zapad nema drugih arsina osim dvostrukih

Otkako je mudro rukovodstvo ove države donijelo program borbe protiv terorizma a Muhamed Bešic podnio ostavku na mjesto prvog policajca u Federaciji, izgleda da talibani više nemaju interesa da dolaze kod nas u Bosnu, a radi širenja terorizma, te gradani mogu odahnuti i s mirom nastaviti svakodnevni mucni život
Valjda ne znajuci za ova naša znacajna postignuca, Amerika i Engleska zatvaraju svoje ambasade, na kraci period, jer su, ipak, saznali da se Alija Izetbegovic nije slikao sa Bin Ladenom pa tako nema razloga da i oni ne nastave sa radom

Bijaše u Bosni i Hercegovini jedno vrijeme u kome su Bošnjaci bili satjerani na mali prostor ove zemlje, mnogi i pod zemlju, kada su im svi putevi bili zatvoreni, svi areodromi blokirani, sve komunikacije sa svijetom uskracene, kada nije bilo ni hljeba, ni struje, ni vode ni života… U tom vremenu su Bošnjaci padali k'o snoplje, njihove kuce su razarane i pljackane, djeca im ubijana, žene silovane, muškarci klani k'o bravi… Jedna od najmocnijih armija napadala je ovu zemlju iz svih oružja i oruda sa istoka, potpomognuta bratski i nesebicno vojacima sa Zapada, a nenaoružani Bošnjak se pokušavao odbraniti i - uspio. Niko tada nije htio nazvati pravim imenom ono što se u Bosni i Hercegovini dešavalo. A dešavao se genocid, agresija, vandalizam, kanibalizam, dešavao se u krajnjoj liniji terorizam. Zapad je znao ali je šutio. Danas kad smo se odbranili on traži nacin kako da nas ipak porazi i to po svaku cijenu i na svaki nacin. Ne biraju se sredstva. Kao sredstvo su dobrodošli svi oni koji nose muslimansko ime, posebno oni iz islamskih zemalja koji su dobili državljanstvo u ovoj zemlji za koju su se borili, mogu poslužiti i Bošnjaci (protjerani iz svojih kuca) koji su bespravno zaposjeli srpsko-hrvatske stanove iz kojih ih se tako zdušno deložira, može poslužiti zemlja bošnjacka koja se cejreci i dijeli u placeve Srbima i Hrvatima za izgradnju kuca, stanova pa i fabrika. Sve što može poniziti Bošnjaka može ga i poraziti.

A žrtva šuti

Pocetkom rata Bošnjaci su najcešce šutili o zlocinima koji su nad njima pocinjeni. Onda su kao izasna poceli govoriti, braniti se, boriti se za svoja prava. Na pocetku je to cinjeno pomalo nemušto a onda sve bolje i bolje. No, ostalo je pitanje zašto su šutili i tren.
Šutili su iz istog razloga iz kojeg i sada šute kad mudro rukovodstvo prodaje i rasprodaje ono malo obraza i ponosa što nam je ostalo. Šute danas kad S. Tokic iznese laž na evropsku politicku scenu o svojoj državi i svom dojucerašnjem, makar opozicionom, predsjedniku, kada mudro rukovodstvo ove države donosi program borbe protiv terorizma na svjetskoj razini i u svjetskim razmjerama, a u unutar zemlje ima teroristicke državne i paradržavne tvorevine. Kada jedna od tih tvorevina tuži Aliju Izetbegovica za ratne zlocine i formiranje 400 koncentracionih logora, kada ne da svoje ratne zlocince u Hag nego ih štiti i brani kao najvece heroje, i tada Bošnjaci šute a svoje generale sa mazohistickom zluradošcu otpremaju u taj isti Hag nadajuci se da ce za nešto ipak odgovarati, jer ako mi ne znamo za šta, onda Evropa, zasigurno, zna. Zna šta smo to mi radili dok smo se neovlašteno branili u ono vrijeme koje bijaše jednom u Bosni.

Sad je drugo vrijeme

Istina, sad je i u Bosni drugo vrijeme. Rat je stao. Uništavanje Bosne i Bošnjaka se nastavlja. Sada je pitanje kako da se zapoceti proces u ratu dovede do svoga finala u miru. Svi koji su na tome radili rade i danas. Uz njih su stali i oni iz naših redova kojima je vlastita korist najpreca.
Ambasador SAD Kliford Bond tvrdi da ne postoje dvostruki aršini u odnosu prema ratnim zlocincima Srbima i prema muslimanima koji su ratovali u BiH a sada se sumnjice za terorizam. Da znamo gdje su, mi bismo ih priveli, kaže ambasador za Mladica i Karadžica, no ne pominje stotine drugih za koje se zna gdje su ali se ipak ne privode. Ne spominje ni to kako ne zna ni gdje je Bin Laden, ali, ipak, njegova država napada jednu nezavisnu i suverenu državu, stariju od SAD toliko da to njeni državljani ne mogu ni pojmiti ali mogu mrziti. Ne pada na pamet ambasadoru Bondu i njegovim sunarodnicima da napadnu RS kako bi iz vucjih jazbina istjerali ratne zlocince, valjda i zbog toga što su svjesni da bi time desetkovali tamošnje stanovništvo.

Prisjetih se, ovdje, jednog dogadaja od prije trideset godina. Naime, na proslavi tridesete godišnjice formiranja Prve proleterske u Rudom, jedan od prvoboraca onoga rata pitao je Broza zašto nije naredio da se nakon rata pobiju svi cetnici, jer bi tako bilo lakše graditi novu državu i novi sistem. Na to je Broz odgovorio lakonski: ''Tacno, ali ja bih time desetkovao srpski narod''. Dugo je ova anegdota prepricavana u svim krugovima, od politickih, kulturnih do prosjecno gradanskih. I svima je bila jasna strašna istina i nevjerovatna tacnost ove izjave. Pitanje je šta bi Broz danas mogao izjaviti za stanovnike RS-a. Možda je bolje pitanje – šta bi sa njima bilo kad bi cetništvo bilo kažnjivo po zakonu, a ne po dvostrukim aršinima Evrope i celnika SDS-a, visokomoralno, patriotsko, humano, junacko djelovanje i mišljenje.
Sa druge strane, nije samo da zapadni svijet ima dvostruke aršine; imamo ih i mi ili, bolje receno, nemamo ih nikako. Kako drukcije objasniti da Bakir Hadžiomerovic, u jednoj od svojih ''samohval, samodrek i vidi kako sam lijep i pametan'' emisija, ponovo pozljeduje stare rane Sarajlija ranjavanih u ratu kao i clanova njihovih porodica.

covjeka, koji je u trenutku ranjavanja trogodišnje kcerke rekao kako bi popio kahvu sa cetnikom da bi ga upitao kako je mogao pucati na dijete, on ponovo pita šta osjeca prema njemu (djecoubici), da li bi i sada popio kahvu sa njim i, na koncu, da li ga mrzi. Naravno da niko razuman nece odgovoriti drukcije od upitanog i da ce svako reci – ne, ne mrzim. I kakav je to, onda, aršin nego odsustvo svakog aršina i mjere. Nedostatak mjere za vlastitu nesrecu i nedostatak mjere za zlocin bez presedana u historiji, nedostatak mjere za samopoštovanje i nedostatak mjere za osjecaje koje bi zaista trebalo imati. A treba imati makar dva aršina. Jedan kojim ce se mjeriti kosmicka velicina zlocina onoga ko je podigao ruku na dijete, starca, ženu, narod, civilizaciju… i kojim ce se mjeriti kolicina mržnje ili, bar, aktivnog prezira prema pociniocu. Kažem aktivnog, jer zlocinac se mora kazniti i osjecaji prema njemu ne mogu ici ni jednim drugim putem do putem prezrenja i osude. Mržnju ostavimo svakome ponaosob i svakome za njegovu intimu. Drugi aršin mogao bi biti ostavljen za mjeru osjecanja i svih društvenih, pojedinacnih i kolektivnih odnosa sa pripadnicima naroda koji je iznjedrio takvu politiku, koja je opet regrutirala takve zlocince u vlastitim redovima. I, za rezervu, treba imati još jedan aršin kojim bi se mjerilo svo licemjerje pripadnika tog naroda koji je dao toliko koljaca i zlocinaca a još nema snage da javno prizna šta je ucinio i šta iznjedrio.
Možda bi Bakir Hadžiomerovic, u nekoj od narednih emisija, mogao dovesti grupu cetnika koji su pucali po Sarajlijama pa da njih priupita koga, zašto i u ime cega mrze i da li bi popili kahvu sa onima na koje su pucali. Vjerujem da bi Sarajlije to stoicki podnijele jer kad su mogli podnijeti njihove snajpere i granate, mogu i njihove izjave na televiziji. Bilo bi to sasvim uredu, po aršinima tolerancije i suživota, na koji nas medunarodna zajednica tjera i na koji nas navikava. Uostalom, i novinarsko pravilo je da se treba saslušati i druga strana, pa kad vec nece sudovi da ih saslušaju, možemo mi. I, na koncu, u skladu je to sa vec poznatim našim pristajanjem na sve. Na ovo bi pristali lakše nego na mnogo štošta prije.

Vratimo se u stvarnost

Uvijek kad se dotaknem ovakvih tema bojim se da ne odem predaleko u ponavljanju poznatih nam stvari, zato požurim da se ''vratim u stvarnost'' gdje me ceka mucna svakodnevica. U toj sam stvarnosti ovih dana odahnuo, a to mogu uciniti i svi gradani BiH, jer je mudro rukovodstvo donijelo program borbe protiv terorizma, Amerikanci neštedimice udaraju po Afganistanu i uništavaju ono malo preostale im sirotinje, a Muhamed Bešic je podnio ostavku. Samo kad se sjetim koliko sam bio uplašen od onih 70 talibana koji su cucali tu negdje iza granice i samo cekali da uskoce u Bosnu. Bilo mi je samo žao što nam Bešic ne rece na kom su to dijelu, pa da ih lijepo docekamo. Vazda smo bili docêkan narod i njih bi smo docekali kako dolikuje sadašnjem trenutku i kako godi sadašnjoj vlasti.

Srecom, Bešic ode a talibani se predomisliše pa i oni odoše nekud… Sada se rijec ''terorizam'' sve rjede pominje u Bosni osim u izjavama Džordža mladeg Buša. Tako mogu ponovo da slušam domace, prepoznatljive vijesti, o tome kako su dionicari Hercegovacke banke formirali banku e da bi sebi mogli davati pare. Istina, kredite su dizali po važecim propisima i važecim kamatama, na važeci rok otplate i sve tako važece. Kako da ne kad su sami odredivali uvjete i sami ih ispunjavali. Mili Bože, kojeg rahatluka - imati vlastitu banku. Da mi je naci desetak imucnih Bošnjaka pa da formiramo banku iz koje bismo mogli uzimati para koliko nam treba. Istina, ne treba nama puno, tek toliko da se preživi, da se djeca iškoluju, kuce nacine, provoza kakvo dobro auto… Sve sam dobro smislio, ali ne ide mi - realizacija. Šejtan ni ore ni kopa, nego mi ne dâ da nadem tih nekoliko imucnih Bošnjaka za osnivanje naše banke. Nije valjda da ih nema? A možda i nejma. Ko zna…

Uostalom, da ima - ukljucili bi se oni u kupovinu cementara po Bosni i drugih manje ili više profitabilnih fabrika. Ovako se skukumavcili na otkup ponekog poslovnog prostora za kafanu, cevabdžincu, ašcincu, burekdžincu te nam sva privreda ostade cevap-privreda. To mu je kao i sa seljakom: seljak se ne postaje, nego ostaje. Ih, da mi je formirati onu banku pa da ih natjeram, parama, da se bave pravim biznisom – branjem i preradom ljekovitog bilja, napr. Ama nema onih imucnih, da ima ukljucili bi se u izgradnju autoputa Zenica-Sarajevo i to na cijeloj dužini. Možda se i ukljuce, jer je gradnja etapna. Neko se sjetio da gradi 11 kilometara za iste pare za koje su stranci htjeli izgraditi cijeli put. E, nismo ni mi toliki ahmaci da završimo put u cijelosti pa da onda nemamo šta raditi. Znamo mi kako je biti bez posla. Gradit cemo ovaj put barem deset godina dok ne ''ispadne'' kakav novi posao. Nismo ni mi od jucer. Bolje neka pomalo kapa nafaka, a dugo neka kapa, nego da tece pa presuši. Jah. Neka se stranci slikaju sa svojim projektima a nas ostave da radimo kako smo i naucili. Dovoljno im je što ce cementaru otplatiti baš na ovom autoputu, necemo im, valjda, dozvoliti još i da rade. Sramota bi bilo. U Bosni gost nikada nije radio pa nece, vala, ni danas.