POSJETITE KURAN.BA
 
 

zaboravljena srebrenica

Mirsad Kovacevic | Saff br/str. 42

Od marta 1993. kada biva proglašena zašticenom zonom do juna 1995 kada se intenziviraju napadi srpskoga agresora život se u Srebrenici odvija u stanju ni rata ni mira, gladi i straha, išcekivanja i nade.


Blizina srbijanske granice, udaljenost Sarajeva i Tuzle, nerazumjevanje vojnoga i politickog vrha dodatno usložnjavaju problem, rijetki su sretnici, koji spas pronalaze bježeci preko planinskih masiva do unutrašnjosti slobodnog teritorija. Jedinu vezu sa ostatkom svijeta bilo je moguce uspostaviti pomocu amaterskih uredaja za vezu koji su svakodnevno nailazili na ometanje sa agresorske strane, i uz nerjetke upade cetnika koji su za cilj imali ubijanje i pljacku.

Prethodni opis do u detalje bi odgovarao opisu stanja u bilo kojem gradu koji se nalazio pod opsadom.


Ono što Srebrenici daje karakteristicnost jeste upravo ono što ce se desiti u ljeto 1995.

Vratimo se malo unazad. Ta je godina za Srbe pocela kobno na svim ratištima, neuspjesi na bihackom ratištu, oslobodenje planine Vlašic, uspjesima ARBiH na ozrensko-vozuckom ratištu, operacija HV blijesak i oslobodenje zapadne Slavonije primjeri su koji to zorno pokazuju. Ocekivala se deblokada Sarajeva.


Da bi bar malo umanjio gubitke ali i iz cisto rušilackih nagona agresor se ustremljuje na mjesta gdje su Bošnjaci najslabiji a to su enklave pod zaštitom UN. Napad na zašticenu zonu UN Srebrenicu poceo je 06. 07. 95. Oko podneva 11. 07. agresor je ušao u grad i tada pocinje egzodus muslimana Srebrenice ali i svih onih koji su pronašli utocište u tom gradu pred najezdom srpskih falangi zvornicani, rogaticani, bratuncani ali i stanovnici ostalih manjih i vecih mijesta u okolini.

Za to vrijeme snage UN poštujuci prethodno potpisani sporazum o nenapadanju, sa srpskim agresorom pasivno posmatraju pokolj koji se dešava na ocigled njih samih i ne samo to zdravica koju je ratni zlocinac Mladic uprilicio nakon pokolja tome u cast nije prošla bez komadanta holandskog bataljona snaga UN zaduženih za zaštitu 30 000 civila zašticene zone proglašene od strane savjeta bezbjednosti.


U narednih par sedmica u i oko Srebrenice ubijeno je prema procjenama oko 10 000. ljudi. Tacan broj žrtava se nikad nece saznati.

Nakon ulaska agresora u grad žitelji Srebrenice se dijele u dvije skupine, prva se skupina stavlja pod zaštitu holandskog bataljona UN smještenog u Potocarima, dok druga formira kolonu i krece prema slobodnoj teritoriji kroz cetnicke položaje. Prva skupina biva odmah stavljena pod nadzor srpskog agresora i razvrstana na žene i djecu s jedne strane, i muškarce od 15 do 60 godina, a napose djevojke i mlade žene. Žene i djeca bivaju transportovani do Kladnja kao stoka, ostalima se gubi svaki trag.


Druga skupina iz price u koloni dugoj 10 kilometara prestavljala je lahku metu za srpske zlocince koji su sa okolnih visova iz svog raspoloživog naoružanja ubijali sve živo što se krece. Ipak su najveci problem predstavljali ubaceni cetnici koji su nudivši pomoc oko pronalaska puta mnoge odveli pravac u ruke dželatima. Do Kladnja je kolona tri puta prepolovljena, sedmicama iza toga agresor je vršio cišcenje terena oko Srebrenice a gotovo godinu dana kasnije sedmerica Srebrenicana predat ce se SFOR-u koji ce ih predati (kojeg li cinizma) onima od kojih su se krili. Pad Srebrenice nije i ne može se tumaciti kao vojni poraz. Grad koji je razoružan, poveljom UN zašticen i ostavljen pod zaštitom najprije ukrajinskoga, a zatim holandskoga bataljona UNPROFOR-a koji nije mogao skupiti snage za odbranu ovoga grada i ovoga jadnog i napacenog naroda. Srpski zastupnici u haškim sudnicama na svaki nacin pokušavaju dokazati suprotno.

Kada rahmetli Alija Isakovic kaže za nas mi smo svakakav narod onda se možda i ne trebamo ibretiti zašto je na državnoj televiziji prioritetnija vijest koncert Gorana Bregovica po ne znanju cuvenog (ja ne znam zašto ovi gore pucaju a zašto se ovi dole brane) i dokazanog srbofila.


Treba li da nas zacuduju deložacije šehidskih porodica iz stanova srpskih povratnika i kako shvatiti pomoc holandske vlade srebrenickim prognanicima. Kako to drugacije shvatiti nego kao mazanje ociju ili jeftino pranje savijesti.