operacija sfinga

Claire Hoy i Victor Ostrovski

(drugi dio)
Dva dana kasnije, Donovan se vratio i pozvao Halima. Uz kahvu, Halim je mogao jasno vidjeti da je njegov prijatelj nervozan zbog necega.
“Imam šansu da napravim izvrstan posao sa njemackom kompanijom. Radi se o nekim specijalnim pneumatskim tubama za transport radioaktivnog materijala za medicinske svrhe,” povjerio se Donovan. “Sve je tako tehnicki strucno. Radi se o mnogo novca, ali ja ne znam ništa o tome. Uputili su me na nekog engleskog strucnjaka koji se složio da ispita tube. Problem je što hoce mnogo novca a nisam siguran ni da mu vjerujem, u svakom slucaju. Mislim da je povezan sa Nijemcima.”
“Možda ti ja mogu pomoci,” rece Halim.
“Hvala, ali meni treba znanstvenik koji ce ispitati ove tube.”
“Ja sam znanstvenik,” prizna Halim.
Donovan, vidno iznenaden, rece: “Šta hoceš kazati? Mislio sam da si student.”
“Morao sam ti to reci na pocetku. Ali ja sam znanstvenik koga je ovdje poslao Irak da radi na specijalnom projektu. Siguran sam da mogu pomoci.”
Ran je kasnije izjavio da, kada je Halim konacno priznao svoje zanimanje, bilo mu je kao da je neko ispumpao svu njegovu krvi i umjesto njen upumpao led, a onda ispumpao led a ubacio kljucalu vodu. Imali su ga! Ali Ran nije smio pokazati svoje oduševljenje. Morao je ostati hladan.
“Cuj, ja se trebam s njima sastati u Amsterdamu ovog vikenda. Ja moram otici dan ili dva ranije, ali kako bi bilo da ja pošaljem po tebe svoj avion u subotu ujutro?”
Halim je prihvatio.

“Neceš se pokajati zbog toga,” kazao mu je Donovan. “Mnogo ce novca biti ako ova roba bude valjala.”
Avion, privremeno prefarban logom Donovanove kompanije, bio je Learjet koji je za ovu priliku poslan iz Izraela. Amsterdamski ured pripadao je bogatom jevrejskom biznismenu. Ran nije htio preci crvenu crtu sa Halimom jer ne bi koristio svoj lažni pasoš vec svoje stvarne papire, uvijek preferirani nacin da se izbjegne moguce razotkrivanje na granici. Kada je Halim stigao u amsterdamski ured u limuzini koja ga je docekala na aerodromu, ostali su vec bili tamo. Dva biznismena su bili Itsik E., Mossadov katsa, i Benjamin Goldstein, izraelski nuklearni znanstvenik koji je imao njemacki pasoš. On je donio sa sobom jednu pneumatsku tubu kao uzorak za Halima da ga ispita.
Nakon kratke inicijalne diskusije, Ran i Itsik su napustili sobu, navodno da dovrše finansijski dio posla, ostavljajuci dva znanstvenika nasamo da rasprave tehnicka pitanja. Imajuci zajednicke interese i znanje, dva covjeka su odmah osjetila bliskost i Goldstein je upitao Halima kako je znao tako puno o nuklearnoj industriji. Bio je to pucanj u tamu, ali mu je Halim, cija je odbrana potpuno otkazala, ispricao o svom poslu.
Kasnije, kada je Goldstein kazao Itsiku o Halimovom priznanju, odlucili su da naivnog Iracanina izvedu na veceru. Ran se trebao ispricati da nece moci prisustvovati.

Uz veceru, dva covjeka su skicirala plan za koji su rekli da rade na njemu: prodaja nuklearnih postrojenja trecesvjetskim zemljama – za mirnodopske svrhe, svakako.
“Projekat na kome radiš bi mogao biti perfektan model koga bismo mogli prodati ovim ljudima,” primijetio je Itsik. “Kad bi nam samo mogao pribaviti neke detalje, planove, ili takve stvari, svi bismo se na tom obogatili.”
“Ali, to mora ostati izmedu nas. Ne želimo da Donovan zna za to, inace ce tražiti udio u svemu. Mi imamo koncept, a ti imaš ekspertizu. On nam, ustvari, ne treba.”
Pa, nisam baš tako siguran,” kazao je Halim. “Donovan je bio dobar prema meni. I, nije li to, kako da kažem, na neki nacin, opasno?”

“Ne. Nema nikakve opasnosti,” uzvratio je Itsik. “Ti mora da imaš regularan pristup tim stvarima. Mi ga samo želimo koristiti kao model, i to je sve. Mi bismo ti dobro platili i niko nikad ne bi znao. A i kako bi? To svi rade.”
“Pretpostavljam,” uzvratio je Halim, još uvijek neodlucan, ali zaintrigiran mogucnošcu velike zarade. “Ali, šta sa Donovanom? Mrzim raditi iza njegovih leda.”
“Šta misliš, otkriva li on tebi sve svoje poslove? Hajde! On nikad nece za ovo saznati. Ti i dalje možeš biti prijatelj sa Donovanom i raditi posao sa nama. Mi mu zasigurno nikad necemo kazati jer bi tada želio udio.”
Sada su ga stvarno imali. Obecanje neizrecivog bogatstva bilo je malo previše. U svakom slucaju, Goldstein mu se svidio, a on im i nije pomagao da dizajniraju bombu. A Donovan i nije morao nikad za to saznati. Dakle, zašto da ne?, mislio je.
Halim je i zvanicno regrutiran. I kao i mnogi drugi regruti, on nije cak ni bio svjestan toga.
Donovan je Halimu platio 8.000 americkih dolara na ime pomoci oko tuba, i slijedeceg dana, nakon proslave uz skup dorucak i prostitutku u svojoj sobi, sretni Iracanin je privatnim avionom prebacen u Pariz.

* * *
Sada je Donovan trebao nestati iz price kako bi Halima poštedio nezgodne pozicije da mora da krije stvari od njega. Neko vrijeme, on je nestao, iako je ostavio broj svog londonskog telefona Halimu u slucaju da mu se htio javiti. Donovan je kazao da ima veliki posao u Engleskoj i da nije siguran koliko dugo ce biti odsutan.
Dva dana kasnije, Halim se u Parizu sreo sa svojim novim poslovnim saradnicima. Itsik, mnogo napasniji od Donovana, htio je nacrt irackog postrojenja uz detalje o lokaciji, kapacitetu i precizan plan završetka projekta.
Halim je, u pocetku, odgovarao na zahtjeve bez vidljivih problema. Dva Izraelca su ga naucila kako da fotokopira koristeci “papir papir”, specijalnu vrstu papira koji se jednostavno stavi na dokument koji treba kopirati i pritisne nekom knjigom ili necim drugim i tako ostavi nekoliko sati. Slika se prenese na papir, koji i dalje izgleda kao obicni papir, ali kada bude procesuiran, dobije se izvrnuta slika kopiranog dokumenta.
Kako je Itsik gurao Halima da pribavi nove informacije, placajuci mu obilato u svakoj fazi, Iracanin je poceo pokazivati znake necega što se zove “špijunska reakcija”: naleti hladnoce i topline, visoke temperature, nemogucnost da spava ili se smiri – stvarni fizicki simptomi izazvani strahom od otkrivanja. Što više odaješ tajni, to se više bojiš posljedica svojih postupaka.

Šta uciniti? Jedino cega se Halim mogao sjetiti je da nazove svoga prijatelja Donovana. On ce znati šta ciniti. On zna ljude na visokim i misterioznim položajima.
“Moraš mi pomoci,” zavapio je Halim, kada je Donovan uzvratio poziv. “Imam problem, ali ne mogu o njemu govoriti preko telefona. U frci sam. Treba mi tvoja pomoc.”
“Za to prijatelji i postoje,” uvjeravao ga je Donovan, rekavši Halimu da on svakako dolazi u Pariz za dva dana i da ce ga sresti u Sofitel apartmanu.
“Uletio sam u klopku,” zavapio je Halim, priznajuci citav “tajni” dogovor koji je napravio s njemackom kompanijom u Amsterdamu. “Žao mi je. Ti si tako dobar prijatelj. Ali novac me povukao. Moja žena uvijek želi da zaradujem više, da idem naprijed. Vidio sam šansu. Bio sam tako sebican i tako glup. Molim te da mi oprostiš. Treba mi tvoja pomoc.”
Donovan je bio velikodušan u svemu tome, kazavši Halimu “To je posao.” Ali je nastavio kazavši da bi Nijemci, ustvari, mogli biti ljudi americke CIA-e. Halim je bio zaprepašten.
“Dao sam im sve što sam imao,” rekao je, i obradovao Rana. “Ipak, oni traže još.”

“Dozvoli mi da razmislim malo o tome,” kazao je Donovan. “Znam neke ljude. U svakom slucaju, nisi ti prvi momak koji se poveo za novcem. Opusti se i uživaj. Te stvari rijetko završe tako loše kao što se cine, ako stvari dovedeš do kraja kako valja.”
Te noci, Donovan i Halim su izašli na veceru i pice. Kasnije, Donovan mu je narucio još jednu prostitutku. “Ona ce ti opustiti živce,” smijao se.
Zaista, jeste. Samo je pet mjeseci prošlo od pocetka operacije, malo vremena za takvu vrstu posla. Ali sa tako visokim ulozima, brzina se smatrala suštinskom. Ipak, oprez je bila kljucna rijec u toj fazi. Sa tako prepadnutim i nervoznim Halimom moralo se postupati pažljivo.
Nakon još jedne duge i vruce sesije u sigurnoj kuci, donijeta je odluka da Ran ode Halimu i kaže mu da je to bila ustvari CIA-ina operacija.

“Objesit ce me,” zavapio je Halim. “Objesit ce me.”
Ne! Nece,” uvjeravao ga je Donovan, vadeci iz džepa papir. “O da, tu je. Oni žele znati kako ce Irak odgovoriti kada Francuska ponudi zamjenu za obogaceni uranijum u formi tvari koja se zove “carmel”? Kaži im to i oni te više nikad nece uznemiravati. Oni te ne žele povrijediti. Samo žele informaciju.”
Halim mu je rekao da Irak želi obogaceni uranijum, ali u svakom slucaju, Yahia el-Meshad, fizicar egipatskog porijekla, stici ce za nekoliko dana da ispita projekat i odluci o tim stvarima u ime Iraka.
“Hoceš li ga ti sresti?” pitao je Donovan.
“Da, da. Srest ce se sa svima nama koji radimo na ovom projektu.”
“Odlicno. Onda ceš možda moci doci do te informacije, i tvoje nevolje ce biti okoncane.”
Halim, donekle rasterecen, odjednom je htio otici. S obzirom da je sada imao novac, prostitutku je iznajmljivao sam, prijateljicu Marie-Claude Magal, ženu koja je mislila da prosljeduje informacije lokalnoj policiji, ali je ustvari radila za Mossad za jeftine pare. Zaista, kada je Halim rekao Magal da želi postati regularni klijent, ona mu je dala ime svoje prijateljice na Donovanovu sugestiju.

Sada je Donovan insistirao da Halim zakaže veceru sa Mashadom u bistrou, gdje ce on “slucajno” naici.
Zakazane noci, pretvarajuci se da je iznenaden, Halim je predstavio svoga prijatelja Donovana Meshadu. Oprezni Meshad je, medutim, jednostavno uzvratio sa ljubaznim “zdravo” i predložio Halimu da se vrati za njihov sto kada završi razgovor sa svojim prijateljem. Halim je bio odvec nervozan da bi i spomenuo pitanje carmela Meshadu, a znanstvenik nije pokazivao nikakav interes za Halimovo objašnjenje da njegov prijatelj može kupiti gotovo sve i da im jednoga dana može biti od koristi.
Kasnije te noci, Halim je nazvao Donovana da mu saopci da nije uspio saznati ništa od Meshada. Slijedece noci, na sastanku u apartmanu, Donovan je ubijedio Halima da ce, ako pribavi raspored transporta iz postrojenja u

Sarcellesu u Irak, CIA biti time zadovoljna i da ce ih povuci sa njegovog slucaja.
U to vrijeme, Mossad je od “bijelog” agenta koji je radio u finansijama za francusku vladu saznao da Irak nije pristao na zamjenu obogacenog uranija carmelom. Ipak, Meshad, kao covjek odgovoran za cijeli iracki projekat, mogao je biti vrijedan regrut. Kada bi mu se samo moglo prici.
Samira se vratila iz Iraka da bi našla potpuno promijenjenog Halima. Tvrdeci da je unaprijeden i da je dobio povišicu place, iznenada je bio romanticniji i poceo ju je izvoditi u restorane. Cak su razmišljali i o kupovini auta.
I dok je Halim bio dobar znanstvenik, nije bio najmudriji u svakodnevnim poslovima. Jedne noci, nedugo po povratku svoje žene, rekao joj je o svom prijatelju Donovanu i svojim problemima sa CIA-om. Ona je bila izvan sebe. Dva puta vicuci na njega ona je kazala da su to, možda, izraelski obavještajci, a ne CIA.
“Šta Amerikance briga?” vikala je. “Ko bi drugi osim Izraelaca i glupe kceri moje majke uopce htio pricati s tobom?”
Ona i nije bila tako glupa.

* * *
Vozaci druga dva kamiona koji su prevozili motore iz postrojenja Dessault Brequet za borbene avione miraž u hangar u francuskom priobalnom gradu La Seyne-sur-Mer u blizini Tulona 5. aprila 1979. godine nisu ništa posumnjali kada im se usput pridružio treci kamion.
U modernoj izvedbi trojanskoga konja, Izraelci su sakrili tim od pet neviot sabotera i nuklearnog fizicara, sve obucene u svakodnevnu odjecu, u ogromni metalni kontejner, ubacujuci ih tako u sigurnosnu zonu kao dio konvoja od tri kamiona, zahvaljujuci informacijama koje im je dao Halim. Znali su da stražari više paze da šta ne bude iznijeto nego unijeto u krug. Obicno samo mahnu konvoju da prode. U svakom slucaju, Izraelci su igrali na tu kartu. Nuklearni fizicar doveden je iz Izraela da precizno odredi gdje postaviti eksploziv u uskladištena jezgra nuklearnog reaktora, koji je pravljen vec tri godine, kako bi se postiglo maksimalno oštecenje.
Jedan od stražara na smjeni bio je novozaposlen, tek nekoliko dana u službi. No, on je došao sa tako cistim dosjeom da niko ne bi posumnjao da bi on mogao uzeti kljuc od magacina u kome je oprema namijenjena Iraku cekala transport za nekoliko dana.

Po strucnom uputstvu fizicara, izraelski tim postavio je pet pakovanja plasticnog eksploziva, strateški pozicionirane na jezgra reaktora.
Dok su cuvari stajali na ulazu u postrojenje, njihovu pažnju iznenada je privukla gužva na ulici ispred njih gdje se cinilo da je auto zakacilo pješaka, atraktivnu mladu ženu. Izgledalo je da nije opasno povrijedena. Zasigurno, njene glasne žice nisu bile s obzirom da je glasno psovala zatecenog vozaca.
Ubrzo se okupila mala grupa da posmatra dogadaj, ukljucujuci i sabotere, koji su preskocili ogradu u pozadini i onda obišli postrojenje i došli naprijed. Nakon što je prvo provjerio okupljenu masu da vidi da su svi stražari izvan opasnosti, jedan od njih je smireno i kradomice detonirao sofisticirani upaljac aparatom koji je držao u ruci, uništavajuci 60 posto dijelova reaktora, praveci štetu od 23 miliona americkih dolara, vracajuci iracke planove nekoliko mjeseci unazad, ali zacudujuce, bez nanošenja štete drugoj opremi spremljenoj u magacin.
Kada su stražari culi eksploziju iza leda odmah su potrcali ka oštecenom hangaru. Dok su to cinili, auto koji je “skrivio udes” je odjurio, dok su se saboteri i ozlijedeni pješak, dobro obuceni u ovim stvarima, tiho razišli po sporednim ulicama. Misija je ostvarila puni uspjeh, ozbiljno odgadajuci iracke planove, i, usput, izazivajuci irackog lidera Saddama Husejna.

Organizacija za zaštitu okoliša po imenu Groupe des ecologistes francais, za koju se do tada nije culo, preuzela je odgovornost za napad, iako je to francuska policija odbacila. Medutim, policijsko odbijanje da objavi ikakve informacije o istrazi sabotaže navela je novine da objave nagadanja o tome ko bi mogao biti odgovoran. France sižoir, naprimjer, napisao je da policija sumnja na “ekstremne ljevicare”, dok je Le Matin pisao da su to ucinili Palestinci koji su radili za Libiju. Sedmicnik Le Point je ukazivao na FBI.
Drugi su optuživali Mossad, ali je izraelska vlada zvanicno odbacila optužbe kao “anti-semitizam”.
* * *
Halim i Samira kuci su stiglo kasno iza ponoci, nakon opuštajuce vecere u bistrou na lijevoj obali. On je ukljucio radio, nadajuci se da ce cuti malo muzike i opustiti se prije odlaska u krevet. Umjesto toga cuo je vijesti o eksploziji. Halim se uspanicio.

Poceo je trcati po stanu, šutajuci stvari nasumice, glasno izgovarajuci mnoge nebuloze.
“Šta ti je?” viknula je Samira. “Jesi li pobudalio?”
“Digli su u zrak reaktor!” zavapio je. “Digli su ga u zrak! Sada ce i mene dici u zrak!”
Nazvao je Donovana.
U roku od jednog sata njegov prijatelj je nazvao. “Ne cini ništa glupo,” rekao mu je. “Ostani miran. Niko tebe ne može povezati s tim. Vidimo se sutra navece u hotelu.”
Halim se još uvijek tresao kada je stigao na zakazani susret. Nije spavao niti se brijao. Izgledao je prestravljeno.
“Iracani ce me sada objesiti,” kukao je. “Onda ce me predati Francuzima da me giljotiraju.”
To nema veze s tobom,” uvjeravao ga je Donovan. “Razmisli. Niko nema razloga da tebe optužuje.”
“Ovo je užasno. Užasno. Je li moguce da su Izraelci iza ovoga? Samira misli da su to oni. Može li to biti?”
“Ma daj, covjece, saberi se. Šta to pricaš? Ljudi s kojima radim nikada ne bi uradili tako nešto. Vjerovatno se radi o nekoj vrsti industrijske špijunaže. Mnogi se natjecu na tom polju. Sam si mi to kazao.”
Halim je rekao da ide nazad u Irak. Njegova žena je svakako htjela ici, a on je vec dugo bio u Parizu. Želio je pobjeci od ovih ljudi. Oni ga nece slijediti do Bagdada.

Donovan, u nadi da odagna svaku ideju o izraelskoj ukljucenosti, otišao je dalje sa svojom teorijom o industrijskoj špijunaži i rekao Halimu da, ako stvarno želi novi život, mogao bi se obratiti Izraelcima. On je imao dva razloga da to predloži: prvo, da se distancira od Izraelaca, i drugo, da pokuša otvorenu regrutaciju.
“Oni ce ti platiti. Dat ce ti novi identitet i zaštititi te. Oni bi, svakako, željeli znati šta ti znaš o projektu.”
“Ne, ne mogu,” bio je Halimov odgovor. “Ne sa njima. Idem kuci.” I otišao je.
* * *

Meshad je još uvijek bio problem. Sa pedigreom jednog od rijetkih arapskih znanstvenika sa ekspertizom u oblasti nuklearne fizike, bliskih visokim irackim vojnim i civilnim vlastima, Mossad se još uvijek nadao da ga može regrutirati. Jer, uprkos Halimovoj neupitnoj želji, nekoliko pitanja ostalo je bez odgovora.
Sedmog juna 1980. godine Meshad je imao još jedno od svojih cestih putovanja u Pariz, ovaj put da prenese neke od posljednjih odluka u vezi sa projektom. Tokom posjete postrojenju u Sarcellesu francuskim znanstvenicima je rekao: “Mi mijenjamo povijest arapskog svijeta,” što je upravo bilo ono cega se Izrael bojao. Izraelci su «presreli» francuske telekse koji su otkrivali detalje Meshadovog putovanja i gdje ce odsjesti (soba 9041 u hotelu Meridiem), olakšavajuci posao postavljanja prislušnih aparata prije njegovog dolaska.
Meshad je roden u Banhamu, Egipat, 11. januara 1932. godine Bio je ozbiljan, briljantan znanstvenik i njegova gusta crna kosa je pocela vidljivo opadati. U njegovom pasošu pisalo je da je profesor na Odsjeku za atomsku energiju Univerziteta u Aleksandriji.

U intervjuu datom kasnije jednim egipatskim novinama, njegova žena, Zamuba, izjavila je da je bracni par i njihovo troje djece (dvije kceri i sin) trebalo da krenu na odmor u Kairo. Cak su bili kupili i karte, kada ga je nazvao službenik i postrojenja u Sarcellesu. Cula ga je kada je rekao: “Zašto ja? Mogu poslati strucnjaka.” Kazala je da je od tog momenta bio veoma nervozan i ljut i da ona vjeruje da je u francuskoj vladi bio izraelski špijun koji mu je postavio zamku. “Bilo je opasno, svakako. Govorio mi je da ce nastaviti raditi na zadatku pravljenja bombe, cak i ako bi to morao platiti svojim životom.”
Zvanicna vijest, koju su medijima proslijedile francuske vlasti, bila je da je Meshadu u liftu prišla prostitutka kada se vracao u svoj sobu na 9. spratu oko 7 uvece olujnog 13. juna 1980. godine. Mossad je otprije znao da je Meshad bio ogrezao u neprirodnom seksu, ustvari sadomazohizmu, a prostitutka s lažnim imenom Marie Express ga je redovno zabavljala. Receno joj je da se pojavi oko 19,30. Njeno pravo ime je bilo Marie-Claude Magal, koju je Ran u pocetku slao Halimu. Iako je mnogo toga uradila za Mossad, nikad joj nije receno ko su stvarno bili njeni poslodavci. A ona nije marila, dokle god su placali.

Oni su znali i da je Meshad tvrd orah, ne lahko svarljiv kao Halim. A s obzirom da je ostajao još samo nekoliko dana, odluceno je da mu se pride direktno. “Ako se složi, regrutiran je,” pojasnio je Arbel. “Ako ne, mrtav je.”
On se nije složio.
Yehuda Gill, katsa koji je govorio arapski, bio je poslan na Meshadova vrata kratko prije nego je Magal stigla. Otvorivši vrata dovoljno samo da proviri, ali ostavljajuci ih na lancu, Meshed je promrsio: “Ko si ti? Šta hoceš?”
“Dolazim od sile koja ce platiti mnogo novca za odgovore,” odgovorio je Gil.
“Gubi se, pašce jedno, ili cu pozvati policiju,” uzvratio je Meshad.
I Gil je otišao. Ustvari, on je odmah odletio za Izrael, tako da ne bi nikako mogao biti doveden u vezu sa Meshadovom sudbinom.
Što se Meshada tice, on je drugacije završio.
Mossad ne ubija ljude osim ako nemaju krv na svojim rukama. Ovaj covjek bi imao krv izraelske djece na svojim rukama ako bi završio svoj projekat. Onda, zašto cekati?
Izraelski špijuni su sacekali bar toliko da Magal zabavi Meshada i ode nekoliko sati kasnije. Neka bar umre sretan, mislili su.

Kako je Meshad zaspao, dva covjeka su tiho ušla u apartman koristeci master-kljuc i presjekli mu vrat. Njegovo krvlju poprskano tijelo našla je sobarica sutra ujutro. Ona je dolazila do vrata nekoliko puta, ali ju je natpis “Ne uznemiravaj!” obeshrabrivao. Konacno je pokucala na vrata i kada niko nije odgovorio, ušla je.
Francuska policija tada je rekla da je to bio profesionalno obavljen posao. Ništa nije uzeto. Ništa od novca. Nikakvi dokumenti. Samo je peškir sa tragovima ruža naden na podu kupatila.
Magal je bila šokirana kada je cula za umorstvo. Uostalom, Meshad je bio živ kada ga je ona ostavila. Dijelom da zaštiti sebe, a dijelom jer je bila sumnjiva, ona je otišla u policiju i prijavila da je Meshad bio ljut kada je ona došla, galameci na nekog covjeka koji mu je nešto ranije prišao i htio kupiti informacije.
Magal je svoj postupak povjerila svojoj prijateljici, ranijoj Halimovoj “regularnoj curi”, koja je opet tu informaciju proslijedila Mossadovoj kontakt-osobi.

Kasno 12. juna 1980. godine. Magal je “radila” na St-German bulevaru kada se covjek u crnom mercedesu zaustavio i pokazao joj da pride s vozaceve strane.
Nije bilo ništa cudno u tome, ali kako je pocela razgovarati sa svojim potencijalnim klijentom, drugi crni mercedes sišao je s trotoara i pojurio u velikoj brzini niz aveniju. U pravom trenutku, vozac iz parkiranog auta je snažno gurnuo Magal, bacivši je nazad pred auto koje je dolazilo. Bila je mrtva na licu mjesta. Oba auta odjurila su u parišku noc.

* * *
I dok je Mossad ubio i Magal i Meshada potezi koji su doveli do njihovih smrti bili su dramaticno razliciti.
Prvo, Magal. Briga za nju postala je ozbiljna u sjedištu Mossada u Tel Avivu kako su razliciti izvještaji koji su pristizali sa terena, bili dekodirani i analizirani. Postalo je jasno da je ona išla u policiju i da je mogla napraviti ozbiljne probleme.
Ta zabrinutost bila je prenijeta prema vrhu administrativne piramide, da bi konacno stigla do šefa Mossada, gdje je donesena konacna odluka da je se “iskljuci”.
Njeno ubistvo bilo je u kategoriji operativne hitnosti, vrsta situacija koje se ponekad pojavljuju tokom operacija, kada odluke moraju biti donesene relativno brzo na temelju preciznih okolnosti datog slucaja.
Odluka da se ubije Meshad, medutim, potekla je iz ultratajnog sistema koji ukljucuje formalnu “listu za odstrel”, i koja zahtijeva licnu suglasnost premijera Izraela.
Broj imena na listi varira znacajno od samo jednog do 100, ili tako nešto, zavisno od anti-izraelskih teroristickih aktivnosti.

Zahtjev da neko bude stavljen na listu za odstrjel pravi šef Mossada i šalje ga kabinetu premijera. Recimo da se, naprimjer, desio teroristicki napad na izraelski cilj – što istovremeno ne mora nužno da znaci i jevrejski. Može to biti napad na El-Alov ured u Rimu, naprimjer, u kome je stradalo nekoliko italijanskih državljana. Ali to bi, ipak, bio napad na Izrael jer je taj napad bio planiran da obeshrabri ljude da putuju El-Alom, izraelskom aviokompanijom.
Recimo da Mossad zna zasigurno da je Ahmed Džibril krivac koji je naredio i/ili organizirao napad. U tom trenutku, Mossad predlaže Džibrilovo ime premijerovom kabinetu. Premijer onda ime šalje specijalnom sudskom odboru, tako tajnom da Vrhovni izraelski sud ne zna da on i postoji.
Odbor, koji zasjeda kao vojni sud i sudi optuženom teroristi u odsustvu, sastoji se od sigurnosnih licnosti, vojnih službenika i službenika Ministarstva pravde. Saslušanja, u okruženju slicnom onom sudskom, održavaju se na razlicitim lokacijama, cesto u necijoj privatnoj kuci ili stanu. I osoblje odbora i lokacija sudenja mijenjanju se za svaki slucaj.

Dva advokata imenuju se za slucaj, jedan da predstavlja državu, ili tužioca, a drugi odbranu iako optuženi nema pojma o procesu. Sud tada odlucuje, na temelju podnesenih dokaza, da li je covjek – u ovom slucaju Džibril – kriv po optužnici. Ako se ustanovi da je kriv, a optuženi u ovoj drami obicno budu, “sud” može narediti dvije stvari: ili da bude doveden u Izrael i izveden pred regularni sud, ili, ako je to odvec opasno ili nemoguce, da bude ubijen prvom prilikom.
Ali, prije nego to bude uradeno, premijer mora potpisati naredbu o smaknucu. Praksa je razlicita, zavisno od premijera. Neki potpisuju dokumente unaprijed. Drugi insistiraju da se prvo provjeri da li ce potez izazvati ikakve politicke poteškoce u tom trenutku.
U svakom slucaju, jedna od prvih obaveza svakog novog izraelskog premijera je da procita listu za odstrjel i odluci da li ce parafirati ili ne svako ime na listi.
* * *

Bilo je to 7. juna 1981. godine u 4 sata popodne, vedre suncane nedjelje, kada je skupina od dvadeset borbenih aviona F-15 i F-16 americke proizvodnje poletjela iz Biršibe (a ne iz Elata, kako se obicno može procitati, jer je on blizu jordanskim radarima) na podli devedesetominutni, 1050 km dugi put preko neprijateljskih zemalja do Tuwaithe, neposredno izvan Bagdada, s ciljem da u zrak dignu iracko nuklearno postrojenje.
Pratio ih je avion koji je licio na Aer Lingusov komercijalni avion (Irci iznajmljuju svoje avione arapskim zemljama tako da to ne bi bilo sumnjivo). U stvari, bio je to izraelski Boing 707 za punjenje aviona gorivom u zraku. Borbeni avioni letjeli su gusto grupisani s boingom koji je letio odmah ispod njih tako da se na radaru cinilo da se radi o samo jednom avionu, civilnom avionu na civilnoj ruti. Bombarderi su letjeli “tiho”, što znaci da nisu odašiljali nikakve poruke ali su ih primali od aviona za elektronsko ratovanje i komunikacije koji je takoder ometao druge signale, ukljucujuci neprijateljske radare.

Na otprilike pola puta, iznad iracke teritorije, boing je gorivom napunio borbene avione. (Put nazad u Izrael bio je odvec dug da se izvede bez dopunjavanja gorivom a nisu mogli rizikovati da to rade poslije napada, s obzirom da su mogli biti gonjeni, pa su se zato odlucili za drsko punjenje direktno iznad Iraka). Nakon punjenja, boing se izdvojio iz formacije. Pratila su ga dva lovca radi zaštite. Preletjeli su preko Sirije i sletjeli na Kipru, kao da se radi o regularnom komercijalnom letu. Dva borbena aviona ostala su uz boing, samo dok nije napustio neprijateljski teritorij i onda su se vratila u svoju bazu u Biršibi.
U meduvremenu, ostali borbeni avioni nastavili su svoj let, naoružani Sidewinder raketama, oklopnim bombama i tonu teškim “laserski navodenim” bombama.

Zahvaljujuci informacijama originalno dobivenim od Halima, Izraelci su tacno znali gdje da udare kako bi izazvali maksimalnu štetu. Kljuc je bio - sravniti sa zemljom kupolu u srcu postrojenja. Izraelski špijun bio je na terenu sa signalnom stanicom i slao jake kratke signale u dogovorenim intervalima kako bi naveo avione na cilj.
Postoje u suštini dva nacina pronalaska cilja. Prvo, da ga vidite svojim ocima. Ali, da biste to mogli uciniti pri brzini vecoj od 1500 km/sat vi morate dobro poznavati podrucje, posebno ako se radi o relativno malom cilju. Orijentirate se pomocu reljefa, ali morate znati teren, prepoznati odredene orijentire na terenu. Izraelci, ocito, nisu imali priliku da uvježbavaju svoje manevre iznad Bagdada. Oni su vježbali iznad svoje teritorije, ali, na modelu postrojenja, prije nego su krenuli u napad na stvarni cilj.
Drugi metod pronalaska cilja je da imate signalnu stanicu koja ce vas voditi. Oni su imali jednu izvan postrojenja, ali da bi bili apsolutno sigurni, od Damiena Chassepieda, francuskog tehnicara koga je vrbovao Mossad, zatražili su da u samu zgradu postavi aktovku sa odašiljacem signala. Iz nepoznatih razloga Chassepied se zadržao unutra i bio jedina ljudska žrtva tog izvanrednog napada.

U 6,30 popodne, u Iraku, avioni su se vinuli, sa prizemnog nivoa na kome su letjeli (da bi izbjegli radar) tako nisko da su mogli vidjeti seljake na obližnjim poljima, na visinu od nekih 700 metara, neposredno prije nego su stigli do cilja.
Tako brzo su se vinuli da su iznenadili odbrambene radare, dok je zalazece sunce iza napadaca zaslijepilo iracku protivzracnu odbranu. Bombarderi su se onda, jedan iza drugoga, tako brzo obrušili da su Iracani uspjeli ispaliti tek nekoliko bezopasnih rafala u zrak. Ali nijedna SAM raketa nije bila ispaljena, i nijedan iracki avion nije bio poslan da goni napadace na povratku u Izrael. A oni su se vratili leteci na višoj visini i to direktno preko Jordana, ostavljajuci snove Saddama Husejna o pretvaranju Iraka u nuklearnu silu u prašini.
Što se samog postrojenja tice, ono je bilo potpuno razoreno. Ogromna kupola iznad zgrade sa reaktorom bila je potpuno uništena, a osnaženi zidovi zgrade bili su razvaljeni. Druge dvije glavne zgrade, obje od vitalnog znacaja za projekat, bile su ozbiljno oštecene. Videosnimak koji su napravili izraelski piloti i koji je kasnije pokazan izraelskoj parlamentarnoj komisiji uhvatio je trenutak kada se jezgro reaktora raspada u paramparcad i pada u bazen za hladenje.

Begin je originalno napad planirao za kraj aprila, na temelju sigurnosnih podataka koje je prikupio Mossad da ce rad reaktora poceti 1. jula. Napad je otkazao nakon što su novine objavile price o tome kako se bivši ministar odbrane Ezer Weizman svojim prijateljima povjerio da Begin “priprema avanturisticku predizbornu operaciju”.
Drugi planirani datum, 10. maj, samo sedam sedmica prije izraelskih izbora 30. juna, propušten je kada je lider Radnicke partije Šimon Peres poslao Beginu “osobnu i top-tajnu bilješku” u kojoj ga je upozorio da bi trebalo da se ustegnu od napada, jer Mossadovi podaci nisu bili “realni”. Peres je predvidao da bi napad mogao izolirati Izrael kao “drvo u pustinji”.

* * *
Samo tri sata nakon što su poletjeli, borbeni avioni bezbijedno su se vratili u Izrael. Vec dva sata premijer Menahim Begin cekao je vijesti u svojoj kuci u Ulici Smolenskina, uz prisustvo cijele Vlade.
Malo prije 7 uvece, general Rafel Eitan, vrhovni komandant Izraelske armije, nazvao je Begina da mu kaže da je misija uspjela (ova posljednja faza je nazvana Operacija Babilon) i da su svi bili na sigurnom.
Prema izvještajima, Begin je na to na hebrejskom rekao “Neka je blagoslovljen Bog!”.
Momentalna reakcija Saddama Husejna nikad nije dospjela u javnost.