misterija 1001 noci

Haris Rizvanbegovic | Saff br/str. 33

NARATIVNO ZAVOÐENJE


Zahvaljujuci nekim ovdašnjim casopisima za kulturu i umjetnost, na našim prostorima se prije skoro pola godine pojavilo izvjesno zanimanje za djelo "Hiljadu i jedna noc". Da li je od tada interesovanje poraslo ili opalo nismo istraživali, ali je ocigledno da su se korijeni i razlozi za to interesovanje, na razlicit nacin "iskopavali" i procijenjivali. To je dovelo u vezu dva prijevoda: prvi koji je realizovan od strane Roberta Irvina, profesora moderne historije na Univerzitetu u Oxfordu i predavaca historije srednjeg vijeka na Unverzitetu St. Andrews. Robert Irvin slovi i za dobrog poznavaoca historije Srednjeg istoka, a time i arapskog jezika, a oba ta "predmeta" predavao je na mnogim Univerzitetima diljem Engleske. Drugi prijevod izašao je posredništvom prof. dr. Esada Durakovica, jednog od najboljih poznavaoca arapske književnosti i jezika kod nas i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

IŠCEKIVANJE KULTURNOG DOGAÐAJA


Kulturna javnost žudno je išcekivala, u prvim mjesecima ove godine, izlazak tog Durakovicevog prijevoda na bosanski jezik. Prijevod je realiziran, po rijecima samog Durakovica, na temelju tzv. egipatske redakcije izvornika tj. bulackog (bulaq) izdanja iz 1835. godine. Odabir izvornika bio je proizvoljan i ucinjen iz razloga da bi se - kako rece prof.dr. Durakovic - obogatila prevodilacka literatura na našim prostorima. Irvinov prijevod pod imenom "Arapske noci: Prirucnik" izdat 1995. poslužio je kao snažna i upecatljiva prolegomena (najava), po jeziku bližeg. Dok se prijevod Durakovica ocekivao kao "segment" grandiozne kulture Islama. I dok je Irvinov prijevod otvorio vrata komparativnom umovanju i otkrivanju zajednickih tacaka u odnosu izmedu književnosti Zapada (posebice evropske književnosti) i književnosti Istoka, dok je taj prijevod porodio udivljenje i srecu kulturnih krugova Zapada što su se u "Hiljadu i jednoj noci" prebrodile razlike izmedu racionalnog i imaginativnog. Na našim je prostorima prijevod docekan s nekim ponosom i dubokim osjecanjem veze izmedu nas i bratskog nam Istoka. Šta to zapravo treba da znaci? Šta to u djelu zaista plijeni svojom osebujnošcu i pripovijednim manirima?

PrivlaCnost pripovjednog


Reci nešto o " Hiljadu i jednoj noci", a pri tome ne odstupiti od jasnog puta, puta cije su margine odredene Kur' anom i sunnetom, cini se vrlo nezahvalnim poslom. Covjek koji dobrovoljno pristaje da analizira tekst spomenutog djela mora, htio - ne htio, uzeti u obzir dvije stvari. Kao prvo, ne udaljiti se od istine, ne navuci srdžbu Gospodara svjetova, kao glavna smjernica kriticaru; dok drugu osnovu navešcemo potrebu da analiza bude što doslijednija, jer ipak - ovdje se radi prvenstveno o književnom tekstu, pa tako najbolja metoda analize može da bude metoda narativne analize, pri cemu se tekst analizira kao plod književne imaginacije u odnosu na svoju srž, strukturu, paradigmatsku osu i korijene i nacin pripovijedanja koje se javlja u djelu. Osnova te analize jesu rijeci Petera Brooksa koji u svom tekstu o "Hiljadu i jednoj noci” kaže: "Narativni tekst jeste jedan od nacina na koji mi govorimo; on je jedna kategorija u kojoj mi razmišljamo. Zaplet je osnovna nit tekstualnog ustroja i njegova aktivna oblikovna snaga. On je proizvod našeg odbijanja da dopustimo privremenosti da bude besmislena, naše tvrdoglavo insistiranje na stvaranju smisla kako u svijetu, tako i u našim životima". Prihvatajuci i takav vid analize, naš osvrt bježi od mogucnosti da bude etiketiran kao "jednostran", "ideološki obojen", " nesuvisao i površan". A da bi otkrili smislove teksta "Hiljadu i jedne noci" i onoga što je suprotno tome, da bi otkrili šta se tu zapravo "zaplice" i "rasplice", šta je tu prihvatljivo a šta ne, tekst cemo podijeliti na dijelove.

U prvom dijelu govoricemo o nekim nararološkim nacelima prisutnim u djelu. Treba istaci da osnova "Hiljadu i jedne noci" jeste utkana u strukturu pripovijedanja. To znaci da u djelu nema suviše složenih narativnih zakona, ali postoji jedan vrlo bitan, a to je zakonitost pripovijedanja i osobenosti subjekta naracije. Pripovijedna struktura na samom pocetku biva ustanovljena motivima koji su odmah morali doci “in medias res” (suština stvari) da bi radnja, i kasnije narativno tkanje došli do izražaja. Žudnja za pripovijedanjem kako je naziva Peter Brooks mora necim biti opravdana. Motiv preljube Šahrijarove žene i sve ono što iza toga slijedi, zgušnjava osnovu za pricanje i postavljen je na malom, uvodnom broju strana. Ako je zaplet ta nit osmišljavanja i ustroja, taj sižejni skelet o kome smo govorili onda cemo na to nadovezati tvrdnju da ishodište zapleta leži u samom pocetku djela. Lik Šeherzade koja se pojavljuje kao neki univerzalni demiurg proizilazi iz potrebe da se stvari dovedu u "ravnotežu". Ako je Šahrijar "izgubio dušu" i na žensku preljubu odgovorio drugom krajnošcu - muškom okrutnošcu povezanom sa tjelesnim nasladivanjima, on postaje motivom koji bi mogao isprovocirati fabularno, dogadajno putovanje u drugom smjeru. Drugim rijecima, zamandaljeni kapci na prozorima njegove duše zahtijevaju nekoga ko ce te kapke ponovo otvoriti i tako pustiti "svježi zrak" u predsoblje jedne licnosti, a time joj i pomoci. Ali, kako to uraditi? Pa, vrlo jednostavno - uvodenjem u radnju osobe koja je enciklopedijski izgradena, koja poznaje razne price i koja je, prije svega - žena. I uistinu, Šeherzada je vec citala knjige, ljetopise i živote starih careva i predanja drevnih naroda. Ona je ta koja je vec sakupila oko hiljadu raznih knjiga o starim narodima, kraljevima i pjesnicima. Svaka osnovna naratološka jedinica: dogadaj, mjesto, vrijeme, karakteri (površni ili duboki) te opisi, ima svoje mjesto i gradi bogatu panoramu slika, prizora, mitova, legendi, prica fantasticnih, poucnih, ali na žalost i erotskih. Ta raznolikost pojmova, fabule, motiva, paradigmi, sekvenci itd. nisu navedeni uzalud. Citava narativna analiza i smisao pripovijedne strukture ukupnog teksta " Noci" podredene su odnosu kazivac - slušalac. Bogatstvo preneseno pripovijedanjem prica do svijesti slušaoca (Šahrijar) iz usta onoga ko pripovijeda (Šeherzada) jeste opravdano žudnjom da se nametne autoritet pripovjednog tijela što ONA u svakom obliku ovdje jeste. Šeherzada kazuje price sa željom uvjeravanja. A problem baš nastaje onda kada se govori o ubjedenju u istinitost prica. Osnovni zadatak bilo kojeg pisca ili pripovjedaca je da ubijedi citaoca ili slušaoca u istinitost price. Upravo je to sporno u Islamu. Pitanje: " Koliko je fikcija narativnog teksta laž?", ostaje stalno otvoreno. No ovdje je u djelu, po mišljenju književnih strucnjaka to opravdano, jer Šeherzada ima cilj, ima motiv koji je tjera da prica price. Ona pripovijeda kazivanja puna života (uglavnom neispravnog), ali u sjenci noža koji Šahrijar drži u ruci i koji je ovdje simbol i figura koja oznacava smrt u prenesenom smislu rijeci. Ona pricanjem tjera smrt s praga svoje kuce, kako od sebe u smislu fizicke likvidacije, tako i od cara u smislu smrti njegove duše; jer despotizam i okrutnost koje ovladaju najznacajnijim muškarcem u djelu svakako nisu život i svijetli put duše, vec naprotiv, njena smrt i degradacija. Tako se despotizam, slabosti, okrutnosti i tjelesnog pretvara u "despotizam" rijeci, govora, znanja i pera. Naracija se zato shvata kroz alegorije npr. Šeherzada je "spasiteljica grada" itd. Ta je naracija ovdje predstavljena kao životvorna ustanova jer se njome brane životi. Ona zapravo budi žudnju za glagolima "kazati" i "cuti", pa stoga vodi putem do polumistickog rasterecenja. Onaj, in medias res, o kome smo govorili oznacava krivulju promjene njenog intenziteta. Ona je prisutna na pocetku djela, a zatim i na pocetku svake Šeherzadine price, preobražavajuci se tako u sferu pripovijedne magije. U sredini prica ta je naracija "izmjerena" s najvecom vrijednošcu, pri cemu se uzima ono najbitnije: akcija je vec preuzeta, promjena je zapoceta. Šeherzada se (kao pripovjedac) zaustavlja na najinteresantnijim mjestima tako da careva žudnja za krajem price odgada ubistvo. Želja za konstantnim nizanjem sitnijih promjena do one konacne, integralne promjene u Šahrijarovoj duši je srž "Hiljadu i jedne noci". Pripovijedac je na kraju, dakle, promijenio slušaoca, zavladali su radost i veselje, nastupilo je vrijeme srece; kamo cemo bolje!? Ali taman posla.


Glorificiranje "erotskog"


O djelu ipak nismo sve rekli ako smo govorili samo o situaciji izmedu pripovjedaca i slušatelja, i ako smo pratili reakcije i razumijevanje, koje uzgred receno, naracija želi da uspostavi i raspiri. Ima još puno toga za reci! Naime, Šeherzada je prema logici djela, postigla ono što je željela: spasila je sebi život i svojim pricama preobrazila cara. Rekli bismo, - happy end? Bio bi, ali nije. Neophodno je za nas sagledati djelo upravo islamskim ocima. U Islamu cilj ne opravdava sredstvo. Ne može se pribjegavati svemu i po svaku cijenu. Svi znamo za hadis koji prenosi Aiša, r.a., u kome Allahov Poslanik kaže: "Ko god uradi jedan posao s kojim se ne poklapa ova naša stvar (Islam) taj je posao odbacen." Taj i još mnogi hadisi i ajeti iz Kur'ana govore da, iako Šeherzada postiže cilj, metod njenog propovijednog uticaja ne može biti opravdan i NIJE islamski. U djelu ima puno prica sa erotskim motivima i slikama, prica o sihru, historijskih nedosljednosti itd. Favorizovanje takvih tema, njihova utkanost u pripovijedni korpus cjelokupnog djela, to "pripovjedacko zavodenje", svakako nema mjesta u širokom spektru kulture islamske pisane i usmene rijeci. Sam Robert Irvin priznaje: "Na prvom je mjestu, ocito, cinjenica da mnoge price "Hiljadu i jedne noci" nisu islamskog porijekla. Zapravo, otkrili smo da je neizvjesnost oko statusa djela i nepoznavanje miljea u kojem su ove pripovijesti sastavljene uspostavila branu ozbiljnom proucavanju prica, što književnim kriticarima što folkloristima". "Hiljadu i jedna noc" je, kako to dalje tvrdi Robert Irvin samo djelomicno skup folklornih umotvorina, a to znaci da je kompozicija djela, promišljena i hotimicna, crpila druge, starije književne kompozicije od folk - prica. Ali, po svoj prilici zbirka ima indijsko - perzijsko porijeklo. Vecina prica prevedena je sa tzv. pahlevi - jezika (stari srednjepersijski jezik) na arapski sredinom 9. vijeka po Isau. Zato su price donekle arabizirane, a mjesto dogadanja promaknuto je u Bagdad i Kairo. Znaci, fabule prica koje Šeherzada pripovijeda nemaju podlogu u Islamu vec dolaze s drugih mjesta; dolaze iz riznica (punih mitova i legendi) staroindijske i perzijske kulture. Moguce je da je uticaj ostvaren preko trgovackih karavana, te da su se verzije tih mitova i legendi prenosile na taj nacin. Svakako su bile poznate arapskom znanju, a time i ukusu. Ako se erotsko glorificira i spomene pri ocitoj namjeri da se skrene pažnja na datu gradu ono postaje suvišno, "cak" i u onom kontekstu Platonovog tumacenja pojmova erosa i ljubavi. Šerijatski se propisi, hvala Allahu, ne tumace grckom filzofijom vec jasnim temeljima: Kur'anom i sunnetom. Erotika koja je naglašena u "Hiljadu i jednoj noci", dakle nije prirodna za Islam, kako to neki tvrde. Kaže Allah dž.š.: "Žene vaše su njive vaše! Njivama vašim prilazite kako hocete! A nešto i za duše pripravite! i Allaha se bojte..." (Prijevod znacenja - El-Beqara, 223.) Takode, rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Plašim se da covjek ne otkrije šta cini sa svojom ženom kao i da žena kaže šta je radila sa svojim mužem". Dok su prisutni šutili potvrdila sam (Esma bint Jezid): " Allahov Poslanice, uistinu one to rade, a i oni to rade! Nastavio je: "NE cinite to, jer je to slicno šejtanima koji ucine blud na ulici dok ih drugi gledaju". Hadis prenosi spomenuta Esma bint Jezid, a bilježi ga Ahmed; hadis je sahih.

Prema tome, sama relacija izmedu muškarca i žene u braku, kao jedinom dozvoljenom odnosu izmedu njih, ima svoj eros i intimu, ali on traži da ostane tajnom, sakriven od drugih. Samo kao takav on je prirodan Islamu. Nikakva drugacija tumacenja ne mogu se prihvatiti. "Hiljadu i jedna noc" sa svojim slikama, erotskim vizijama i fantazijama nastavlja tradiciju "kulture" koja je prvenstveno probujala u vrtovima inih civilizacijskih krugova cije je religiozno uvjerenje bilo mitološko i mnogobožacko, a time i život bestidniji i puteniji. Cak je Enver Dehoi protumacio "1001 Noc" ne kao književno djelo vec kao neku vrstu erotske enciklopedije u kojoj, opet nažalost, ništa ne manjka: od prostitucije do homoseksualizma kroz širok spektar drugih nastranosti i razvrata.


Magija orijentalne priCe

Samo nije erotika ta koja je ovo djelo približila Zapadu i probudila interes i zanimanje za nju. Zacarani dvorci, tajne odaje, price o džinima i hiperbolicnim životinjama, ribe koje govore, pecinski razbojnici i mnogošta još grade polimorfnu raznolikost prica. Rekli smo da je djelo plod imaginacije, nocnih uzleta mašte i sanjarija. Možemo reci da je zapadni kulturni milje "opsihrila" i zacarala magija orijentalne price. U takvoj sredini vracar je postao tvorcem književne fikcije. Njegovo manipuliranje rijecima i frazama dovelo je do toga, da ova zbirka prica, preuzimajuci takve obrasce, prouzrokuje takvu " pometnju" da su neki ljudi na Zapadu, kao što je Antoine Galland, pocetkom 18.vijeka po Evropi širili poruku po kojoj se "Hiljadu i jedna noc" definiše kao "dragocjena suma hermeticnih, alhemijskih i posvecenih doktrina" za one koji "imaju sluh" za literaturu. Ukratko, on je smatrao da je ova zbirka obavezna u biblioteci svakoga onoga ko želi da se otisne putem duhovnog (spiritualnog) usavršavanja, i što je najgore, traženja "istine". Musliman se, naravno mora zapitati - šta je onda Kur'an? Zar on nije odgovor za sva pitanja, pa prema tome i za duhovno usavršavanje i ne samo za traženje istine, vec i za njen potpuni pronalazak? Jeste, naravno! Ezotericna razmišljanja Zapada, imaginacija i maštarije nemaju dodir sa realnošcu i zato trebaju izumrijeti, bar u našim srcima. Misticna zamršenost "Hiljadu i jedne noci" je samo smjer ka stranputici, smjer koji odvodi od jednostavnosti Kur'ana i Poslanikovog, s.a.v.s., hadisa. A nama je upravo potrebnije to potonje.