vjeronauka u evropi i nedostatak umijeca ugledanja

'A onaj ko se bude zauzimao za dobro djelo, imat ce udio u njemu.
A ko se bude zauzimao za zlo djelo, to ce mu jednako donijeti kaznu.
Allah održava stvar svaku.'
(Kur'an, An-Nisa, 85)

Posrtanje svijesti

Nije potrebno narocito dobro poznavati povijest naroda i njihovih kultura, uzroke njihoviog nastanka, razvoja i nestanka da bi se moglo zakljuciti da postoje narodi koji žive u tragicnom nesporazumu sami sa sobom, te da su ponekad oblici i nacini života koje su odabrali najveca opasnost njihovom vlastitom opstanku. Takvi narodi mnogo više proizvode i multipliciraju probleme nego što ih rješavaju; oni za njih postoje i tamo gdje ih realno nema. Clanovi njihovih zajednica najcešce se ne mogu složiti i oko onoga što je ocito dobro za njih. Ponekad mi izgleda da smo i mi Bošnjaci jedan od takvih naroda. Kako, inace, objasniti bezumno rasipanje dragocijene energije na samoubilacke medusobne razracune i potpuno besplodne nesporazume, nevjerovatnu, gotovo bi se moglo reci bolesnu, nezainteresiranost za sopstveni opstanak, nedoumice i jeftino kalkulanstvo oko našega jezika, nacionalnog imena, ishodišta, karaktera i pravaca razvoja kulture i obrazovanja, gotovo potpuni zaborav, samo za nekoliko godina, stravicnog stradanja sopstvenog naroda i tupavo smušenog ponašanja kao da se ništa dogodilo nije, odsustvo volje da se odrede realne mogucnosti, uporišta, modaliteti i idejno-teoretska zasnovanost najnosivijih oblika i tokova našega života u radikalno promijenjenim okolnostima i drasticno suženom životnom prostoru itd.

U slicnu vrstu nesporazuma, makar i ne bilo istog nivoa važnosti, spada i pitanje vjerskog odgoja i obrazovanja, cijim je posebno osjetljivim dijelom vjeronauka u školi. Stavovi o vjeronauci - i nakon više od sedam godina postojanja ovog predmeta u tokovima školske nastave kod nas - krecu se od potpunog i ad hoc odricanja njenog prisustva u školskom sistemu, preko tupe nezainteresiranosti do prazno gorljivog, i nerijetko valjanih argumenata lišenog, njenog zagovaranja po svaku cijenu. Sve to je uglavnom popraceno najcešce kuloarskim razglabanjima, suvišnim i nepotrebnim emocija te nespremnošcu za otvoren, kompetentan i na argumentima utemeljen razgovor.

Naravno, sporovi i neslaganja oko pitanja koja nam postavlja život su nužni i mi ih, htjeli ne htjeli, cesto moramo prihvatati kako bismo došli do neophodnih rješenja. Oni, stoga, nerijetko mogu biti korisni, pa makar se sudionici u njima uvijek i ne složili oko njihovog ishoda, ali u tom slucaju moraju sadržavati neke važne premise kao: osnovna zajednicka polazišta i umnu utemeljenost; prepuštanje njihovog vodenja (ne i odlucivanja) ponajprije najupucenijim (znanstvenicima, istraživacima i strucnim suradnicima), posjedovanje u svojoj osnovi nekih zajednickih ciljeva, te ozbiljnu argumentacijsku zasnovanost i istinski i realan osjecaj problema koji je u pitanju. Razumljivo, kao preduvjet za rješavanje bilo kojeg spora ucesnici u njima moraju posjedovati stvarnu želju i potrebu da se on riješi.

Vjeronauka u društvima razvijene demokratije

Neupuceni i oni kojima nedostaje uvjerljive argumentacije da bi osporili opravdanost vjeronauke u školi posežu za tvrdnjama bez ikakvog stvarnog pokrica (koje se ocito, u ovim trenucima jeftine trgovine sobom, mnogima cine profitabilnim) kako bi njeno postojanje u bosanskohercegovackom školskom obrazovanju štetilo opredijeljenosti našega društva za pluralizam, demokratiju i sekularnu utemeljenost. Jer, navodno, odgojno-obrazovnim sistemima tako uredenih društva vjeronauka u školi (i vjerske vrijednosti uopce) je strana. U ovom radu želim nešto reci u prilog nadilaženja jedne ovakve zablude i gradenju istinite slike o mjestu vjeronauke u školskim odgojno-obrazovnim sistemima zapadno-evropskih društava. Stoga cu ovaj, središnji, dio svoga rada i poceti konstatacijom, sasvim neupitnog uporišta, da je vjeronauka integralni dio školskog odgojno-obrazovnog procesa u svim pluralnim i demokratskim društvima zapadno-evropskog svijeta. Za one koji znaju kakvu je ulogu imala religija u oblikovanju života, povijesti, znanosti, umjetnosti i kulture tog svijeta, te šta demokratija u njemu danas odista jeste ovu konstataciju gotovo da i nije potrebno obrazlagati. Prije nego što, ipak, nešto kažem njoj u prilog smatram uputnim reci nekoliko rijeci prvo o naravi zbiljski demokratskih društava i legitimitetu vjeronauke u njima.

Ukoliko bi se u drštvima razvijene demokratije osporavalo pravo na vjerski odgoj i obrazovanje u školi - bez sumnje najvažnijoj odgojno?obrazovnoj instituciji jednoga društva - to bi ozbiljno dovelo u pitanje njihov demokratski karakter. Nije li protivno osnovnim demokratskim nacelima ignorirati temeljno pravo roditelja na elementarni vjerski odgoj i obrazovanje njihovog djeteta i u okvirima školske nastave. Odista, može li dijete biti lišeno, u tako važnoj za njegovo oblikovanje instituciji, osnovnih uvida u mnogoznacna bogatstva vjerskih i duhovnih dimenzija stvarnosti, u humana, odgojno-obrazovna i kulturna znacenja vjere, a da pri tome ne dospije u podrucje pojacane opasnosti od moralne i duhovne izoblicenosti, može li ono - usljed primjene dvojnih i u bitnim elementima nepodudarnih kriterijia odgoja (porodicnih i školskih) - biti poštedeno pogibelji izgradnje dvojne licnosti itd.?

Pravo na odgoj i obrazovanje u pluralnim i demokratskim društvima uz stanovito ucešce vjerskih vrijednosti, naravno, ne znaci - s obzirom na nedvojben svjetovni karakter ovih društava - da nastava u javnoj školi treba biti zasnovana na vjerskim premisama. Jer, u tom slucaju, ove škole ne bi bile sekularne. Ali ona (nastava) takode ne može biti potpuno lišena ni vjerskih i religijsko-kulturnih vrijednosti, jer škola tada ne bi bila demokratska. A u demokratskom društvu legitimna je samo ona škola koja je utemeljena na nacelima slobode, pluralnosti, demokraticnosti i otvorenosti, dakle, škola koja osigurava i uslove poštivanja i vrednovanja vjerskih vrijednosti i na njima zasnovanog vjerskog odgoja.

Otuda, u ovakvim školama vjeronauka može biti samo jedan od školskih predmeta koji je definiran tako da uvažava njenu svjetovnu funkciju i karakter, ali i temeljne potrebe covjeka u demokratskim društvima da cuva vezu sa vjerskom i religijskom kulturnom tradicijom, kao ishodišnjom osnovom sopstvenog kulturnog identiteta, te da na elementarnom uvažavanju njenih najnosivijih vrijednosti organizira odgojno-obrazovni proces u školi. Jer, unatoc svemu, religija je u ovim društvima podrucje obitavanja najpresudnijih vrijednosti, ili kako kaže jedan ugledni suvremeni evropski intelektualac (T. S. Eliot) ”glavna snaga u stvaranju kulture” i sama osnova civilizacije.

Stoga, u demokratskim društvima “vjerski odgoj i obrazovanje nisu predmet razmišljanja i prakse samo vjerskih ustanova, vjernickih obitelji ili pojedinaca koji se osobno za njih zanimaju, nego cjelokupnog društva koje se na ovaj ili onaj nacin poziva na vjeru kao osobno uvjerenje, kao kulturogeni element, kao ishodište etickog, moralnog, cudorednog, humanog i tradicijskog ponašanja” (M. Pranjic, Metodika vjeronaucne nastave, Katehetski selezijanski centar, Zagreb, 1997, str. 17.). U njima se, nakon što su na njega odgovorili roditelji i ucenici, pitanje: treba li vjeronauka u školskom odgojno-obrazovnom sistemu? nadaje kao neutemeljeno, provokativno i prazno. Nakon toga mogu ga postavljati samo licemjerne demokrate, osobe posrcuce svijesti i sumnjivih namjera, oni koji sebi prisvajaju prava da u ime drugih odlucuju pokušavajuci graditi društvenu stvarnost svijeta samo po vlastitoj mjeri, ignorirajuci prava drugoga. Umjesto ovakvih pitanja - koja su, ocito u okolnostima dosljedne primjene demokratskih principa, izgubila svoj legitimitet i raison d’etre - kreativne snage se usredsreduju na pitanja kvaliteta vjeronauke, njenih nastavnih planova i programa, primjerenosti i djelotvornosti njenih metoda, njenog odnosa prema drugim predmetima i odnosa drugih premeta prema njoj u kontekstu iznalaženja mogucnosti njihove medusobne suradnje i uzajamnog nadopunjavanja, (odnosno njene otvorenosti prema interdisciplinarnosti i nadpredmetnosti), njene uloge u unapredenju školskog odgojno-obrazovanog procesa itd. Potraga za odgovorima na ovakva pitanja je mukotrpna i zahtjeva, ponajprije, ukljucenost onih najpozvanijih: znanstvenika, istraživaca i strucnih suradnika.

A sada da se vratim konstataciji o neupitnoj ukljucenosti vjeronauke u školski sistem obrazovanja svih zapadno-evropskih zemalja.

Vjeronauka je neprekinuto sastavni dio školskog odgojno?obrazovnog sistema zapadno-evropskih zemalja više od jednoga stoljeca. Njeno pripadanje odgojno-obrazovnoj tradiciji zapadno?evropskog društva pocinje upravo s vremenom njegove intenzivnije sekularizacije i demokratizacije. Usput receno, u društvima zasnovanim na vjerskim vrijednostima i vladavini božanskog zakona nema potrebe za jednim izdvojenim školskim predmetom posvecenim vjeri i, na njoj zasnovanoj, duhovnoj i kulturnoj tradiciji. U takvim društvima cjelokupno obrazovanje je utemeljeno i prožeto vjerskim istinama i u funkciji je njihovog afirmiranja. Uvodenje ovakvog predmeta u školsku nastavu upravo je znacajka odgojno-obrazovnih sistema sekularnih, pluralnih i demokratskih društava. Takva društva - buduci su, kako sama vjeruju, zasnovana na nacelima svjetovnosti, slobode i jednakosti - teže omoguciti podjednak razvoj svih vrijednosti koje su u funkciji razvoja covjeka i svijeta njegovog opstanka, kao i unapredenje kvaliteta ljudskoga života.

Naravno, i u zemljama zapadno-evropskog svijeta postoje stanovita nesuglasja i otvorena pitanja u pogledu imenovanja, legitimiteta, pravnog statusa, društvene, kulturne i pedagoško-religijske funkcije ovoga predmeta. Medutim, u svim ovim zemljama vjeronauka dugo i kontinuirano postoji u školskom obrazovnom sistemu i svugdje se predaje kao konfesionalan predmet, doduše sa razlicitim težištima (dakle, nigdje nije konfesionalno neutemeljena i indiferentna te potisnuta i zamijenjena etikom, historijom religija ili nekim slicnim predmetom); u vecini njih je obavezna za one ucenike koji je izaberu, uz mogucu alternativu, najcešce u etici. “Vecina europskih država na ovaj ili onaj nacin ima vjeronuk kao obvezatan predmet: Austrija (uz mogucnost izuzeca), Belgija (u katolickim školama, u drugima je izboran), Danska, Francuska (Alsce i Loraine), Grcka, Njemacka (razlikuje se od pokrajine do pokrajine), Malta (s mogucnošcu izuzeca), Irska (...), Norveška (...), Nizozemska (u konfesionalnim školama), Velika Britanija (s mogucnošcu izuzeca), Švedska, Švicarska (ovisno o kantonu). Kao izborni postoji samo u Luksemburgu i Portugalu, a fakultativan je u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Neke europske zemlje kao alternativu vjeronauku imaju etiku, laicki moral (Luksemburg) ili znakovite svjetonazore (Norveška)”. (M. Pranjic, Srednoškolski vjeronauk u Hrvatskoj, Zagreb, 1994, str. 219)

Koliko je vjeronauka ozbiljno shvacena u nekim evropskim zemljama možda ponajbolje pokazuje primjer Njemacke, zemlje cija je tradicija u obrazovanju uzorito sadržajna i medu najrazvijenijim u svijetu. U ovoj zemlji vjeronauka “u javnoj školi jamci se Ustavom ... i zakonskim regulativama saveznih pokrajina”. (Zajednicka sinoda biskupija Savezne Republike Njemacke, Vjeronauk u školi, Zagreb, 1995, str. 20). Ustav SR Njemacke, takode predvida upucenost države “na suradnju s crkvama i vjerskim zajednicama kako bi ostvarila ciljeve i sadržaje vjeronauka koje je postavio Ustav. Takva suradnja služi da se omoguci ostvarenje temeljnih demokratskih prava...” (Isto, str, 21)

Zahvaljujuci, pored ostaloga (ne treba smetnuti s uma ogromne napore i mnogovrsna ocitovanja odgovornog odnosa i ozbiljnosti Crkve), ovakvim uporištima, razumijevanju i neposrednoj podršci vjeronauka je danas u ovoj zemlji, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, pronašla put kroz teško prohodne prostore suvremenog odgoja i obrazovanja i dostigla visoku razinu kvaliteta i ugleda. “Za vjeronauk još nikada nije bilo tako mnogo udžbenika, nastavnih metoda, materijala i medija kao danas”. (Isto, str. 18)

Sa stanovišta društvenog i pravnog statusa vjeronauke i njenog mjesta u promijenjenim javnim odgojno-obrazovnim tokovima za nas je, takode, vrlo interesantan primjer susjedne Republike Hrvatske, u cije je škole, kao što je poznato, vjeronauka vracena u isto vrijeme kada i kod nas. U tzv. periodu ad experimentum, koji je trajao od 1992. do 1997, u ovoj zemlji vjeronauka je imala status izbornog predmeta. Vec od 1997. godine, kada su dosta zrelo prevladane brojne teškoce i izazovi pocetka, vjeronauka postaje obavezan predmet u svim hrvatskim školama. Ovoj odluci je prethodio važan Ugovor izmedu Vatikana i Republike Hrvatske o suradnji na podrucju odgoja i kulture potpisan u Zagrebu 18. decembra 1996. godine. U Clanku 1. tog Ugovora stoji: “Republika Hrvatska, u svjetlu nacela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obavezuje da ce, u sklopu školskog plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamciti nastavu katolickog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obvezatnog predmeta (m.p.) za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta”. (Plan i program katolickog vjeronauka u osnovnoj školi, Zagreb, 1998, str. 298) Danas je u hrvatskom društvu vjeronauka cvrsto integrirana “u odgojno-obrazovni sustav škole” i zajedno sa ostalim školskim predmetima i crkvenom katehezom cini jedinstvenu odgojno-obrazobnu cjelinu.

Umjesto zakljucka

Dijelom Evrope (ako to uopce više jeste neka spasonosna prednost) ne postaje se pukim izražavanjem praznih želja i zvucnih proklamacija, još manje bezocnim prihvatanjem i slijedenjem posrnulih i covjeka nedostojnih nacina i oblika života (prostitucije, droge, alkohola, labavljenja i upropaštavanja porodice, otudenosti i bezosjecajnog odnosa prema covjeku i prirodi, napretka i profita po cijenu skrnavljenja i potpunog obezvrjedenja sebe i drugoga itd.). Tim putem, koji izvjesno nikakvom dobru ne vodi, olahko i cesto zapucuju se i najveci primitivci, oni koji po bijednoj strukturi svoje svijesti i razini kulture življenja zaslužuju samo prezir i sažaljenje.

Konacno bismo morali shvatiti da mocan civilizacijski napredak, dostizanje visokog znanstveno-tehnickog razvoja, izvjesnih i kvalitetnih odgojno-obrazovnih uporišta i visokih standarda življenja ne mogu biti zasnovani na samopreziru i odbacivanju onoga po cemu jesmo, na oslobadanju od temeljnih vrijednosti kao što su vjera, duhovnost i kulturna tradicija, vec naprotiv na njihovom uvažavanju.

Po naravi stvari ništa suvislo se ne može graditi na nicemu (na bestemeljnosti), niti na tudim temeljima. Mi Bošnjaci imamo vlastitu kulturu, vjeru, povijest. Bez obzira šta o njima mislili, samo njih možemo zvati svojim i na njima graditi svoj identitet. Njihovo napuštanje i zaborav, te prihvatanje tudih vrijednosti vodi nas obezlicenju i izvjesnom nestajanju. Ukoliko budemo pametniji i brižniji, discipliniraniji, odgovorniji i vrjedniji, bar sa nešto više osjecaja samopouzdanja, jedinstva i razbudene potrebe uzajamnog pomaganja, naše vjerske i duhovno-povijesne vrijednosti, bit ce nam sasvim dovoljne kao osnova kako bismo mogli iz necega (ne iz bezlicja i ignoriranja onoga što jesmo) uciti od drugih, obogacivati se njihovim pozitivnim i univerzalnim postignucima i osiguravati svoj rast u povijesti. Samo cemo tako moci od drugoga preuzimati ono što nas unaprjeduje i pomaže u našemu rastu, zaštititi se od razgradnje, obezlicenja i dovodenja u pitanje onoga što i po cemu jesmo.

U tom pogledu, bez obzira na brojne zamke koje su joj imanentne, demokratija nudi obilje mogucnosti.
Hocemo li ih znati i htjeti iskoristiti za našu zajednicku dobrobit?
Dio odgovora na ovo pitanje nalazi se i u našem odnosu (sadašnjem i buducem) prema vjeronauci u školi.