POSJETITE KURAN.BA
 
 

fragmenti o smislu zivota

Tarik Lazovic | Saff br/str. 29

Covjek je zaboravno stvorenje, ali i pored toga neke stvari nikada ne zaboravlja, jer ih jednostavno ne može i ne smije zaboraviti. Zato cu se sjecati detalja koji se urezuju u sjecanje poput klesanja u kamenu. Slike, zvuci, možda nebitni i beznacajni, ali ostaju svjedoci vremena koje je prošlo, trenutka koji je zapisan i zauvijek preklopljen ispisanim stranicama koje svjedoce druge trenutke.

Ne mogu zaboraviti ljepotu i velicinu jednostavnosti prvog hrama izgradenog radi tevhida, vjere u jednog i jedinog Allaha, jedostavnost koja je potpuno zasjenila bještavilo mermera i sjaj ukrasa i reflektora. Jednstavnost koja najbolje pokazuje covjekovo priznanje nemoci i poniznosti pred Tvorcem i jednostavnog i komplikovanog.


Teško je povjerovati svojim ocima i shvatiti da si zaista tu ili tamo na slici sa kalendara, ona tacka što je ustvari covjek, ali dodir otklanja svaku sumnju. Da, tu si kraj Ka'be...


Polahko se navikavaš na zvuk koji je kao neka stalna zvucna podloga u Haremu, nekako potmuo slican roju pcela, isprepleten od zikra, poluglasnog ucenja Kur'ana, neprekidnog tavafa i tihog razgovora. Cudno je kako se covjek ovdje može potpuno osamiti sa sobom, iskljuciti iz stvarnosti, razmišljati i vagati svoja djela, iako su oko njega hiljade ljudi, i to mnogo lakše nego negdje daleko, izmedu cetiri zida.


Necu zaboraviti ni glas, snažan i zvonak, kao da dopire iz najudaljenijeg dijela kosmosa i budi sva stvorenja i podsjeca ih na njihovog Tvorca i Njegovu velicinu "Allahu ekber, Allahu ekber", rijeci koje te dižu negdje iznad, u nebo i zaboravljaš da te tvrdi mermer žulja i da ti papuce više nisu tamo gdje si ih ostavio. Vracaš se bos, ali srca punog necega što pero i papir nikada nece moci docarati.


Susret sa Ka'bom je susret sa ummetom, sa svim njegovom raznolikostima, velicinom ali i slabostima. Taj susret dolazi nekako u slikama, fragmentima, nebitnim detaljima, neizrecenim rijecima, osjecajnim pogledima ili na neki nama neznan nacin, ali iznutra, ne kao posmatrac, "objektivno", nego kao dio njega. Pamte se samo dijelovi, nepovezane slike koje nekim divnim cudom na kraju daju kristalno jasnu sliku Ummeta.


Prvi susret je susret sa masom u kojoj se potpuno izgubi individualnost pojedinca, u kojoj postane nevažno kojim jezikom govori, kakvu odjecu nosi, koju je školu završio (ako upošte jeste), on je sada samo dio Ummeta, kap u rijeci satkanoj od crnih džilbaba, bjelih ahmedija, šarenih mahrama, koja tece u jednom pravcu ka jednom cilju.


Upamtio sam lica Afganija izborana teškim i surovim životom. Otvrdla, kao da su pokrivena korom, ispod koje je teško dokuciti bilo kakav osjecaj, misao, slabost ili sumnju. Kraljevskog hoda i pored trošne odjece, velikih turbana i visoko uzdignutih cela. Mnogobrojne, ali pedantne i organizovane Indonežane i Malajce, sve obilježene i prepoznatljive, da se ne izgube. Kažu da cak imaju i poligon za vježbu obreda hadždža, negdje u Maleziji, ili snažne i visoke Afrikance, uvjek u šareno obucene.


Sjecam se i ceznutljivog pogleda jednog muslimana, koji otkriva, a u isto vrijeme i pokriva mnogo. Pogleda koji dopire negdje u daljinu, u srce rane Ummeta i budi je, pogleda koji trpi bol zbog toga, ali je svjestan da ga jednom mora podnijeti.


Vjerovatno cu zaboraviti datum kada smo došli u "svetu zemlju" ili ulicu u kojoj smo stanovali ili novce koje sam potrošio, ali neke stvari nikada ne mogu zboraviti.


Meka je grad koji se ne zaboravlja, izrastao u mjestu surove klime i teških uslova, zato što je Allah htio tako. Meka je grad uklješten izmedu kamenitih brda, danas izbušenih kao švajcarski sir modernim tunelima, kojih kako kažu ima 56. Ta brda su danas jedino što podsjeca na vrijeme kada su ovu dolinu presjecale karavane sporih i upornih kamila natovarenih raznovrsnim teretom, iduci iz Jemena prema Šamu ili obratno. Cini se da danas u Meki jedino ta brda pricaju pricu o hrabrosti i snazi ashaba koji su ih s lahkocom savladavali i prelazili, jedino ona šutke upozoravaju da je ova dolina pocašcena stopama najboljeg covjeka ikad rodenog na zemlji. Danas su te stope pokrivene asfaltom i samo se rijetki sjete da je možda baš na tom mjestu gdje se prodaju tespihi ili serdžade, Poslanik s.a.v.s. sakupio svoju rodbinu i pozvao ih u Islam, ili je možda na tom mjestu bila kuca Erkam ibnul Erkama koja je bila utocište ashabima. Samo se rijetki sjete...


Meka je za vrijeme hadždža, izmedu ostalog i jedan veliki trgovacki centar. Hiljade trgovina, malih ili velikih, sa jeftinom ili skupom robom, otvorene skore dan i noc, mnoštvo trgovaca, cak i bez trgovina na ulici, na komadu kartona ili trotoaru. I kupaca je mnogo, kažu da je jedan naš hadžija, inace manje upoznat sa situacijom u Meki, upitao drugog, bolje upoznatog "A, hocemo li mi moc' tamo na hadždžu šta kupiti", a bolje upoznati je odgovorio "Jašta cemo, pa što smo pošli". Ova mala anegdota najbolje pokazuje koliko danas hadžije posvecuju vremena trgovini, i moram priznati da se nije nimalo lahko oduprijeti šarenilu robe i primamljivim cjenama, još više kada otkrijete draž cjenkanja sa prodavcem, koji vam cijenu onoga što želite odmjeri onako od oka, kada vas vidi. Vecina tih trgovina radi samo za vrijeme hadždža, a trgovci su uglavnom iz Pakistana i Bangladeša, koji imaju dozvolu za privremeni boravak u Saudiji. Za njih, smo mi Bosanci na prvi pogled uglavnom, Ceceni, Rusi ili Turci, a ponekada Holandani, Cesi ili Belgijanci. Dva ili tri dana prije pocetka hadždžskih obreda Meka vrvi kao košnica, saobracajni haos koji istina pocne i prije, hiljade ljudi na ulicama koji jedu, spavaju, kupuju, prodaju, traže, dozivaju, sve to kao da ce odjednom eksplodirati.


Sigurno ce mi ostati u sjecanju i hrabri taksisti, da zaista hrabri, jer se ne mogu cudom nacuditi kako se u onom haosu uopšte mogu snaci. Ima ih svakakvih i odsvakud, od onih nepismenih da profesora na fakultetu, onih iz Taifa i onih što tvdre da su Kurejšije. Ali ipak vecina nisu Saudijci, za koje kažu da, osim onih koji obavljaju hadždž, napuste Meku i odu negdje gdje je mirnije. Potpuno ih razumijiem. Ustvari u Meki su svi koji imaju ikakvo vozilo taksisti, jer zašto ne bi usput, gdje god krene, ušicario koji rijal, kada ima toliko mušterija.


Meka je, kažu, pusta kada je dan Arefata, pa onda opet kao košnica za Bajram, tamo sam tek treci dan Bajrama shvatio da je Bajram, jer je tamo, stvarno, svaki dan Bajram.


Sjecam se Muzdelife i prve noci prvedene pod vedrim nebom, na cesti, na tankoj prostirci i stiroporom pod glavom, udobna postelja. Pored mene su citavu noc prolazile povorke hadžija koje su sa Arefata pješke išli na Minu, uglavnom Turci, stariji insani, ali zaista ih je bilo mnogo, mislim najviše.


Necu zaboraviti ni stravican zvuk bezbrojnih kamencica koji pogadaju i promašuju stubove na Mini, ni nevidenu paniku i strku hadžija koji pokušavaju što brže obaviti obred i napustiti Minu.


Ne mogu zaboraviti ni posljednji tavaf, nekako vec obavljen sa prizvukom nostalgije, kao da smo vec napustili Meku.


Ne mogu zaboraviti Meku, jer Meka je neobican grad, Meka je sveti grad.