ali lagumdzija, to su ljudi

Samozaljubljeni predsjednik svega i svacega, elegantni jevropejac, šef SDP-ovske blijede i tužne kadrovske parade, Zlatko Lagumdžija danas je definitivno pokazao kuda ovu zemlju i ove ljude vodi blasfemicna Alijansa.
Idemo redom.

Odmah nakon izbora, na talasima “pobjednicke” euforije, istina, donesene na Milerovim bajonetama, krenula je opca hajka na ljude. Ako se u pocetku i vjerovalo da se radi o obracunu sa kadrovima SDA, da se etablira “nekorumpirani” novi “koncept vlasti”, brzi razvoj dogadaja pokazao je da se radi o završnoj egzekuciji Bošnjaka, odnosno, dovršenju onoga što su srpski i hrvatski fašizam poceli ognjem i macem.
Mi nismo optereceni paranojom i nametnutim histerijama, nego samo pokušavamo biti racionalni i razgovarati snagom argumenata.

Recimo, SDP-ovska uzdanica Mugdin Herceg, ulizicki, potpiše Petricevu odluku o Žepcu. Time se proizvede užasan presedan po kojem se može tražiti i dobiti nacionalna opcina a da niko ne postavi pitanje poštovanja evropskih konvencija o lokalnoj samoupravi. To je smrtnonosniji udarac Bosni i Hercegovini, negoli je bio akt srbijansko-crnogorske agresije 1992. godine. Atomiziranje ove države po nacionalnim šavovima, na nivou mikroteritorijalnih organizacija kakve su opcine, opasnije je od de iure podjele na dva, a de facto na tri entiteta, po dominantno nacionalnom kriteriju. Naime, lakše je reintegrisati ovu zemlju, ako i kada njeni entiteti stvarno postanu multietnicki, jer tada postoje samo dva problema: dva entiteta, koja, po cinjenici multinacionalnog sastava, sami u sebi nose klicu sopstvene negacije i nestanka. Nju je prakticno nemoguce reintegrisati, ako se razdrobi na mikroplanu, po nacionalnim šavovima i ustroji 107 ili više jednonacionalnih problema. Na mikroplanu mnogo je lakše ocuvati jednonacionalnu strukturu sa svim pogubnim konsekvencama po ovu državu. Protekli rat za uspostavljanja nacionalno homogenih teritorija, gdje je zlocin bio cilj a ne posljedica rata, pokazao je svu strahotnost nacionalnih podjela, politicki motiviranih željom za dominacijom nad drugima, koja vodi do krajnje konsekvence: konacnog uništenja druge nacije, na “svom” prostoru.

Onda nas Alijansa usreci i novim nacrtom Amandmana na Ustav Federacije i ponovo nas uvede u bratstvojedinstvujuci raj, ali samo na podrucju na kome su Bošnjaci u vecini. Niko nema ništa protiv da i Srbi budu konstitutivni narod u Federaciji, da budu zastupljeni u vlasti, obrazovanju i svemu ostalom. No, oni to treba da ostvare ne samo u Sarajevu, Zenici, Tuzli,…, nego i u Mostaru (onom drugom), Drvaru, Livnu, pa i Širokom…, dakle tamo gdje, danas, fakticki, nisu konstitutivni ni Bošnjaci, premda po Ustavu to, ipak, teoretski, jesu. Isto tako, i Bošnjaci moraju biti konstitutivni u Banjoj Luci, Trebinju, Foci, Zvorniku…, ali, “Ðekna još nije umrla a ka' ce, ne znamo”, odnosno, znamo: kad na vrbi grožde rodi. Da budemo precizniji, dok je života i zdravlja drugog esdeesovskog ešalona (Ivanic i njemu slicni “kooperativni” srpski politicari), konstitutivnost Bošnjaka u entitetu sa vještacki (genocidom i zlocinom) uspostavljenom srpskom vecinom, ostace samo mislena imenica i šarena laža za lahkovjerne i dobar razlog za ostanak i blagoslovljeni život i nerad gomile bjelosvjetskih probisvijeta u gomili medunarodnih organizacija sa neogranicenim ovlaštenjima i nikakvom odgovornošcu.

Kako Srbi imaju veoma nezgodnu osobinu da tvrde da je “srpsko sve ono gde je makar jedan srpski grob”, kada definitivno postanu konstitutivni, onda ce u predratne stanove, gradene samo za njih, vratiti starce i starice, koji ce uskoro uzrokovati pojavu gomile srpskih grobova, pa ce i na preostalom teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su danas Bošnjaci (silom prilika) vecina, reci da je to srpska zemlja (sveta gotovo kao i Kosovo). Ustvari, ovim crnohumornim prikazom kazujemo konacne konsekvence Alijansinog poteza da se uspostavi konstitutivnost Srba samo u dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci (silom prilika) vecina. Može se ocekivati, što nas uci naše vec dvjestogodišnje iskustvo sa srpskim antimuslimanizmom i žalosno iskustvo dvanaest (mi znamo kako) preživljenih genocidnih pohoda Srba na Bošnjake, da ce oni, postaviti svoje pervertirano pravo na preostali dio Bosne i Hercegovine, odnosno, da slijedi konacni, završni pohod, u kojem ce definitivno nestati Bošnjaka.

Sabijeni na manji dio teritorije Bosne i Hercegovine, ukliješteni izmedu vec zabetonirane RS, zabeluhani novim bratstvom i jedinstvom, ekonomski iscijedeni, bez mogucnosti razvoja, odsjeceni od mora i plovnih rijeka, sa Srbima u mehanizmima državne vlasti (po obicaju, oni ce preuzeti policiju i vojsku), bez prijatelja, sa neosnovanom hipotekom korumpiranosti i veza sa medunarodnim terorizmom, sa hiljadama viza na pasošima, bez dvojnih državljanstava, Bošnjacima se loše piše. Za taj scenarij Alijansa priprema preludij, provodeci Odluku Ustavnog suda samo na dijelu teritorije na kojoj su Bošnjaci (silom prilika) u vecini, a da se istovremeno ne osigura de se isti standardi konstitutivnosti i ista prava i standardi njihove zaštite primijene, promovišu i zaštite na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Danajski dar Alijanse, u svakom slucaju.

Danas su se okupili borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedine regularne vojne sile na teritoriji bivše Jugoslavije. Njih nije vodila ideja destrukcije, genocida, progona, koncentracionih logora i logora za istrebljenje, nego duboka humana ideja slobodne Bosne i Hercegovine. Medutim, to nije bila silna, ponosna vojska, kakvu je pamtimo iz velikih oslobodilackih bitaka, nego gomila jada i cemera, bijede i beznada.
Hocemo da pojasnimo slijedece: Alijansa je imala mogucnost da vrati dostojanstvo nekadašnjim ponosnim gazijama, jednostavnim mehanizmom, da njihov status sistemski definiše zakonom. Kako se taj pokušaj završio, znamo. Taj neuspjeh Alijanse njeni bijedni celnici sada adresiraju na koga ce drugog nego na SDA.

Kruna svega je istup uznemirenog i vidno usplahirenog Lagumdžije, koji ocito ne može da shvati da njega neko može za nešto kritikovati, pa, koje li drskosti, cak i zviždati mu, ili, kojeg li huljenja i svetogrda, klepiti ga kojim (službeno receno) tvrdim predmetom. Receni narcisoidni nosilac svih mogucih i nemogucih predsjednickih, celnih, vodecih, rukovodecih funkcija, titula, pocasti, zvanja itd. ocito ne shvatajuci da ga neki baš osobito i ne vole i ne vjeruju njegovoj slatkorjecivosti, drznuo se da oslobodioce koji nemaju baš nikakve zlocinacke hipoteke, roditelje izginulih bosanskih junaka i osakacenu bosansku mladost, izjednaci sa ubicama, koljacima, silovateljima, stražarima u koncentracionim logorima i logorima za istrebljenje. Rekao je ni manje ni više nego da su ga isti onakvi, kakvi su ga gadali pred Ferhadijom gadali i pred Skupštinom Bosne i Hercegovine.
Dakle, Lagumdžija se definitivno razgolitio i, konacno, javno rekao, ono što intimno misli.

Makar da je u masi koja se okupila u Sarajevu 1. marta 2002. godine, i bilo pijanih, i bilo pomalo nasilnih, makar da su neki i psovali i vrijedali, ali, heeej Lagumdžija, to su ljudi koji su došli po svoje dostojanstvo. Možda su ga neki pogrešno tražili, vjerovatno pustili strastima na volju, ali je bitno jedno: tražili su ono što im i po Božijim i po ljudskim zakonima pripada: pravo da žive kao ljudi.
Gomila pred Ferhadijom je nešto sasvim drugo: tamo su ljudi gubili svoje dostojanstvo, tamo su prestajali biti ljudi, jer ideja koja ih je spojila negira ljudskost. Njihova je ideja destruktivna, hladno uništavajuca, jezivo neljudska.

Gomilu pred Ferhadijom i njeno divljanje zabilježile su sve svjetske TV kamere i sa svih se strana cula horska i jednoglasna osuda. Niko, ama baš niko nije našao ni jedne rijeci ni opravdanja, niti razumijevanja za njih, njihove kamenice, psovke i vrijedanja, a nemušti pokušaji nekih nazovipoliticara iz RS-a, da kako-tako relativiziraju nehumano orgijanje gomile, utopili su se u moru opravdanog gnjeva.

Skup pred Skupštinom Bosne i Hercegovine zabilježila su samo lokalna sredstva informisanja. Konacno, socijalni nemiri, demonstracije nezadovoljnih, izlivi nezadovoljstva prema lokalnim politicarima, potpuno su normalna stvar i u svijetu se svakodnevno dešavaju. Naprlitani jevropejac ocito ima sopstveni kratki spoj: ima mentalni sklop aparatcika SK (znate ono: Genijalni voda i mudro rukovodstvo zamisle ideal, a neprijatelji, kako vanjski tako i unutrašnji, podmecu klipove pod tockove našeg burnog razvoja, mi živimo u raju, samo što to narod još ne vidi), a vanjski imidž zapadnog demokrate. Aparatcik u njemu ne može da shvati da uz imidž zapadnog demokrate ide i sposobnost da se proguta i zvižduk nezadovoljstva i neugodna karikatura u novinama, pa i psovka, a bogme, ponekad i truho paradajz ili neki još ubojitiji argument iz obilnog arsenala narodnog nezadovoljstva. Mali CK-ovac ne razumije i nece da prihvati da ima ljudi koji drugacije misle i da imaju pravo da ne povjeruju u njegova šarene laže o zemaljskom raju koji nam je priskrbio, pa i da to svoje mišljenje javno kažu, a da ne povuku kaznene konsekvence.

Zato je za njega neslaganje sa gomilom pred Ferhadijom identicno sa njegovim neslaganjem sa nezadovoljnicima pred Skupštinom. Naime, i u jednom i u drugom slucaju, pred njim su se našli ljudi, koji se zbog necega nisu slagali s njim. To je bitno, to je kljucno, nije važno to što je gomila pred Ferhadijom, u svojoj osnovi neljudska, vrištava masa koja traži neciju glavu, a skup pred Skupštinom, ljudi koji traže ono što su imali: sopstveno dostojanstvo i pravo da žive kao ljudi od svojh zasluga. Za narcisoidnog umišljenka važno je samo to da se pojavio neko ko mu ne vjeruje, ne divi mu se i ko mu ne aplaudira na njegov prazni i bezsadržajni vokabular, pun lijepe retorike, blaženih osmijeha i besprijekornog glanca. Zato su za njega isti i zapjenjeni cetnici i obespravljeni borci i roditelji izginule bosanske mladosti. Zaboga, zar može neko biti na ovom bijelom dunjaluku da se ne divi toj ljepoti. Nas ne cudi slabo sakriveni bijes i nekontrolisani drhtaj u glasu CK-ovskog lidera kada revoltirano pokazuje na ružne, zle, koji su se usudili ne diviti mu se i ne slaviti njegovu umnost i mudrost, njega, koji svojom pamecu zasjenjuje i samu pamet. Nama je licio na razmaženo dijete, na granici placa zbog nemocnog bijesa.

Život nije crno-bijel, ali je “koncept vlasti” kojim nas je usrecila Alijansa na ovom frtalju zemlje bosanske, ipak sve sveo na crno-bijeli fon. Alijansa je svojim zaslužnim kadrovima povecala place, reprezentacije, paušale i sve druge nagrade iz državne (inace, prazne) kase (samo za neupucene, kasu su praznom ostavili oni iz drugog “koncepta vlasti”). Propuh u državnoj kasi htjeli su nadomjestiti s leda unesrecene bosanske sirotinje, sve s pjesmicom o Medunarodnoj banci, koja ne da novac. Opet, s druge strane, ne pominju da postoji samo jedan, jedini nacin punjenja državne kase: proizvodnja i izgradnja nove vrijednosti. Ta je pricica rezervisana za promenadu pred TV kamerama iz sale Parlamenta, da sludeni narod ubijede kako nešto spektakularno rade, uz, naravno, usputno, lijevom rukom, rješavanje paralelizama, zaostalih iza onih, gluho bilo, prethodnih. Što još nema trezora u HNK (nije Hrvatsko Narodno Kazalište, nego Hercegovacko-neretvanski Kanton), što u vojsci još postoje bošnjacka i hrvatska komponenta, što RS nije nikada bila jaca, ma koga to briga, glupi narode, nama je divno, samo vi to ne vidite! Doduše, jeste fino ministrima, doministrima, poslanicima, tokicima, avdicima i inima, što obidoše bijeli svijet o državnom trošku i vratiše se u Bosnu praznih džepova i ruku, po place, honorare, paušale, dnevnice, pa opet u trku za Vijece Evrope.

Bože zdravlja! Izdržala su ova herava bosanska leda i teže, pa ce i ovo politicko nedonošce, nazvano Zlatko Lagumdžija i Alijansa za nekakve promjene. Eto oktobra, eto slobode! (ako ne bude kakve boljševicke ujdurme, jer, vlast je slast…)