mogucnosti i dometi domaceg (nacionalnog)pravosudja....

A.Dzihana | Novi Horizonti br/str. 18

Mislimo da je pred domacom, strucnom i naucnom javnosti, ocigledno, golem izazov, kojem može i mora odgovoriti, ukoliko se i njoj ne nametne jeziva obaveza zaborava.
Nažalost, širu analizu ovog pitanja moramo zapoceti ozbiljnom zamjerkom da se domaca strucna i naucna javnost, još uvijek nije oglasila iole serioznijom analizom rata, njegovih uzroka, ratnih ciljeva neprijatelja, te posljedica rata. Hrabre ipak neki izuzeci, pocev od pravnicki besprijekorne sudske zabrane rada Srpskoj demokratskoj stranci, kao teroristickoj organizaciji, preko nekih sudenja za pocinjene ratne zlocine, do nekoliko zanimljivih studija, koje je uradio Institut za istraživanje zlocina protiv covjecnosti i medunarodnog prava. No to je sve premalo, nedovoljno i tek je grebanje po površini.

Neprijatelj je u toku rata prekršio, doslovno i bukvalno, svako slovo iz svakog medunarodnog akta, koji, ili predmetno reguliše, ili samo dohvata rat i ratno pravo.. Neki vidovi kršenja pravila rata poprimili su takve razmjere i pojavne oblike kakve historija nije zapamtila. Primjer ce biti: plansko i organizovano spolno nasilje, sistematsko rušenje sakralnih objekata, kvazimedicinski zahvati)5, sistematski teror granatiranjem i snajperisanjem po gusto naseljenim urbanim cjelinama itd. cesto se cuju izrazi: urbicid, kulturocid, etnicko cišcenje…, što su sve neadekvatni izrazi istina, bombasticni i lingvisticki efektni, ali ipak surogati necega, što možemo definisati sintagmom: pomracenja ljudskog uma i sunovrat ljudskog duha.


Nažalost, naša naucna javnost, pri cemu prvenstveno mislimo na katedre za krivicno pravo pravnih fakulteta u prilici su da svjetsku pravnu misao obogate jezivim darovima:
a) strucnom i naucnom elaboracijom i definisanjem kontinuiteta velikosrpskog (i velikohrvatskog) projekta, te jezivog kontinuiteta zlocina kao osnovnog modaliteta izvedbene verzije tih projekata,
b) strucnom i naucnom elaboracijom izvora srpske destruktivnosti,
c) strucnom i naucnom elaboracjom potpuno novih i nezabilježenih oblika destrukcije jednog naroda i jedne države (plansko spolno nasilje sa pratecim problemom neželjenog potomstva, sistematsko uništenje sakralnih objekata i drugih dokaza o postojanju jednog naroda i jedne države, kvazimedicinski zahvati, od vještackog izazivanja hemoragickog šoka do uzimanja organa za transplantaciju od logoraša, stradanje djece, npr. pucanjem iz tenka na djecu, koja beru trešnje…)

Za nepostojanje sistematicnih projekata obimnih naucnoistraživackih radova, koji bi za domacu nauku krivicnog prava imali karakter strategijskih, nema opravdanja, posebno ne u kukumavcenju na temu nedostatka sredstava. Nelogicno je da se može basnoslovnim iznosima novca opremiti kabinet nekog lokalnog politicarcica, u historijskim razmjerima beznadežnog efemerca, a nemati novca da se finansira makar jedan naucnoistraživacki projekat. U opciji je i dalje neizvjesna sudbina jednog naroda i jedne države, protiv kojih ide jedna akademija nauka, sav intelektualni, vojni, ekonomski, voljni i svaki drugi potencijal drugog (ili drugih) naroda, te izvjesni, ocito mocni krugovi iz tzv. medunarodne zajednice. Jedno od egzistencijalnih pitanja za Bošnjake, kao i za Bosnu i Hercegovinu kao državu, je investicija u naucni odgovor, na zloupotrebu nauke, ciji je rezultat, svestrano formulisani spiritus movens bošnjacke i Bosnine tragedije (“Memorandum” SANU).


Naša strucna javnost, takode nije adekvatno odgovorila izazovu, koji je pred nju postavio rat.
Istina, rat je poceo opcom blokadom i temeljitim kidanjem svih veza medu svim državnim organima, te nastavio nelegalnom separacijom dijelova državne teritorije Bosne i Hercegovine, stvaranjem paradržava i opcom hajducijom i pljackom, što jesu objektivne i izvinjavajuce okolnosti. Stvar se dodatno usložila dejtonskom legalizacijom odmetništva i priznanjem stanja nastalog ratom i zlocinom i, s tim u vezi, uvodenje u sistem vlasti onih snaga koje su eminentno fašisticke, antibosanske, odnosno, konacno, antihumane.

No i u tako sklepanom mehanizmu ove države, ipak ima prostora za:
- sistematicno prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima ucinjenim u toku rata,
- nastavljanje konsolidovanja države, makar i sklepane, kroz mehanizme i institucije koje postoje i imaju izvornu nadležnost, prema Ustavu BiH,
- formiranje jedinstvene banke podataka, kako o žrtvama, tako i o izvršiocima,
- traganje za novim nacinima rada u organima krivicnog progona,
- uspostavljanje institucionalizirane saradnje medu 14 danas postojecih policija,
- unošenju klauzule o obaveznoj primjeni svakog akta donesenog od strane nadležnih državnih organa, na cijeloj teritoriji Bosne I Hercegovine u postojeci Memorandum o priznavanju javnih isprava, zakljucen izmedu FBiH i entiteta sa vještacki uspostavljenom srpskom vecinom,


- formiranje državnog suda (Vrhovni sud Bosne i Hercegovine), radi:
a/ ujednacavanja standarda u primjeni prava i zaštiti ljudskih prava, i
b/ sudenja za zlocine protiv mira, covjecnosti i medunarodnog prava,
Da ne ulazimo u podrobniju analizu, nalazimo umjesnim zakljuciti da organi
pravosuda (shvaceno u širem smislu), nisu dovoljno ucinili, niti adekvatno odgovorili izazovu, koji je pred njih postavio ovaj rat.

No, pošto smo, objektivno, tek na pocetku jednog mukotrpnog i dugotrajnog posla i da smo tek malo zagrebali po površini, ima dovoljno vremena i mogucnosti da se ucinjene griješke isprave, te posao na privodenju svakog krivca pravdi, postavi na siguran temelj. Pri ovome ne smijemo zaboraviti da progon i kažnjavanje ratnog zlocina ne zastarjeva i da su pred našom strucnom javnošcu još godine, unutar kojih se mora izvršiti sudska ispravka neprava u pravo.
U tom smislu, valja uciniti mnogo stvari, radi obezbjedivanja temeljnih predpostavki.


Ponajprije, ukoliko se saglasimo sa tezom da su agresori na Bosnu i Hercegovinu, agresiju i zlocin, kao temeljni cilj rata i agresije, unaprijed planirali, onda negdje postoje poznati, ali i neki nepoznati izvršioci krivicnih dijela protiv mira. Obzirom da je u planu agresivnog rata, bio inkludiran i jedan od njegovih ciljeva, zlocin, možemo se složiti i sa postavkom da postoje, ovog casa, takode, poznati, ali i nepoznati izvršioci kriminalnih radnji, poznatih kao zlocini protiv covjecnosti i medunarodnog prava. Uz aksiomu da je zlocin istitucionaliziran, tako da su uspostavljeni mehanizmi, institucije i ustanove za njegovo izvršenje, pocev od paradržava (koje su svojevrsni surogati organizovane prinude na druge i drugacije, sa ciljem da nestanu), paravojske (kao najjaci mehanizam te prinude), parapolicije (ciji je zadatak zaštita zlocinca i njegovog zlocina), te druge imitacije normalnih organizacija (kao, npr. imitacija Sindikata, kome ja zadatak da ne zaštiti radnika koji je drugaciji), onda se moramo složiti da postoji piramida odgovornih za zlocine protiv civilnog stanovništva, zlocin genocida, unutar koje su i organizatori zlocinackih organizacija i udruženja.
Jasno je takoder, da postoje zlocinacke organizacije, koje valja sudski identifikovati, njihov zlocinacki karakter objektivno dijagnosticirati i ustanoviti da je i samo clanstvo, odnosno, pripadnost jednoj od tih organizacija, krivicno djelo.

Polazeci od ovoga, može se zakljuciti da naše nacionalno pravosude ima, prakticno, neogranicene mogucnosti.
No, prethodno valja uspostaviti pravno-teorijske, a potom i organizacione predpostavke.
1. U okviru pravnoteorijskih pretpostavki valja preispitati trenutni ustavni okvir i definiciju ljudskih prava, jer smatramo da ne treba nabrajati sva ljudska prava i sloboda, te im, teorijski, Ustavom, dati zaštitu, a potom ih ograniciti, faktickom revizijom Ustava. Nego, Ustavom valja definisati i apsolutno zaštiti samo jedno ljudsko pravo, a to je pravo na dostojanstvo, kao izvorno pravo, iz kojeg se izvode, ili, koje u sebi sadrži sva ostala prava. Pravo na dostojanstvo mora biti okosnica odnosa države prema covjeku, te okosnica svih odnosa u društvu. Usvajanjem te koncepcije, slijedi:


a) nužnost donošenja jedinstvenog Krivicnog zakona i jedinstvenog Zakona o krivicnom postupku za cijelu Bosnu i Hercegovinu,
b) odredivanje krivice izvršioca kao osnova za kažnjavanje,
c) uvodenje novih inkriminacija, kao što su: organizovano spolno nasilje, sistematsko, nacionalnom ili vjerskom mržnjom motivisano uništenje sakralnih objekata, objekata kulture, te objekata posebnog poštovanja (groblja i sl.), arhiva, starih urbanih cjelina, upotreba borbenih sredstava i nacina borbenih djejstava, nezabilježeni do sada (npr. upotreba protivavionskog, brzometnog oružja, protiv civila, granatiranje civila u redovima za pomoc i sl.), te druge inkriminacije, bilo kao samostalna krivilcna djela, bilo, kao modalitete izvršenja vec postojecih inkriminacija,
d) preuzimanje instituta predvidenih u cl. 9 Statuta Medunarodnog vojnog suda u Nürnbergu,
e) u okviru procesnog prava, treba dati šira ovlaštenja državnom tužiocu (danas, nešto nespretno imenovan kao: nadležni tužilac), sa pravom da samostalno poduzima pojedine procesne i istražne radnje, koje treba da imaju procesnu snagu valjanog dokaza,

2. Za ovo je nužno ispunjenje niza organizacionotehnickih pretpostavki:
a) putem pravno-organizacionih propisa, državni tužilac mora postati centralni državni organ, koji bi vladao cjelinom informacija o zlocinu izvršenom u ovoj zemlji, te svojim naredbama, uputama i nalozima usmjeravao i kordinirao sav rad, posebno u fazi predkrivicnog postupka,
b) uvodenje institucije Državnog tužioca Bosne i Hercegovine, sa punom ingerencijom na cijelom njenom teritoriju,
c) formiranje jedinstvene banke podataka, centralizovane kod Državnog tužioca Bosne I Hercegovine,
d) izmjena metoda rada tužioca, odnosno, njegov izlazak iz kabineta i, ili uspostavljanje operativnog tužioca, ili uspostavljanje operativnih istražnih odjeljenja (centara) u okviru institucije Državnog tužioca.


Kada je rijec o procesuiranju stvarnih krivaca za rat i genocid u Bosni i Hercegovini, a obzirom na ocito ogranicene domete Medunarodnog tribunala u Hagu, možemo i moramo iskoristiti šansu koju nam pruža cinjenica da je Bosna i Hercegovina suverena i medunarodno priznata država.
Ne libeci se nimalo i nikoga, jer je sav svijet svjesno zatvorio oci pred našom tragedijom, moramo, temeljem naših dosadašnjih saznanja, ali i saznanja koja ce vremenom dolaziti, slobodno, ali i argumentovano ulaziti u krivicne postupke protiv svakoga za koga postoji dovoljan kvalitet dokaza, bez obzira na cin i funkciju. Na izvjestan nacin našem pravosudu idu na ruku i rješenja iz tzv. “Rimskog sporazuma”, odnosno, “pravila puta”, po kojima se mora prethodno tražiti saglasnost Ureda tužioca Medunarodnog tribunala, da bi se neka krivicna stvar procesuirala pred nacionalnim zakonodavstvom. Obzirom na fizicka ogranicenja Medunarodnog tribunala (prostor, kadrovi, vrijeme i sl.), jasno je da Tribunal ne može obuhvatiti sva osumnjicena lica, te da nacionalno pravosude ima širok spektar mogucnosti da procesuira svaki pravno relevantan i interesantan slucaj. Konacno, i rješenje sa svojevrsnom supervizijom Ureda tužioca Medunarodnog tribunala, daje dodatnu dozu objektivnosti i namece imperativ serioznosti domaceg pravosuda, te otklanja svaki eventualni prigovor, u glavnom nacionalnopoliticki motivisan, prema domacem pravosudu. To je dodatni argument razmišljanju da je neophodno uvesti instituciju Državnog tužioca Bosne i Hercegovine, te Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, sa izvornom prvostepenom nadležnošcu da presuduje krivicne stvari iz seta krivicnih dijela protiv mira, covjecnosti i medunarodnog prava.

S druge strane, Bosna i Hercegovina je clanica Interpola, kao univerzalni sukcesor bivše SFRJ, Bosna i Hercegovina je prihvatila sve medunarodne konvencije o pružanju medunarodne krivicnopravne pomoci, a po Ustavu, Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio svog pravnog sistema, sa obavezom neposredne primjene, ima sve relevantne medunarodne dokumente o zaštiti ljudskih prava.
Postoje medunarodne potjernice, postoje obaveze država – clanica OUN da izruce ratne zlocince, ili im sude po nacionalnom zakonodavstvu, postoji obaveza Interpola da, po zahtjevima naše zemlje, lovi osumnjicene, konacno, postoji i nacelo univerzalnosti zabrane zlocina genocida… Potrebno je imati dokaze, znati ucinioca, znati žrtve i … krivci nikada nece imati mirnog sna. Naravno, potrebna je i aktivnost državnih organa.
Ova država, slijedom medunarodnog presedana, koji je napravila država Izrael, kada je u Argentini pronašla, kidnapovala i u Izrael, radi sudenja dovela Adolfa Eichmanna, 1961.godine može formirati svoj MOSAD, koji ce po bijelom svijetu loviti osumnjicene i dovoditi ih da polažu racun prvenstveno, svom narodu, kojeg su izvrgli sramoti i stigmatizirali ga kao genocidan.


Zaglušna je šutnja 200.000 pobijenih, od cega 18.000 djece, mališana, koji nikada nece uživati u svom djetinjstvu, prekinutom cetnickom ili ustaškom granatom, snajperskim metkom, kamom, PAM-ovim rasprskavajucim metkom…
Da se ne bi ponovilo, iz mracne dubine buducnosti, upozoravaju nas naša još nerodena pokoljenja. Imamo li pravo, svojim neradom, jeftinim dnevnopolitickim pragmatizmom ili, što je najgore, prodajom oproštaja, zarad trenutne licne koristi, osuditi nerodene na smrt, kao što su naši preci nas osudili?

BILJEŠKE:
5 Iskazom svjedoka, ustanovljeno je da je u ljeto 1994.godine u Gradskoj bolnici u Banjaluci, organizovano uzimanje raznih dijelova tijela sa oko 300 zdravih Bošnjaka, ciji su organi poslije, vjerovatno u saradnji sa medunarodnom mafijom, prodati na Zapad, radi njihove transplantacije (svjedocenje dato istražnom sudiji Kantonalnog suda u Zenici), te se ustanovi, da su medicinski radnici u entitetu sa vještacki stvorenom srpskom vecinom, od logoraša ili od ratnih zarobljenika, uzimali po više litara krvi, koju su poslije koristili radi davanja transfuzije ranjenim srpskim vojnicima, pri cemu su žrtve, u pravilu, umirale od hemoragickog šoka (iskrvarenje), (svjedocenja su arhivama Državne komisije za utvrdivanje cinjenica o ratnim zlocinima izvršenim u RBiH).