terorizam

Realnost današnjice

Svijest o postojanju terorizma nikome od nas nije novina, nikome ko bar malo prati zbivanja u svijetu. Gotovo nema dana bez vijesti o nekoj teroristickoj akciji. Fenomen terorizma, danas tako prisutan, oduvijek je bio tijesno povezan sa pojmom sile, koja je, opet, neraskidivo povezana s politikom, pa se može reci da je terorizam star koliko i politika. Treba istaknuti da je bavljenje tom društvenom pojavom veoma složeno, prije svega, zbog niza oblika u kojima se suvremeni terorizam ispoljava.

Terorizam je višeslojna pojava, koja, ako se želi sagledati u cjelini podrazumijeva interdisciplinarni pristup i uporedno istraživanje iz više oblasti. Uzroci otežanosti bavljenja tom društvenom pojavom su u tome što postoji citav niz razlicitih subjektivnih i objektivnih cinilaca koji usporavaju rješavanje složene problematike terorizma.

Najcešci objektivni cinioci su društveni odnosi i sukobi interesa te nepotpuno pravno regulisanje te pojave, dok subjektivni cinioci proizilaze iz politicki motivisanog ponašanja država na medunarodnom planu, koje cesto, zarad vlastitih interesa, izbjegavaju i krše medunarodne obaveze cije sprovodenje treba da doprinese suzbijanju terorizma.
No, uprkos svim tim problemima jedno je sigurno – avet terorizma kruži svijetom. Danas je on internacionalizovaniji, specijalizovaniji i krvaviji nego ikada ranije…

Etnonacionalisticki – separatisticki terorizam

Iako se terorizam motivisan etnonacionalistickim – separatistickim aspiracijama prvi put pojavio unutar Otomanskog i Habsburškog carstva, tek poslije 1945. godine taj fenomen je postao prodornija globalna snaga. Dva posebna, uveliko simbolicna dogadaja koja su se desila pocetkom II svjetskog rata podstakla su njegov daljnji razvoj.
Britansko carstvo pretrpjelo je 15. februara 1942. godine jedan od najtežih poraza u svojoj historiji kada je Singapur pao pred napadackim japanskim snagama. Za samo nekoliko sedmica Japan je osvojio i Indoneziju, Burmu, Hong Kong a godinu dana prije Japan je nametnuo svoju vlast Francuskoj Indokini. Predajom Amerikanaca na Filipinskom otocju u maju 1942. godine završeno je japansko osvajanje Jugoistocne Azije i uništenje britanskog, francuskog, holandskog i americkog kolonijalnog carstva na tom prostoru. Domace stanovništvo koje je nekada vjerovalo u nepobjedivost svojih kolonijalnih gospodara sada je vidjelo kolonijaliste u sasvim drugom svjetlu. Za tren oka predratni argumenti velikih sila, da njihovi šareni azijski podanici nisu sposobni da vladaju samim sobom, odbaceni su u stranu japanskom politikom prenošenja samouprave na domacu vlast i nominalne nezavisnosti na zemlje koje su Japanci okupirali. Da paradoks bude veci, sada je u mnogim mjestima domace stanovništvo vladalo Evvropljanima.

Drugi važan dogadaj bio je susret americkog predsjednika Frenklina D. Ruzvelta sa britanskim premijerom Vinstonom Cercilom na ratnom brodu; tom prilikom oni su formirali poslijeratne ciljeve obje zemlje. Rezultat ovih razgovora bio je dokument u osam tacaka poznatiji kao Atlantska povelja. Ti principi bili su izraženi i u deklaraciji UN koju su 1. januara 1942. godine srocile Velika Britanija i SAD, a kasnije su je potpisale vecina zemalja, obavezujuci se na taj nacin da poštuju obecanja koja u vecini slucajeva nisu imale namjeru da poštuju. Sve to dovelo je poslije rata do žestokih pobuna koje su vodile razne nacionalisticke antikolonijalne grupe. Razlicite zemlje kao što su Izrael, Kenija, Kipar i Alžir duguju svoju nezavisnost barem jednim dijelom politickim pokretima koji su protiv kolonijalnih vlasti primjenjivali terorizam. Kao glavni primjeri uspješne primjene terorizma u antikolonijalnim pobunama uzimaju se primjeri Izraela, Alžira i Kipra. Ovom prilikom osvrnut cemo se na slucaj formiranja države Izrael.

Pobuna protiv britanske vlasti u Palestini izbila je još prije II svjetskog rata, a vodile su je dvije jevrejske teroristicke organizacije Irgun i Stern Gang. Iako je ta pobuna pocela prije II svjetskog rata, pocetkom II svjetskog rata teroristicki napadi ove dvije grupe na Britance i Arape prestaju. Medutim, dolaskom na celo Irguna Menahema Begina, primirje prestaje i grupa pocinje planiranje novih antibritanskih operacija. Irgunov plan nije bio da vojnicki pobijedi britansku armiju, nego da koristi teroristicko nasilje u cilju podrivanja ugleda vlasti i njene kontrole nad Palestinom udarom po simbolima britanske vladavine. Irgun je usvojio strategiju koja je podrazumijevala nemilosrdno napadanje onih vladinih institucija koje nepogrešivo predstavljaju britansku ugnjetacku vladavinu nad Palestinom.

Tako je Irgun ponovo pokrenuo operacije u februaru 1944. godine istovremenim bombaškim napadima u tri velika palestinska grada: Jerusalimu, Tel Avivu i Haifi. Najspektakularnija operacija bila je miniranje hotela Kralj David u Jerusalimu, jula 1946. godine. To nije bio obicni hotel, jer na dva sprata njegovog južnog krila bio je smješten mozak britanske vlasti u Palestini: Vladin Sekretarijat i štab britanskih vojnih snaga u Palestini, gdje je ubijeno 91 a povrijedeno 45 lica. Uprkos tragicnom gubitku života, što se tice Irguna, ovo miniranje je postiglo cilj jer je privuklo pažnju cijeloga svijeta na borbu te grupe. Novotarski i integralni dio njegove strategije bilo je korištenje smjelih i dramaticnih akata nasilja u cilju skretanja pažnje medunarodne javnosti na Palestinu, te obznanjivanja cionistickih pritužbi protiv Britanije i zahtjeva za državom.

U periodu davno prije dolaska CNN-a i trenutnog satelitskog emitovanja vijesti, Irgunova grupa nastojala je da se dopadne svjetskom javnom mnijenju daleko izvan granica lokalne borbe. Irgun je nastojao da izazove sažaljenje i odgovarajucu podršku mocnih saveznika, kao što je jevrejska zajednica u SAD i njeni izabrani predstavnici u Kongresu i Bijeloj kuci, te predstavnici mlade OUN koji mogu da izvrše pritisak na Britaniju u cilju garantovanja jevrejske državnosti. Do 1947. godine Irgun je prakticno ostvario svoje ciljeve. Svaki teroristicki udar je iznova pokazivao da vlada nije kadra da se odupre teroristima, a kamoli da ih porazi. Zahvaljujuci Irgunovom uspjehu, Begin je dobio priliku da dva puta govori na zasjedanju specijalnog komiteta za Palestinu pri UN-u i da objasni ciljeve, pobude i viziju jevrejske države u Palestini, onako kako je vidi Irgun. Jednoglasna preporuka komiteta bila je da se britanska vladavina odmah okonca i da se Palestini garantuje nezavisnost. Tako je 15. maja 1948. godine formalno završena vladavina Britanije nad Palestinom i proglašeno osnivanje države Izrael.

Etnonacionalisticki ustanci koji su uslijedili poslije II svjetskog rata imali su trajan uticaj na buduce teoristicke vojske. Iako vlade tokom cijele historije i širom svijeta uvijek tvrde da je terorizam neefikassan kao instrument politicke primjene, primjeri Kipra, Alžira i Izraela ubjedljivo pružaju suprotne dokaze. Po opcem ubijedenju, osnivanje tih nezavisnih država bilo je u isto vrijeme ograniceno na poseban vremenski period i, u nekim slucajevima, proizvod nekih mracnih sila mimo teorizma. Medutim, takticki uspjesi i politicke pobjede postignute nasiljem kao što su pokazale grupe poput Irguna, EOKE i FLN-a dokazali su da terorizam ipak funkcioniše. cak, iako se taj uspjeh nije uvijek manifestovao preuzimanjem stvarne vlasti, uvažavanje koje se daje teoristickim organizacijama koje su do tada žigosane kao «zlocinacke» u UN-u, te njihov uspjeh u skretanju pažnje na sebe i svoju borbu, na patnje koje inace ne bi bile primijecene kao i prisiljavanje vlada da se posvete pitanjima koja bi inace ignorisale, ne mogu da se zaborave.

Antikolonijalni terorizam je kljucan u shvatanju evolucije i razvoja savremenog modernog terorizma. Sposobnost ovih grupa da steknu simpatije i podršku van granica stvarnog «poprišta» predstavljala je pravu lekciju drugim narodima koji su sada u terorizmu vidjeli efikasno sredstvo za pretvaranje do tada lokalnih sukoba u medunarodna pitanja. Na taj nacin su krajem 60-tih udareni temelji za transformisanje terorizma iz prvenstveno lokalne pojave u bezbjedonosni problem globalnih razmjera.

Državni terorizam

Aktivnost države kao subjekta terorizma nije rijetka i sve je prisutnija u savremenim medunarodnim odnosima. Vlade nekih država vec se odavno angažuju u razlicitim vrstama protivzakonitih tajnih aktivnosti ukljucujuci sistematsku primjenu terora protiv svojih neprijatelja, kako domacih tako i stranih. Nacisticko žrtvovanje Jevreja, Cigana, komunista i homoseksualaca, politickih rivala i «državnih neprijatelja» u Njemackoj, te srpsko uplitanje u podsticanju antihabsburških nemira u Bosni uoci I svjetskog rata, dva su jasna primjera iz prošlosti o državnoj podršci terorizmu, ili njegovoj direktnoj primjeni.

Državni terorizam može se podijeliti na unutrašnji i vanjski. Za unutrašnji terorizam država redovno nalazi pokrice i legitimitet u ustavu i ostalim zakonima koji proizilaze iz njega, ne osvrcuci se mnogo na svoje gradane koji su nezadovoljni unutrašnjim problemima u državi. U ovom slucaju terorizam je orude manjine koja smatra da je ugrožen neki širi interes i u tom svom strahu želi da izazove strah protivnika i da ga parališe. Pri tome nije u stanju ili nece da pravi razliku izmedu pravih krivaca i onih koji to nisu. Primjeri unutrašnjeg terorizma su mnogobrojni.

Tako npr. korištenje tzv. Odreda smrti (cesto policajaca u civilu) zajedno sa razmetljivim zastrašivanjem politickih protivnika, studentskih grupa, sindikalnih prvaka, novinara i drugih izrazita je karakteristika desnicarskih vojnih diktatura koje su preuzele vlast u Grckoj, Argentini i cileu 70-tih godina, ali i izabranih vlada u Salvadoru, Gvatemali, Kolumbiji i Peruu. Na jednom latinoamerickom kongresu 1981. godine konstatovano je da je u vrijeme tih diktatura nestalo oko 90.000 ljudi.

Drugi izraziti primjer unutrašnjeg terorizma je onaj koji su sprovodili komunisticki režimi diljem svijeta. Prevazilazeci individualne zlocine, komunisticki su režimi, da bi ucvrstili svoju vlast, pretvorili zlocin nad masama i teror u sistem vladanja. Arhive i obilna svjedocenja pokazuju da je teror bio od pocetka jedna od fundamentalnih dimenzija modernog komunizma. Kada se govori o zlocinima komunizma jednostavno se ne zna odakle poceti. Komunizam ih je pocinio bezbroj, zlocine nad duhom ponajprije, pocinio je i zlocine nad univerzalnim i nacionalnim kulturama, ali su masovna ubistva ljudi, žena i djece ipak najvažnija. Ta je praksa bila najviše naglašena kroz: egzekuciju na razlicite nacine – strijeljanje, vješanje, gušenje, batinanje ili u drugim slucajevima gasna komora; zatim namjerno izazivanje gladi, te uništavanje gladu, deportacija – gdje se smrt mogla desiti u toku transporta tj. u toku marširanja ili u vagonima za stoku, nasilni rad itd.

Prema statistickim podacima za vrijeme komunistickih režima živote je izgubilo u :
SSSR 20.000.000
Kina 65.000.000
Vijetnam 1.000.000
Sjeverna Koreja 2.000.000
Afganistan 1.500.000
Kambodža 2.000.000 (jedna cetvrtina populacije) itd.5

Ubistva bez sudenja, montirani sudski procesi, genocidi nad manjinskim narodima, koncentracioni radni logori (gulazi), premlacivanje, otimanje imetka, bila su svakodnevna i «normalna» pojava u komunistickim zemljama. Taj sistem doveden je do perfektnosti za vrijeme tzv. «velikog terora» u vrijeme Staljina. Dok su Lenjin i njegovi drugovi djelovali u okviru okrutnog «klasnog» rata u kome su stradavali politicki i ideološki protivnici, te bilo kakva opozicija, u Staljinovo doba niko nije bio siguran. Svako ko bi se i na najmanji nacin zamjerio Staljinu i komunistickoj vrhuški odmah bi bio proglašen za «državnog neprijatelja», buržuja, izdajnika i bio bi likvidiran, bez obzira na prijašnje zasluge u izgradnji SSSR-a, iako se kasnije KP SSSR-a ogradila od tih zlocina, ipak su i oni nastavili, mada smanjenim intenzitetom terorisati vlastiti narod, pogotovo manjinske narode poput cecena, Inguša, Dagestanaca, Ukrajinaca itd. A kada se uzme u obzir i to da su zarad i pod krinkom revolucije i širenja «svete ideje» komunizma potpomagali mnogobrojne režime i teroristicke pokrete širom svijeta, tek onda se shvata koje je zlo bio komunizam.

Takoder, kao primjer unutrašnjeg terorizma mogu se navesti i primjer Južnoafricke Republike, gdje je bjelacka manjina (oko 15 posto) terorisala crnacku vecinu dugi niz godin, zatim Irak gdje jedan socijalisticki diktator Saddam Husein, ne samo da pravi katastrofalne poteze u vanjskoj politici, nego strahovito teroriše razne islamisticke grupe koje se protive njegovoj diktaturi. Za vrijeme njegove vladavine ubijene su stotine hiljada muslimana dok su i sada zatvori puni islamske uleme i politickih protivnika.

Slican primjer je i u Egiptu i Turskoj, gdje se vrši strašna diskriminacija i terorisanje muslimana od strane sekularne vlasti. Tako u Egiptu je oko 300.000 islamista po zatvorima, ne priznaje se najjaca politicka partija Muslimanska braca i slicno. Tako je i u Turskoj gdje je zabranjena najjaca partija u Turskoj Refah, zbog islamskih ideja i gdje se takoder vrši strahovit teror nad islamistima, manjinskim narodima i bilo kakvim drugim politickim protivnicima.

Svoje djelovanje na medunarodnom planu država može da sprovodi neposredno preko svojih specijalnih državnih organa i organizacija kao što su odredi specijalnih vojnokomandoskih jedinica, tajnim akcijama obavještajnih službi tzv. «nesmotrenim incidentima» ili posredno tajnim pomaganjem vec postojecih teroristickih organizacija u podrucjima njenog interesa. Kao primjeri neposrednog ucešca države u sprovodenju teroristickih akata mogu poslužiti dva slucaja:

- Prvi se desio 1. juna 1971. godine kada su izraelski avioni prodrli duboko u iracku teritoriju i u blizini Bagdada raketama razorili iracki nuklearni reaktor. I pored prosvjeda nesvrstanih zemalja i žestoke debate u OUN, taj napad je okarakterisan kao incident bez ikakvih posljedica po Izrael.
- Drugi primjer, koji se oznacava kao glavni dogadaj terorizma koji ima podršku države i koji služi kao oružje i instrument ostvarivanja spoljnje poitike, bila je cuvena afera oko zatocenih americkih diplomata u ambasadi SAD u Teheranu, koja je zapocela novembra 1979. godine, a okoncana januara 1981. godine. Iako su se, u pocetku, državni lideri Irana ogradivali od te akcije, tvrdeci da je to djelo studenata sljedbenika linije imama Homeinija, ipak su oni citavu aferu priveli kraju.

Taj odnos države i terorizma znatno je povecao mogucnosti operativnog kapaciteta inace ogranicenih teroristickih grupa, stavljajuci im na raspolaganje resurse cjelokupnog, vojnog i obavještajnog aparata priznate države i olakšavajuci im tako u znatnoj mjeri planiranje i prikupljanje podataka. Logisticka podrška država obezbjedivala je teroristima inace nedostižan luksuz, kao što je korišcenje diplomatskih torbi za prenošenje oružja i eksploziva, lažnih dokumenata u obliku originalnih itd.

Terorizam pod zaštitom države ima dubok uticaj na šire obrasce terorizma. Buduci da se on sprovodi manje radi sticanja publiciteta a više radi sprovodenja ciljeva vanjske politike, on djeluje sa manje ogranicenja od obicnog terorizma. Uz to, s obzirom da takvi teroristi ne zavise od lokalnog stanovništva u smislu podrške, ne moraju da brinu o tome da li ce se otuditi od naroda ili da li ce izazvati negativnu reakciju javnosti. Na taj nacin se teroristi i sponzori mogu angažovati na razornije i krvavije akte nasilja nego grupe koje djeluju u vlastito ime.
Kao najteži i najhrabriji teroristicki incident pod zaštitom države od pocetka 80-tih godina bio je pokušaj ubistva pape Ivana Pavla II 1981. godine. Iako je mladi terorista Mehmet Ali Agdža, uhapšen na licu mjesta i kasnije osuden, vjeruje se da je iza ove zavjere stajala bugarska tajna služba, koja je opet djelovala po instrukcijama šefa KGB i kasnijeg premijera SSSR-a Jurija Andropova.
Kao primjer država koje danas prednjace u korištenju državnog terorizma u spoljnoj politici i zarad ostvarnje svojih interesa mogu se izdvojiti Iran i SAD.

Iran je dugo važio kao zemlja koja je predstavljala simbol terorizma. Slucaj sa americkim diplomatama koje su uzeli kao taoce, zatim sponzorisanje mnogobrojnih teroristickih grupa diljem svijeta, unutrašnji teror nad sunijskim stanovništvom, pa cak i teroristicki napad na hadžije u Mekki 80-tih godina, dovoljno govore u prilog toj tezi. Vlasti iz Teherana stoje i iza subverzivnih aktivnosti u nekoliko zemalja Perzijskog zaljeva, ukljucuijuci i planirani državni udar u Bahreinu 1996. godine, kada su pokušali da zbace vladajucu sunijsku porodicu. Kao dokaz iranske podrške terorizmu može se takoder navesti i primjer ubistva trojice kurdskih disidenata u Berlinu 1997. godine. Kasnije je dokazano da su instrukcije došle iz Teherana i to od najviših predstavnika vjerskog i politickog života.

Što se tice Sjedinjenih Država, one su kao jedina velika sila danas, otišle korak dalje u ispoljavanju terorizma, ucinivši ga cak i «legalnim». Iako se danas SAD predstavljaju kao glavni borac protiv svjetskog terorizma i kao zemlja koju krasi oreol zemlje sa najvecim demokratskim slobodama, ipak se u spoljnjoj politici itekako služe teroristickim aktima. Tako su SAD, koristeci svoju dominantnost i uticaj na globalne odnose u svijetu, otišle tako daleko da definišu terorizam na onim mjestima gdje oni smatraju da ga ima, tj. tamo gdje su ugroženi njihovi interesi. Zbog toga nije rijedak slucaj da vojno intervenišu na nekom podrucju bez dozvole te države i bez dozvole Vijeca sigurnosti. Dokazi za to su mnogobrojni.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, pod krinkom borbe protiv komunizma, CIA je koristila teroristicke akte protiv politickih snaga i licnosti koje su bile na vlasti ili u borbi za vlast i koje su bile otvoreno antiamericki nastrojene. Oni su cak ubijali licnosti koje su im bili saveznici poput diktatora Truhilja i Dijena u Dominikanskoj Republici i Južnom Vijetnamu koji, iako su bili americke marionete ipak bili toliko kompromitirani da su postali teret SAD-u i morali su biti smaknuti. Isljednici Americkog kongresa otkrili su da je CIA pripremala bar osam atentata na Fidela Kastra. SAD su pomagale i mnogobrojne teroristicke grupe širom svijeta, a pogotovo u Latinskoj Americi. Prema jednom podatku, od 1950. do 1975. godine u Americi antigerilsku obuku završilo je cak 72.000 lica iz Južne Amerike, od kojih se vecina kasnije pridružila zloglasnim «eskadronima smrti».

U novije vrijeme SAD se opredjeljuju za drugu taktiku teroristickih akata gdje najcešce, pod krinkom «legalne» vojne intervencije, izvrše udare na neki cilj, radi ostvarivanja vlastitih interesa. Primjer takvog teroristickog cina jesu americki napadi na objekte u Sudanu (gdje je uništena tvornica lijekova, koja predstavlja 50 posto kapaciteta farmaceutske industrije te zemlja), te u Afganistanu, gdje se vec mjesecima raketiraju i bombarduju «teroristicki» kampovi Usame bin Ladena, koji je optužen, bez dokaza, za podmetanje bombi u americke ambasade u Tanzaniji i Keniji, prilikom cega je ubijeno 19 civila a više desetina ranjeno.

I, na kraju, treba spomenuti državu Izrael koja je nastala terorizmom i sprovodi ga kontituirano od nastanka pa sve do danas. Nema sumnje da je Izrael danas jedan od vodecih protagonista državnog terorizma koji je odmazdu, agresiju i teror podigao na nivo državne politike. Kao dokazi za tu tvrdnju mogu poslužiti sljedece cinjenice:
- Izraelska tajna služba MOSAD i Šin Bet organizovali su ubistva istaknutih licnosti PLO-a širom svijeta.
- Susjedne arapske zemlje izložene su stalnim povredama suvereniteta i raznoraznim pritiscima.
- Izraelski komandoski prepadi za metu napada najcešce uzimaju nezašticene logore palestinskih izbjeglica u susjednim zemljama.

- Sistematsku primjenu terora Izrael sprovodi nad muslimanima na okupiranim teritorijama, da bi grubom i brutalnom primjenom sile osujetio budenje i formiranje organizovanog otpora.
Da situacija nije bolja ni danas, govore svakodnevni izvještaji o izraelskom terorizmu nad Palestincima. Da bi bila malo jasnija situacija zašto je u zadnje vrijeme došlo do eskalacije sukoba i terorizma na prostoru Palestine, navešcemo jednu od izjava sadašnjeg prvog covjeka Izraela, koljaca iz Sabre i Šatile, Arijela Šarona: «Moramo ih tuci, tuci, neprestano tuci. Moramo ih tuci posvuda: u zemlji, u arapskim državama, u prekomorskim državama. Kada dodemo do saznanja da se nalaze u nekoj evropskoj državi, moramo preduzimati akcije unatoc teškocama i ogranicenim mogucnostima… Iznenada neko išcezne ovdje, neko bude naden mrtav tamo ili na smrt izboden nožem u nekom evropskom nocnom lokalu.» 6