u svijetu iskrivljenih ogledala

U Bosni i Hercegovini danas djeluje pet stotina medija, što pisanih što radio i televizijskih kuca. Nevjerovatan broj za ovako mali prostor i ovako mali broj konzumenata mora se priznati. Sasvim je logicno da ovi mediji nisu samoodrživi i samoisplativi, pa se postavlja pitanje ko finansira ove medije i zašto?

Vec površnim analiziranjem sadržaja onoga što se plasira kao vijest, intervju, reportaža, komentar, da se primijetiti naivan pokušaj prodavanja vlastite ideologije i istine pod geslom nezavisnog i objektivnog novinarstva kod vecine medija. Ovo je sasvim logicno za Bosnu koja je iz agresije izašla bez jasnih "pozitivaca " i "negativaca", pa je neophodno da se uloge podijele na onakav nacin, kako kome odgovara, a sve na uštrb istine ili historijskih cinjenica.Naravno, nezamjenjivo oružije su mediji.

Istina ili …

ISTINA koja bi trebalo da bude glavna osa oko koje se vrte novinari, apsolutno je relativizirana i nebitna a u prvi plan se guraju STAVOVI, MIŠLJENJA kao aksiomi iz kojih citaoci trebaju izvuci sve moguce zakljucke o svijetu oko sebe. Stvari su maltene dovedene do samog apsurda, kao u doba sholasticara koji su danima raspravljali koliko konj ima zuba i kakvi su stavovi povodom toga. Ideologija je ono što se Bošnjacima, ali i ostalim narodima, podmece kao fluid samog života. Postaje sve teže i teže naci tekstove i novinare koji su zaista otišli nepristrasno utvrditi istinu. Druga stvar koja pada u oci jeste katastrofalno loš izbor i obrada vijesti. Novinari ne raspoznaju da li je važnije curenje otrovnog plina u Tuzli ili sudar kod Bašcaršije. Ubijanje djece u Palestini, koje nailazi na osudu u cijelom svijetu, naša televizija i novine uopšte ne osuduju, vijesti iz islamskog svijeta se marginaliziraju a afirmišu se dogadaji sa Zapada , neuspjesi provodenje Dejtona se skrivaju, uspjesi afirmišu i sve dobija izgled kolektivnog ispiranja mozgova bošnjackih glava, cija je historija i stradanje vec izbrisano iz udžbenika i ostalo je još samo brisanje iz glava.

Nacionalna geta

Novinari su vec podijelili Bosnu i Hercegovinu pristajuci da djeluju iskljucivo u okvirima svog nacinalnog getai to jest teritorije koju drže pod kontrolom vlastite nacionalne snage, a dešavanja u drugom entitetu su postala potpuno nebitna i onim najnezavisnijim medijima. Konzumenti bh medija sasvim logicno mogu i trebaju zakljuciti da je podjela Bosne prakticno vec gotova stvar a za izvještaje o ubistvima povratnika postaje zadužen Rojter ili AP .

Vapaj

Muslimani u cijelom svijetu su osudeni da istinu o sebi saznaju sa zapadnih medija koji su nabijeni vrlo negativnim nabojem kada smo mi u pitanju i uglavnom plasiraju vrlo išcašenu i netacnu sliku o nama, dok je naše stanje i naše stradanje takvo da nam ne može ništa bolje koristiti od potpune istine.

Obican musliman, ali i svaki drugi covjek danas, vape za jednostavnom istinom

kako bi mu život postao ljepši i rastereceniji komšijske netrpeljivosti zbog predrasuda izraslim na iskrivljenim istinama

Na ovu temu smo obavili više razgovora sa onima koji su najkompetentniji da govore o ovoj temi.Pokušali smo da odgovor dobijemo od najpoznatijih bosanskih novinara pa su se neki odazvali, a neki nisu.

Enver Cauševic, glavni i odgovorni urednik Valtera: Prije svega postavlja se pitanje od kuda toliki broj medija?

"Moguci odgovor je što je mnogo nezaposlenih ljudi, a da bi se napravio neki medijski projekat, ne treba puno novca. Kada bismo se pridržavali zakona koji su na Zapadu, od ovih 500 medija u roku od sedam dana bi se zatvorilo 450. Ocigledno je nekom iz politike jako stalo da ima mnogo medija, da nemaju kvalitet te da se anarhicno ponašaju kako bi ih oni mogli držati u šaci. Glavni nacin finansiranja medija su komercijalni, prodajom i reklamom, te donacijama državnim ili stranim. S obzirom da je stranih donacija vrlo malo, glavni finansijeri su ipak državne strukture i politicke stranke. Kada bi se zabranilo da politicke stranke finansiraju medije, ostalo bi samo 30-ak medija. Druga karakteristika naših medija jeste amaterizam i diletantizam što svako ko dode sa ulice može da napiše tekst i komentar o bilo cemu. Uništeni su profesionalni standardi po kojima možemo reci ovo vrijedi, a ovo ne vrijedi. Da imamo citaoce izgradene po novinarskim standardima 70% medija ne bi moglo doci do citaoca. Treca karakteristika je velika poplava strane štampe u BiH. Ta karakteristika je jako bitna jer štampa ulazi u našu zemlju bez poreza i carine, a naša štampa ne može nigdje bez carine. Posljednja karakteristika je stvaralacka, gdje mi imamo jako malo kvalitetnih novinara, vecina ih je otišla sa ovih prostora. Za sada jedini izlaz vidim u tome da se velike korporacije nakon privatizacije zainteresuju za medije, shvate njihov znacaj i pomognu ih."

Jasmin Durakovic vrlo svestran novinar, od dokumentarnih emisija do pisanih medija ,trenutno radi za "Valter": "Mislim da bi danas u Bosni trebalo redefinisati položaj medija, pogotovo onih pisanih, jer oni su nekako najuticajniji. Danas imamo jednu situaciju koja je zapravo bolesna, tj. nekoliko nezavisnih medija koji su imali veliki uticaj na razvoj medija još uvjek plivaju na krilima jednog duboko ideološkog bekgraunda, mada se svo vrijeme od njega, navodno, distanciraju, oni pokušavaju dokazati da imaju profesionalan odnos, mada nekoliko tekstova u novini daje ideološki diskurs cijeloj novini.

Kada citam tekst Zije Dizdarevica u "Oslobodenju", on po meni ima goru ideološku supstancu, nego najtvrdi tekstovi u "Ljiljanu", mada je obrnuto, naime "Oslobodenje" koje zvuci za nezavisnog i "Ljiljan" koji je nacionalni. Medutim, Zijin jezik je potpuno ideološki, obojen vremenom u kojem je on živio.

Položaj "Valtera" je, zapravo, pokušaj da se govori o našoj društveno-politickoj stvarnosti iz jednog novog ugla, koji je, sa jedne strane, profesionalni odnos prema dešavanjima, a drugi je, opet, da pokušamo definisati stvari oko kojih mi, Bošnjaci, kao narod, trebamo postici konsenzus. Kad kažem nacionalni konsenzus prvenstveno mislim na pitanje granica države Bosne i Hercegovine i unutrašnjih odnosa i problema.

Ja mislim da je najbolja zaštita bošnjackih interesa program koji obuhvata pricu o onome što mi nazivamo Bosna i Hercegovina. Unutar toga cemo zaštititi sve svoje interese i vjerska komponenta nas, Bošnjaka, nikako nece biti zakinuta.

Uloga jednog medija u svemu tome može biti da nacinom obrade tema uvodi u jasnije distinkcije u politickom javnom životu .

I ono što je bitno kada se govori o medijima jeste da oni postaju sve manji poligoni za ideološke borbe.

Saša Rukavina, stari reporter "Vecernjih", danas "Jutarnjih", novinar koji je prvi napravio intervju s komadantom odreda El-Mudžahidin: Svaka prica o stanju u bh. novinarstvu danas, pocinje i završava sa dva podatka. Prvi - da u BiH postoji petstotinjak medija (pola pisanih, pola elektronskih) i da su zaposleni na opštinskom radiju u Bužimu nedavno svoje plate morali oteti štrajkom gladu.

Realno, mislim da tržište na koje mediji mogu racunati danas u BiH nije dovoljno za normalno, ekonomsko održivo funkcionisanje ni pet posto tih postojecih. A uprkos svim velikim rijecima o misiji koju novinarstvo ima, mislim da se ipak sve svodi na samo i jedino - zanat.

To "zanat" znaci da je posao novinara prije svega obezbijediti informaciju svom citaocu (slušaocu/gledaocu) kako bi mogao sam donositi zakljucke. Odnosno, siguran sam da naš posao nije u tome da razmišljamo umjesto citaoca, jer to što nam je posao pisanje, ne znaci da smo i pametniji od citalaca ili da su naši zakljucci nešto tacniji, pametniji ili vredniji od citalackih.

A to je, mislim, jedan od vecih problema u ovoj profesiji danas. Naime, imamo mnogo kolega koji su u posao uletjeli nespremni i nenauceni. Doslovno nenauceni; u ovoj profesiji danas je previše onih koje je jedan kamerman sa zenicke TV definisao kao "stalak za mikrofon". Odnosno, onih koji gurnu diktafon sagovorniku pred usta, pitajuci "izvinite, kakva je situacija" i… ne znaju šta dalje.

Zašto je to tako? Nisam siguran da mogu tacno odgovoriti, ali cini mi se kako je to posljedica totalnog ratnog rasporeda profesije, haosa koji vlada u sistemu koji bi trebao obrazovati novinare (fakulteti i razne "škole"), ali i materijalnog položaja medija, koji je, opet, posljedica ekonomskog stanja društva. Sve se svodi na ono da ne mogu novinari biti previše drugaciji od okruženja u kojem rade.

Kako promijeniti situaciju, ne znam. Odnosno, znam, treba stvoriti idealno društvo u kojem ce i mediji biti idealni, ali… To je, naravno, iluzija. Zato mislim da treba cekati ono što ce se prirodno dogoditi - tržište ce, po svemu sudeci, i u novinarstvu uciniti svoje. Jednostavno, da bi se preživjelo, svi cemo se morati definitivno vracati zanatu.

Vildana Selimbegovic urednica "Dana": Dakle, smatram da je obaveza novinara razotkrivanje istina koje mogu, u jednom trenutku, biti jako bolne , ali je to naš posao. To je onaj osnov naše profesije koji smo mi ucili na fakultetu.

Bosna je tokom rata ostala bez dobrog dijela novinarskog kadra, kao što je to slucaj i u ostalim strukama. Danas se novinari mogu , uslovno receno, podijeliti u dvije skupine. Prva i brojnija je skupina novinara koja je pocela raditi još za komunista, ali u vrijeme kada je spala komunisticka stega cenzure tekstova, i druga skupina je ona koja je pocela raditi pocetkom rata. Mislim da je ta grupa mladih novinara imala jednu veliku prednost, a to je da su odmah "baceni u vatru", a istovremeno nisu imali veliku konkurenciju pa su se mogli jako brzo dokazati, ali to, naravno, ponegdje rezultira nedovoljnim obrazovanjem i nedostatkom iskustva. Ali kada se sve sumira, mislim da smo još uvijek jako daleko od zadatih standarda novinarstva.