ibn kesir

Hafiz Ismail ibn Umer ibn Kesir jedan je od najistaknutijih tradicionalnih mufessira
a istakao se i u hadisu, fikhu i historiji. Vecinu života proveo je u Siriji i Damasku, a znanje je sticao pred tada najvecim islamskim ucenjacima, medu
kojima je bio i cuveni šejhul-islam Ibn Tejmije. Strucnjaci za tefsir jedinstveni su u ocjeni da njegov tefsir spada u sami vrh tefsirskih djela inace a pogotovu kada se radi o tradicionalnim tefsirima. Neki ga rangiraju odmah iza cuvenoga Taberijevog tefsira, a neki, opet, za njega kažu da je to najvredniji tefsir ikada napisan! Ono što se sa poprilicno sigurnosti može tvrditi jeste da je to tefsir koji je najviše puta do sada štampan i koji je najviše citan od svih tefsira.

Puno ime mu je: Ismail ibn Umer ibn Kesir ibn Davv ibn Dir' el-Kureši el-Busrevi ed-Dimeški ebul-Fida' Hafiz Imaduddin. Roden je 701/1302. godine u Busri, sjeverno od Damaska (Šam – Sirija). Otac mu je bio poznati hatib u Busri. Umro je u cetvrtoj godini Ibn Kesirovog života. Brigu o njemu potom je preuzeo stariji brat, šejh Abdul-Vehhab, pred kojim je stekao prvo obrazovanje. U petoj godini života, tj. 706. hidžretske godine, s bratom seli u Damask, gdje nastavlja izucavanje temeljnih islamskih znanosti. U njegovome punom imenu navodi se titula: Hafiz, koja ukazuje na njegove izvanredne zasluge u hadiskim znanostima, te pocasni naziv: Imaduddin (Stub Vjere), koji mu je dat zbog izrazitog doprinosa u više islamskih znanosti. Mnogo je putovao u potrazi za istaknutim ucenjacima radi postizanja novih saznanja. Ipak, najduži period života proveo je u Damasku, gdje je i umro, 774/1373. godine. Pred kraj života je oslijepio. Ukopan je pored svoga najistaknutijeg šejha i ucitelja - cuvenoga Ibn Tejmije.

Ucitelji i ucenici

Od ranog djetinjstva Ibn Kesir se obrazovao pred istaknutim islamskim ucenjacima tadašnjega vremena, što je svakako rezultiralo i njegovim briljantnim znanjem. Znanje je stekao pred brojnim uciteljima, a neki od njih su:
1. Burhanuddin Ibrahim ibn Abdirrahman el-Fezzari – Ibnul-Ferkah (umro 729.h.g.),
2. Isa ibnul-Mut'im,
3. Ahmed ibn ebi Talib – Ibnuš-Šehine,
4. Behauddin el-Kasim ibn Muzaffer ibn Asakir (umro 723.),
5. Ibnuš-Širazi,
6. Ishak ibn Jahja el-Amidi Afifuddin (umro 725.),
7. Muhammed ibn Zerrad,
8. Džemaluddin Jusuf ibnuzzekki el-Mizzi (umro 742.) – pored dosta znanja koje je pred njim stekao, oženio se i njegovom kcerkom,
9. Ahmed ibn Abdulhalim ibn Abdusselam ibn Tejmije Tekijjuddin – Šejhul-islam (u. 728.) – za njega je bio posebno vezan a Ibn Kesir opcenito se smatra jednim od njegovih najistaknutijih ucenika; Ibn Tejmije je pred kraj života bio proganjan, pa je i sam Ibn Kesir imao problema zbog svoje vezanosti za njega,
10. Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed ibn Kajmaz ez-Zehebi (u. 748.)
11. Ebu Musa el-Karafi i
12. Ebul-Feth ed-Debusi.
Buduci da je cijeloga života ucio i druge poducavao, nije cudno da je iza sebe ostavio veliki broj ucenika. Mnogi od njih postali su vrsni alimi i autori mnogih djela. Medu njima najistaknutiji su: Ibnul-Imad el-Hanbeli, autor veoma poznatog djela: 'Šezeratuz-zeheb', Ibn Hadždži i Ibn Hubejb.

Ucenost

Ibn Kesir je od rane mladosti pokazivao znakove izuzetne inteligencije i moci pamcenja. Školovan na tradicionalni nacin, on je vrlo mlad naucio napamet ne samo Kur'an, nego i jedan broj priznatih djela iz raznih islamskih znanosti. Autor djela 'Šezeratuz-zeheb' za njega, izmedu ostalog, kaže: 'Izuzetno dobro je pamtio, vrlo malo je zaboravljao a odlicno je razumijevao.' Poslije je nastavio usavršavanje u raznim oblastima, tako da mu svi odaju priznanje za postignute rezultate u više znanosti, a posebno u tefsiru, hadisu, fikhu i historiji. Pored ostalih pohvala, za njega Ibn Hubejb kaže da je, u svoje vrijeme, bio bez premca u historiji, hadisu i tefsiru. Jedan od njegovih ucenika, Ibn Hadždži, o svome ucitelju, izmedu ostalog, kaže: 'Od svih ucenjaka koji su živjeli u naše doba on je bio najbolji poznavalac teksta hadisa i njegove vjerodostojnosti, što su posvjedocile i njegove kolege i njegovi ucitelji. Iako sam puno puta bio njegov gost, uvijek sam se okoristio njegovim znanjem.' cuveni Zehebi u svome djelu 'El-Mu'džemul-muhtess' o njemu kaže: 'Bio je najistaknutiji muftija, izvanredan muhaddis, temeljiti poznavalac šerijatskoga prava i mufessir koji je mnogo navodio stavove prethodnih ucenjaka. Napisao je mnoga vrijedna djela.'
cuveni islamski historicar Ebul-Mehasin Džemaluddin Jusuf ibn Sejfuddin – Ibn Tagriberdi, govoreci o Ibn Kesirovoj izvanrednoj ucenosti, izmedu ostalog kaže: 'Istakao se u fikhu, tefsiru i hadisu. Mnogo je sakupljao i pisao a bavio se i poducavanjem i prenošenjem znanja na druge. Bio je izvanredan strucnjak u hadisu, tefsiru, fikhu, arapskome jeziku i drugim znanostima. Izdavao je fetve i poducavao je druge sve do svoje smrti – Allah mu se smilovao! Postao je cuven po preciznosti u pisanju i bio je bez premca u historiji, hadisu i tefsiru.' cuveni Davudi u svome djelu 'Tabekatul-mufessirin', za njega, izmedu ostalog kaže: 'Bio je uzor svim ostalim ucenjacima i hafizima hadisa i oslonac strucnjacima prenesenog i doslovnog znacenja rijeci...' Na kraju, sam dr. Zehebi za njega kaže: 'U svakom slucaju, Ibn Kesirovo znanje postaje jasno svakome ko procita njegov tefsir ili njegovu historiju. Ta dva djela spadaju medu najbolja ostvarenja i najvrednija djela koja su ljudi ikada napisali!'

Ibn Kesirova djela

Napisao je veliki broj djela, od kojih se mnoga i danas štampaju i njima se ucenjaci koriste. cuveni Ibn Hadžer el-Askalani u djelu 'Ed-Durerul-kamine', izmedu ostalog, kaže: 'Njegova djela su se raširila još za njegova života a ljudi su se njima koristili još više nakon njegove smrti.' Zaista, rijedak je slucaj da je neko napisao više djela iz razlicitih oblasti koja se smatraju strucnom literaturom. Od velikog broja njegovih djela posebno treba istaci:
1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM – cuveni tefsir.
2. EL-BIDAJE VEN-NIHAJE (POcETAK I KRAJ) – izvanredno historijsko djelo, štampano, najcešce, u cetrnaest velikih tomova. Autor na osnovu kur'ansko-sunnetskih dokaza govori o stvaranju svijeta, o svim poslanicima pocevši od Adema pa do Muhammeda, s.a.v.s. Na osnovu priznate historijske grade Ibn Kesir govori o prohujalim vremenima sve do vremena pisanja toga djela – tj. do 767. hidžretske godine; a onda, na osnovu kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa govori o buducim dogadajima (ešratus-sa'a), smaku svijeta, proživljenju i ulasku u Džennet i Džehennem. To djelo nezaobilazna je historijska grada za period do polovine 14. stoljeca a dio o buducim dogadajima i dan-danas služi kao jedan od glavnih izvora za saznanja u tome pogledu. Dio toga ogromnog djela koji govori o poslanicima pod nazivom: KAZIVANJA O VJEROVJESNICIMA, preveden je prije nekoliko godina i na bosanski jezik,
3. ET-TEKMIL FI MA'RIFETIS-SIKATI VED-DU'AFA'I VEL-MEDŽAHIL – hadisko djelo koje govori o prenosiocima hadisa.
4. EL-HEDJU VES-SENENU FI EHADISIL-MESANIDI VES-SUNENI – u ovom djelu Ibn Kesir je sakupio šest najpoznatijih hadiskih zbirki, te musnede: Ahmeda, Bezzara, Ebu Ja'la i Ibn Ebi Šejbeta i poredao sve hadise po poglavljima.
5. ŠERHU SAHIHIL-BUHARI (KOMENTAR BUHARIJEVOG SAHIHA) – takoder hadisko djelo, ali ga nije uspio dovršiti.
6. IHTISARU 'ULUMIL-HADIS – sažetak Ibn Salahovog djela iz oblasti hadiskih znanosti.
7. MUSNEDUŠ-ŠEJHAJN – zbirka hadisa koje prenose Ebu Bekr i Omer, r.a.
8. TABEKATUL-FUKAHA'IŠ-ŠAFI'IJJIN – djelo o životopisima istaknutih šerijatskih pravnika šafijskoga mezheba. Naime, i Ibn Kesir bio je pristalica Šafijinog mezheba,
9. RISALE FIL-DŽIHAD – djelo o džihadu.
10. ELIDŽTIHAD FI TALEBIL-DŽIHAD – takoder o džihadu.
11. IHTISARUS-SIRETIN-NEBEVIJJE – skraceni životopis Muhammeda, s.a.v.s, štampano pod imenom: EL-FUSUL FI IHTISARI SIRETIR-RESUL.
12. KITABUL-AHKAM – veliko fikhsko djelo; nije ga uspio dovršiti, došao je do poglavlja o hadždžu.
13. MENAKIBUŠ-ŠAFI'I – djelo o životu i pohvalnim osobinama Šafije.
14. EL-AHKAMUL-KEBIRE – fikhsko djelo.
15. EL-KEVAKIBUD-DERARI – historijsko djelo.

Ibn Kesirov tefsir

Ibn Kesirov tefsir TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM (TUMAcENJE VELIcANSTVENOGA KUR'ANA) jedno je od njegovih najznacajnijih djela. Svi ucenjaci tome tefsiru daju izuzetno velike ocjene i svrstavaju ga medu najbolja tefsirska djela opcenito, a pogotovu u tradicionalnome tefsiru. Mnogi su skloni reci da je po vrijednosti odmah iza Taberijevoga tefsira a neki mu cak daju i prvo mjesto medu tradicionalnim komentarima Kur'ana, pa i opcenito. Tako npr. cuveni Ševkani za Ibn Kesirov tefsir kaže da je jedan od najboljih tefsira uopce, ako nije i najbolji. Razlike u tim ocjenama nastaju kada se gleda priroda Taberijevoga i Ibn Kesirovoga tefsira. Naime, Taberijev tefsir je znatno opširniji i sadrži puno veci broj predaja, te je s te strane, sigurno, vredniji. Medutim, Ibn Kesirov tefsir je tefsir srednje velicine – zbog cega je za mnoge prihvatljiviji i precišceniji, buduci da je u njemu manje slabih i nepouzdanih predaja. Zato je on omiljen kod citalaca, štampan je mnogo puta, vjerovatno do sada najviše štampan, citan i izucavan! Doživio je puno izdanja i to najviše u cetiri toma, osim kada je u pocetku štampan na margini drugih tefsira, pa je tada obuhvatao citavih deset tomova. O njegovoj vrijednosti govori i cinjenica da je do sada doživio i više izdanja u skracenom obliku i da su ga skracivali istaknuti mufessiri, kao što su: Ahmed Šakir, Muhammed Nesib er-Rifa'i i Muhammed Ali es-Sabuni. U skracenom obliku obicno je štampan u tri toma. cuveni islamski ucenjak Sujuti, govoreci o Ibn Kesirovom tefsiru, izmedu ostalog kaže 'da nije napisan ni jedan tefsir te vrste koji je ravan njemu.' A šejh Abdulkadir Arnaut, savremeni islamski ucenjak, kaže 'da je to najbolji tefsir od svih koje treba konsultovati i kojima treba vjerovati...'

U uvodu u svoj tefsir Ibn Kesir ukazuje na glavne momente vezane za Kur'an i tefsirku znanost, navodeci dosta stvari od svoga ucitelja šejhul-islama Ibn Tejmije. Govoreci o potrebi za tumacenjem Kur'ana, on izmedu ostalog kaže: 'Obaveza je islamskih ucenjaka da otkrivaju znacenja Allahovih rijeci, da ih tumace, da ih izucavaju i da druge njima poducavaju, imajuci u vidu rijeci Uzvišenog: 'A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da ce je sigurno ljudima objašnjavati da nece iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leda svoja bacili i necim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!' , te Njegove rijeci: 'Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju necim što malo vrijedi – na onom svijetu nikakva dobra nece imati, Allah ih nece ni osloviti, niti ce na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti ce ih ocistiti – njih bolna patnja ceka.' Dakle, Uzvišeni Allah kori ehli-kitabije - koji su živjeli prije nas – zato što su se okrenuli od Allahove Knjige koja im je bila objavljena i zato što su se posvetili dunjaluku i njegovome gomilanju, te što su se bavili necim drugim a ne onim što im je bilo naredeno, tj. slijedenjem Allahove Knjige. Zato je naša obaveza, o muslimani, da se klonimo onoga zbog cega je njih Uzvišeni Allah korio i da se prihvatimo onoga što nam je naredeno: izucavanja i razumijevanja Allahove Knjige koja je nama objavljena, te poducavanja i prenošenja toga shvatanja na druge...'

Nakon toga on govori o nacinu na koji treba tumaciti Kur'an, iz cega se jasno vidi da je pravi predstavnik tradicionalnoga tefsira: 'Ako neko upita koji je najbolji nacin tumacenja Kur'ana, odgovor je: Najispravniji put za to jeste tumacenje Kur'ana samim Kur'anom, jer ono što je na jednom mjestu u Kur'anu spomenuto na koncizan nacin na drugom je mjestu opširnije izloženo. Ako to ne bude dovoljno, onda se treba obratiti sunnetu, jer sunnet tumaci i pojašnjava Kur'an. Štaviše, imam Ebu Abdillah Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i – Allah mu se smilovao –rekao je da je svaki propis koji je Poslanik, s.a.v.s, donio, ustvari, on razumio iz samoga Kur'ana. (...) A ukoliko nešto ne možemo protumaciti ni na osnovu Kur'ana ni na osnovu sunneta, onda cemo se obratiti na rijeci ashaba, jer to oni najbolje poznaju. Naime, oni su bili prisutni povodima i situacijama u kojima je silazila objava, oni su imali potpuno i ispravno razumijevanje i djelovanje – narocito istaknuti ucenjaci i velikani medu njima, kao što su: cetverica pravednih halifa, koji su bili upuceni i imami na pravome putu, te Abdullah ibn Mes'ud... i Poslanikov amidžic Abdullah ibn Abbas... – Allah bio zadovoljan sa njima.' Ako se ni u rijecima ashaba ne bi našlo tumacenje za neke ajete, onda Ibn Kesir – isticuci time i svoj licni stav - ukazuje na to da se veliki broj islamskih ucenjaka u toj situaciji obracao na mišljenja istaknutih ashaba, kao što su: Mudžahid ibn Džebr, Se'id ibn Džubejr, Ikrime, Ata' ibn Ebi Rebbah, Hasan Basri, Mesruk, Se'id ibnul-Musejjeb, Ebul-'Alije, Rebi' ibn Enes, Katade, Dahhak ibn Muzahim i dr.

Zatim se on osvrce na racionalisticko tumacenje Kur'ana, iznoseci jasan stav da takvo tumacenje nije dozvoljeno: 'A što se tice tumacenja Kur'ana na osnovu samoga razuma, ono je zabranjeno, jer je Muhammed ibn Džerir – Allah mu se smilovao – zabilježio: Pricao nam je Muhammed ibn Beššar... od Ibn Abbasa, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 'Ko kaže nešto o Kur'anu na osnovu svoga razuma ili ono što ne zna, neka pripremi sebi mjesto u Vatri!' Zatim on navodi i druge verzije toga hadisa, objašnjavajuci njihovu vjerodostojnost, da bi onda naveo mišljenja Ebu Bekra i ostalih ashaba i tabiina o tome pitanju, iz cega se vidi da su bili istoga mišljenja. Pri tome on se, nerijetko, poziva na Ibn Džerira et-Taberija, što pokazuje da ga je izuzetno cijenio i da je njegov tefsir u dobroj mjeri koristio pri pisanju svoga tefsira. Nakon toga on govori o slijedecim temama: koje sure su objavljene u Mekki a koje u Medini, koliki je broj sura, ajeta, rijeci i harfova u Kur'anu, na kojoj je rijeci sredina Kur'ana, koliko u Kur'anu ima džuzova, koliko hizbova, dokle su tacno pojedine trecine i sedmine Kur'ana, da li je rijec 'sura' izvedenica ili rijec posebnoga znacenja, da li u Kur'anu ima rijeci iz drugih jezika, itd. Dakle, on je u uvodu u svoj tefsir obradio znacajan dio kur'ansko-tefsirskih tema, za koje je smatrao da je potrebno znati ih prije nego što se pocne sa citanjem i izucavanjem samoga komentara Kur'ana. Sam taj uvod mnogi smatraju znacajnim i važnim, te ga hvale zbog toga što ga je napisao.

Onako kako je naveo u uvodu, on je, stvarno, i napisao svoj tefsir. Naime, nakon navodenja ajeta – ili dijela ajeta – koji želi protumaciti, on kratko, jednostavnim stilom ukaže na njegovo znacenje i odmah zatim navodi drugi ajet koji govori o istoj temi ili u kojem se spominje ista rijec. Na taj nacin odredena kur'anska rijec ili ajet bivaju pojašnjeni citatom iz samoga Kur'ana, što daje posebnu težinu takvome tumacenju. Taj nacin u tefsiru je poznat kao tumacenje Kur'ana Kur'anom i Ibn Kesir se zaista trudio da ga u velikoj mjeri primijeni u svome djelu. Njegov tefsir jedan je od najpoznatijih po toj karakteristici. Nakon toga on citira hadise Muhammeda, s.a.v.s, koji su bliski ili na bilo koji nacin pomažu tumacenju tih kur'anskih rijeci. Ni tu nije žalio vremena ni truda, tako da navodi poveliki broj hadisa, što sigurno doprinosi boljem tumacenju ajeta. Želeci istaci tu karakteristiku u njegovome tefsiru, neki su ga skloni okarakterisati i kao 'hadiski tefsir'. Kao vrstan strucnjak u svim hadiskim disciplinama, on se nije zadovoljavao samo citiranjem hadisa, nego je ukazivao i na stepen njihove vjerodostojnosti, te na autoritete hadisa koji su ih bilježili u svojim zbirkama, što takoder doprinosi vrijednosti samoga tefsira.

Nakon toga on navodi rijeci ashaba u vezi sa kur'anskim ajetima koje tumaci, ako takvih rijeci ima. Pri tome, on je davao prednost mišljenjima istaknutijih ashaba i onih koji su bili posebno zaslužni u oblasti tefsira. Kada iscrpi te predaje, onda on navodi predaje tabiina u vezi sa ajetima koje tumaci, kao i mišljenja ostalih islamskih ucenjaka. Pri svemu tome on nije puki prenosilac i bilježnicar, nego tim predajama kriticki pristupa, birajuci one koje su vjerodostojnije i dajuci im prednost, te ukazujuci na one koje su manje vjerodostojne. Normalno je da se on koristio i djelima mufessira koji su prije njega živjeli i to je ocito iz samoga njegovog tefsira. Najviše je konsultovao tefsir Ibn Džerira et-Taberija, a onda tefsire Ibn ebi Hatima, Ibn Atijje i drugih. Sve navedene karakteristike idu u prilog ocjeni da je njegov tefsir pravi primjer tradicionalnoga pristupa tumacenju Kur'ana.

To se može vidjeti npr. i iz uvoda u tumacenje sure El-Fatiha. Nakon navodenja i drugih imena kojima se ta sura naziva, te dokaza za ta imena, on govori o tome da li je ona objavljena u Mekki ili Medini. U nekoliko recenica, bez opširnoga izlaganja, on daje sve relevantne informacije o toj temi, navodeci cak i svoje mišljenje o pitanju koji od tih stavova je najispravniji, te ukazujuci i na ono mišljenje koje nema realnu potporu. Naime, on to izlaže na slijedeci nacin: 'Ibn Abbas, Katade i Ebul-Alije smatraju da je ova sura objavljena u Mekki, Ebu Hurejre, Mudžahid, Ata' ibn Jesar i Zuhri smatraju da je objavljena u Medini, a neki stoje na stanovištu da je objavljena dva puta: jednom u Mekki a drugi put u Medini. Prvi stav je bliži rijecima Uzvišenog: 'Mi smo ti objavili sedam ajeta koji se ponavljaju...' , a Uzvišeni Allah najbolje zna. Ebul-Lejs es-Semerkandi navodi mišljenje da je prva polovica te sure objavljena u Mekki a druga u Medini. Medutim, to je vrlo cudno mišljenje, a Kurtubi ga prenosi kao Semerkandijev stav.'

Jedna od znacajnih odlika njegovoga tefsira jeste to što on osuduje nekriticko navodenje israilijjata, tj. predaja od kršcana i jevreja, od strane nekih mufessira, pogotovu tradicionalnih. On to nekada cini uopceno, dajuci smjernice za odnos naspram takvih predaja, a nekada to cini konkretno, ukazujuci na pojedine konkretne israilijjate. Tako npr. tumaceci 67. i nekoliko narednih ajeta iz sure El-Bekare - u kojima se govori o tome kako je Musa, a.s, prenio svome narodu naredenje od Allaha, dž.š, da zakolju kravu - on navodi nekoliko takvih predaja i onda za njih kaže: 'Postoji odredeno razilaženje u pogledu ovih predaja koje se prenose od Ubejde, Ebul-Alije, Sudejja i drugih. Jasno je da su one preuzete iz knjiga sinova Israilovih i one se mogu navoditi, s tim da se ne trebaju ni potvrdivati a ni negirati. Zato se na njih ne može oslanjati, osim u onoj mjeri u kojoj se slažu sa istinom koja je kod nas. A Allah najbolje zna!' Slicno je i u slucaju tumacenja prvoga ajeta sure Kaf. Naime, on ukazuje na predaje nekih islamskih ucenjaka iz prvih generacija, pa i samoga Ibn Abbasa, u kojima se govori kako cijelu Zemlju okružuje more a to more okružuje planina koja se zove Kaf...

Odmah zatim on istice da te predaje nemaju vjerodostojan lanac prenosilaca do tih islamskih ucenjaka, te da su one, ustvari, izmišljotine nekih otpadnika medu ehli-kitabijama i da se takvim predajama ne smije vjerovati.
Kada dode do ajeta koji govore o fikhskim propisima, Ibn Kesir ulazi u fikhske rasprave, navodeci stavove islamskih ucenjaka i njihove dokaze, te analizira te dokaze i ukazuje na one koji su jaci. Pored znanja iz fikha, od velike pomoci bilo mu je izvanredno poznavanje svih hadiskih disciplina, pogotovo, sposobnost razlikovanja vjerodostojnih od slabih hadisa i onih koji su više vjerodostojni od onih koji su manje. Ipak, može se reci da je to cinio umjereno, bez detaljisanja, za razliku od nekih prethodnih mufessira koji su bili dobro upuceni i u discipline fikhske nauke, pa su ta pitanja preopširno izlagali u svojim tefsirima. To se može vidjeti iz njegovoga tumacenja više ajeta koji govore o propisima.

Kao primjer može se uzeti 196. ajet sure El-Bekare. Tumaceci sami pocetak toga ajeta: 'Allaha radi, hadždž i umru u potpunosti obavljajte...' on navodi razlicite stavove islamskih ucenjaka, analizirajuci ih i ocjenjujuci. Izmedu ostalog, navodi i stav nekih, koji se pozivaju cak i na Omera, r.a, da se umra ne može obaviti kada i hadždž, te da se ne može obavaljati u 'svetim' mjesecima (el-ešhurul-hurum). Medutim, on odmah istice da je taj stav diskutabilan, '... jer je sigurno utvrdeno da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, cetiri puta cinio umru, te da je to svaki put bilo u mjesecu zul-ka'detu: šeste, sedme i osme godine po Hidžri – kada je obavljao samo umru, te desete godine – kada je, takoder u mjesecu zul-ka'detu, obukao ihrame sa nijjetom da obavi i umru i hadždž. Mimo toga nije obavio više ni jednu umru...' A opce poznata je stvar da i mjesec zul-ka'de spada u 'svete' mjesece. Ipak, može se reci da on, iako je bio pripadnik šafijskoga mezheba, nije bio pristrasan svome mezhebu po svaku cijenu – kao što su to cinili pojedini mufessiri – nego je i u tome imao mjeru.

Na kraju, može se reci da Ibn Kesirov tefsir sigurno spada u sami vrh djela koja se bave tumacenjem Kur'ana. Poput Abdullaha Mahmuda Šihate, mnogi su skloni ustvrditi da je 'Ibn Kesirovo djelo jedan od najglasovitijih tefsira, ako nije apsolutno i najglasovitiji.' Zato nije cudno što i danas mnogi islamski ucenjaci, pa i odredene ustanove, od svih tefsira ikada napisanih prvo prepourucuju išcitavanje Ibn Kesirovoga tefsira, pa tek onda ostalih, izdvajajuci ga kao najbolji tefsir - uzimajuci u obzir sve njegove aspekte. Na tragu toga jeste i podatak da je skraceni oblik toga djela preveden i objavljen i na našem jeziku, sredinom 2000. godine, kao drugi tefsir ikada preveden na bosanski jezik. Naime, samo nekoliko mjeseci prije toga završeno je objavljivanje cjelokupnoga prijevoda tefsira Sejjida Kutba, što je uradeno u organizaciji Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva. Sažetak Ibn Kesirovoga tefsira koji je preveden na naš jezik priredio je Muhammed Nesib er-Rifa'i, a izdao ga je Visoki saudijski komitet za pomoc BiH. Treba reci da u njemu nije izostavljeno puno teksta kompletnoga tefsira, tako da su i kroz sažetak protumacene sve sure i on može egzistirati i poslužiti kao da je kompletno i samostalno djelo.