pravilno razumjevanja kur'ana

Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 6

DEFINICIJA TEFSIRSKE NAUKE

Islamski ucenjaci veoma rano došli su do zakljucka da je za pravilno tumacenje Kur’ana i validnu interpretaciju kur’anske misli potrebno veliko predznanje iz razlicitih naucnih disciplina. Ukoliko neko pristupi tumacenju Kur’ana (tefsiru) prije nego li dobro savlada te discipline, njegov tefsir ce biti neispravan.

Tako su u djelima koja se bave problematikom ’ulumul-Kur’ana vrlo cesti odjeljci i poglavlja s naslovom: El-’ulum elleti jahtadžu ilejha el-mufessir (Naucne discipline koje su potrebne mufessiru) ili: Eš-šurut elleti la budde min teveffuriha fil-mufessir (Uslovi koji moraja da ispuni osoba koja hoce da komentariše Kur’an).


Uslov koji se prvi spominje je “ispravnost akideta” (sihhatul-’itikad) tj. ispravnost ubjedenja osobe koja hoce da tumaci Kur’an, potom “nepristrasnost” (et-tehalli ’anil-heva) tj. da takva osoba ne pokušava potciniti kur’anski tekst odredenoj ideologiji ili pravcu, tumaceci ga tendenciozno, vec da se svi pravci i ideologije potcine Kur’anu i u njemu traže utemeljenje za svoje stavove, kloneci se proizvoljnosti i tendencioznosti. Potom se nabrajaju naucne discipline kojima mora dobro da ovlada osoba koja hoce da komentariše Kur’an. Definicije kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati tefsir gotovo uvjek spominju te discipline.
Navešcemo nekoliko primjera:

Cuveni islamski ucenjak, Ebu Hajjan el-Endelusi ovako definira tefsir: ”Tefsir je nauka koja raspravlja o nacinu izgovaranja kur’anskih, kako jednostavnih, tako i složenih rijeci (el-mufred vel-murekkeb) i o tome kako tim rijecima dati pravo znacenje. To je nauka koja, raspravlja o tome kako ce se te rijeci upotrebljavati, da li u njihovom literarnom ili prenesenom znacenju. Tu, kao nadopuna, spadaju još neke discipline: poznavanje povoda objave ajeta, upucenost u problematiku nasih i mensuh ajeta, poznavanje prica koje pomažu razjašnjenju pojedinih pitanja, i sl.”
Uocljivo je da gornja definicija spominje odredene naucne discipline koje treba da savlada mufessir, a to su:

’ilmul-kiraat: - nacini ucenja Kur’ana, ’ilmul-lugati: - etimološko znacenje rijeci, ’ilmus-sarfi - gramatika, ’ilmun-nahvi - sintaksa, ’ilmul-me’ani - stilistika, ’ilmul-bejan - retorika i ’ilmul-bedi’ - poetika.


Drugi veliki islamski autoritet i znanstvenik, Imam ez-Zerkeši, nudi sljedecu definiciju: ”Tefsir je nauka pomocu koje se razumijeva Allahova, dž.š, knjiga Kur’an, koja je objavljena Muhammmedu, s.a.v.s. To je nauka kojom se razotkrivaju znacenja te knjige, crpe njene mudrosti i izvode njeni propisi. Ta se knjiga može pravilno razumjeti samo, ako se poznaju: ilmul-lugati, nahv, sarf, bejan, usuli-fikh, nauka o kiraetima, sebebi-nuzulu, nasihu i mensuhu.”
Imam es-Sujuti je konkretniji, pa u Itkanu spominje da “tefsirska nauka obuhvata

poznavanje povoda objave ajeta (esbabun-nuzul), poznavanje mekanskih i medinskih ajeta (el-mekki vel-medeni), poznavanje jasnih i teže shvatljivih kur’anskih iskaza (el-muhkem vel-mutešabih), upucenost u problematiku derogirajucih i derogiranih (en-nasih vel-mensuh), opcih i konkretizirajucih (el-’am vel-has), neobjašnjenih i objašnjenih (el-mudžmel vel-mufesser) ajeta, potom poznavanje ajeta kojima se nešto dozvoljava, odnosno zabranjuje (el-halal vel-haram) ili kojima se nešto obecava-odnosno prijeti (el-va’du vel-ve’idu), te poznavanje tzv. kur’anskih primjera (el-emsal).


Istaknuti znanstvenik iz osmanskog perioda, Kjatib Celebija (poznat kao Hadži Halifa, umro 1067. po H.), u znamenitom enciklopedijskom djelu Kešfuz-zunun veli: ”Tefsir je nauka koja raspravlja o ispravnom znacenju Kur’ana; onaj koji Kur’an komentariše, koristi sve svoje raspoložive snage za što ispravnije tumacenje, striktno se pridržavajuci pravila arapskog jezika. Osnovi ove nauke su sljedece znanosti: ulumul-arebijje (tj.sve gore spomenute jezicke discipline), dogmatika, izvori šerijatskog prava i polemika.”

Navedene definicije veoma su bliske, ali su i dosta opširne, pa na kraju, kao zakljucak, možemo izvesti definiciju: ”Tefsir je nauka koja istražuje Kur’an casni, s ciljem otkrivanja onog znacenja koje Allah, dž.š, želi iskazati u Svojoj Knjizi, a sve to u sklopu ljudskih mogucnosti i nakon ostvarenja svih šartova (uvjeta i adaba) koje treba da ima osoba koja hoce da komentariše Kur’an”.
NASTANAK DJELA IZ OBLASTI ’ULUMUL- KUR’ANA

Ranije smo istakli da su islamski znanstvenici veoma rano uocili da je za pravilno tumacenje Kur’ana neophodno izuzetno dobro poznavanje odredenih disciplina. Te discipline kasnije su u islamskoj literaturi oznacene opcim terminom ’ulumul-Kur’an, tj. kur’anske znanosti. Neke od tih disciplina nastale su u vidu usmenih predaja, još u 1. stoljecu po Hidžri, kao što je slucaj sa kiraetima, povodima objave Kur’ana, nasihu i mensuhu, mekanskim i medinskim ajetima, o cemu u III stoljecu nastaju i pisana djela.
Tako je Ali b. el-Medini (umro 234. po H.), ucitelj Imami-Buharije, napisao djelo o povodima objave Kur’ana, a Ebu Ubejd el-Kasim b. Sellam (umro 224. po H.) o nasih i mensuh - ajetima, te o kiraetima i fadiletima (vrijednostima) Kur’ana. Muhammed b. Ejjub ed-Durejs (umro 294. po H.) piše o mekanskim i medinskim ajetima, a Muhammed b. Halef b. el-Merzeban (umro 309. po H.) piše djelo pod naslovom El-Havi fi ’ulumil-Kur’an.

Veoma rano, iz obilja usmenih predaja o kiraetima, nastaje jedno od znacajnih pisanih djela iz te oblasti ciji je autor Ebu Bekr Abdullah b.Ebi Davud Sulejman b. el-Eš’as es-Sidžistani, poznat kao Ibnu Ebi Davud (umro 316. po H.). Djelo nosi naslov: Kitabul-Mesahif.


U 4. stoljecu po Hidžri nastaje mnoštvo djela koja tretiraju problematiku iz oblasti ulumul-Kur’ana. Ebu Bekr Muhammed b. Kasim el-Enbari (umro 324. po H.) piše ’Adžaibu ’ulumil-Kur’an, a Ebul-Hasan el-Eš’ari El-Muhtezen fi ’ulumil-Kur’an. Neka od tih djela razmatraju teško shvatljive sintagme ili rijeci Kur’ana, koja njihovi autori nazivaju garibul-Kur’an ili muškilul-Kur’an. Jedno od važnih djela koje je nastalo u tom periodu jeste djelo Garibul-Kur’an , ciji je autor Ebu Bekr Es-Sidžistani (umro 330. po H.).

U 5. vijeku po Hidžri, Ali b. Ibrahim b. Seid el-Hawfi (umro 430. po H.) piše dva djela iz oblasti ’ulumul-Kur’ana: jedno pod naslovom El-Burhan fi ’ulumil-Kur’an, a drugo ’Irabul-Kur’an. Drugo djelo bavi se jezickom analizom kur’anskih pojmova, a prvo djelo doista je kapitalno (napisano u trideset tomova). Danas je sacuvano petnaest tomova, u rukopisu koji se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Kairu, pod brojem 59, tefsir. Neki mufessiri ovog vijeka smatraju da je to prvo djelo koje razmatra problematiku kur’anskih znanosti pod strucnim terminom “ulumul-Kur’an”. Medutim, evidentno je, kao što spominje Ibnu en-Nedim u Fehrestu, da je taj termin za kur’anske studije još u trecem hidžretskom stoljecu upotrijebio Ibnul-Merzeban, nazvavši jedno djelo El-Havi fi ulumil-Kur”an.

Ebu Bekr Ed-Dani (umro 444. po H.) piše cuveno djelo o sedam kiraeta, nacina ucenja Kur’ana Et-Tejsir fil-kiraatis-seb’i, a u 20. vijeku strucnjak za povode objave Kur’ana El-Vahidi piše autoritativno djelo iz te oblasti.
U 6. hidžretskom stoljecu veliki islamski autoritet, šejhul-islam Ebul-Feredž Abdurrahman b. Ali b. el-Dževzi (umro 597. po H.), piše dva znacajna djela iz oblasti kur’anskih znanosti: prvo pod nazivom Fununul-efnan fi ’adža’ibi ’ulumil-Kur’an , i drugo El-Mudžteba fi ’ulumin tete’alleku bi ’ulumil-Kur’an. Oba djela su u rukopisu i pohranjena su u Nacionalnoj biblioteci u Kairu.


U 8. stoljecu enciklopedista Bedruddin ez-Zerkeši (umro 794. po H.) piše kapitalno djelo El-Burhan fi ’ulumil-Kur’an, koje ce, s obzirom na problematiku koju tretira i njenu naucnu utemeljenost, biti relevantan izvor svim ozbiljnijim kur’anskim studijama koje ce kasnije nastati.

U devetom hidžretskom stoljecu pisana djela iz oblasti tefsirskih znanosti doživljavaju pravi procvat. Šejhul-Islam Dželaluddin el-Bulkiini (umro 824. po H.) piše Mevaki’ul-’ulum min mevaki’in-nudžum, a Imam es-Sujuti piše prvo Et-Tahbir fi ulumit-tefsir, a potom svoj cuveni, i za nas svakako najvažniji El-Itkan fi ulumil-Kur’an u kojem je rezimirao i sistematizirao Zerkašijev El-Burhan i spojio neke važne teme obradene u djelima klasicnih pisaca. Sistematicnost, preciznost, lahkoca i osebujnost stila, kriticnost i maksimalna naucna argumentiranost, samo su neke odlike ovog kapitalnog Sujutijevog djela koje su ga ucinile nezaobilaznom literaturom u svim ozbiljnijim istraživanjima iz oblasti tefsirskih nauka. Autor na pocetku svakog poglavlja navodi i djela koja su ranije pisana na tu temu, što daje historijski presjek razvoja tefsirske nauke (ulumul-Kur’ana), i upucuje citaoca na daljna istraživanja. Nažalost, mnoga djela koja Imami-Sujuti navodi na pocetku poglavlja Itkana nisu dospjela do naših dana.


Od znacajnih djela koja su nastala u novije doba važno je spomenuti: Šejh Tahir el-Džezairi: Et-tibjan liba’dil-mebahisi el-mute’allikati bil-Kur’an; Šejh Muhammed Abdul-Azim ez-Zerkani: Menahilul-irfan fi ’ulumil-Kur’an; Mustafa Sadik er-Rafi’i: ’Idžazul-Kur’an; prof. Sejjid Kutb: Et-Tasvirul-fenijju fil Kur’ani , dr. Subhi es-Salih: Mebahis fi ’ulumil-Kur’ani; šejh Menna’ el-Kattan: Mebahis fi ’ulumil-Kur’an; prof. dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi: Et-Tefsiru vel-mufessirune; prof. dr. Muhammed Abdullah Draz: En-Nebeul-’Azimu; prof. Malik b. Nebi: Ez-Zahiretul-Kur’anijje (Kur’anski fenomen); šejh Muhammed el-Gazali: Nezarat fil Kur’an (Razmišljanja o Kur’anu); šejh Muhammed Tahir b. Ašur: Et-Tahriru vet-tenviru.

U navedenim djelima novijeg doba, s obzirom na to da je savremeni nacin života postavio nova pitanja o Kur’anu ili je na novi nacin aktuelizirao stara, autori su pokušali odgovoriti na postavljena pitanja. Rijec je, uglavnom, o djelima propedeuticke naravi koja razmatraju problematiku ulumul-Kur’ana o kojoj je pisala i klasicna literatura, ali se za predstavljanje Kur’ana na novi nacin koristi nova i metodologija. Veoma cesto se odgovara i na razne dileme u vezi sa Kur’anom i islamom opcenito ciji incijatori su bili ili orijentalisti, ili ljudi drugih orijentacija i tendencija koji su bili neprijateljski raspoloženi prema islamu i muslimanima.


U ovom radu navedena su samo neka važnija djela iz oblasti ’ulumul-Kur’ana koja su napisali islamski znanstvenici, a u kojima se razmatraju discipline bez kojih se ne može pristupiti tumacenju Kur’ana. Kur’an je knjiga koja je tokom historije najcešce zaokupljala ljudsku pažnju i oblikovala njenu misao, te se, ni izbliza, ne mogu pobrojati sva djela koja su napisana o pojedinim aspektima Kur’ana. Tako naprimjer, dr. Ibtisam es-Saffar u Leksikonu kur’anskih studija (Mu’džem ed-Dirasaat el-Kur’anijje) navodi, samo iz oblasti povoda objave Kur’ana, cetrdesetak napisanih djela, a iz podrucja nadnaravnosti Kur’ana (’ldžazul-Kur’an) više od dvije stotine štampanih i preko sedamdeset djela koja su u rukopisu.


(kraj u sljedecem broju)