Tek što je Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, preselio na Ahiret, vecina plemena se odmetnula i odbila placanje zekata ...
Tek što je Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, preselio na Ahiret, vecina plemena se odmetnula i odbila placanje zekata prvom halifi Ebu Bekru es-Siddiku. Neki od njih su neprestano ponavljali: da je Muhammed bio poslanik, ne bi umro. Cak su neke lokalne vode išle i dalje od toga, prizivajuci poslanstvo, a u tome su ih podržavale mnogobrojne skupine iz njihovog naroda, pristajuci uz njih, uprkos svojoj uvjerenosti da lažu. Jedan od njih je o tome rekao: "Lažac iz Benu Hanife", - misli na Musejlemu el-Kezzaba - "draži mi je od iskrenog iz Kurejša", - misli na Poslanika, neka je na njega Allahov blagoslov i spas.
Muslimani su bili uplašeni teškom situacijom. Ali je Allah ucvrstio srce Ebu Bekra, r.a., tako da je bio odlucan u vodenju rata protiv svih odmetnika, rekavši: "Tako mi Allaha, ako mi uskrate "ikal", tj. konop ili "'anak", tj. ovcu, koje su davali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., borio bih se protiv njih zbog uskracivanja toga.” Takoder je rekao: "Tako mi Allaha, uistinu cu se boriti protiv onoga ko razdvoji izmedu namaza i zekata, jer uskracivanje zekata bude pocetak, a zatim se uskrati namaz, pa post... dok ne ostavi citavu vjeru." Zbog toga je Ebu Hurejre, r.a., rekao: "Tako mi Onoga poslije Koga drugog boga nema, da Ebu Bekr nije postavljen za halifu, Allah se ne bi obožavao."
Kada se Usamina vojska vratila, borci su odmorili nekoliko dana. Zatim je Ebu Bekr, r.a., osnovao jedanaest brigada i uputio ih da se bore protiv odmetnika na razlicitim stranama Arapskog poluotoka. Ove brigade su bile:
2. 'Ikrime ibni Ebu Džehl, poslan je Musejlemi el-Kezzabu u Jemami;
4. Tarifa ibni Hadžiz, poslan je Benu Selimu i onima iz Hevazina, koji su bili sa njima;
6. Halid ibni Se'id, poslan je u Mešarifu-š-Šam;
8. Huzejfe ibni Mihsan, poslan je u Oman;
10. El-Muhadžir ibni Ebu Umejje, poslan je El-Esvede el-'Ansijju u San'i, a zatim u Hadremevt;
I nakon mjeseci velikih žrtvi i žestokih bitki, teško je poražen pokret odmetništva i Arapski poluotok se vratio Islamu. Ovdje nas ne zanima historijski redoslijed ovih bitki, niti vojna analiza pobjeda ovih vojski, vec nam je bitno da znamo da je osvojenje Šama i Iraka produženje (nastavak) ratova odmetništva i njihov prirodni rezultat.
- na vjerskom i idejnom polju iskazana je jasna zabluda poganstva u suceljavanju svjetlosti tevhida i suludost plemenske pristrasnosti u suceljavanju humanosti Islama,
- sa trece strane, postalo je moguce uzeti Arapski poluotok barem za daljnja osvajanja, kao što je postalo moguce mobiliziranje svih njenih materijalnih i ljudskih potencijala u korist narednih bitaka,
- drugi utisak, koji je imao veliku važnost u vezi izmedu ratova otpadništva i osvajanja koja su im slijedila u Šamu i Iraku, jeste ogroman broj ubijenih u ovom rušilackom etnickom ratu i ono što može slijediti poslije njega, kao mržnja i želja za osvetom, posebno zbog toga što su Arapi bili poznati po odmazdama. Zato je bilo mudro i svrsishodno otvaranje novih frontova, koji ce paralizirati ove odlicne vojne potencijale i uciniti da se zaboravi tuga i plemena odvrate od prisjecanja na razmimoilaženja ili razmišljanja o unutarnjim ratovima i time objedini ummet na jednom velicanstvenom cilju, a to je pozivanje u Islam i uklanjanje svih politickih i vojnih prepreka koje se pojave na putu njegova širenja po cijeloj Zemlji, kao što to kaže Uzvišeni: "I borite se protiv njih, sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne...” (Prijevod znacenja, El-Bekare, 193.)
Stanje perzijske vojske prije Kadisije
Ali, s obzirom na troškove ratova koji su pricinili velike poteškoce, ogrezlost Kisre, njegovog dvora i plemickog sloja u zabavi, raskoši i bestidnosti, širenje nasilja, zlocina i prijestupa (tako da je došlo dotle da se dozvoli brak sa bližnjom rodbinom), mnoštvo pravaca i vjera (kao vatropoklonstvo, zaratustrizam, maniheizam, judizam i kršcanstvo), sukcesiju revolucija, komešanja, udara i spletki. U toku cetiri godine, prije islamskog osvajanja, na vlasti se promijenilo dvanaest Kisri, s obzirom na sve to zemlja je mnogo oslabila, te su Bizantinci, pod vodstvom Heraklita, smogli snage da povrate sve pokrajine koje su perzijske snage okupirale i to 623. godine po Isau, neka je na njega spas, tj. devet godina nakon njihovog poraza u Jordanu (koji je shodno potvrdi raznih naucnih studija, najniže podrucje na svijetu kao što kaže Uzvišeni: "u susjednoj (najnižoj) zemlji", cime se obistinila kur'anska obavijest: "za nekoliko godina." Zatim su Rimljani nastavili napredovanje, dok nisu osvojili Irak u kome su Arapi živjeli vec hiljadama godina, osnivajuci jake države od kojih je posljednju uništio Perzijanac "Koriš", 539. godine prije rodenja Isa'a, neka je spas na njega. Od tada se smjenjivala vladavina perzijskih dinastija nad Irakom, koje su ponižavale narod i pljackale dobra, dopuštajuci, s vremena na vrijeme, nastajanje slabih arapskih državica potcinjenih njima. Cilj toga je da ove državice budu tampon-države izmedu njih i Bizantijaca. A kada bi primijetili da ove državice pocinju stizati do samostalnosti, oslanjajuci se na svoju snagu, požurili bi da ih oslabe politckim pritiscima ili vojnim udarima. Narodi Iraka su, prije osvajanja, bili spremni da prihvate svjetlo Objave i pripravni na saradnju sa islamskom vojskom, cija se prethodnica približavala 'Iraku, a sve u cilju oslobadanja od perzijskog nasilja.
Kada je, konacno, slomljen pokret otpadništva, Musenna ibni Harise eš-Šejbani, neka je Allah zadovoljan njim, progonio je razbijene odmetnike, dok nije ušao u južni Irak. Zatim je došao u Medinu da traži dozvolu od halife za preduzimanje da'vetskih i vojnih aktivnosti tamo. Ovdje zapažamo pozitivizam muslimana koji ne treba da stoji i ceka naredbe svoje vrhovne komande, nego inicira aktiviranje pozivanja u Islam i džihada, poslije dozvole komande. Naravno, Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan njim, to mu dozvoli, pa je okupio svoje borce i uputio se prema odredištu, izvršivši nekoliko manjih, ali odvažnih akcija, nakon što je usredotocio svoje napore prije toga na širenju da've i pridobijanju pomagaca medu prisutnim arapskim plemenima tamo. Musenna se nije zadovoljio samo time, nego je poslao svoga brata Mes'uda da traži pojacanje iz centra hilafeta.
Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan njim, odmah je obratio pažnju na pitanje Iraka i napravio plan da ga opkoli sa dvije vojske, poput dvije vilice kliješta: vojskom sa juga i drugom sa sjevera. Obje ove vojske ce napredovati, kako bi se srele na sredini Iraka u gradu Hira. Tada je Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan s njim, napisao Halidu, neka je Allah zadovoljan s njim, koji je još uvijek bio u Jemami, nakon što je nepovratno uništio Musejlimu el-Kezzaba, "da se uputi prema Iraku i da, kada ude u njega, pocne osvajanje sa mjestom Ubulla (najveca i najpoznatija luka perzijske imperije), dok ne sretne Ijada i pridobije stanovništvo Perzije i one koji su bili pod njihovom vlašcu." Takoder je napisao Ijadu ibni Ganemu (amidžic “povjerljivog od ovog ummeta” Ebu 'Ubejde ibni el-Džerraha), neka je Allah zadovoljan s njima, da ude u Irak, sa sjevera, dok se sretne sa Halidom u Hiranu. A ko od njih dvojice prvi ude u ovaj grad bice glavni zapovijednik. Naredio im je, takoder, da ne dozvole nikome, ko se bio odmetnuo, da ucestvuje u osvajanju. Zbog toga u ovim prvim bitkama nisu ucestvovali oni koji su se pokajali od odmetništva, dok im to ne bi dozvoljeno za vrijeme Omera, neka je Allah zadovoljan s njim, kada se njihov Islam ucvrstio, i to pod uslovom da ne budu na rukovodecim vojnim položajima, bilo šta da se desi.
Kada je Halid oglasio pripreme za osvajanje Iraka, vecina njegovih vojnika je voljela da se vrati svojim kucama, jer im je halifa dao slobodu izbora, a ovaj džihad im nije fard 'ajn vec fard kifaje. Zbog toga sa Halidom ostade samo 2.000 boraca. Ali je Halid, najprije Allahovom dobrotom, a onda iskustvom i po licnom nahodenju, uspio da za kratko vrijeme okupi 18.000 boraca, s kojima se približavao Ubulli, ciji je zapovijednik bio nasilnik Hurmuz, najgori vladar u ophodenju prema stanovništvu. Cak su Arapi izrekli poslovicu o njegovom nasilju i opakosti, govoreci: "Opakiji od Hurmuza." Na putu prema ovom strateškom gradu, Halid je napisao Hurmuzu, pozivajuci ga da prihvati jednu od tri solucije: Islam ili džiziju ili rat. A poslije toga: “primi Islam, bit ceš spašen, ili cu ti ustanoviti džiziju. A ako to ne prihvatiš, nemoj koriti nikoga do sebe, jer sam ti došao s vojskom koja voli smrt, kao što vi volite život." Ovako je po sunnetu, i ovo su mudžahidi, koji su pozivaci u Islam, prije nego budu vojnici. Zatim je Halid, neka je Allah zadovoljan s njim, podijelio svoju vojsku na cetiri borbene grupe: prethodnica, pod vodstvom El-Musenne, desno krilo pod vodstvom Asima ibni Amra et-Temimijja, lijevo krilo pod vodstvom Adijja ibni Hatima et-Taijja i središte pod njegovim vodstvom (istu taktiku i orgnizaciju je primijenio u mnogim bitkama). Zatim je svaka grupa išla svojim putem, kako bi se svi sreli u mjestu blizu Ubulle, koje se zove El-Hafir.
Nakon što su se dvije strane postrojile, Perzijanci su svezali svoje vojnike lancima, kako bi ih ucvrstili i sprijecili od bježanja i zbog toga je bitka nazvana “Vlasnici lanaca.” Hurmuz je izašao izmedu dva bojna reda, izazivajuci Halida na dvoboj, a bio se vec dogovorio sa svojim konjanicima da prevare Halida. Ali, ubrzo ga je Halid ubio i uspio pružiti otpor konjanicima, koji su ga okružili, dok se vojska nije izmiješala. Perzijanci su, ubrzo, poraženi i glavnina njihovih snaga uništeno. Što se tice ostatka vojske, oni su pobjegli, pa su ih Musenna i neke druge vojskovode danima progonili, cisteci podrucje od njihovog zla. Zatim je osvojena El-Ubulla bez znacajnijeg otpora. Onda je Halid dodijelio zemlju seljacima i ophodio se prema njima blago, kao što je pružio zaštitu ostalom stanovništvu. A prema onima koji su pomogli perzijsku vojsku, imao je drugaciji odnos.
2. Bitka za El-Mezar (1. safer 12. godine po Hidžri / oko 17. aprila 633. godine po Isau a.s.)
3. Strašna zasjeda u "El-Veledži" (22. safer 12. godine po Hidžri / 3. maj 633. godine po Isau, a.s.)
Iznenadenje je zapanjilo Perzijance, koji su, straga, umjesto napada ocekivali pojacanje, te su se dali u bijeg iz zamke u koju su bili upali, našavši se izmedu ova dva odreda straga i snažne glavne vojske, koja ih je napadala sprijeda. Njihov vojskovoda je pobjegao sa poprišta i duboko zašao u pustinju, tako da je umro od žedi.
Arapski mušrici su se pokrenuli da osvete svoje poginule u El-Veledži, sakupivši se u Ullejsu, i uz pomoc mnogobrojnih perzijskih snaga. Nakon što je Erdešir osjetio opasnost za prestanak svoje vlasti, pisao je Behmen Džazevejhu naredujuci mu da se prikljuci tim snagama. Behmen je poslao naprijed svoju prethodnicu pod zapovjedništvom Džabana i naredio mu da požuri. Ali mu, u isto vrijeme, preporuci da se okani okršaja sa muslimanima, dok mu se on ne pridruži. Medutim, Behmen se uputi u El-Medain, kako bi se sreo sa Erdeširom i nade ga u bolesti, te ostade da ceka da mu bude bolje. Džaban je vec stigao u podrucje Ullejsa, gdje mu se pridružiše arapsko-perzijske snage, koje su vec bile tamo, a koje je vodio Abdul-Esved el-'Adželijj, a pomagali su ga Malik ibni Kajs i Džabir ibni Budžejr (ubio je svoga sina u Bici za El-Veledžu), koji je bio najljuci neprijatelj "tim placenim izdajicama i sinovima njihovog roda i plemena, koji su nedavno primili Islam", poput Se'ida ibni Murre, Furata ibni Hajjana i Mez'ura ibni Adijja i drugih vojskovoda islamske vojske. Halid je znao za ta okupljanja, pa je želio da ih uništi prije dolaska glavnih perzijskih snaga. Zbog toga je, odmah, izdao naredbu za pokret. Ali kada je stigao u Ullejs, Džaban je vec bio tamo i njegove snage su se pripremale za jelo. Džaban im je, pošto je vidio da dolazi islamska vojska, i poduzimajuci mjere opreza, naredio da ostave hranu i pripreme se. Ali ga oni nisu poslušali, pravdajuci to svojom mnogobrojnošcu i visokim moralom, a potcjenjujuci muslimane, koji, po njima, trebaju odmoriti od putovanja. Halid je iskoristio ovu priliku i pripremajuci se za to postrojio svoju vojsku, neposredno poslije odlaganja tereta. Džaban je svojim snagama naredio da, u najmanju ruku, stave otrov u hranu, kako bi se, u slucaju njihovog poraza, muslimanski vojnici otrovali, ako bi je jeli. Ali ga oni i drugi puta ne poslušaše i rekoše: "To ce samo biti kratka bitka, a zatim cemo se vratiti našoj hrani.” Halid je izašao ispred tabora radi dvoboja i rekao: "Gdje je Džabir?" Džabir se uplaši i ne izade. Zatim Halid rece: "Gdje je Abdul-Esved?" I on se uplaši i ne izade. Onda Halid rece: "Gdje je Malik ibni Kajs?" A ovaj izade, pa ga Halid ubi. Zatim se povela žestoka i silovita bitka u kojoj su se Perzijanci cudnom postojanošcu i snagom odupirali. I muslimanski vojnici pokazali su velicanstvenu hrabrost, boreci se sa nepopustljivom odlucnošcu, dok ih, s obzirom na malobrojnost i dugo putovanje, nije obuzeo umor. Ali, Uzvišeni Allah ih je ucvrstio i pojacao njihovu odlucnost, te ubacio u srca neprijatelja strah, pa njihovi redovi poceše malo po malo slabiti, dok se njihov otpor nije slomio, i oni pobjegli, ostavljajuci za sobom 70.000 poginulih. Halid naredi svom telalu: "Zarobljenici, zarobljenici, ne ubijajte ih, osim onoga ko se suprotstavlja.” Ashabi i tabi'ini su jeli tu hranu, nakon što im je Halid to naredio rekavši: "Dao sam vam je, i ona vam pripada. Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, kada bi došao do hrane, dao bi je (za jelo). Na Hajberu su ljudi dali jesti sir, kuhano jelo i peceno meso.” Ovdje se ocituje razlika izmedu slabosti Džabanove licnosti i nediscipline i nepokornosti njegove vojske, i izmedu jacine Halidove licnosti i discipline i pokornosti njegove vojske.
Kada su nosioci ovih osvajanja došli kod halife Ebu Bekra, neka je Allah zadovoljan s njim, rekao je: "Žene ne mogu roditi kao Halida."