vrijeme dominacije…

Nizama Imamovic | Saff br/str. 32

Bošnjacka književnost ovog perioda dala je niz imena i za njih se vezuje niz književnih ostvarenja. Ona su dio naše tradicije. Mnoga su minorne književne vrijednosti, ali su, kao kulturna ostavština, jedan od pisanih svjedoka uspona i padova Bošnjaka u tim teškim vremenima.




Godina 1878., godina austrougarskog ulaska u Bosnu i Hercegovinu,dovela je do pometnje medu Bošnjacima i za kratko vrijeme izazvala je potpuni prekid kulturno-obrazovne aktivnosti koja se pocela javljati u listovima na bosanskom jeziku štampanim bosancicom.


Težak društveno-politicki položaj Bošnjaka, promjena koja je iznenadno i šokantno djelovala na sve slojeve društva, dovela je do zatvaranja bošnjackog društva za sve vanjske uticaje i za sve što je novo. Tako ce Bošnjaci u ovom periodu proci kroz nekoliko faza: tzv. gluho doba (cetverogodišnje obustavljanje svih kulturnih aktivnosti, zatvaranje u sebe, ogorcenje, odbijanje novonastale situacije, pocetak iseljavanja u Tursku) pred ciji kraj se pojavljuju pokušaji kulturnog djelovanja, ali sa snažnim osjecajem nostalgije prema Turskoj (otud štampanje listova na turskom jeziku kao "Vatan”); period bosanstva, donekle kao rezultat austrijskih nastojanja odvajanja Bosne od Turske (Kalajev režim; odvojenost vjerske uprave, školstvo, listovi "Bošnjak", "Sarajevski cvjetnik" i dr.); pokušaj nacionaliziranja Bošnjaka od strane Srba i Hrvata (okupljanja oko srpskih i hrvatskih casopisa), cesto posljedica poteza okupatorske vlasti koja, da bi "civilizirala" muslimane, dovodi ucitelje i službenike iz Hrvatske, te period preporodne djelatnosti. Naime, rano dolazi do raspadanja prohrvatske orijentacije i nekadašnji njeni pripadnici pokrecu znacajne listove poput "Behara", "Gajreta" i sl.

U književnosti ovog perioda, perioda preporoda, posebno je prisutna ideja bosanstva, težnja razlucivanja od Osmanlija, što je donekle i razumljivo, s obzirom na ogorcenje Bošnjaka izazvanog ulaskom austrijske vojske, raširenost ideje o izdaji i prodaji Bosne od strane Turske, dok je na drugoj strani, uveliko prisutna ideja bratstva sa susjedima nemuslimanima (cija ce opravdanost ili neopravdanost uskoro biti otkrivena). Ova tzv. austrijska tema, bit ce cesto korištena u bosanskohercegovackoj književnosti i nakon austrougarskog perioda: pitanje nasilnog kršcanskog ulaženja u tkivo kulture sazdane na Islamu, raspadanje Osmanskog carstva, pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulasku austrijske vojske u BiH pitanje: prihvatiti ili odbiti zapadni pogled na svijet? Takvo videnje svijeta u neke krugove društva ulazi i prije dolaska Austro-Ugarske, i to preko turskih "modernista" oduševljenih evropskom kulturom (o cemu piše A.H. Bjelevac u "Minki" i "Meliki").


Za razliku od pisaca osmanskog perioda, pisci iz vremena književno-kulturnog preporoda su, bez izuzetka, iz krugova svjetovne, laicke inteligencije. Nekolicina njih su vlastitom narodu budili volju za napretkom, nudili dohvatljiva sredstva borbe za samoodržanje: obrazovanje u zapadnom duhu, ali uz puno ocuvanje vlastitog identiteta. Ove ce pisce, izmedu ostalog, karakterizirati posrednicka i povezujuca književna aktivnost izmedu Istoka i Zapada. Pored postojecih žanrova i tematike, pojavit ce se i elementi iz književnosti evropskih krugova.

Što se tice poetike ovog perioda, bavit ce se razlicitim temama. Mnogi ce pjesnici prevoditi djela orijentalnih pjesnika i pisati pod njihovim uticajem. Tako ce pjesnik i preporoditelj Safvet-beg Bašagic, pocevši sa hedonistickom poezijom, preko rodoljubivih, doci u okrilje misticnih pjesama kakve su pjevali pjesnici na orijentalnim jezicima.


Musa Cazim Catic, svakako jedan od najznacajnijih bošnjackih pjesnika, mada uglavnom pjeva o ženi, vlastitom teškom položaju, ipak ce u nekoliko svojih pjesama inkorporirati islamske motive. Napisat ce pjesmu pohvalnicu Merjem, kceri Imranovoj, pohvalnicu Fatimi ez-Zehri, te odu Allahovoj objavi, Kur'anu:

"O vjecno slovo, Bog je tebe rek'o


Da budeš luca vasionog svijeta".

Pjesmu “Kurban-bajramski kandilj“ postavlja kao svojevrstan razgovor pjesnika i životinje koja treba biti žrtvovana svome Stvoritelju. Pjesnik se pita o njegovim osjecajima koji mu oci rose suzama, pa kaže:"crveni jezik nijemo mu zbori :


- Pjesnice, i u mom srcu nocas gori

životvorna ljubav Vjecitoga Boga!


I ja žrtvu Njemu svojom krvlju palim

I ja Mu dobrotu munadžatom hvalim,


Osvjetljujuc tminu suzom bola svoga...".

Konacno, kao rezultat njegova stalnog hoda od bohemizma do pokajanja, molbe za milost, tu je i njegova prekrasna i, doima se, iskrena pjesma Teubei-nesuh:


"Ja sada bježim pod okrilje Tvoje

I Tvoga Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci,


Gospode, grijehe odriješi moje

I bolesnu mi dušu izlijeci


Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje" .

Pjesnik Osman Ðikic, inace pjesnik i kulturni djelatnik srpske orijentacije, tako ce, izmedu ostalih, napisati poznatu ilahiju kojom slavi velicinu Boga: "Velik Ti si Bože Silni...", poznatu našem podneblju kao jedna od, moglo bi se reci, antoloških izvodenih ilahija.


Što se tice proznih ostvarenja, ona su uglavnom didaktickih namjera, uperena protiv ucmalosti i ljenosti muslimanske sredine, koja dakako, nije uopce povezana sa Islamom, a koju su mu cesto pripisivali.

Abdurazzak Hifzi Bjelevac, autor poznatih romana "Minke" i "Melike", jedan je od zapadno orijentiranih pisaca koji u svojim djelima ocrtava tragediju pojedinca i društva u periodu nakon okupacije. Njegova su djela slika života pojedinaca, slika života potpunog napuštanja Islama kao sistema življenja, slika života u kojemu se sukobljavaju dva potpuno oprecna stava prema svijetu: istocni i zapadni. To je život u kojem Islam postaje samo blijeda slika tradicije, nedovoljno jake da ima ikakva uticaja na njegovo djelo. Život njegovih junaka djeluje kao drvo ciju je srž izjela crvotocina; drvo koje i najmanji lahor može da skrši. Ali, i pored svega, oni osjecaju tanahne spone s Islamom. Tako u romanu “Pod drugim suncem” Muris-beg, njegov junak, osjeca strah zbog odgovornosti pred Stvoriteljem na Sudnjem danu, doduše ne zbog svojih razvratnih djela, vec zbog nepravde ucinjene dvjema ženama u svom životu, a u jednom drugom djelu, glavni lik, Hamid-beg, na sebi osjeca tanke konce ahlaka izraslog iz vjere njegovih predaka, ali su oni isuviše slabi da ga obuzdaju, a iskušenje isuviše jako da mu se odupre. To su jasne slike bolesna života koji djeluje kao nekakva vještacka izraslina puna varki, laži, razocarenja. Zar iko može biti ravnodušan nad sudbinom nesretne Minke?


Edhem Mulabdic, pisac prvog realisticnog romana u bošnjackoj književnosti, takoder ce pisati didakticna djela, nešto poput smjernica u nastalim situacijama. Njegova su djela zorne slike haosa i nesredenosti Bošnjaka u tom periodu u kojima u prvi plan dolaze pojedinci: tipicni predstavnici svojih istomišljenika. Njegove ce pripovijetke biti protkane nitima Islama, ali ono što je posebno interesantno jeste njegov roman “Zeleno busenje”, tim prije zbog njegove slicnosti sa onim što su Bošnjaci doživjeli i doživljavaju u ovo vrijeme u kojem mi živimo.

Izmedu ostalog, Mulabdic svojim djelom kritikuje razuzdanost, lijenost omladine koja kao da od života nema ništa drugo osim plandovanja i mejhane. Ahmet, nesumnjivo pozitivan lik, rekli bismo da ima islamskog ahlaka. Za njega kaže: "Ali on nije ni nalik na današnju mladariju. Hodao je po mahalama, al' vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad rijeci, nikad one razuzdanosti kao u druge momcadi."


Sam roman iscrtava postupke muslimanske sredine u toku i poslije okupacije, i još jednom razmatra pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulaska tudina u zemlju. Prizori kršnih momaka skrivenih iza prozorskih kapaka sa puškom u ruci koji brane svoj toprak, na svom topraku, ili slike razuzdanih grupa koji u sveopcem haosu vrebaju na imovinu svojih susjeda obuzeti dunjalukom, predstavljaju vjernu sliku jednog teškog vremena u kojem su Bošnjaci izgubili tlo pod nogama.

I još se jednom postavlja pitanje opravdanosti otpora tudinskoj vojsci. S tim u vezi posebno su interesantna Ahmetova razmišljanja u momentima vlastitog kolebanja. Kada ga brat i majka zovu da odustane, on im odgovara: "Nismo se zajedno izrodili, pa necemo ni pomrijet. Meni je prece ici s ovom bracom za din naš." Pored osjecaja stida zbog eventualnog dezertiranja, on misli o bijegu tjera od sebe i razmišljanjem: "Ta svaki je Turcin dužan ustat proti dušmanu...ta koliko je puta cuo od cestitog svog hodže, kog doduše nije bilo u boju, ali... za din i dom svoj ginut, to je dužan svaki Turcin..."


Bošnjacka je književnost ovog perioda dala niz drugih imena i za njh se vezuje niz književnih ostvarenja. Ona su dio naše tradicije. Mnoga su minorne književne vrijednosti, ali su, kao kulturna ostavština, jedan od pisanih svjedoka uspona i padova Bošnjaka u tim teškim vremenima. Ona su pokušaj borbe za egzistencijalni opstanak, pokušaj zaustavljanja iseljavanja iz Bosne i potpunog potiskivanja iz društvenih aktivnosti i zatvaranja u imaginarni svijet u kojem se ništa nije izmijenilo. Slika su pravog stanja ili pak odraz pišcevog svijeta i ideja, i ma koliko bila prisutna lutanja i traganje za izlazom iz teške situacije tamo gdje izlaza nikada nema, ipak je u djelima prisutan osjecaj pripadnosti Islamu kao izvoru, kao utocištu, kao korijenu i tragu vlastita identiteta. Konacno ce ta crta, ta tanahna nit, dati karakter i uciniti književnost Bošnjaka posebnom i u teškoj fazi njihova postojanja: fazi komunizma i ideološkog ateizma.