sud ili farsa

Još kada je formiran haški tribunal moglo se pretpostaviti da ce on biti više farsa nego li istinski sud formiran radi zadovoljenja pravde i pravicnosti. Onog trenutka kad smo poceli pratiti sudenja i kada su pale prve presude bilo je jasno o kakvom se sudu radi, kada se zlocinac koji prizna stotinu ubistava civila, naravno Bošnjaka, osudi na strašno malu vremensku kaznu, a njegova navodna saradnja sa tribunalom uzima kao olakšavajuca okolnost. Sudenje zlocinu i zlocincima postalo je farsa a u najboljem slucaju pranje savjesti Evrope i Amerike za sve ono što su mogli a nisu ucinili na sprecavanju zla u bivšoj Jugoslaviji, posebno u Bosni.

Naivan gledalac televizije ili citalac novina mogao bi ovih dana reci da je Balkan konacno došao na svoje, da je pravda, spora ali dostižna, konacno sustigla balkanskog kasapina, te da ce žrtve genocida naci konacan smiraj. Naime, pocelo je sudenje najvecem zlocincu kojeg je historija zabilježila na balkanskim prostorima. U zaista velikoj i jakoj konkurenciji Slobodan Miloševic nema premca po onome što je tokom svoje diktatorske vladavine Srbijom i Jugoslavijom pocinio. Osim što je rasturio Jugoslaviju, raselio i pobio milione ljudi, uništio privredne resurse i posijao sjeme mržnje za naredno stoljece, ovaj necovjek ne pokazuje ni trunke osjecaja odgovornosti za pocinjeno, a kamoli kajanja. Prije bi se moglo reci da pokazuje ljutnju na sebe i svoje saradnike zbog onoga što je zacrtao kao cilj a nije ostvario. Pokazuje mržnju prema svima onima koji su uspjeli da uteknu ispod njegove kame, a posebno prema onima koji su uspjeli da mu se suprotstave i ostanu živi i slobodni. Tako ce žrtve ponovo ostati uskracene za bilo kakvu zadovoljštinu u pogledu zadovoljenja pravde jer tamo gdje nema svijesti o krivici i svaka kazna postaje, ako ne izlišna a ono zasigurno, neefikasna.

Politicko sudenje politicaru

Još kada je formiran haški tribunal moglo se pretpostaviti da ce on biti više farsa nego li istinski sud formiran radi zadovoljenja pravde i pravicnosti. Onog trenutka kad smo poceli pratiti sudenja i kada su pale prve presude bilo je jasno o kakvom se sudu radi, kada se zlocinac koji prizna stotinu ubistava civila, naravno Bošnjaka, osudi na strašno malu vremensku kaznu, a njegova navodna saradnja sa tribunalom uzima kao olakšavajuca okolnost. Sudenje zlocinu i zlocincima postalo je farsa a u najboljem slucaju pranje savjesti Evrope i Amerike za sve ono što su mogli a nisu ucinili na sprecavanju zla u bivšoj Jugoslaviji, posebno u Bosni. Vrlo brzo na red su došli i Bošnjaci da se i njima sudi za ratne zlocine, cime je medunarodna zajednica po ko zna koji put izjednacila žrtvu i zlocinca, stavljajuci u isti koš ekscesne pojave, koje je trebao sankcionirati naš sud, sa planiranim i planski izvedenim genocidom koji nikakav sud, osim Božijeg, ne može sankcionirati na pravi nacin.

No, sudenje Miloševicu, kako-tako, ipak se odvija. Ono što je u toj farsi od sudenja pozitivno jeste da se zlocinac priveo pred ma kakav sud, da se njegovi zlocini objelodanjuju pred svekolikom svjetskom javnošcu i da ce bilo kakva presuda ipak biti donesena. Prosjecnog gledaoca televizije i citaoca novina boli nacin kako se ono odvija. Boli diletantski pristup suda koji pravi takve omaške u tužbi da ga Miloševic može izvrgavati cak ruglu i podsmijehu. Desilo se da su i notorne cinjenice kakva je ona o tome od kada je on šef partije ili države pogrešno navedene pa optuženik može da ismijava i dovodi u pitanje citavu tužbu i citav proces. Jasno je da on time nece moci dovesti u pitanje konacan ishod, ali je isto tako jasno da dobar broj haških uposlenika ne rade svoj posao ništa bolje nego što ga i inace rade zapadnjacki predstavnici svuda gdje su došli kao mirovnjaci ili drugaciji predstavnici UN-a. Njihovo površno otaljavanje najvažnijih funkcija za krupne pare postaje mucno i neprobavljivo na svaki nacin.

I onda, kada Miloševic, što je nesumnjivo, bude osuden nakon sudenja, za koje se predvida dvogodišnje trajanje, ostat ce gorak ukus nedovršenosti i loše pripremljenog i loše obavljenog posla. Zašto je to tako teško je odgovoriti ili se pak odgovor namece sam po sebi, neka citalac ovih redova sam zakljuci. U svakom slucaju, ovako kako se sada radi ne ostavlja mnogo dilema o tome je li u pitanju politicki proces ili ne. Time što se politicka nota nikako ne može izbrisati samo se od Miloševica pravi žrtva i u njegovom narodu proizvodi animozitet prema sudu. Proizvodi se i dalje klima nepovjerenja i zadrtog istrajavanja na zaštiti zlocina i zlocinaca, na njihovom slavljenju i branjenju. Cak se i u tvrdokornoj Rusiji moglo dešavati da neko kao, svojevremeno, Saharov iskaže svoje neslaganje sa agresijom Rusije na Afganistan ali se ne može desiti da se u Srbiji neko ne slaže sa Miloševicem. Imat ce u tome svoje zasluge i haški tribunal.
S druge strane svojom arogancijom, nepoštivanjem suda, ne pokazivanjem straha niti kajanja Miloševic gradi sam sebi mjesto heroja u novijoj historiji Srbalja bar za «dva veka». Ne mala je zasluga tribunala u tome što je Miloševicu dozvoljeno da se sam brani kako on hoce, da se ponaša kako hoce, govori šta mu je volja i da od svake nesrece pravi sprdnju i podvalu. Uveli su mu, istina, instituciju «prijatelja suda» ali se oni ponašaju baš kao njegovi prijatelji, pa mu vrata za blamažu suda i pravde stoje širom otvorena. Ukoliko ovako ponašanje Suda doprinese bar tome da se i ostali optuženici predaju sudu bit ce to bar mala pozitivna tacka u cjelokupnoj farsi prvog sudenja jednom državniku za ratne zlocine.

A televizija radi svoj posao

U cjelokupnoj rašomonijadi oko sudenja Slobodanu Miloševicu ni naša televizija nije mogla ostati po strani. Kako i koliko dobro je odradila svoj posao prosudice njeni gledaoci ali je magazin «Dani» dao rijetko oštru kritikuna ponašanja televizije. Ko je u pravu nije teško shvatiti i mora se priznati da je i Pecanin konacno jednom ubo pravu stvar, ljudi od televizije ponašaju se kao da su u nekom drugom svijetu i nekoj zemlji koju sudenje balkanskom kasapinu zanima jednako kao i bilo koja druga agencijska vijest. Mada bi mi željeli da je njen stav angažiraniji i kvalitetniji ne treba da cudi ako prestane i izvještavati sa sudenja u toku narednih dvije godine.
Formiranjem Javnog televizijskog servisa i Federalne televizije u ovom elektronskom mediju koji je nekada bio TV Bosne i Hercegovine nastala je takva skalamerija koju ni pas s maslom ne može da proguta. Dovoljno je pogledati koliko repriza starih filmova ima pa da se covjek zapita zašto uopce postoji ovakva televizija. Dodamo li tome obrazovne emisije iz vremena Jugoslavije, filmove sa partizanskom tematikom u kojoj «ovjereni i provjereni» cetnik bata Živojinovic sa Ljubišom Samardžicem i ostalim srpskim glumcima koka Nijemce na buljuke, prikazuje i pokazuje kako nam je nekad «bilo lepo» dok je država bila «svih nas», onda je TV potpuno medij izvan vremena i prostora, izvan želja i potreba naroda. Dode ti lijepo da odeš u «Naše malo misto» kako bi osjetio dah vlastite bosanske države.

No za tako šta je dovoljno pogledati tipicnu bošnjacku, srajevsku seriju o bošnjackoj i sarajevskoj porodici Milic pa da ti bude toplo oko srca. Kad gledalac vidi kako u toj seriji nema niti jednog bošnjackog imena medu junacima ali i medu glumcima (izuzmimo Zijaha Sokolovica sa poznatom ratnom biografijom) dode mu «lepo» da ne ide u Srbiju jer to ima i ovdje. Ova serija koja je pravljena neposredno pred rat imala je jasnu poruku cije je Sarajevo i cije treba da bude ako vec nije, ciji su cak i akvarijumi u našim stanovima (Katarinini bezbeli), pa ko nije onda shvatio evu mu sada ponovljene nastave pa neka utvrduje gradivo. Da ne bude zabune mudro rukovodstvo televizije emitiralo je ovu seriju cak i u ratu, cak i onda kada je direktorovala Amila O., pa zašto ne bi sad. Treba Bošnji dosta ponavljanja da bi utufio u glavu cije je Sarajevo a cija je Bosna. Cija je ta i takva TV nije me ni briga znam šta mi porucuje i kakvog gledaoca želi da profilira. Hoce li uspjeti ponajmanje zavisi od nas jer ponavljanje je majka znanja a kad nam ovoliko puta ponove Milice svi cemo Milici postanuti. To što nema porodice Mulic, Bajramovic, Bosnic i slicne e to nije do milica nego do mulica.