zna li bosna svoje heroje

Svijest o sebi

Zaborav je do te mjere pritisnuo svijest Bošnjaka da su zaboravili i ko je branio Bosnu i od koga i koliko je Bosna imala boraca sve dok ih oni na to ne podsjete demonstracijama borbe za osnovna ljudska prava. To što ih tada uporede sa cetnicima i rušiteljima vjerskih i drugih objekata samo je vrhunac licemjerja, podlosti, izdaje, egoizma i primitivizma koji su glavne odrednice sadašnje vlasti i vlastodržaca.

Dok je trajala agresija na Bosnu i Hercegovinu svi smo se zaklinjali kako nikada, ni pod kakvim uvjetima i ni po koju cijenu necemo zaboraviti zlo koje nam se cini, zlo koje se cini našim majkama, sestrama, našim ocevima i djedovima. Zaklinjali smo se da necemo zaboraviti naše hrabre branioce koji svojom krvlju natapaju bosansku zemlju ne žaleci dati svoje živote i dijelove tijela za njenu slobodu. Šehidima smo porucivali da mogu mirno pocivati jer cemo mi njihovu djecu školovati, supruge zbrinuti, majke i oceve dohraniti. Od tolikih zakletvi prosto se covjeku zavrti u glavi i izgubi redoslijed važnosti pa nije nikakvo cudo što smo nakon sedam godina sve ovo zaboravili u pokušaju da to poredamo po prioritetima.

U traženju odgovora na pitanje ko je to od nas i šta zaboravio nije teško naci odgovore. Ondašnji vlastodršci zaboravili su borce odmah nakon rata pokušavajuci se održati na vlasti dodvoravanjem medunarodnoj zajednici stalnim smanjivanjem vojnih efektiva. Nikakva utjeha borcima nije u cinjenici da se na vlasti nisu održali usprkos toliko izraženom podanickom i sluganskom ponašanju. Ondašnja opozicija je tokom rata tvrdila kako rat i nije njen (kao da su ga borci naslijedili od nekog svog bližnjeg i to kao hajr), te se nakon rata nastavila ponašati u skladu s tim, da bi njen odnos spram branilaca Bosne kulminirao posljednjim smanjivanjem vojske koju još, uglavnom, cine bivši ratnici.

Šta je šta u Bošnjaka?

U pisanjima o ovakvim temama uvijek se krije, manja ili veca, opasnost da se sva krivica svali na politicare pozicije ili opozicije, no cinjenica je da su oni najodgovorniji za stanje u narodu i stanje naroda. Oni su zasigurno krivi što u današnjim školskim programima nema historije Bosne posljednjeg desetljeca dvadesetog vijeka, kao da smo tih deset godina prespavali kao medvjedi zimski san, kao da ih uopce nismo ni živjeli ni sanjali, kao da u tih deset godina bošnjacki narod nije desetkovan, raseljen, skoro uništen. Krivi su što ni do danas nisu uspjeli da utvrde državne praznike koji ce to zaista biti na cijeloj teritoriji države. Krivi su bošnjacki politicari što bar svome narodu nisu obezbjedili minimum znacajnih datuma koje treba obilježiti i prisjetiti se ljudi i dogadaja koji su su se borili za opstanak naroda ali i tih napuhanih politicara koji bi najsretniji bili da nisu Bošnjaci i da se ne moraju tako deklarirati. Neki su pokušali da ne budu Bošnjaci ali ih medunarodni faktor neumoljivo, jednostavnim pitanjem, šta misli muslimanska strana, podsjeti da su ipak to što jesu, da su ne samo Bošnjaci nego i muslimani. No, o toj temi cemo drugom prigodom.

Ono što trenutno zaokuplja pažnju jeste rješavanje statusa boraca, živih, mrtvih, ranjenih, invalidnih, starih, mladih, demobiliziranih, demoraliziranih, dosadnih, uniženih i uništenih, na svaki nacin degradiranih i uvrijedenih. Kako vlast SDP alijanse rješava boracka pitanja, istini za volju ni SDA nije bila bolja, zadugo ce borci biti više problem nego branioci. Najbolje je to pokazao protestni skup u Sarajevu i to na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Caša žuci se prelila onog trenutka kada su borcima pokušali da se obrate oni koji ne samo da nisu bili sa njima ni uz njih u ratu nego su cesto bili cak i protiv njih. Svi pokušaji da nabrzinu ubjede borce kako su uz njih i sa njima nisu urodili plodom. Borci su onaj dio našeg naroda koji ipak ne zaboravlja kao što to cini najveci broj onih koje su branili i odbranili.

Zaborav je do te mjere pritisnuo svijest Bošnjaka da su zaboravili ko je branio Bosnu i od koga i koliko je Bosna imala boraca sve dok ih oni na to ne podsjete demonstracijama borbe za osnovna ljudska prava. To što ih tada uporede sa cetnicima i rušiteljima vjerskih i drugih objekata samo je vrhunac licemjerja, podlosti, izdaje, egoizma i primitivizma koji su glavne odrednice sadašnje vlasti i vlastodržaca.

Zaborav je toliko jak da se tek mali broj Bošnjaka i Bosanaca sjeti da je 1. mart Dan nezavisnosti ali se svi, skupa sa alijansom za promjene, nepromjenljivo sjecaju 25. novembra pa i 29. sa sjetom u duši i suzom u oku. Devetog maja, 25. maja, 27. jula oni se ne prisjete, nego kao programirani automati, utrkuju se ko ce prije položiti cvijece na spomen kosturnice, pred noge Titove biste ili baciti karanfile u rijeke bosanske. Ni za trenutak se ne upitaju imali drugih datuma osim ovih i ima li još zaslužnih sinova bosanskih osim partizana? Ne pitaju se jer im je svijest sužena na pamcenje samo onoga za šta su programirani.

Ako biste nacinili anketu medu Bošnjacima saznali bi ste zasigurno koliko je bilo ofanziva u Drugom svjetskom ratu, kada su se odigrale bitke na Kozari, Neretvi, Sutjesci, kada je bio Igmanski marš, kada srpski ustanci, kad Kolubarska bitka, bitka na Ceru, bitka pod Sigetom itd. Sznali bi ste ko su bili: Boško Buha (cudi me da nije Buva), Sava Kovacevic, Cica Romanijski, Vojvoda Stepa, Hajduk Veljko i hajduk Stanko, Senjanin Tadija i ostala bratija. Zato nikako ne možete saznati, od istih ispitanika, kada je pocela prva bitka za Srebrenicu a kad posljednja, kad je pao Kula Grad kod Zvornika, kad su pali i popaljeni ostali gradovi u BiH, kada je sprijeceno potpuno okruženje Sarajeva na Igmanu, kada je prokopan tunel ispod piste, kada je pao Rogoj a kad Mala Caba, kada je osloboden Vlašic, kad podozrenska sela i Vozuca itd. Ne možete saznati ko su bili: Izet Nanic, Midhat Hujdur Hujke, Kapetan Hajro, Rifet Koprdža, Safet Zajko, Enver Šehovic i ostali koji su u temelje države ugradivali sebe, potpuno i bez ostatka.
Danas kada njih više nema, nema ni novog Izeta Sarajlica da izrekne stihove: ''Veceras cemo za njih voljeti.'' Danas kada njih više nema ostala su samo njihova sirocad, njihove ucvijeljene majke, sestre, supruge. Ostali su njihovi saborci koje demobiliziraju i demoraliziraju svi SDP kadrovi i kadrovici pljujuci po svim njihovim zaslugama, njihovoj hrabrosti, nesebicnosti, nazivajuci ih pijanim izmanipuliranim hordama i falangama. Uostalom svi naši politicari pristali su da naše borce stave u istu ravan sa borcima vojske Republike srpske i HVO-a, tako da svaka dalja degradacija ne treba nikoga da cudi.

Most Franje Tudmana

Neprepoznavanje Bosne i Hercegovine u bošnjackom bicu doseglo je tragikomicne razmjere. Dok se Zlatko Lagumdžija preganja sa zapadnjacima oko prijema naše države u Vijece Evrope dotle se u državi vodi ogorcena borba kako da se Bošnjacima oduzme državotvornost na cijeloj teritoriji a da se Srbima ponovo obezbijedi da budu ravnopravniji i jednakiji od drugih i to gdje god hoce. Mada je Evropa insistirala na ustavnim promjenama kao jednom od uvjeta za prijem u Vijece Evrope ipak je prijem izvršila bez ispunjenja tog uvjeta. Tako je ponovo pokazala da joj istina i pravda, pa ni demokratske kategorije kojima se neštedimice razbacuju njeni politicari i prodaju ih nama nepismenim balkancima, nisu ni na pameti nego samo marginaliziranje Bošnjaka, neutraliziranje njihova islamskog koda i kristijanizacija Balkana po njenim uzusima.

I dok je Lagumdžija sav sretan zbog prijema u Vijece Evrope i vec razmišlja o kupovini fraka za 25 april kada ce i zvanicno biti izvršen prijem dotle mu u Capljini, bošnjackim parama, izgradiše most i nazvaše ga imenom jednog od dvojice najvecih neprijatelja cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Tako ce most Franje Tudmana ubuduce spajati obale i razdvajati ljude vec samim svojim imenom. Aferim i Zlatku i njegovom federalnom premijeru Aliji Behmenu koji, eto, smatra da i nije važno kako se most zove vec kako vrši svoju funkciju. Tacno, isto onoliko koliko je tacno da nije važno kako pjeva kafanska pjevacica vec kako joj oci gore i koliko joj je suknja kratka. Tako se eto pamet svede na dužinu ženske suknje a svijest o sebi i svojoj državi, domovini, ocevini, zavicaju, vlastitoj kulturi i vlastitim herojima pretvori samo u nastojanje za održanjem puke vlasti zarad vlastitog interesa.
Kada neko za stotinjak godina bude prolazio kroz Capljinu i prelazio most Franje Tudmana bice sasvim logicno ako pomisli da se i grad i most nalaze u Hrvatskoj kad vec velicaju njenog bivšeg predsjednika. Isto tako bice jasno, ako vec nije sada, da Bosna i Hercegovina doseže do tamo dokle dosežu imena njenih sinova – biva nidokle. Kako cemo i na ovom i na onom svijetu pogledati u oci svojim potomcima to neka svako sa sobom rašcisti.