mjesec velikih pobjeda

Uzvišeni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a možda je jedna od posljednjih i najvažnijih "ramazanski rat" tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionistickog izraelskog sistema i osvajanje "Husata" u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srušen komunisticki sistem i utjecaj u Afganistanu.

Ramazan, mjesec posta, uistinu je mjesec džihada i velikih pobjeda u našoj slavnoj historiji. Uzvišeni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a možda je jedna od posljednjih i najvažnijih "ramazanski rat" tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionistickog izraelskog sistema i osvajanje "Husata" u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srušen komunisticki sistem i utjecaj u Afganistanu.

Takoder, dvije bitke i pobjede nama dobro poznate, desile su se u ovom mjesecu: Bitka na Bedru koja predstavlja prvu pobjedu protiv nevjernika-mušrika na otvorenom bojnom polju, i "Osvojenje Mekke", poslije cega su ljudi masovno poceli ulaziti u Allahovu vjeru. Ovom prilikom nije nam cilj da detaljnije govorimo o ovim bitkama, jer su detalji o njihovim zbivanjima dobro poznati svim našim citaocima, medutim, govorit cemo sažeto o dvjema veoma važnim bitkama u islamskoj historiji, a koje mnogi naši citaoci zanemaruju, unatoc tome što su one od posebno velikog znacaja za nas.

Bitka Ez-Zellaka (naziv jedne prostrane ravnice u centralnom dijelu Andalusa u blizini grada Batlijos) se zbila u petak u prvoj desetini ramazana 479. h.g.

Svi historicari, muslimanski i kršcanski, slažu se da je Andalus bio jedan od najvažnijih mostova preko kojeg je u srednjem vijeku islamska kultura prešla u Evropu koja je u to doba plivala u moru neznanja i nekulture. Medutim, islamska kultura i civilizacija pocela je sa stagnacijom od 4. stoljeca po Hidžri. Razlog tome leži u muslimanskoj opuštenosti i ležernosti spram uzimanja svih elemenata koji garantiraju snagu i dominantnost na vojno-politickom polju, a s druge strane, mnogi su se odali uživanjima i raskoši zapostavivši prioritete koji cine da njihova vlast ostane u skladu sa Allahovim propisima i da bude najbolji primjer pravednog sistema.

Sa padom Umejevickog hilafeta u Andalusu 422. h.g. došlo je i do rušenje teritorijalnog jedinstva. Država se rasparcala na 27 emirata-kneževina koje su se medusobno borili za jacanja svog uticaja i prevlasti nad drugima. U cilju ocuvanja stolice i položaja nisu se ustrucavali da pomoc zatraže i od svojih najljucih neprijatelja, susjednih krstaških vladara, a posebno dviju kraljevina: Lion i Kaštala koje su se, u svakom pogledu, najviše okoristile od krvavih medumuslimanskih sukoba. Kršcani su postali pohlepni za muslimanskom teritorijom. Kada su uvidjeli da su muslimani zaokupljeni medusobnim sukobima, poceli su gomilati svoje trupe iz svih evropskih kraljevina, u susjedne države s ciljem pobjede krsta nad Islamom. Kada su ojacali svoj uticaj u regionu, nametnuli su džizju (porez) slabijim muslimanskim emiratima, koji su se medusobno borili za prevlast. Vrhunac moci dostigli su kada je Alfonso V, kralj Kaštale, zauzeo Toledo koji je prije dolaska Islama na ove prostore bio prijestolnica ovih država.

Kada je Mu'temid ibn Ubbad (jedan od emira Kordove i Ešbilije, poznati ratnik i pjesnik, u to vrijeme najutjecajniji emir u Andalusu) poslao godišnji porez Alfonsu, on je odbio da to primi želeci time da ga ponizi. Potom je Alfonso poslao svog izaslanika, židova Mu'temidu koji je prenio ultimatum o napadu ukoliko mu muslimani ne predaju svoje tvrdave i utvrde, planinske uzvišice koje imaju veoma veliki strateški znacaj. Ova poruka je izazvala gnjev i srdžbu, a dirnula je i u vjersko dostojanstvo Mu'temida. On je ošamario ovog židova, i da nije postojalo pravilo po kome se izaslanici ne ubijaju, on bi ga zasigurno ubio. Ali je zato pobio svu njegovu pratnju, koja se sastojala od 500 konjanika, koji su ušli u prijestolnicu nonšalantno i provokativno. Njihovo ubistvo znacilo je objavu rata Alfonsu.

SPAS ZA TRI STOLJECA

Mnogobrojna vojska Alfonsova se odmah pokrenula pustošeci sela i gradove i cineci veliki nered i pokolj. Mu'temid se sastao sa alimima, kadijama i narodnim zastupnicima u državi. Oni su mu sugerisali da uputi pismo emiru države El-Murabitin (velika islamska država koja je obuhvacala sve zemlje arapskog magriba: Maroko, Tunis, Alžir, Libija kao i Senegal), poznatom vojskovodi i mudžahidu Jusufu ibn Tašfinu. Medutim, odredeni broj izdajnika i munafika su Mu'temidu savjetovali da ne traži pomoc od Murabitinske države, jer ce oni, pošto savladaju kršcane, zasigurno zauzeti njegovo kraljevstvo kao i sve preostale kraljevine. Tada je on izrekao svoje poznate rijeci: "Bolje mi je da cuvam deve u Agmanskoj pustinji, (na jugu Magriba) nego da cuvam svinje u Toledu." Zatim je poslao kadiju Abdullaha ibn Edhema sultanu Murabitina. Susreli su se u pomorskom gradu Sebte. Cim je sultan saznao za situaciju, naredio je vojsci da se pripremi za odlazak u Andalus. Zatim je poslao izaslanika u svoju prijestolnicu Marakeš da dovede i preostalu vojsku. Sa svih strana su mu se pridruživale manje i vece vojne formacije tako da su svi skupa prešli more i spojili se sa Andaluskom vojskom u gradu Ešbiliji. Tom prilikom islamskoj vojsci se pridružio i veliki broj mudžahida, dobrovoljaca. Kada je saznao za okupljanje muslimanske vojske, Alfonso je odmah naredio da se mobiliziraju sve raspoložive snage i napisao je upozoravajuce pismo Mu'temidu. Kada je poruka došla do njega, on je naredio jednom od najvecih pjesnika da je procita, a zatim da napiše odgovor koji ce biti veoma mudar i upecatljiv.

Kada je ovo pismo došlo do Alfonsa, on se rasrdio uvidjevši da mu je istom mjerom uzvraceno i cak se našao poraženim i poniženim. Ubrzao je i povecao pripreme za rat, a jedne noci je usnio san u kome je vidio kao da on jaše na slonu a u njegovim rukama je bubanj u kojeg udara. Kada se probudio, tražio je od svojih svecenika da mu taj san protumace, ali oni nisu znali. Zatim su mu doveli jednog muslimanskog ucenjaka koji je bio u zarobljeništvu. Pošto mu je kralj ispricao svoj san, ucenjak je tražio da ga oslobodi ukoliko mu on protumaci san, ali kršcanski kralj to nije prihvatio. Ucenjak je rekao: "Objašnjenje i tumacenje tvog sna se nalazi u Kur'anu i to su rijeci Svevišnjeg Allaha: "Zar nisi cuo šta je Gospodar tvoj sa vlasnicima slona ucinio? Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pecene bacale, pa ih On kao lišce koje su crvi istocili, ucinio!?" (Prijevod znacenja - El-Fil) Zatim mu rece: "Ovaj san znaci da ce onaj koji je sakupio ovu vojsku biti uništen."

Alfonso se nije obazirao na tumacenje ovog sna, jer je vidio veliku masu svoje vojske. Naredio je pokret. Utaborili su se 18 milja dalje od islamske vojske.

Ibn Tašfin je, da bi izbjegao mogucnost izdaje i prevare Andalužana, a i zbog takticke varke, predložio da andaluska vojska bude naprijed, a njegova vojska iza brda. Kada je kršcanska vojska došla na bojno polje, vidjela je samo andalusku vojsku. Mnogo su se obradovali i njihov kralj je napisao poruku: "Mi smo na ovo bojno polje stigli mnogo umorni i iscrpljeni od puta, a sutra je petak vaš praznik, a u nedjelju je naš praznik. Stoga predlažem da okršaj bude u ponedjeljak." Medutim, on je vec bio pripremio zavjeru. Ujutro rano napali su Mu'temidovu vojsku i došlo je do žestoke borbe. Andaluška vojska se hrabro odupirala kršcanskim napadima, dok je Ibn Tašfin sa svojom vojskom napao na tabor-komandu kršcanske vojske i pobio sve koji su se tu nalazili. Ovo je bio žestok udarac Allahovim neprijateljima i veoma brzo se situacija na bojnom polju okrenula protiv njih, te su se dali u bjekstvo. Medutim, ispred njih je bio Mu'temid sa svojom vojskom a iza njih Ibn Tašfin sa svojom. Niko od njih nije uspio pobjeci sem njihova kralja sa manjom skupinom konjanika (oko 300) a muslimani su zaplijenili sve što su kršcani imali sa sobom od oružja, jahalica i imetka.

Ova sjajna pobjeda je, kako tvrde vojno-politicki analiticari, nesumnjivo uticala da se provedba krstaškog projekta u Andaluziji odgodi za nekoliko stoljeca. Ona je bila direktni i glavni uzrok da su muslimani uspjeli sacuvati u svom posjedu velike dijelove Andalusa još tri stoljeca. Da je Alfonso uspio u tom periodu osvojiti Kordobu i Ešbiliju, nema sumnje da bi i preostali emirati padali u njihove ruke poput žutog jesenjeg lišca. Medutim, Svevišnji Allah je htio da se to tada ne desi i da muslimani iz toga izvuku pouku. Poslije ove bitke Andalus se ponovno ujedinio pod upravom Murabitina i cak su uspjeli da oslobode i nekoliko gradova koje su kršcani bili okupirali. Ali, velika greška je bila što se Ibn Tašfin veoma brzo vratio u Magrib i nije nastavio seriju pobjeda nad kršcanskom vojskom kako bi ih u potpunosti porazio.

Bitka Ajnu Džalut se dogodila u ramazanu 658. g.h. ili 1260. g. na prostoru Palestine.

Sa prostora kršcanskog zapada, još od 490. h.g. (1096. g.) pocele su vojne ekspedicije i pohodi ekstremnih i fanaticnih kršcana na prostore svete zemlje sa ciljem uništenja Islama, kako su to oni propagirali medu svojim masama. U toku dugotrajnog i krvavog sukoba izmedu muslimana i kršcana, koji je trajao skoro dva stoljeca, krstaši su došli do zakljucka da nisu sami u stanju da savladaju muslimane i da im je zato potrebna pomoc sa strane. Stoga su uložili sva sredstva kako bi ubijedili tatarskog tiranina Džingis Kana, posredstvom njegove žene kršcanke, da promijeni smjer kretanja svoje vojske i usmjeri je u pravcu islamskih zemalja. I ustinu, za veoma kratko vrijeme, ova vojska, gotovo potpunih divljaka, koja nije znala za milost i osjecanja, okupirala je velike dijelove islamskog svijeta. Nakon što su zauzeli prijestolnicu hilafeta Bagdad godine 656. h., ubili su halifu i dva miliona muslimana. Pored toga oni su uništili i kulturnu tradiciju i islamsko naslijede tako što su na milione vrijednih i unikatnih naucnih dijela bacili u rijeku Tigris od cije tinte je voda ove velike rijeke poprimila crnu boju. Za ovako strašno brzi pad Abasijskog hilafeta u velikoj mjeri je doprinijela i ši'itska izdaja i zavjera posebno od strane vezira Ibn Alkamija i Nusajra et-Tusija jednog od šejhova ši'itske sekte Imamija.

NEVJERNICI SU JEDAN MILLET

Usred ovih nemilosrdnih napada na Islamsko carstvo, ciji je glavni cilj bio potpuno uništenje i brisanje Islama sa lica Zemlje, i još mnogobrojnih drugih opasnosti koje su okruživale ionako razjedinjene i oslabljene muslimane, desila se bitka Ajnu Džalut i to dvije godine nakon pada Bagdada. Kada je krenuo Hulakoj, jedan od sinova Džingis Kana, u pohod da osvoji i pokori cio Šam, pod njegovu upravu pali su mnogi važni gradovi poput: Halepa, Hama, Damaska, tako da su i Memluci, koji su upravljali Egiptom, osjetili veliku opasnost. Shvatili su da je Egipat postao posljednja tvrdava koja štiti muslimane. Oni su održali nekoliko sastanaka sa alimima iz razlicitih naucnih oblasti da skupa analiziraju trenutnu situaciju i mogucnosti iznalaženja najboljih preventiva u cilju suzbijanja i prevazilaženja postojece opasnosti. Alimi i vaizi su odigrali najvecu ulogu na polju osvješcenja narodnih masa, podsticanjem na žrtvovanje života i imetaka u borbi na Allahovom putu. Medu njima se posebno istakao šafijski fakih El-'Izz, ibn Abdusselam koji je u narodu nosio nadimak Sultan ucenjaka. Odredeni broj politicara je predložio da država narodu konfiskuje - oduzme imetak kako bi se opremile vojne formacije, medutim El-'Izz, Allah mu se smilovao, zauzeo je oštar stav po tom pitanju: "Ukoliko u državnoj blagajni nije ostalo ništa, onda neka emiri i državni službenici iz svog imetka izdvoje sve što im nije neophodno i neka se poistovjete u odjeci i drugim životnim potrepštinama sa obicnim svijetom. Kada to ucine, a i dalje bude nedostajalo kapitala, tek tada je dozvoljeno oduzimati od obicnog svijeta. Ukoliko neprijatelj napadne na zemlju ljudi svih staleža, dužni su je braniti svojim imecima i životima." Vlast je prihvatila stav Šerijata. Sultan je od sebe krenuo, a zatim emiri i preostali službenici da izdvajaju iz svog imetka ono što im nije najnužnije.

Po okoncanju potrebnih priprema, sultan mudžahid Muzaffer Kutuz je izabrao napad kao najbolje sredstvo odbrane, te je naredio pokret svoje vojske u cilju sprecavanja Tatara da zauzmu sve gradove Šama i time stvore poluobruc oko Egipta. Kada su Tatari saznali za pokret muslimanske vojske, krenuli su im u susret. Dvije vojske su se sastale u Palestini na mjestu zvanom Ajnu Džalut. Vodila se ogorcena i žestoka borba do te mjere da su je historicari smatrali nezapamcenom do tada, a Allah najbolje zna. Pobjeda je bila na strani muslimana. Veliki broj Tatara u bjekstvu je pokušao naci spas, a muslimanska vojska ih je proganjala sve do Halepa na sjeveru Šama pod vodstvom velikog vojskovode Zahiram Bajbersam. Istovremeno Kutuz je pobjednicki ušao u Damask, tatarske grupacije su jednostavno pobjegle iz grada kada su saznale za dolazak muslimanske vojske. Kutuz se žestoko obracunao sa kršcanima i rafidijama-šijama koji su bili saveznici Tatarima, tako da je porušio njihove crkve, sa svih mjesta uklonio njihove krstove kao kaznu za njihove zavjeru i izdaju i nekorektan odnos prema muslimanima - mještanima. Oni su za vrijeme mongolske okupacije u skupinama prolazili ulicama i uzvikivali: "Pobijedila je i pojavila se prava i jedino ispravna vjera, vjera Mesihova." Takoder su prisiljavali muslimane da ustaju pred krstom. Na veliku žalost, rezultati ove velike i važne pobjede nisu se u punoj mjeri pokazali, jer se ubrzo medu muslimanima pojavilo nejedinstvo i medusobno rivalstvo i zavjere. Sultan Kutuz je ubijen dok se vracao nazad u Egipat.

Ali, hvala Allahu, moc Tatara je u velikoj mjeri oslabila poslije ove bitke, a razlog tome su i unutarnja neslaganja medu njima samima. Takoder je odredeni broj njih prešao u Islam, medutim, i pored svega toga, i dalje je postojala realna opasnost za muslimane od strane Tatara i krstaša. Tako su Tatari i poslije njihova prelaska u Islam, (mada je vecina njih to samo formalno ucinila), i dalje cinili nered po zemlji, napadali muslimane, oduzimali njihove imetke i pljackali ih, a njihove žene su uzimali kao roblje. Oni nisu sudili po Allahovom Šerijatu nego su vladali po zakoniku koji se zvao Jasik, a kojeg je ustanovio Džingis Kan spajajuci nekoliko razlicitih zakonika.