veza sa izraelom

Na naslovnoj stranici novina 'Novo stoljece' izdanje za 3. februar 1996. zanimljiva vijest. Reporter Bari Bil napravio je intervju sa generalom Jovanom Divjakom, drugim covjekom u BH armiji. Divjak, jedan od 'dobrih' Srba koji je ratovao na strani Bošnjaka, protiv Srba, u reportaži je dao nekoliko zanimljivih informacija govoreci o podršci koju je srpska vojska dobijala iz vana. General je rekao: 'Mossad je dosta pomogao Srbima...'Uzvracajuci novinaru koji je želio više detalja o ovoj temi, rekao je da za sad ne može reci više i dodao: 'Informacije koje sada imamo moci cemo objaviti nakon deset godina.' Vecina citalaca koji su pratili zbivanja u Bosni i koji su vidjeli ovu vijest pomislili su da je ona posljedica pogrešnog razumijevanja Divjakove izjave ili je sam general uvelicao dogadaj cijim je bio svjedokom. Ali, u stvarnosti, 'vezu s Izraelom' nije bilo moguce na ovakav nacin presjeci i odbaciti.

PRIJATELJSTVO IZMEÐU DVA NARODA

Tri najveca neprijatelja cetnika su: Titovi partizani, muslimani i Hrvati. Jevreji nemaju opasnosti od partizana, ali druge dvije skupine su i njihovi zajednicki neprijatelji. Bliskost ova dva naroda kroz povjest jedna je od osnovnih tema u knjizi Arnolda Shermana 'Perfidy in the Balkan ': The Rape of Yugoslavia. Sherman je Jevrej, roden u New Yorku. Gotovo cetvrtinu života proveo je u Izraelu, cetiri puta je ratovao za Izrael i tri sina slao u rat.
Na pocetku knjige je izjavio da ne može neutralno pisati o Jugoslaviji, jer gaji velike simpatije prama Srbima. Tako knjiga predstavlja cetnicku propagandu u punom smisli rijeci. Citaoc ove knjige ne može naci ništa do opširnih opisa Srba koji se nastoje zaštititi od muslimanskih napada. U ovom djelu važno mjesto zauzima tema prijateljstva izmedu dva 'potlacena' naroda. I dok Sherman govori o tom prijateljstvu, pažnju privalaci prica o dvije žene: gradonacalnici Beograda, Slobodanki Gruden i predsjednici Udruženja srpsko-jevrejskog prijateljstva Klari Mandic. Svoje porijeklo i misiju Klara M. ovako objašnjava: 'Ja sam Jevrejka, rodena u Srbiji i zbog toga osjecam se ponosno. Sama sam se sebi zarekla da ce se razvijati odnosi izmedu Srbije i Izraela, jer je Tito nakon rata 1967. prekinuo sve odnose sa Izraelom. 'Srpska akademija nauka u svojstvu nasljednika masonsko-srpskog nacionalizma i glavnog zaštitnika neo-cetnika bila je najveci pomagac Mandicevoj. Kada je osnovano Udruženje srpsko-jevrejskog prijateljstva u maju 1988. od dvadeset calanova osnivaca šesnaest ih je bilo sa Akademije. Za samo jednu godinu udruženje je dobilo 10 000 novih clanova. Samo godinu kasnije udruženje ce se uspostaviti u Americi i Izraelu i otvoriti ispostave u Tel-Avivu, Los Angelosu, Chikagu i Torontu. Medu clanovima udruženja je i jedan od pisaca Memoranduma Dobrica Cosic. Kada je Udruženje postiglo popularitet, Klara je nacinila 'posljednji korak', uspostavljanje diplomatskih odnosa izemedu Srbije i Izraela. Ovaj poduhvat bio je prilicno 'revolucionaran', buduci da je 1989, Srbija bila jedna od šest federalnih država Jugoslavije i da je po Ustavu zabranjeno samostalno uspostavljanje odnosa sa Izraelom. Prema onome, kako kaže Arnold Sherman, Mandiceva je otišla kod Miloševica i rekla: 'Želim uspostaviti diplomatske odnose sa Izrelom, jesi li hrabar toliko da djeluješ zajedno sa mnom?' Miloševic je upitao: 'Uprkos zvanicnoj politici Federalne vlade?' 'Da ', odgovori. Nakon što je malo razmislio rece joj: 'Klaro, do samog kraja ja cu biti iza tebe. Ako želiš diplomatske odnose sa Izraelom, Srbija ce biti veoma sretna zbog toga. Ako naideš na probleme u vezi s ovim, bez ustrucavanja traži pomoc od mene'. Prvi korak u uspostavljanju diplomatskih odnosa je bilo putovanje srbijanske delegacije u Izrael. Za kratko vrijeme uslijedila je i posjeta izraelske delagacije koju je primio Miloševic. Glavni dio ovog susreta ostvaren je iza zatvorenih vrata.

CETNICI I IZRAEL

Aktivnosti Udruženja srpsko-jevrejskog prijateljstva kog je osnovla Klara Mandic nisu bile ogranicene samo na kulturne dimenzije. Mandic koja je izjavila: 'Srbi ne znaju dovoljno mrziti i svetiti se, i želim ih poduciti tom osjecanju', imala je za cilj da doprinese Srbiji i na vojnom planu. Odlucila je dovesti profesionalne vojnike iz vana da bi obucavali cetnicke para-militantne trupe koje su još uvijek bile u fazama svog formiranja. Najocitiji rezultat ove kampanje bio je Dragan Vasikovic, poznat kao kapetan Dragan. On je kao dijete napustio Srbiju i bio placeni ubica u raznim zemljama. Na mnogo godina prije dolaska u Srbiju radio je u Australiji, a medu zemljama u kojima je obavljao svoj 'posao' bio je i Izrael. Prema raznim pricama koje su kružile Srbijom, Dragan je, uistinu, bio jevrejskog porijekla. Pozvan je da obucava jednu cetnicku trupu koja se spremala za rat u Krajni. Osoba koja ga je pozvala i bila mu 'sponzor' je Klara M. Tako je Dragan po dolasku u Srbiju odsjeo u njenoj kuci. Nakon nekoliko sedmica odlucila je Dragana predstaviti novinarima. Priredila je veliku konferenciju za štampu i Dragan s 'licem koje ne poznaje pojam
osmjeha' ukazao se pred kamerama.

Mandic je priredila i jedan šou; na nekoliko minuta prije izlaska pred kamere okacila je Draganu cionisticku zvijezdu. Na pitanje zašto je to ucinila, ovako je odgovorila: 'Ovu znacku okacila sam zato što sam željela da Tudman ima nocne more. Želim da vidi kako napreduje od Krajne do Zagreba jevrejski genaral Dragan na celu izraelskih jedinica. Kada sam to ispricala Miloševicu dugo smo se smijali. 'Svi mediji prikazali su Dragana sa cionistickom zvijezdom. Vecina komentatora ovo je shvatila kao jednostavan šou bez ikakvog znacenja. Naprotiv, ovaj šou sadržavao je važnu poruku; Mandic je želila Tudmanu, poznatom kao 'antisemitu', nagovjestiti da se iza cetnika nalaze 'izraelske jedinice' i tako mu zaprijetiti. Oni koji su pažljivo pratili beogradsku štampu, za vrijeme rata, a i prije srpsko-hrvtskog sukoba, mogli su dokuciti važne nagovještaje o ovome. U to vrijeme pocele su izlaziti kratke vijesti o obucavanju cetnika u Izraelu. Vojislav Šešelj, lider Radikalne partije, otvoreno je kazao da je oko 2000 cetnika prošlo obuku kod izraelskih vojnih eksperata. Šešelj se, kao i mnogi drugi fašisti, hvalio uspostavljanjem odnosa sa Izraelom. Stvaranje obavještajnih i vojnih odnosa ispod plašta 'trgovinskih' i 'kulturnih' veza jedan je od poslova za koje je država Jevreja najsposobnija u zadnjih nekoliko decenija.

I neki drugi detalji pokazuju da su cetnici imali vezu sa Izraelom i da su koristili oružje izraelske proizvodnje. 'Uzi' je bilo oružije koje se najviše koristili. To što cetnici koriste naoružanje izraelske proizvodnje prvi put je privuklo pažnju za vrijeme srpskog napada na grad Pakrac u Hrvatskoj. Francuski casopis Le Nouvel Observateur piše da je grupa od tri hiljade cetnika pod kmandom srpskog vode 'Ceke' naoružana Uzi naoružanjem.
Cinjenice koje pratimo od pocetka pokazuju da suradnja izmedu Izraela i Srbije, osnovana nekoliko godina prije pocetka rata u Bosni, sadrži i neke važne vojne elemente. Neki ce na prvi pogled teško povjeroveti u ovo. Mogli bi razmišljati 'da tako nešto postoji, odavno bi se pojavilo i mediji bi vec uveliko govorili o tome. 'Ili bi mogli smatrati nelogicnim da Izrael podrava fašisticke i rasisticke ubice kao što su cetnici, jer se država Jevreja nikada nece moci složiti ni sa kakvom vrstom fašizma. Ako i vi tako mislite, varate se. Izrael je u zadnjih pedeset godina u cijelom svijetu uspostavio veze sa fašistickim i rasistickim ubicama. I sebe i veze sa umješanosti zapadnih lobija kriju daleko od ociju javnosti. Obrcanje pažnje na sve ove veze pokazace nam da srpsko – izraelski savez nije nikakva paradoksalna veza, vec krajnje razumljiva suradnja.

IZRAEL I SAVREMENI FAŠISTI

Kada ljudi prvi put cuju za vezu izmedu Miloševicevog režima i Izraela, onda to asocira na jednu cudnu vezu koja je tokom Drugogo svjetskog rata postojala izmedu Draže Mihajlovica i nacista.
Ideje poput 'Velike Srbije', što je produkt rasisticke i fašisticke misli, te 'etnicko cišcenje', vecinu cestitih hljudi podsjeca na parole poput 'životni prostor' Treceg rajha ili na 'arijevsku rasnu cistocu'. Na isti nacin cesto su nalažene slicnosti izmedu Miloševica i Hitlera. U takvoj situaciji, srpski nacionalizam koji izgleda kao savremena verzija nacizma, u povezanosti sa državom koju su osnovali Jevreji, a koji su poznati kao 'najveca žrtva nacizma', priroda stvari cinila se oprecnom.
Medutim, bio je to trik jer, suprotno propagandi koja se cini na globalnom nivou, izraelski lideri fašizam nikada nisu vidjeli kao prijetnju po njih. Naprotiv, kao što je i bilo u primjeru nacisticke Njemacke i Musolinijeve Italije, u vecini slucajeva su sa fašistima, kada su u pitanju bili zajednicki ciljevi, osnivani strateški i takticki sporazumi.
Oživotvoreni tajni zajednicki programi i potpisani tajni sporazumi izmedu nacisticke Njemacke i cionistickih lidera, koji je trebalo da osiguraju emigraciju njemackih Jevreja u Palestinu, bili su pokazatelj da nacizam i cionizam, a oba su utemeljeni na rasizmu, mogu nesmetano suradivati.

I tokom perioda tzv. hladnoga rata, Izrael je, shvativši naklonost prema 'arapskom pitanju' kao vlastitu prijetnju, uspostavio saradnju sa SAD-om protiv ljevicarskih pokreta, te je s tim ciljem podržao ultradesnicarske pokrete u razlicitim oblastima trecega svijeta. U vezi koju je uspostavio sa fašizmom Trecega svijeta, Izrael je imao dvije važne geografske oblasti: Afriku i Latinsku Ameriku.
Prema onome što je podrobno izneseno u knjizi pod nazivom 'Koga Izrael naoružava i zašto' (Who Israel arms and why), autora Benjamina Beit – Hallahmija sa Univerziteta Hayfa, u africke saveznike Izraela spadaju tirani poput Bokassa i Mobutua, pa cak i 'kanibalski' diktatori, fašisticke organizacije i kopletne kolonisticke snage. Afrika je u zonu interesovanja Izraela ušla 50-tih godina. Izrael je nakon toga podržavao sve fašisticke režime na kontinentu, naoružavao ih, te trenirao njihove snage obezbjedenja posredstvom vojnih savjetnika.
Izraelski vojni eksperti obucavali su i naoružavali i fašisticku gerilu UNITA i FNLA u Angoli, timove licnog obezbjedenja Bokasse, grupe francuskog OAS-a (Organisation de l' Armee Secrete), koje su organizovale antigerilske operacije protiv Alžirskog pokreta za neovisnost, zatim portugalske jedinice koje su vodile ubilacki kolonijalisticki rat protiv Pokreta za neovisnost u Mozambiku, smrtonosne jedinice 'etiopijskog imperatora' Haila Selasija i, kao najvažnije, ruku rasistickog 'bijelog režima' u Južnoj Africi – krvožedne snage sigurnosti.

Medu saveznicima jevrejske države i fašisti Srednje i Latinske Amerike zauzimaju znacajno mjesto. Izrael je, zajedno sa SAD-om, vec decenijama najveca podrška svim fašistickim režimima i organizacijama u regionu, vojnim huntama i kartelima narko-mafije. Prema Benjaminu Beit – Hallahmiju, Izrael je ovdje odigrao tri velike uloge: u velikoj mjeri obezbijedio je oružje za fašisticke snage, obucio ih, što ukljucuje metode antigerilskog ratovanja, metode ispitivanja i mucenja, teme poput tehnika ugušivanja socijalnih nemira, te je bio 'izvor inspiracije' za navedene fašisticke snage. Prema Hallahmiju, 'armije Latinske Amerike za sva vremena ostale su zapanjene oštrinom, bezosjecajnošcu i ucinkovitošcu Izraelaca.'

Takoder, bliske veze Izraela sa evropskim fašistima i neonacistima slabo su poznate cinjenice, medutim, u njenu ispravnost nema sumnje. Livia Rokach u knjizi pod nazivom 'Izraelov sveti terorizam' (Israel's Sacred Terorism), oslanjajuci se na licni dnevnik Moshea Shareta, jednog od bivših izraelskih premijera, navodi znacajne informacije u vezi s ovom temom. Prema tim informacijama, Izrael je u Evropi uspostavio vrlo bliske veze sa ultradesnicarskim organizacijama i antigerilskim asocijacijama i podržava ih na razlicite nacine. Rokach u vezi s tim navodi primjer povezanosti jevrejske države sa neonacistima posredstvom šefa Tajne službe zapadne Njemacke i bivšeg nacistickog generala Reinharda Gehlena.

Izraelski pisci Dan Raviv i Yossi Melman u knjizi 'Every Spy a Prince', cija je tematika MOSSAD, osvrcu se na Gehlenovu vezu sa Izraelom. Prema onome što je izneseno u knjizi, Gehlan, šef njemacke tajne službe – BND, razvio je veoma bliske odnose sa MOSSAD-om i za njegova mandata saradnja izmedu dvije tajne službe dostigla je najviši stupanj. Izrael je posredstvom Gehlena uspostavio bliske veze sa njemackim neonacistima.
Posebno zanimljiva tacka bila je antigerilski pokret u Njemackoj pod imenom 'operacija Gehlen'. Što se tice ideologa Gehlenove neo-nacisticke veze sa izraelske strane, bilo je to dovoljno poznato ime: Šimon Peres.
To nepoznato lice jevrejske države pomaže nam da riješimo problem povezanosti cetnika i Izraela, stoga što su cetnici imali obuku u MOSSAD-ovoj bazi u Kfar Sirkinu poput ostalih izraelskih vojnika, a obuka je organizovana u saradnji sa MOSSAD-ovim strucnjacima, kao i za brojne fašisticke grupacije.

Kako sa aspekta ideologije, tako i metoda, izmedu fašistickih grupa koje režu grkljane katolickih seljana u Latinskoj Americi, te cetnika koji to cine muslimanima na Balkanu, upoce nema razlike.
I u ovoj situaciji, odnos cetnici – Izrael potrebno je tumaciti kao krajnje normalnu i prirodi stvari odgovarajucu vezu, a ne kao nevjerovatnu protivrjecnost. I tako, u ovom slucaju, veza izmedu Izraela i cetnika nije više morala da se krije u medijima.
Takoder, i veza Izraela sa smrtonosnim jedinicama u Gvatemali nije našla odjeka u svjetskim medijima, ali je istinita.
Što se tice informacija o povezanosti cetnika i Izraela, toliko su jasne da ne ostavljaju mjesta za sumnju.