samodopadanje

Samodopadanje (umišljenost) temelji se na tome da covjek vidi samog sebe nekim i necim, a zaboravlja u isto vrijeme Allahovu dobrotu prema njemu, uputu i pomoc koju mu pruža

Prije nego što covjek pocne sa cinjenjem bilo kojeg dobrog djela, mora imati na umu da mu se Allah smilovao, izveo ga na pravi put Svojom dobrotom i plemenitošcu, i da je On Taj koji ga iznova pokrece i stvara u njemu želju za cinjenjem dobra i izvršavanjem onoga što Mu je naredio. Ako bude svjestan ove cinjenice, nemoguce je da zapadne u samodopadanje (umišljenost), koje se temelji na tome da covjek vidi samog sebe nekim i necim, a zaboravlja u isto vrijeme Allahovu dobrotu prema njemu, uputu i pomoc koju mu pruža. Sve što kod covjeka više bude jacao egoizam ("ja" i samo "ja"), to više njegovo djelo biva daljim od ispravnosti i primanja kod Onoga koji je neovisan o svim svjetovima.

Šta je to umišljenost (samodopadanje)?

Kaže Imam Gazali: "Umišljenost je videnje odredene blagodati velikom i zadovoljstvo njome, uz zaborav da se ta blagodat pripiše Onome koji ju je dao (Allahovu, subhanehu ve teala). Ako covjek, pored ovog, još bude ubijeden da kod Allaha, dž.š., ima svoje pravo, da je kod Njega na velikom mjestu, da je za ocekivati da ce mu se dogoditi neki keramet (natprirodna pojava koju Allah daje nekim Svojim robovima koji se isticu u pokornosti Allahu, dž.š.) ili da mu se nece dogoditi nikakvo zlo za razliku od griešnika, onda se to smatra pouzdanjem u vlastito djelo i videnjem vlastite licnosti bliske Allahu, dž.š.” ("Ihja ulumi-d-dini, 4/1997 str.)

Kur'an i sunnet o umišljenosti (samodopadanju)

Allah, dž.š., na mnogim mjestima u Kur'anu i Njegov Poslanik u vjerodostojnom sunnetu su ukorili i prezreli umišljenost, uzdizanje iznad ljudi, oholost i hvalisavost. Kaže Allah, dž.š.: "Odvratit cu od znamenja (dokaza) Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.” (Prijevod znacenja - El-Earaf, 146.)

"I ne okreci od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog." (Prijevod znacenja - Lukman, 18.)

Kaže Imam Ševkani u komentaru navedenog ajeta: "Tj. ne okreci se od ljudi iz oholosti.”

"I ne prigovaraj, držeci da je mnogo." (Prijevod znacenja - Muddesir, 6.)

Rekao je Ibnu Kejsan u komentaru ovoga ajeta: "Nemoj smatrati velikim djelo koje uradiš, niti smatraj da si ti zaslužan za njega. Tvoje djelo je samo produkt Allahove dobrote prema tebi i On je Taj koji ti je osvijetlio put ka Njegovom obožavanju.” (Fethu-l-Kadir 5/325)

Kaže Imam Gazali: "Nemoj se pouzdati u svoje djelo.” (El Ihja 4/1997)

Kaže Abdurrahman Sa'di: "Tj. ne prigovaraj ljudima za dobro koje im uradiš, bez obzira da li se radilo o vjerskom ili dunjaluckom dobru, ne smatraj to velikim, niti smatraj da si bolji od ljudi. Budi dobrocinitelj ljudima koliko god si u stanju, zaboravi da si uradio išta od toga dobra i traži nagradu od Allaha. Neka oni kojima si uradio kakvo dobro i oni kojima nisi, budu na istom stepenu kod tebe.” (Tefsir - Sa'di: 829 str.)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: "Allah je lijep (dobar) i ne prima osim ono što je lijepo.”

Rekao je Imam Ibnu Redžeb: "Kažu neki ucenjaci da je ovaj hadis opceg karaktera i da znaci: Allah nece prihvatiti (primiti) osim ona djela koja su lijepa - sacuvana od svih stvari koje upropaštavaju djela poput pretvaranja (rija'a) i umišljenosti (udžba), kao što nece prihvatiti osim onu sadaku u kojoj je udjeljen halal imetak.” (Džamiu-l-ulumi ve-l-hikemi 1/259)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik s.a.v.s.: "Ako covjek kaže: "Propali su ljudi.", on ih je upropastio." (u drugom rivajetu: "... on je najupropašteniji medu njima.")

Kaže Imam Malik: "Ako to kaže iz sažaljenja prema ljudima, zbog njihove slabosti u vjeri, ne vidim da u tome ima išta loše, a ko to kaže iz umišljenosti i potcjenjujuci time ljude, onda je uradio zabranjenu i prezrenu stvar.” (El Ezkar od Nevevija: 513 str.)

Bilježi Imam Bezzar da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: "Ako ne budete cinili grijehe, bojim se za vas necega što je vece od toga, a to je umišljenost.” (Imam Munziri i Hejsemi su ocijenili lanac ovoga hadisa dobrim - hasenom)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: "Rekao je neki covjek: "Tako mi Allaha, Allah nece oprostiti tome i tome." Povodom toga Allah je objavio: "Ko se to usuduje da kaže da necu oprostiti tome i tome? Njemu sam oprostio, a tvoja djela cu poništiti."

Rekao je šejh Salih Ali-š-Šejh u komentaru "KITABU-T-TEVHIDI": "Ljudi su obavezni velicati Allaha, dž.š., okrenuti Mu se svojim srcima i smatrati se najslabijim Njegovim robovima, kako bi osjetili veliku potrebu za Allahom, dž.š., i da nisu ispunili Njegovo pravo. Velicanje vlastite licnosti i njeno hvaljenje u govoru, nije od osobenosti (svojstva) poniznih Allahovih robova koji su u stalnom strahu od prevrtanja (promjena) srca. Allah, dž.š., prevrce srca i okrece ili ih kako hoce..." (Šerhu Kitabi-tevhidi, poglavlje Madžae fi-l-iksami ala-l-lahi, šerijatski kurs održan 1416. godine na Univerzitetu Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, Kaseta br. 16)

Naši dobri prethodnici (selefu-s-salihi) su, kada je u pitanju borba protiv ove opake bolesti i njeno iskorjenjivanje, jedinstven primjer, tako da je nemoguce govoriti (pisati) na ovu temu, a da se ne spomenu njihove izreke.

Muhammed ibn Vasi' je vidio svoga sina gdje se hvališe, zbog cega ga je pozvao i rekao mu: "Znaš li ko si ti u stvarnosti?” Što se tice tvoje majke kupio sam je za 200 dirhema (bila je robinja), a što se tice tvog oca, ne dao Allah da medu muslimanima bude velik broj ljudi poput njega.” (El Udžb od Omera ibn Musaa el Hafiza, 29 str.)

Prenosi Imam Buhari od Alaa ibn Musejjiba, a on od svoga oca, da je rekao: "Sreo sam Beraa ibn Aziba, r.a., i rekao mu: "Blago tebi! Družio si sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. i dao si mu prisegu pod drvetom (misli se na prisegu ridvan, na Hudejbijji)." "Sinko moj, nije ti poznato šta smo novog ucinili nakon njegove smrti."

Rekao je Hafiz ibnu Hadžer, osvrcuci se na ovu predaju: "Htio je da ukaže na ratove i druge stvari (koje su se odigrale nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zbog cega ga je obuzeo strah.

To ukazuje na njegovu vrijednost, r.a.” (Sahihu-l-Buhari mea fethul-bari 16/35 str.)

Bišr ibn Mensur je bio od onih koji, kada se pojave medu ljudima, spominjao bi se Allah i onaj svijet (Ahiret) a to ni zbog cega drugog do zbog mnoštva ibadeta po kojem je bio poznat. Jednog dana klanjao je dugo namaz, te kada je završio, primijetio je nekog covjeka kako gleda u njega i divi mu se. Prišao mu je i rekao: "Nemoj se diviti onome što si vidio od mene. Zar Iblis nije obožavao Allaha dug period zajedno sa melecima, a zatim se spustio na stepen koji ti je dobro poznat?!"

Rekao je Ebu Bekr es-Siddik, r.a.: "Volio bih da sam zelena biljka, pa da me pojede stoka. Tako mi Allaha, volio bih da sam drvo koje se sijece i jede.” (Imam Ahmed u "Zuhdu", 167 str.)

Rekao je Abdullah ibn Mes'ud, r.a.: "Dvije stvari vode propasti: ocaj (beznadežnost) i umišljenost.”

Rekao je Imam Gazali u komentaru ovih rijeci: "Spojio je dvije spomenute stvari zbog toga što se sreca ne može postici osim trudom, traženjem, upornošcu i preticanjem drugih. Covjek koji je pao u ocaj (izgubio nadu u Allahovu milost), nije u stanju uložiti bilo kakav trud, niti tražiti nešto, dok je covjek koji boluje od umišljenosti, ubijeden da je postigao srecu i da je ostvario ono što je želio, tako da ni jedan ni drugi ne ulažu trud.” (Ihja ulumi-d-dini 4/1995)

Uzroci umišljenosti (samodopadanja)

Pomanjkanje jekina (ubjedenja) i traženja pomoci od Allaha, dž.š.

Gubljenje iz vida cinjenice da je covjek po svojoj prirodi slab i da su ljudska srca prevrtljiva.

Nerazmišljanje o Casnom Kur'anu i njegovim poukama, savjetima i kazivanjima o uništenju citavih naroda koje je obmanuo dunjaluk i njegovi ukrasi.

- Ne shvatanje sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nedokucivanje onoga na što upucuje, a samim time ne cinjenje dobrih djela kojim poziva i ne ostavljanje (ne izbjegavanje) prezrenih postupaka na koja upozorava.

Necitanje biografije naših dobrih prethodnika, ucenjaka i daija na cijim rukama je Allah, dž.š., uzdigao Islam na, dosad, nedostignuti stepen i koji su bili uzrokom upute citavih nevjernickih naroda i onih koji su bili zaronili u more zablude grcke filozofije i skolastike.

Sigurnost od Allahove kazne, za koju kaže Allah dž.š.: "Zar su oni sigurni od Allahove kazne?!" (Prijevod znacenja - El-Earaf, 207.)