ne govori <> glasno!!!

Sve rasprave o religiji zapocinju i završavaju floskulama o neotudivom pravu covjeka na slobodno ispoljavanje vjerskih osjecanja i ubjedenja, ali kad se sa munare zacuje ezan, ili kad putem razglasa govori hodža, onda je to nedopustivo, militantno, zastrašujuce, u najmanju ruku jeste zadiranje u privatnost drugih i drukcijih. To što je u Banjoj Luci postavljen kamen temeljac za obnavljanje Ferhadije još ne znaci ništa dok se sa njene munare ne zacuje ezan, kad i ako bude izgradena
Kamen temeljac za izgradnju ili obnavljanje džamija u Bosni i Hercegovini sve cešce postaje najveci kamen spoticanja. Za njega zapinju i o njega se spoticu pripadnici svih vjera i nacija, svih politickih skupina i sociološko-kulturoloških nivoa, na njemu se zakolje kurban a onda «dobronamjerni» izvještaci i novinari kolumnisti kažu da je «ponovo potekla krv».

U Banjoj Luci je postavljen kamen temeljac za obnavljanje Ferhadije džamije, i to iz drugog pokušaja. Kao da se radi o gadanju u metu pa nišandžija nije pogodio otprve. Nije stvar u promašaju, nego baš u pogadanju u cilj, jer tamošnji Srbi, koji sada cine vecinu stanovništva, imaju za cilj da sprijece obnavljanje porušenih džamija. Slobodno se može reci da je rušenje Ferhadije 1992. godine proteklo u dosta tišoj atmosferi negoli prvi pa i drugi pokušaj postavljanje kamena temeljca. Možda zato što onda nismo imali, ni dovoljno ni pravovremeno, informacije o zbivanjima u dijelovima BiH koje je kontrolirala JNA, ili što smo bili zabavljeni borbom za opstanak, ili zato što su džamije padale kao ljudi, cesto, lahko i u velikom broju. U svakom slucaju, bilo je tiše, cak i sa srpske strane. Eksplozija je odjeknula, džamija je jeknula i sve se utišalo.

Poruke su jasno odaslane

Cini se da je onda, u tom vandalskom cinu ucestvovalo mnogo manje Srba nego što danas ucestvuje u sprecavanju obnove džamije. Može izgledati paradoksalno ali je cinjenica da je manje Srba onda bilo protiv džamije negoli danas. Onda su još bili nesigurni cak i u svoje želje i ciljeve, manje su bili sigurni hoce li ih ostvariti i bili su svjesni da rušeci Ferhadiju ruše historiju, cine zlocin protiv covjecnosti, protiv ljudskih prava, protiv Boga. Danas, oni su sigurni da ne žele povratak Bošnjaka u «svoj» grad i sa njima povratak islama. Sigurni su da ne žele ni historiju koja ce imati takva obilježja, a sa sigurnošcu oni su stekli i odlucnost da, ne birajuci sredstva, sprijece svaki pokušaj njene izgradnje. To što je, u ponovljenom pokušaju, temeljac postavljen još uvijek ne znaci mnogo. Od toliko srušenih džamija u Banjoj Luci, može se podnijeti da se jedna i obnovi. To još uvijek nije ni deset procenata srušenih džamija u ovom gradu i u ovom ratu. Uostalom i Beograd ima jednu džamiju «radi uroka». Srbi mogu cekati sljedeci rat da i njoj stanu ukraj.
Pravi znacaj dogadaja bit ce evidentan kada se zacuje ezan sa Ferhadijine munare, kada i ako ona bude izgradena. Tek tada ce se vidjeti koliko su banjalucki Srbi spremni prihvatiti povratak Bošnjaka i islama koji im je imanentan. Za sada oni su pokazali da im se takve ideje, a kamoli njihova realizacija, ni najmanje, ne svidaju. I ne radi se o grupama ili grupicama ljudi koji se ekstremisticki ponašaju. Ne, ovdje se radi o stanju jednoga naroda koji više ne osjeca i ne smatra da radi ništa necivilizirano, nekulturno, netolerantno ako ruši džamiju, sprecava njenu obnovu, ponižava ljude i izruguje se njihovim svetinjama i vjeri. Naprotiv, vecini Srba nikako nije jasno zašto se zapadna, kršcanska civilizacija i njeni predstavnici zalažu za obnavljanje džamija, nije im jasno jer za njih je civilizacija uništiti sve što lici na islam. Hoce li opet neki Radosav obnoc rušiti ono što graditelji obdan sagrade, pa da se opet ispredaju mitovi i legende o vilama i vilenjacima a kasnije o Srbima nabijenim na kolac - malo je vjerovatno. Uostalom, i oni znaju da Turaka više nema u Bosni; samo im dobro dode da ih ponekad spomenu, tek toliko radi podgrijavanja zle krvi. Kada ce ovaj kratki spoj u razmišljanju citavog naroda, koji misli kao ''jedan covek'', biti otklonjen, teško je prognozirati, ali sve dok se to ne desi, ni taj narod nece moci pružiti ruku drugima niti ce ona biti prihvacena.

Ko pojacava razglas?

Možda je i previše prostora dato zbivanjima u vezi sa polaganjem temeljca za Ferhadiju, a da Trebinje i Stolac nisu ni spomenuti, ali je to neophodno kako bi se shvatio znacaj polaganja još jednog, i to u Sarajevu. Naime, u naselju Breka nedavno je položen temeljac za izgradnju Malezijske džamije u ovom naselju. U prvi mah svako ce se upitati: Zar ima problema oko gradnje džamije u Sarajevu i zar ih uopce može biti? No, pouceni razlicitim negativnim reakcijama u vezi sa izgradnjom džamije na Dobrinji, ne treba da nas cude slicne pojave ni sada. Istina, tamo su negativne rekcije pocele mnogo kasnije, vezane su bile iskljucivo za pare, jer je tada bilo moderno od Bošnjaka praviti lopove svjetskog kalibra, ali su sada «uvjeti povoljniji», pa reakcije pocinju - odmah.

Prvo Edina Kamenica, a potom Zija Dizdarevic, novinari i kolumnisti «Oslobodenja», pitaju se cemu džamija u ovom multinacionalnom sarajevskom kvartu (kao da svaki kvart Sarajeva nije multinacionalan), a onda pocinju prigovori na samu svecanost i sve što je s njom u vezi. Te u blizini Breke ima vec previše džamija, ova ce zakloniti prozore i vidik stanarima nemuslimanima u u susjednim zgradama, te reis je govorio pred previše ljudi za ovakve prilike, pa razglas je bio previše jak i cuo se preglasno i predaleko itd. Sve to, po mišljenju spomenutih, remeti mir i vrijeda osjecanja okolnih stanara nemuslimana koji moraju slušati ono što njima nije imanentno, ali im je, eto, upuceno pa su prisiljeni - slušati. Kompletan scenarij lici na onaj u Banjoj Luci, gdje su ''Bošnjaci ispolitizirali'' vjerski obred, a ne Srbi koji su im srušili džamiju i bez cijeg vandalskog cina od prije devet godina ne bi bilo ovog vjerskog cina.

Isto tako, to što je Sarajevo prepuno crkava i što se njihova zvona cuju sasvim dovoljno i sasvim daleko u više muslimanskih nego kršcanskih kuca, to nikome ne treba da smeta i, zaista, ne smeta. Normalnom covjeku ostaje da se pita zašto onda smeta govor reisa ili ezan mujezina. Odgovor je sasvim lahak i jednostavan – zato što onome ko mrzi tude smeta sve što tom tudem pripada, bez obzira da li mu zaista smetalo ili ne, a najcešce zato što je drukcije i što je istina.
Kada predavac na jednoj tribini u zenickoj En-sar džamiji kaže da su i džamije cuvari svijesti o bosanskoj državnosti, onda se to premece i prežvakava po medijima ne zato što to nije tacno, nego baš zato što jeste. Kada Nezim Halilovic Muderis u zenickom «Preporodu» kaže da nije bilo desetak genocida nad Bošnjacima nego «jedan kontinuirani genocid koji još traje», onda se i to stavlja pod lupu. Sve se to cini «u interesu» Bošnjaka, jer, ako tako nastave, teško da ce moci ocekivati i realizirati povratak u Republiku Srpsku sa tako jasnim islamskim opredjeljenjem i stavovima i to još protežirajuci istinu i pravdu.
Ono što teško pada, mada nije i zacudo jer smo se toga nagledali u komunistickoj Jugoslaviji, jeste da upravo Bošnjaci dižu glas protiv izgradnje džamija, njihove obnove, glasnog razglasa sa munara, predavanja u džamijama i tako redom.

Vehabije i Jehovini svjedoci

Sve o cemu smo govorili uvijek je podvuceno i naglašeno floskulama o neotudivosti ljudskih prava i slobodâ u izražavanju vjerovanja i prakticiranja vjere i ispoljavanja vjerskih osjecanja. Da vrijede (i primjenjuju se) razliciti aršini, ima bezbroj dokaza, ali je dovoljno zadržati se na nedavno objavljenom anonimnom pismu grupe roditelja cija djeca stanuju u studentskom domu u Nedžaricima. U navodnom pismu roditelji izražavaju bojazan za svoju djecu (na stranu što su to sve punoljetni zreli ljudi) koja su izložena uticajima nekakvih vehabijskih sekti koje uvode nekave «strane i nepoznate» obicaje i vjerske obrede. Novinarka je «istražujuci» problem, «tragom pisma», dobila sve same negativne odgovore, kako od uprave doma tako i od studenata, ali je to nimalo nije smetalo da o «opasnim» uticajima ipak piše. Da li je spomenuto pismo uopce postojalo ili ne, vrlo je sumnjivo, a ako i jeste pomalo cudi tolika «zabrinutost» jedne nemuslimanke za muslimane i uticaje pod koje bi mogli pasti. I laiku za novinarstvo je jasno kako je tema nategnuta samo da bi se podgrijavao strah od vehabija i mudžahedina, nekakvih ''strašnih' islamskih fundamentalista'' i ''militanata''.

Ne sjecam se da je ikada pisano o uticajima franjevaca na studente u istom domu, a sjecam se njihovih cestih dolazaka u dom još prije dvadesetak godina, kada sam i sam bio njegov stanar. Njihova suptilna i nenametljiva propaganda kršcanstva uvijek se provodila prema muslimanima ili ateiziranim Bošnjacima, koji su onda bili Muslimani u nacionalnom odredenju. Kažem ateiziranim, jer samo je tadašnje Muslimane bilo sramota držati se svoje vjere i javno je ispoljavati. Sva propaganda, zvanicna i ona nezvanicna, govorila je o tome da je vjera privatna stvar i da se sprovodi privatno, a ateizam je javan i dozvoljen, cak poželjan. Nažalost, mora se priznati da je i odgoj muslimanske djece bio takav da se sve što je vezano za islam obavlja tiho nenametljivo, što manje javno i sve da «ne smeta komšijama nemuslimanima». Zato su franjevci mogli da vrše pritisak na njih, tako odgajane, i da ih, cak, otvoreno pozivaju u kršcanstvo. Odmah iza njih su bili Jehovini svjedoci koji su manje suptilno i mnogo upornije, cak bezobrazno dosadno, navaljivali na studente nudeci im svoju viziju kršcanstva.

Ne znam kako je danas u studentskim domovima, ali znam da od Jehovinih svjedoka nismo mirni ni u svojim domovima, u svojoj privatnosti, u svom popodnevnom odmoru koji skoro svi narodi svijeta poštuju. Taman kada se pokušate opustiti od dnevnih briga i zamora, ili se prepustiti ibadetu Allahu, dž.š, na vrata vam zazvone Jehovini svjedoci, sa Biblijom u ruci, nudeci vam da ostavite Kur'an i ''militantni'' islam, a prihvatite Bibliju i ''tolerantno'' kršcanstvo. Ne pomaže što im objašnjavate da ste musliman, uporno ce insistirati bar na razgovoru koji nikome ne škodi ali pomaže da se bolje upoznate sa njihovim ucenjem. Naravno da se ne radi o licnoj inicijativi i spontanosti, jer dovoljno je samo pogledati elegantnu i skupu odjecu misionara pa shvatiti kako to njihovo djelovanje neko debelo finansira i ozbiljno racuna sa njihovim uspjehom. Ko bi uostalom, hodao od stana do stana i kucao nepoznatim ljudima na vrata nudeci im vjeru kada im je najpotrebniji hljeb, kada se ni u stanu ne osjecaju ugodno zbog neimaštine, a u svojoj vjeri su vec stoljecima i to sa punim zadovoljstvom.

Pokušavam zamisliti nenu iz Srebrenice, kojoj je u «ime krsta» pobijena cijela porodica - sedam sinova i još toliko unuka, kako pokušava da izade na kraj sa necijim svjedocima koji nece da budu svjedoci njenoga bola i njene tragedije vec svog svjetonazora i svog interesa. Za nenu iz Srebrenice nikoga nije briga sve dok Jehovini svjedoci mogu nahrupiti u njen stan taman pred iftar, pred podne, iza jacije u svaka doba dana i noci. Propagiranje kršcanstva je stvar civiliziranosti i dobrog odgoja, tome nas i našu djecu uci i televizija koja je prepuna filmova pa cak i crtica u kojima se glavni junaci obavezno pomole prije jela, prije spavanje, vjencanja obavljaju u crkvi i tako dalje. Autoru ovih redaka sve to ne smeta, kao ni vecini muslimana, jedino što smeta jesu prigovori kada musliman želi da javno prouci Fatihu mrtvima, da organizira vjencanje u džamiji, sunet u bolnici, da položi kamen temeljac za novu džamiju ili obnavljanje srušene. Onog momenta kada to bude moglo jednako javno i slobodno da se ucini na svim meridijanima svijeta, onako kako se to može uciniti sa krštenjima, procesijama, gradnjama crkvi i vjencanjima u njima, povjerovat cu da zaista živimo u demokratskom i civiliziranom svijetu. Do tada, imam osjecaj da se islam mora izgovarati tiše a ezan uciti - necujno.