovakvom razvoju situacje nije bila obavještena Islamska zajednica. Efendija Omerdic kaže:

“Nama su se one obratile i rekle da je problem riješen i da nema potrebe za daljnjim kompliciranjem. Mi nismo znali da je ovako završeno. Da smo znali, mi ne bismo šutili o tome. Sigurno je da bi javnost bila upoznata sa ovim problemom.”

“Obratite se Ministarstvu!”

Danas, kad je srednja škola vec iza njih, Ajla i Nihada žele upoznati javnost sa ovim “slucajem. Kažu, najviše radi drugih ucenika, onih koji bi se uskoro mogli suociti sa slicnim problemima.

S druge strane, direktorica Ešrefa Gacanin misli drukcije.

“Ovo njima zaista ne treba. One su drage ucenice, ali zaista tjeraju mak na konac”, izricita je direktorica, koja je u razgovoru s nama, odmah nakon par rijeci znala o cemu i o kome se radi. “One nisu imale nikakavih problema. Ova škola je gradanska, multikulturna. Onda bi bilo potrebno osigurati i pripadnicima drugih vjera da imaju i oni iste mogucnosti”, ponavlja gda. Gacanin rijeci vec upucenie svojim ucenicima.

Ostaje bez odgovora naše pitanje šta ima loše u tome, ali direktorica, vidno uzbudena, nastavlja:

“Tu je bio problem samo dva namaza, podne i ikindija, a zna se da se po vjeri svi namazi mogu kasnije naklanjati”, konstatira.

Pitali smo direktoricu je li njen posao da tumaci vjerske propise ili da omoguci ucenicima

ostvarenje nijihovih prava, na šta je ona odgovorila da se “nigdje u školama ne klanja, ni na fakultetima. Kad bude kod ostalih, bit ce i kod nas”.

Pitali smo kakve je instrukcije dobila od Ministarstva i dobili kratak odgovor, koji je bio i naprasan kraj našeg razgovora:

“Obratite se Ministarstvu”.

I obratili smo se.

U meduvremenu je došlo da smjene na celu nadležnog mistarstva i na mjesto ranijeg ministra dr. Safeta Halilovica doša je ministrica Esma Hadžagic:

"Nisam konkretno upoznata sa tim slucajem, jer nisam bila u mogucnosti da pregledam sve što je ovo ministarstvo radilo prije mene. Inace, licno nemam ništa protiv da se ucenicima omoguci obavljanje namaza. Ipak mislim da bi se tu trebalo naci sistemsko riješenje. Tu, onda, nije samo problem ucenika i studenata nego i radnika za vrijeme radnog vremea. Ni to nije riješeno."

Kako vrijeme odmice, sve je više problema ovakve prirode.

Problem na personalnoj osnovi

Efendija Omerdic ukazuje na još jedan slican slucaj sa kojim je IZ bila upoznata, ali je vrlo brzo riješen. "U ovom slucaju je problem na personalnoj osnovi. Mislim da je to nekakav licni stav direktorice i da je u tome problem. Iako i mi zastupamo sistemsko rješenje problema, a takve signale smo dobili iz Ministarstva, razocaran sam u ovu školu, koja bi trebala biti ugledna i renomirana. Pa zar je moguce da se ovo dogada u školi u kojoj je svojevremeno vjeroucitelj bio poznati Ahmed ef. Burek?!"

Ajla i Nihada se nadaju da bi njihovo iskustvo trebalo biti povod da se pokrene rješenje ovog problema. Svakako, trebali bi se ukljuciti svi kojih se ovo tice, a njih je mnogo. Roditelji, na prvom mjestu. Od njih se, kako rece ef. Omerdic, “mnogo više ocekivalo i njihova uloga mora biti aktivnija". Trebaju se ukljuciti i ucenicka i studentska udruženja, nevladine organizacija, pa sve do zvanicnih organa Islamske zajednice i, na koncu, nadležnih državnih struktura.