POSJETITE KURAN.BA
 
 

ustavne promjene kao terorizam

Ismet Hadziahmetovic | Novi Horizonti br/str. 33

Bauk terorizma hara svijetom


Dok visoki predstavnik (Alijansa nije izvršila zadacu) namece ustavne promjene u (sa srpskim partijama dogovorenom) za BiH neprihvatljivom obliku, dotle svaki razuman covjek zna da su one, osim što su aparthejdne, betoniranje stanja nastalog agresijom. I dok se Bosna i Hercegovina bori za opstanak državnosti, dotle se Palestina nalazi u stanju koje je BiH s mukom prebrodila u posljednjoj deceniji prošlog stoljeca.

Piše: Ismet Hadžiahmetovic

Ustavne promjene koje treba da reguliraju jednakopravnost i konstitutivnost tri naroda u Bosni i Hercegovini tema je koja zaokuplja svakog prosjecnog i iole informiranog gradanina u Bosni i Hercegovini. I dok se politicari iz Republike Srpske ne ustežu da iskoriste sva raspoloživa (dozvoljena ili ne) sredstva, kako bi što manje prava dali nesrpskim narodima, dotle se, u Federaciji, politicari Alijanse upinju da što više prava daju Srbima. Naravno, federalni politicari pravdaju to “ucinjenim korakom naprijed” prema normalizaciji stanja, pomacima od nacionalizma prema evropskom gradanskom društvu, i tako redom. Pravljenje kompromisa na štetu Bošnjaka i Hrvata u Federaciji oni pravdaju time da su i u RS-u nacinjeni “odredeni ohrabrujuci pomaci”, ne vodeci racuna o tome koliko su tim kompromisima ova dva naroda na gubitku.

Daleko je konstitutivnost i nezavisna BiH

U prepoznatljivim mudrijaškim, pompeznim, golemorjecivim nastupima Zlatko Lagumdžija tvrdi da se nisu ucinili kompromisi o principima, nego o putu i nacinu dolaska do konacnog rješenja u realiziranju odluke Ustavnog suda i donošenju ustavnih promjena u entitetima, dakle do realiziranja principa. Ovaj autokrata sa neskrivenim diktatorskim osobinama, manirima i željama spram svoga naroda i slugansko-podanicki - prepun mišije hrabrosti - izvršitelj želja medunarodne zajednice ne zna ili ni pred sobom ne smije da prizna kako sa nacionalnim interesom nema kompromisa, nema odstupanja niti poigravanja, nema pristanka na minimalne dobitke kako bi se, možda, u buducnosti ostvarili maksimalni. Ako i zanemarimo stavove SDA i HDZ o ustavnim promjenama i sporazumu koji je sa srpskim partijama postigla Alijansa, dovoljno je poslušati nezavisne intelektualce kao što je Miljenko Jergovic koji u jednoj izjavi za FTV jasno kaže: “Ne bih stavio svoj potpis na sporazum o ustavnim promjenama jer su one betoniranje stanja…” Dok visoki predstavnik (Alijansa nije izvršila zadacu) namece ustavne promjene u (sa srpskim partijama dogovorenom) i za BiH neprihvatljivom obliku, dotle svaki razuman covjek zna da su one, osim što su aparthejdne, betoniranje stanja nastalog agresijom. Vjerujem da i Alijansa to zna ali ni sebi ni drugima ne smije priznati istinu, jer tada sama sebi ne bi mogla pogledati u oci.

Od pocetka ovih aktivnosti nastoji se krivica svaliti na nacionalne stranke koje su, eto, kocnica progresa, posebno na SDA. U jednoj anketi FTV gradani su se izjasnili protiv ovakvih ustavnih promjena rezultatom 500 protiv, naprema svega 50 onih koji su bili za”. Za neusvajanje ustavnih promjena krive su SDA i HDZ. Ova teza sasvim je neodrživa, jer je upravo predsjednik SDA Alija Izetbegovic pokrenuo pitanje konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.
Sada kad SDA hoce istinsku a ne šminkersku konstitutivnost i ravnopravnost, onda je Petric optužuje da “politicki dinosaurus”. Prije ce biti da se on u Federaciji ponaša kao slon u staklarskoj radnji. No, pravo stanje gospodina Petrica nimalo ne zanima, kao što ga i inace ne zanima prava istina i pravo stanje u BiH o bilo kom pitanju. On ima svoju zadacu i revno je radi.


No vratimo se nacionalnim strankama. Ako u RS-u SDS najbolje zna šta je interes Srba i dokle može sa njim da se politicki kalkulira, zašto to isto ne bi znale SDA i HDZ u Federaciji kada su u pitanju interesi Bošnjaka i Hrvata? Odgovor je jasan a najbolje ga je definirao predsjednik SDA Sulejman Tihic kada je rekao da “Ako smo morali pristati i potpisati u Dejtonu, ne moramo danas”. Nastranu to što je veliko pitanje da li se i tada moralo, ili je na sceni bio nedostatak licne i svake druge hrabrosti ucesnika Dejtona, kao što je to i sada kada su glavni akteri u pitanju. A nedostatak licne hrabrosti povezan sa željom za vlašcu, po svaku cijenu, te nastojanjem da se udovolji i dodvori mentorima kalja obraz ne samo pojedincu nego citavom narodu. Uostalom, niko ne može odbraniti tezu o nužnosti pristanka na Dejtonski mir u trenutku kada se Izetbegovic i njegov tim iza sebe, bolje receno ispred sebe, imali armiju od 250 hiljada boraca. Jedini strah koji je mogao da nosi te ljude mogao je biti strah od toga da se ta armija poveca na pola miliona, a šta onda ciniti sa njom? Moralo bi se ici u oslobadanje cijele Bosne i Hercegovine a za to treba, osim hrabre armije, i hrabrosti kod politicara.

A Palestina je blizu

I dok se Bosna i Hercegovina bori za opstanak državnosti dotle se Palestina nalazi u stanju koje je BiH s mukom prebrodila u posljednjoj deceniji prošlog stoljeca. Prebrodila je agresiju, ubijanja, masakriranja, pljackanja, silovanja, ponižavanja svake vrste, da bi danas bila suocena sa problemom ocuvanja ono malo slobode, državnosti, nezavisnosti izborene u odbrani od agresije, ali teško odbranjive u miru. Paradoksalno izgleda, ali je cinjenica da je današnja pozicija Bosne i Bošnjaka u njoj ništa manje teška nego u vrijeme rata. Medunarodna zajednica danas vec vodi rat civilizacija i sve što nije po njenim mjerilima i zakonitostima ima male šanse da se odbrani i opstane.

Radi lakšeg provodenja vlastite volje uveden je novi termin u medunarodnu politiku: borba protiv terorizma. Pod okriljem ovog termina, i svega što se iza njega krije, Izrael danas vodi fašisticko-genocidni, osvajacko-imperijalisticki, bestijalno-nemilosrdni rat protiv Palestine i njenih golorukih gradana. Možda ce se neko upitati: kakve veze imaju Palestina i Bosna? Odgovor je jednostavan: Sve je u slucaju ove dvije države i dva naroda jednako do u detalje. Kada govorimo o tome ne možemo a da se ne sjetimo pocetka agresije na BiH. Kada su pocela prva krvoprolica u Bijeljini, istocnoj Bosni, Krajini, Hercegovini, cinilo nam se da se to dešava negdje daleko od nas, sve dok i na naša vrata nije udario koljac. Sada kad se rat odvija u Palestini postajemo bolno svjesni da je to neocekivano, zastrašujuce i opominjuce blizu i da nam se može ponoviti brže nego što i pomišljamo.


To je i razlog zbog kojeg ne smijemo zaboraviti pomoc koju su nam pružili svi prijatelji onda kada smo se mi branili pa zbog toga moramo pružiti našu moralnu i svaku drugu podršku palestinskom narodu. Ono što je zabrinjavajuce jeste cinjenica da organiziranog nacina pomoci nema, kao što nema ni jedinstvenog stava u Bosni i Hercegovini, pa ni medu Bošnjacima, o tome da li i kako treba to ciniti. U nedavnom nastupu na TV Zlatko Lagumdžija nije bio u stanju da jasno i nedvosmisleno osudi izraelsku agresiju, nije smio da pravim imenom nazove Buša i njegovu podršku fašisti Arielu Šaronu. Najviše što je ucinio jeste da je rekao kako su oba ova politicara obilježila epohu u kojoj žive. Kao da mi to ne znamo i kao da i Hitler i Musolini nisu obilježili epohu u kojoj su živili, i kao da to nije ucinio Staljin, a iza svakog su ostali milioni mrtvih. Danas Palestinci umiru ubijani na najneljudskiji moguci nacin, masakrirani i spaljivani kao i mi donedavno. Buš nece dozvoliti istragu izraelskih zlocina u palestinskim izbjeglickim kampovima jer bi time sva njihova strahota izašla na svjetlo dana. Zato se jasno mora reci: Ko podržava zlocince i sam je zlocinac. Ovo je upravo Bušova teza i treba mu je okaciti o vrat.

Jedini koji su se sjetili da treba pomoci neravnopravnu borbu Palestinaca jesu ljudi iz Islamske zajednice a i oni na, za njih, najlakši nacin. Posegnuli su za jedinim metodom koji znaju provesti: traže pare za pomoc Palestini. Zaboravljaju da njima mnogo više treba jasne i otvorene politicke podrške, javno iznesene i podignute na svjetski nivo, a ne one zadržane u lokalnim okvirima, a najcešce medu zidovima džamija. Palestini treba javna i jasna podrška, treba joj oružje dok još ima ljudi koji se mogu boriti jer ako Izrael nastavi ovim tempom podržavan od fašistoidne Bušove administracije uskoro nece imati ko nositi pušku, ako puške i bude bilo. Oružana odbrana jedini je moguci nacin borbe protiv agresije, jer nosioci sile i razaranja u Izraelu ne razumiju politicka sredstva i govor razuma


Najbolji dokaz za ovo jeste tako olahko odbijeni prijedlog Saudijske Arabije da arapski svijet prizna Izrael a da on zauzvrat prizna Palestinu i istocni Jeruzalem za njen glavni grad. Ovog prijedloga jednako su se uplašile i SAD i Izrael. Ovim obostranim priznavanjem nestao bi svaki izgovor za napade Izraela na Arape. Prestala bi svaka mogucnost da se ova vještacki napravljena država na racun drugih i dalje širi. Nestalo bi svake mogucnosti da SAD i dalje izazivaju, potpiruju i razbuktavaju a onda “smiruju” krizu na Bliskom Istoku.

Iniciranje kriza moralo bi se premjestiti negdje drugdje, možda ponovo u Bosnu, a pitanje je koliko je Evropa spremna pristati da se u njenim njedrima ponovo loži ratna vatra, pa makar se radilo i o konacnom uništenju Bošnjaka – muslimana – terorista.
Veze Bosne i Palestine su, dakle, itekako jake i ocigledne. Poruke koje se šalju u svijet iz Palestine i iz Bosne jasne su i identicne – zapadna civilizacija sve manje i sve teže može trpiti muslimane ma gdje oni živjeli i ma kako beznacajan faktor bili. Pitanje njihova uništenja je nešto drugo i tu se metode moraju dobrahno izvagati. Ni najtvrdi želuci ne mogu svariti zlocine tipa Srebrenice i onoga što Arijel – Adolf -Šaron - Hitler danas radi u Palestini.

Pozivanje na Bin Ladena ocigledno nije urodilo plodom, osim u Afganistanu, i on se, kao potrošena roba, više nigdje i ne pominje. Sve se pitam da li je i bio išta drugo osim americko sredstvo za ostvarenje cilja. Ostalo je još nešto od El Kaide, tek toliko da bi se moglo govoriti o terorizmu u Bosni i Hercegovini i da bi se mogla završiti zapoceta sudenja Arapima. Globalna borba protiv terorizma (citaj islama) pala je na ishitreno uspostavljenoj osovini zla Irak-Iran-Sjeverna Koreja. Metode i strategija moraju se mijenjati pa ce zapadna mašinerija izroditi nešto novo kao zamjenu. Za sada su pali na pojedinacnim istupima, neznanju i nesposobnosti da lažnim izjavama sakriju pravu stranu i srž svoga djelovanja.

Licnosti ipak cine historiju

Lagumdžiji se mora priznati da odredene licnosti ipak obilježavaju epohu u kojoj žive. Tako je i sa vec pomenutim licnostima koje uz Arafata i Kolina Pauela obilježavaju sadašnju epohu borbe za palestinsku nezavisnost. Arafat neodoljivo podsjeca na Aliju Izetbegovica iz maja 1992. Godine, kada ga je JNA zarobila i prijetila njegovim smaknucem. Imao je jedino telefonsku vezu sa svijetom kao što je sada ima i Arafat. Jedina razlika je u tome što Arafat nema cak ni Senada Hadžifejzovica i svoju TV pa da odašilje vapaj ocajnika u svijet. Ovako Pauel ima punu slobodu i mogucnost da se “plaši” daljih teroristickih napada (kojima, gle cuda, Arafat rukovodi) na Izrael a koji bi mogli prerasti u rat širih razmjera. On ne želi razgovarati sa Arafatom, covjekom koji iz sobe “tri sa tri” napada jadni Izrael koji se tenkovima jedva brani od žena i djece Palestine.

Ono što ostaje kao nerazjašnjena enigma jeste cinjenica da Palestinci ni dan-danas nemaju organiziranu vojsku, nacin otpora, nemaju ni najosnovnija protivtenkovska borbena sredstva, ne mogu nauditi neprijatelju ni “koliko muha madedu”. Gdje je tu eventualna zasluga ili odgovornost i samog Arafata, pokazat ce historija. Samoubilacki napadi, kao cin ocajnika satjeranih u cošak, ne mogu i ne smiju biti glavni a posebno ne i jedini nacin da se suprotstavi neprijatelju takvog zlocinacko-teroristickog tipa kakav je Izrael. Takve napade Zapad ce i dalje nazivati terorizmom a teroristicke države napadat ce slabe i nemocne.
I dok bauk terorizma hara svijetom dotle sramna izdaja poslušnika fašizma prijeti da uništi još jedan (muslimanski) narod.