zasto ummet suti

Dr. Jusuf el-Kardavi u emisiji televizije El-Džezira: Na redu su humaitarci

Vecerašnja tema - humanitarni poslovi – veoma je bitna u islamu. To su poslovi koji se obavljaju radi Allahovog, dž.š, zadovoljstva, iako su neki od njih obavezni (vadžib), kao davanje zekata, što je stroga obaveza imucnim muslimanima. U posljednje vrijeme humanitarne aktivnosti i aktivisti izloženi su velikim napadima, koji nisu ništa manji od udara na talibane ili clanove El-Kaide, i sve to pod izgovorom da je rijec o borbi protiv islamskog terorizma. Zbog cega su na udaru samo islamski humanitarni poslovi, kada se zna da postoje odredene humanitarne organizacije, kako americke, tako i druge, koje finansiraju gradanske ratove u pojedinim zemljama? Zašto samo islamske humanitarne organizacije?! Zbog cega Amerika sebi uzima za pravo da traži od pojedinih zemalja da joj pošalju spisak traženih osoba, ciji grijeh je to što su radili u nekim humanitarnim organizacijama?!
Zbog vojnih napada Izraela na goloruki palestinski narod, te velikih pritisaka Amerike, kojima se u zadnje vrijeme pridružila i Evropa, pod istim izgovorom kao i u slucaju humanitarnog djelovanja - da Palestinci vrše terorizam logicno je pitanje, koje se samo namece: Zašto ummet šuti?

Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Nema sumnje da ono što se dogada u zemlji Isra'a i Mi'radža, u zemlji poslanika i naše svetinje Mesdžidul-Aksaa, stvari su od kojih se krv ledi u žilama, stvari koje kidaju dušu muslimana. Posebna žalost i velika nesreca je u tome što ummet ne odgovara na te dogadaje onako kako bi trebalo da odgovori. Na pocetku intifade narod je izišao na ulice, davao je podršku našoj braci, bojkotovali su americke i židovske proizvode. Medutim, to nije potrajalo dugo, i ummet je ponovo ušutio. Možda je razlog u tome što nešto veliko manjka u našem ummetu. Nedostaje nam demokratije, slobode na osnovu koje bismo iskazali svoju podršku Palestini. Kada bi u našem ummetu bila veca sloboda, mogli bismo da izademo na ulice i javno izrazimo svoje negodovanje protiv nasilja koje se cini. Mislim da je to prvi problem s kojim se suocavamo. Drugi problem je nedostatak tijela koje vodi ummet oko kojeg bi se muslimani ujedinili. Mi smo takvu instituciju imali u prošlosti, ona je ujedinila muslimane na politickom, idejnom, vjerskom i bilo kojem drugom polju. To je naš hilafet, koji smo, nažalost, izgubili. Jevreji su znali koliko je hilafet bitan za muslimane. To su doživjeli od sultana Abdulhamida, kojem su ponudili milione u zamjenu za Palestinu. On je to odbio, i rekao im je da im nece prodati ni jednu stopu palestinske zemlje, kada bi mu milijarde ponudili. Jedini izlaz bio je, da svojim spletkama sruše historijsku tvrdavu hilafeta kako bi muslimani ostali neuvezani, bez poretka i tijela koje ce ih voditi. Zato danas nemamo vjerske institucije niti licnosti oko koje bi se okupili svi muslimani, kao što kršcani, npr. imaju papu. Potreban nam je neko ko ce voditi ovaj ummet i donositi odluke koje ce se sprovoditi medu muslimanima. Za po cetak su nam neophodne dvije stvari. Prva je da vladajuce strukture u arapskim zemljama nadu razumijevanja za svoj narod i daju mu odredenu slobodu kako bi mogao normalno da živi. Zbog tako velikih pritisaka na islamski ummet moguce je da se dogode strahote poput ovih u Palestini, a da one ne prouzrokuju akciju ili neki korak koji bi ozbiljno pomogao našoj braci.

Sjecam se dogadaja iz 1969. kada je zapaljen Mesdžidul-aksa. U tom požaru izgorjeli su mimber i jedna strana Mesdžida. Taj mimber pobudio je svijest muslimana od Džakarte do Rabata, što je primoralo tadašnje vladare da sazovu hitnu konferenciju arapskih vladara radi razmatranja novonastale situacije. Dakle, prije je ummet bio u daleko boljoj situaciji. Narodu se mora dati sloboda, kako svi ne bi ispaštali. Palestina je samo eksperiment koji ce, ako uspije, biti primijenjen nad ostatkom islamskoga svijeta. Druga stvar koja nam je neophodna je tijelo koje ce povesti ovaj ummet. Dakle, grupa ucenjaka koji imaju ideju i smisla za pozivanje u vjeru treba da povedu ummet, da ga ujedine i probude iz dugogodišnjeg sna, kako bi se svi solidarisali sa našom bracom u Palestini. Budenje i vodenje ummeta neophodno je (vadžib), kako bi muslimani shvatili da Kuds nije vlasništvo samo Palestine, nego da je Palestina vlasništvo islamskoga svijeta. Ako Jevreji mogu tvrditi da je problem Izraela problem svih Jevreja u svijetu, onda i mi treba da razumijemo da je problem Palestine, problem svih muslimana u svijetu.

Voditelj: Vratimo se našoj temi. Profesore, kada je u pitanju humanitarno djelovanje, mnoga ulema pozivala je narod koji nije u stanju da se bori da svoj doprinos da u novcu, kako bi se pomogli oni kojima je pomoc potrebna. U poslijednje vrijeme, sve organizacije koje se bave prikupljanjem sredstava za te svrhe, svrstavaju se u teroristicke. Zbog takve situacije danas je jako teško, na bilo kakav nacin, pomoci našoj braci u Palestini. Šta da rade muslimani u takvoj situaciji?

Kardavi: Na pocetku bih želio da pojasnim šerijatski propis o humanitarnom djelovanju. Kur'an nam kazuje da je ta vrsta djelovanja izuzetno važna u islamu. Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru se svome klanjajte, i dobra djela cinite da biste postigli ono što želite.' Dakle, kao što je muslimanu naredeno da klanja, da cini sedždu i ruku', naredeno mu je i da dobra djela radi, i to potpuno istom naredbom. Od muslimana se traži da radi dobra djela i da saraduje sa drugima, potpomažuci se u dobru i bogobojaznosti. Takoder, traži se da musliman i druge poziva u cinjenje dobrih djela, jer Allah, dž.š, kaže: 'I neka bude medu vama onih koji ce na dobro pozivati.' A Muhamed, s.a.v.s, kaže: 'Ko nekoga navede da uradi dobro djelo, njemu je nagrada kao i onome koji ga radi.' Ukoliko neko nije u stanju da radi neko dobro djelo, niti da poziva njemu, onda njegov nijet treba da bude hairli. Ako mu je Allah, dž.š, podario imetak, neka udijeli dio tog imetka siromašnima i potrebnima, te ce imati nagradu za svoje djelo, dakle, prema nijetu.

Dobra djela, od kojih su i humanitarni poslovi, spadaju u jako bitne stvari. Islam je ishrani siromaha dao važnost kao i namazu, jer Allah, dž.š, kaže: 'Šta vas je u vatru odvelo? Nismo, reci ce, bili od onih koji su namaz obavljali i od onih koji su siromahe hranili.' Dakle, Allahu nisu dali njegovo pravo kroz obavljanje namaza, a siromasima nisu dali njihovo pravo jer ih nisu hranili. Kur'an tako poziva na udjeljivanje siromašnima, ali se ne zaustavlja samo na tom, nego daje i podstrek za takve poslove, pa se u suri El-Ma'un kaže: 'Znaš li ti onoga koji onaj svijet porice.' Dakle, onaj koji porice nagradu i drugi svijet, to je onaj koji porice kompletnu vjeru. 'Pa to je onaj koji grubo odbija siroce.' Tj. odbija ga i žalosti ga. 'I koji, da se nahrani siromah, ne podstice.' To je covjek tvrdog srca, koji živi samo za sebe i ne razmišlja o drugima, i potpuno zapostavlja svoje obaveze prema jetimima i siromasima. Pod izrazom 'nahraniti siromaha' ne misli se samo na prehranu. Siromahu treba pružiti sve ono što mu je neophodno. Obaveza prema siromahu nije ispunjena ako se on samo nahrani, a ostavi da živi bez potrebne odjece. Dakle, treba se pobrinuti da mu se obezbijedi sve što mu je potrebno za normalan život, kao što su stan, odjeca, lijecenje, hrana i sve drugo što mu je prijeko potrebno. Šejh Muhamed Abduhu, tumaceci rijeci Allaha, dž.š, kojima se On obraca predislamskom društvu: 'I da se puki siromah nahrani, jedni drugog ne nagovarate' Šej Abduhu kaže da se ovaj, i još dva ajeta, odnose na one kojima ce se knjiga njihova dati u njihovu lijevu ruku.

Jedan ajet smo vec citirali, a u drugom se kaže: 'Jer on, u Allaha Velikog, nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik, nije nagovarao.' Dakle, to su oni koji ce uzeti svoje knjige lijevim rukama, što znaci da su od stanovnika Džehennema, da nas Allah sacuva njegove patnje, jer se u Kur'anu kaže: 'Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite.' A zašto je njegova kazna ovako žestoka? Allah, dž.š, odgovara: 'Jer on nije u Allaha Velikog vjerovao, i, da se nahrani nevoljnik, nije nagovarao.' Naš velikan Ebu Derda, r.a, je rekao svojoj ženi: 'O Umu Derda, Allah je postavio okove u kljucalu vatru još od vremena njenog stvaranja pa do Kijametskoga dana. Mi smo pokidali jednu njihovu polovicu vjerom u Allaha, a ostala je druga, koja ce se uništiti podstrekavanjem na ishranu siromaha. Podstici na ishranu siromaha, o Umu Derda.' Šejh Muhamed Abduhu kaže da su navedeni ajeti osnova za formiranje humanitarnih organizacija, kako bi se ispoštovao ovaj Allahov imperativ. Dakle, potrebno je formirati razna udruženja, organizacije i društva cija ce briga biti: zbrinjavati bezkucnike, hraniti gladne, odijevati neodjevene, zbrinjavati jetime, lijeciti bolesne i druge neophodne aktivnosti na tom planu.

Voditelj: Ako uzmemo da je humanitarni posao to što ste rekli, kako da razumijemo razne pritiske kojima su izloženi poslovi te vrste, ne samo ove najnovije, nego i one od prije 11. septembra, jer su ti pritisci dolazili i od pojedinih arapskih zemalja i to sve pod izgovorom da je rijec o poslovima politicke naravi?

Kardavi: Ti unutrašnji pritisci su, nažalost, potaknuti izvana, pod izgovorom da se njima finansira terorizam u svijetu. Naravno, za tu konstataciju nije podastrt nijedan argumenat. Poslovanje tih organizacija nije nikakva tajna. One imaju svoje uprave, imaju svoje knjige u kojima se bilježi njihovo kompletno poslovanje i projekti na koje su sredstva potrošena. To se u svako doba može provjeriti. Medutim, ove organizacije su na meti iz dva osnovna razloga. Prvi je što se islamski svijet, preko njihovog djelovanja ujedinjuje. Sjetimo se samo tragedije Afganistana u kojoj je poginulo preko milion i pol ljudi, a bilo je i daleko više ranjenih, te ogroman broj raseljenjih koji su živjeli u jako teškoj situaciji. Zar cemo dopustiti da naša braca pate? Sve muslimanske zemlje skupljale su sredstva za pomoc napacenom narodu Afganistana i u tom poslu bile su potpuno jedinstvene. Takoder, veliki broj muslimana u Somaliji pati od gladi. Dio njih umire zbog nedostatka hrane, ili izuzetno loših uvijeta življenja i nemogucnosti da dobiju adekvatnu ljekarsku zaštitu. Formiranjem raznih organizacija za pomoc tim ljudima dokazali smo da postoji muslimanski ummet. Ummet koji se potpomaže, koji je jedinstven u dobru, kao što se kaže u hadisu: 'Poput jednog tijela. Ako je slab jedan njegov dio, ostali dijelovi suosjecaju.' Medutim, nekom se to nije svidjelo. Oni ne žele da postoji nešto što podsjeca na jedinstvo ummeta.

Drugi razlog je da se ti poslovi suprotstavljaju programima za pokrštavnje muslimana. Mnoge kršcanske organizacije koriste siromaštvo i jako loše uslove u kojima neki muslimani žive. Oni im daju konkretnu pomoc pod uslovom da napuste islam, kao što se dešavalo u Indoneziji i Nigeriji. Dakle, žele da iskoriste teško stanje u kojem se nalaze muslimani kako bi ih pokrstili. Vodeci ljudi u tim poslovima sastali su se u Koloradu 1978. na kongresu koji je okupio veliki broj istaknutih djelatnika na tom polju. Zakljucak kongresa bio je da treba uložiti maksimalan napor na pokrštavanju muslimana. Dogovorili su se da formiraju budžet od milijardu dolara, iz kojeg bi finansirali takve projekte. Dakle, u igri su ogromna sredstva za pokrštavanje muslimana. Zbog toga je na nama da osnujemo tijelo koje ce rukovoditi islamskim humanitarnim poslovima, koje bi imalo za cilj suprotstavljanje takvim djelovanjima. Dakle, njihov cilj je da muslimani ostanu u podredenom materijalnom položaju, kako bi morali pristati na odredene uslove, koji bi im bili postavljeni u zamjenu za pomoc u hrani koju bi dobijali.

Zbog toga islamske humanitarne aktivnosti imaju za cilj pomoci muslimanima da ne bi bili u podredenom položaju. Medutim, naše mogucnosti nisu baš velike. Rekli smo da su oni na jednom seminaru sakupili milijardu dolara za svoje djelovanje. Dakle, pronašli su hiljadu milionera i od svakog dobili po milion dolara za svoje projekte. Mi smo osnovali našu organizaciju i sakupljali sredstva godinama da bismo, na kraju, uspjeli sakupiti nešto oko cetrdeset miliona dolara. Sada nam je jasno kolika je razlika u finansijskoj potpori našeg i njihovog djelovanja. Zbog toga oni imaju odredenog uspjeha u svom djelovanju. Medutim, taj uspjeh izražava se u veoma malom procentu ljudi koji su nasjeli na njihove spletke. Njihovi pokušaji obicno se završavaju neuspjehom.

Voditelj: Profesore, spomenuli ste strateške planove islamskih humanitarnih poslova. Medutim, zar se od sredstava koja se prikupe na takav nacin ne finansira džihad, koji je sastavni dio našeg vjerovanja?

Kardavi: Ukoliko pretpostavimo da je džihad isto što i terorizam, onda spomenuti poslovi finansiraju teroristickle aktivnosti. Medutim, ko kaže da je džihad terorizam?! Miješanjem ta dva termina pravi se velika greška i cini neopisiv zulum islamu i ispravnom tumacenju naše vjere. Zekat je stub naše vjere i Allah, dž.š, odredio je osam kategorija u koje se troše sredstva iz zekata. Jedna od njih je i trošenje na Allahovom putu, a to je ustvari, džihad. Od kada je terorista onaj koji se brani od napada neprijatelja, onaj ko brani svoju domovinu, svoj život, cast i imetak?! Oni koji po nalogu Šarona, u jednom danu sruše desetine kuca, te njihovi stanovnici ostanu bez krova nad glavom, koji svakodnevno ubijaju nedužne civile, oni nisu teroristi!!! Medutim, ono što urade pojedine organizacije koje su stale u odbranu nedužnoga naroda, one se okarakteriziraju kao teroristicke! Ovdje je srž problema. Medutim, ukoliko je odbrana svoga života i teritorije, odbrana svojih vjerskih svetinja terorizam, onda smo svi mi teroristi. Ta tvrdnja nikako nije u redu i ne smijemo je prihvatiti kao ispravnu. Pitanje koje postavaljamo glasi: Šta se to traži od nas? Je li to žele da se mi potpuno predamo njima i njihovim idejama? Ako je tako, mi to odbijamo i na to imamo pravo, jer nas naša vjera uci tome i traži od nas da odbijamo takve ideje...