bogobojaznost, dobra djela i lijepo ophodjenje

Mnoge izreke opisuju lijep ahlak, u vecini njih se kaže da su to vedrina lica, plemenitost, znati saslušati probleme i nedace na koje nailaze ljudi i pomagati pri njihovom rješenju, zatim praštanje, strpljivost, lijep odnos...

Od Ebu Zerra i Muaza ibn-Džebela, r. a., prenosi se da je Poslanik, a. s., rekao: "Boj se Allaha gdje god da si, poslije lošeg uradi dobro djelo koje ce poništiti loše, i sa ljudima se ophodi na najljepši nacin". Bilježe Tirmizi, Hakem i drugi; hadis je hasen

Ovaj plemeniti hadis sadrži tri velika savjeta. Prva dva se odnose na prava Allaha, dž. š., a treci na prava njegovih robova.

1. Naredba o bogobojaznosti u svakoj situaciji

To je oporuka prvima kao i posljednjima, kao što kaže Uzvišeni: "Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama vec zapovijedili da se bojite Allaha..." (En-Nisa, 131).

I oporuka Poslanika, a. s., njegovom ummetu. Kad bi slao nekog emira, pratio putnika, držao hutbu ili vaz, preporucivao je bogobojaznost. Kad ga je Ebu-Seid el-Hudri zamolio da mu nešto oporuci, rekao mu je: "Budi bogobojazan, u tome je svako dobro" (prenose Ahmed i Taberani).

Jedne prilike je Poslanik, a. s., držao dirljiv govor od koga su ustreptala srca i zasuzile oci, pa su mu rekli: "Kao da ti je ovo posljednji govor, pa nam nešto oporuci". Rekao im je: "Oporucujem vam bogobojaznost, poslušnost i pokornost".

Ashabi, tabiini i njihovi dobri nasljednici svoja pisma i hutbe zapocinjali su pozivom na bogobojaznost.

Osnova straha jest da covjek uvijek strepi da ne padne u ono cega se boji i da se cuva svega što vodi onome cega se boji. A strah roba od svoga Gospodara ogleda se u cinjenju dobrih dijela koje ce ga spasiti od kazne ili srdžbe bivajuci pokoran naredbama i ustežuci se od nepokornosti. U potpunu bogobojaznost spada izvršavanje obaveza i ostavljanje zabranjenih stvari i sumnjivih dijela, a poslije toga u to spada i cinjenje pohvalnih, a ostavljanje pokudenih stvari.

Bojte se Allaha istinskom bogobojaznošcu

Uzvišeni Allah kaže: "Elif, lam, mim. Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali, i molitvu budu obavljali, i udaljavali se od onoga što im Mi budemo davali. I onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu cvrsto vjerovali" (El-Bekare, 1-4).

U istoj suri se kaže: "Cestiti su oni koji vjeruju u Allaha i onaj svijet i u meleke i u knjige i u vjerovjesnike, i koji od imetka iako im je drag daju rodacima, sirocadi, siromasima, putnicima namjernicima i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju, i zekat daju, i koji obavezu svoju, kad je preuzmu ispunjavaju, narocito oni koji su izdržljivi u neimaštini i bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha boje i ružnih se postupaka klone" (El-Bekare, 177).

Dokaz da ostavljanje sumnjivih stvari spada u bogobojaznost jesu i Poslanikove, a. s., rijeci: "Ko ostavi sumnjive stvari spasio je svoju vjeru i cast". U hadisu koji bilježi Tirmizi stoji: "Rob nece biti bogobojazan dok ne ostavi ono što mu je dozvoljeno, bojeci se da ne uradi nešto što mu nije dozvoljeno".

Neki ljudi danas rade sumnjive stvari i nimalo se ne ustrucavaju. Ne osvrcu se na savjete drugih nego samo kažu: "Neka ljudi pricaju šta hoce, mene nije briga za ono što pricaju jer ja sam nevin". Ovako rezonovanje je pogrešno. Odbrana i cuvanje casti je šerijatom naredeno.

Svi smo culi pricu kad su Poslanika, a. s., nocu vidjeli ashabi sa svojom suprugom Safijom, r. a., kako je Poslanik, a. s., tada, cuvajuci svoju cast, prišao ashabima i rekao im da je to njegova žena Safija, da ne bi o njemu pomislili nešto loše. A Poslanik, a. s.,je bio cist od grijeha. Zato je obaveza udaljavanje od sumnjivih stvari i uvažavanje savjeta muslimana. To je vrlo važno, a posebno ako smo taj savjet dobili od daije.

Ibn-Mesud, tefsireci ajet "Bojte se Allaha istinskom bogobojaznošcu" (Ali-Imran, 105) kaže: "To znaci da se pokoravaš, da ne griješiš, da Ga spominješ, a ne zaboravljaš, da Mu zahvaljuješ, a da ne budeš nezahvalan" (Hakim).

Znacenje rijeci "da ga spominješ, a ne zaboravljaš" jest da se rob svojim srcem prisjeca Allahovih naredbi i kad je u pokretu i kad stoji, kad prica i kad šuti da ih izvršava i da se kloni svih Njegovih zabrana.

Mnogo je ljudi koji izvršavaju farzove i nafile, ali cine neke od harama. Omer ibn-Abdul Aziz kaže: “Nije bogobojaznost da postiš danju, a klanjaš nocu. Bogobojaznost je da ostaviš ono što je Allah zabranio i ciniš ono što je On naredio «

Sablja na vlastitom vratu

Tabiin et-Talk ibn-Habib kaže: “Bogobojaznost je da radiš u pokornosti Allahu, i da ostavljaš griješenje, nadajuci se nagradi od Allaha, što ukazuje na važnost šerijatskog znanja zato što se neki ljudi ustrucavaju od nekih stvari misleci da su zabranjene, a one to nisu, nego, cak šta više, znaju da cine djela za koja smatraju da su ibadeti, a to su zabranjene novotarije. Poznati alim El-Kerhi rekao je: “Kako ce biti bogobojazan onaj ko ne zna cega se treba bojati”, a zatim je rekao: “Ako ne znaš biti bogobojazan, radit ceš sa kamatom. Ako ne znaš biti bogobojazan, proci ceš pored tude žene, a neceš oboriti svoj pogled. Ako ne znaš biti bogobojazan, svoju sablju ceš staviti na svoj vrat (tj. borit ceš se protiv šerijatskog vode muslimana i prosut ceš muslimansku krv)”.

Poslanikove, a. s., rijeci “Boj se Allaha gdje god da si” znace: U tajnosti i javno kad te vide ljudi”. Poslanik, a. s., rekao je Ebu-Zeru: “Oporucujem ti bogobojaznost tajno i javno u onome što ti je naredio” (Ahmed).

Pet dnevnih namaza

2. Podsticanje na pokajanje i cinjenje dodrih dijela

Pošto je covjek slab i sklon griješenju ma koliko bio bogobojazan. Poslanik, a. s., dodaje: “Poslije lošeg, uradi dobro djelo koje ce poništiti loše”.

Allah, dž.š., je to oporucio bogobojaznima u suri Ali-Imran rijecima: “I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svog i džennnet prostran kao nebesa i zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje Za one koji i kada su u obilju i kada su u oskudici, udjaljuju, koji srdžbu savladuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela cine,I za one koji se kada grijeh pocine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjetei oprost za grijehe svoje zamole – a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.Njih ceka nagrada i oprost od Gospodara njihova i džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci,u kojima ce vjecno ostati, a divne li negrade za one koji budu tako postupili (Ali imran,133-136).

Kaže Uzvišeni: “Oni koji se Allaha boje cim sablazan šejtanska dodirne sjete se i odjednom dodu sebi” (El-Araf, 201).Rekao je Uzvišeni takoder:»I obavljaj molitvu pocetkom i krajem dana ,i u prvim casovima noci.Dobra djela zaista poništavaju rdava.To je pouka za one koji pouku žele» Hud, 114. Buhari i Muslim bilježe od Ibn-Mesuda da je jedan covjek poljubio ženu, pa je došao Poslaniku i rekao mu to. Poslanik, a. s., šutio je sve dok nije spušten ajet pa ga je Poslanik proucio (Hud, 114). Ovaj covjek je rekao: “Je li ovaj ajet samo za mene?” Poslanik a.s. rece: “To je za sve ljude opcenito”.

U Ahmedovom i Tirmizijevom hadisu stoji da mu je naredio još i da uzme abdest i klanja. Uzvišeni je rekao: “Allah prima pokajanje samo od onih koji ucine kakvo hrdavo djelo iz lahkomislenosti i koji se ubrzo pokaju i njima ce Allah oprostiti. Allah sve zna i mudar je” (En-Nisa, 17).

Poslanik, a. s., kaže: “Onaj koji se pokaje od grijeha je poput onoga ko uopce nema grijeha” (Ibn-Madždže).

Od Ebu-Bekra, r. a., prenosi se da je Poslanik, a. s.. rekao: “Nijedan covjek ne pocini grijeh a da zatim ustane, uzme abdest i klanja, pa da zatraži oprost od Allaha a da mu Allah ne oprosti”, a zatim je proucio ajet: “I za one koji se kad grijeh pocine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole, a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah, i koji svjesno u grijehu ne ustraju” (Ali-Imran,135). Buharija i Muslim bilježe od Ebu-Hurejre da je Poslanik, a. s., rekao: “Šta mislite da je pred vratima svakog od vas rijeka i da se u njoj okupate pet puta dnevno, biste li imali na sebi imalo prljavštine”. Odgovore: “Ne bi ostalo nimalo prljavštine”. Kaže: “Pa, tako je isto i sa klanjanjem pet dnevnih namaza. Allah, dž. š., njima briše grijehe”.

Poslanik je rekao: “Ko iskreno i vjerujuci isposti ramazan, bit ce mu oprošteni prijašnji grijesi” (Mutefekun alejhi).

Cinjenje tevbe

Brišu li dobra djela velike ili male grijehe? Neki ucenjaci kažu da dobra djela brišu sve grijehe, i velike i male, bez ikakve potrebe za tevbom. I to je slabo mišljenje. Ispravno mišljenje, ono na kome su se vecina ucenjaka složili, jest da dobra djela brišu samo male grijehe, a što se tice velikih, za njih je potrebno uciniti tevbu poslije pocinjenog djela. Allah je naredio tevbu poslije pocinjenog lošeg djela, a onoga ko se ne pokaje nazvao je zalimom Kako kaže u suri Hudžurat 11:»A oni koji se ne pokaju oni su zalimi «

Kad bi se veliki grijesi praštali abdestom i obavljanjem farzova, onda ne bi bilo potrebe za tevbom. Ako bi se veliki grijesi tako praštali, ne bi nikome ostao grijeh za koji ce gorjeti u vatri. Dokaz za ovakvu tvrdnju im je hadis: “Pet namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana briše ono što je izmedu njih od grijeha osim velikih grijeha" (bilježi Muslim).

Bilježe Nesai, Ibn-Hiban i Hakim da je Poslanik, a. s., rekao: "Tako mi onoga u Cijoj je ruci moja duša, nema roba koji klanja pet puta dnevno, posti ramazan, daje zekat, cuva se velikih grijeha, a da mu se ne otvore dženetske kapije i ne kaže mu se udi u miru”. U hadisi-kudsiji Uzvišeni Allah kaže: "Sine Ademov, spomeni me u prvim satima dana i u posljednim satima dana i oprostit cu ti ono što si cinio izmedu toga osim velike grijehe za koje se ne pokaješ “ (Ebu-Neim).

Ispravni prethodnici su mnogo cinili ibadete i pazili su se da ne ucine ni najmanji grijeh, a da ne traže oprosta i da se ne pokaju. Otuda rijeci Ibni-Mesuda, r. a.: "Mu'min vidi grijehe kao da su brdo koje ce se survati na njega, a pokvarenjak gleda svoje grijehe kao mušicu koja mu sleti na nos, pa mahne rukom" (Buharija). Hasan Basri je rekao: "Znam ljude koji i kad bi podijelili u ime Allaha blaga kolika je Zemlja, ne bi bili sigurni od svojih grijeha”.

3. Lijep odnos s ljudima

Mnogi misle da bogobojaznost pociva na izvršavanju Allahovih prava, a ne prava ljudi. Poslanik, a. s., jasno je istakao da se vjernik mora lijepo ophoditi s ljudima, posebno ako je taj vjernik daija, muallim ili neko drugi koga slijede ljudi. Oni su najpreci da se lijepo ophode s ljudima. U mnogo slucajeva dobri vjernici ne paze na prava drugih ljudi ili se veoma malo obaziru na njih. U isto vrijeme, velika je stvar udovoljavati pravima Allaha i pravima ljudi. Prakticirati je mogu samo poslanici, iskreni vjernici i rijetki dobri ljudi. Allah, dž .š., u ajetima iz sure Ali-Imran, jasno je dao do znanja da je od znakova bogobojaznosti miješanje s ljudima i lijepo ophodenje s njima. To je iskazao rijecima: "I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao Nebesa i Zemlja pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji i kad su u obilju i kad su u oskudici udjeljuju, koji srdžbu savladuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela cine (Ali-Imran, 133-134). Poslanik, a.s., objasnio je da lijep ahlak upotpunjuje iman.

Bilježe imam Ahmed i Ebu-Davud od Ebu-Hurejre, r. a., a on od Poslanika, a. s., da je rekao: "Najpotpunijeg imana su vjernici sa najljepšim ahlakom". A u drugom rivajetu: "Covjek može biti mu'min iako nije najpotpunijeg ahlaka, samo što tada nije najpotpunijeg imana". Takoder je rekao Poslanik, a.s.: "Mu'min sa svojim lijepim ahlakom može dostici stepene onoga ko posti i klanja nafilu" (Ahmed, Ebu-Davud). I rekao je, takoder: "Najviše radi cega ce ljudi ulaziti u džennet jest bogobojaznost i lijep ahlak" (Ahmed i Tirmizi).

I od ispravnih prethodnika prenose se mnoge izreke koje opisuju lijep ahlak, a u vecini njih se kaže da su to vedrina lica, plemenitost, znati saslušati probleme i nedace na koje nailaze ljudi i pomagati pri njihovom rješenju, zatim praštanje, strpljivost, lijep odnos...

Bilježi imam Ahmed u svom Musnedu i Hakim od Ukbeta ibni-Amira: "Rekao mi je Allahov poslanik, a. s.: “O Ukbe, hoceš li da ti kažem koji je najbolji ahlak i na dunjaluku i na ahiretu – uspostavljaj lijep odnos sa onima koji žele raskinuti odnose s tobom. Udijeli onome ko tebi uskracuje i praštaj onima koji su ti zulum pocinili”.