grad sa viskom prkosa

Prolaznik, ili slabije upuceni posjetilac, teško da ce primijetiti nepovjerenje i netrpeljivost u ovome gradu. *Ovdje su "korpusovci" postigli cistu vojnu pobjedu, a "autonomaši" na posljednim lokalnim izborima politicku. *Kako do pomirenja?

Petak. Sredina je augusta, najtoplijeg mjeseca u godini. U Velikoj Kladuši oblaci i povjetarac su oblakšali vjernicima dolazak na džuma-namaz. Jedina gradska džamija je gotovo puna, veca skupina ljudi na ulaznim vratima ceka da im neko napravi mjesta. Glasan ezan prolomi se caršijom, i šire. Nošen povjetarcem sigurno se cuo i u susjednoj Republici Hrvatskoj. Krajiški ponos ili prkos, šta li je? Imam Osman ef. Nadarevic, nakon hutbe, poziva sve prisutne, na svecani rucak u restoran Hrnjicin Han, ciji je vlasnik veliki kladuški gazija Suljo Hodža. Povod je nasvakidašnji, dvije svadbe zajedno. Jedan od mladoženja je i sin Osman-efendije. Nakon namaza ozarena lica ispuniše džamijsku avliju i rasuše se kladuškim ulicama. Dio njih je redovnom veselju, koje je kod vjernika prisutno poslije svake ispunjene obaveze prema Allahu, dž.š., pridružilo i dodatno - svadbeno. Ubrzo, veliki broj automobila u blizini džamije pokušava napraviti kolonu. Sirene. Brade. Bajraci i tekbiri. Poneki prolaznik, zadovoljan, kolonu pozdravi osmijehom. Prisutni u obližnjim ducanima i kafanama prilaze izlozima ili zastaju na vratima. Neki, medutim, prolaze kao da se ništa ne dešava. Inat. Poneko lice ne uspijeva da sakrije nezadovoljstvo. Jedan visoki, pogureni, brkati starac u karo kacketu, prolazeci pored kolone, vidno neraspoložen opsova. Prkos. Kao da ga u Velikoj Kladuši ima najviše. Ima ga svugdje gdje se ratovalo, gdje još uvijek postoje "dvije strane". U Mostaru, u srednjoj Bosni, u Posavini,... Ali, ipak, nema ga nigdje kao ovdje. Jer ovdje nije bio obican rat. Ovdje je brat pucao na brata, otac na sina,... Ožalošcenih kuca, šehidskih porodica i ucviljenih majki ima i u istocnoj Bosni, u Sarajevu, Gradaccu, Bihacu, svugdje. Ima ih koje su izgubile više najmilijih, dvoje, troje,... Ali, nema ih koje su izgubile jedno na jednoj, a drugo na drugoj stani. U Velikoj Kladuši toga ima. Teško je shvatiti, ali je istina: žestina sukoba je, takoder, ovdje bila posebna. Nekoliko boraca 5. korpusa mi je govorilo da su tokom jednog dana znali pretrpjeti i petnaest pješadijskih napada "autonomaša". "Kako da ne napadamo, kada smo bili u poziciji da nazad ne možemo, ne daju nam Srbi, a isped nas na udaljenosti od nekoliko kilometara vidimo naše kuce, gdje su, nekima od nas, bile porodice?", rekao mi je jedan od Abdicevih sljedbenika.

Autonomija, tema o kojoj se nerado govori

Velika Kladuša na prvi pogled djeluje kao obican gradic. Prolaznik ili slabije upuceni posjetilac teško da primijeti podijeljenost, nepovjerenje, pa cak i netrpeljivost u ovome gradu. Istina, toga je vremenom sve manje, ali ipak, time se u najbitnijem karakterišu meduljudski odnosi, i duhovni, politicki i privredni život u ovom, gotovo stopostotno bošnjackom i najzapadnijem bosanskom gradu.

Gradani Velike Kladuše i okolnih mjesta za vrijeme rata dijelili su se na "korpusovce" i "autonomaše". Danas se ti termini rjede koriste. Prvi razlog je to što više nema ratnih dejstava, a danas se na dešavanja u ovome dijelu BiH utice uglavnom putem politickih stranaka. Uocljivi prkos medu nekada zaracenim stranama u ovome gradu jednim dijelom se hrani i cinjenicom da su "korpusovci", odnosno Armija BiH, u ovome gradu postigli cistu vojnu pobjedu, a da su "autonomaši", odnosno Demokratska narodna zajednica, politicka partija koju je osnovao Fikret Abdic, zabilježili ubjedljivu politicku, tacnije izbornu pobjedu. Naime, na posljednim lokalnim izborima DNZ je u Velikoj Kladuši dobio apsolutnu vecinu, a u susjednoj opcini Cazin 16% glasova.

Drugi razlog rjede upotrebe ratnih termina po kojima su se Kladušani medusobno svrstavali na jednu od strana, jeste cinjenica da su jedni manje zagrijani i manje homogenizirani oko SDA, odnosno KCDBiH, nego što su bili za i oko Petog korpusa, te što se bivše pristalice Fikreta Abdica i Autonomne pokrajine zapadna Bosna osipaju.

Ipak, duhovi su još uvijek podijeljeni. Ima lokala gdje uglavnom zalaze jedni ili drugi. Dva rodena brata, koja su nekada bila na razlicitim stranama linije fronte, vec odavno se vidaju kod oca, ili se što je rjede, posjecuju. Pri tome, prica se o svemu: kopacini, cijenama, hajvanu,..., ali ne i o politici, barem ne o onome što ima bilo kakve veze sa bliskom krvavom prošlošcu ovoga kraja.

DNZ

Iako im formalno pripada vlast u ovome gradu, u DNZ-u se žale na brojne prepreke od strane SDA koje im onemogucavaju da uzmu i uživaju sve što po rezultatima izbora, odnosno volji gradana, imaju pravo. Takoder, žale se na propagandu, politikanstvo i sataniziranje DNZ-a i njenog predsjednika Fikreta Abdica, kako u prošlosti, tako i danas. Rifet Dolic se kao potpredsjednik DNZ-a nalazi u Velikoj Kladuši. Prije bilo kakvog razgovora o aktualnoj problematici u ovome gradu sa nekim ko je iz drugog dijela BiH on vidi za potrebno da ukratko prezentira, kako on kaže, prave uzroke i historijat bratoubilackog rata na ovom podrucju. A poceci price sežu u vrijeme kada je Dolic još kao dijete u gumenim cizmama savladavao i gazio blato kako bi došao do škole, zatim dolazi vrijeme Agrokomerca, razvoja i prosperiteta cijelog kraja, za što je najzaslužniji Babo. Njemu su i braci Pozderac komunisticke vlasti namjestile poznatu aferu "Agrokomerc", kada je samo narod ovoga kraja masovno vjerovao da je Babo nevin. To su, po Dolicu, prvi uzroci koji su opredijelili narod ovoga kraja da vjeruje Abdicu i drugi put, kada je on bio u sukobu sa centralnim, ovaj put, sarajevskim vlastima. A što se tice samog rata, Dolic istice da je politika Fikreta Abdica bila slicna politici Bošnjaka u Sandžaku, koji su takoder teritorijalno odvojeni od Bošnjaka u BiH. I Bošnjaci u ovome dijelu BiH, po Abdicu, a što Dolic brani i danas, nisu trebali ulaziti u rat sa Srbima, jer za to nisu imali uslova, nego su, kako on kaže, trebali izdejstvovati sporazum sa Srbima i tako mogli na druge nacine pomoci Bošnjacima u drugim krajevima BiH. Dolic kaže da vjeruje kako bi Srbi pristali na to, a ako i ne bi, "mi bi imali više vremena da se bolje pripremimo za rat", kaže on. Takoder, u samim sukobima, po Dolicu, vojska AP Zapadna Bosna nije cinila zlocine, i ako jeste, onda puno manje nego pripadnici Petog korpusa. Dolic kaže da je dokumentacija o zlocinima pripadnika Armije BiH na ovim prostorima poslana u Hag, pa ubrzo možemo ocekivati i prve optužnice.

SDA

Medutim, u Stranci demokratske akcije u Velikoj Kladuši vjeruju da je vecem dijelu javnosti poznata politika i djelo Fikreta Abdica i njegovih istomišljenika u DNZ-u. Sve optužbe DNZ-a na racun centralne vlasti u Sarajevu, kantonalne u Bihacu ili, svojevremeno, na racun Petog korpusa, Husnija Kudic, predsjednik SDA Velike Kladuše, odlucno odbija i tvrdi da su te optužbe dio vec razotkrivene strategije zlocinca i onoga koji nije u pravu, a kojom se želi relativizirati sve i tako kod naroda stvoriti utisak da su svi isti i da niko nije potpuno u pravu. Posebne optužbe od strane DNZ-a se upucuju vec duže vrijeme na adresu Islamske zajednice. Poznata fetva bihackog muftije Hasan ef. Makica kojom su pomagaci Fikreta Abdica u njegovoj oružanoj borbi protiv Armije BiH proglašeni murtedima, prema rijecima samog muftije je automatski stavljena van snage samim prestankom ratnih dejstava. Medutim, uprkos tome, u DNZ-u isticu da je ona još uvijek na snazi. Cinjenica je, ipak, da se umrle pristalice Fikreta Abdica opremaju kao i ostali muslimani. Cini se da DNZ-u trenutno najviše smeta to što je nekolicini imama koji su stali na stranu Fikreta Abdica i AP Zapadna Bosna doživotno oduzeto pravo rada u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Dok se u DNZ-u žale kako je Islamska zajednica ta koja medu obicnim svijetom još uvijek raspiruje netrpeljivost i nepovjerenje prema dijelu gradana Velike Kladuše i kako se ona otvoreno stavila u službu dnevne politike SDA, na desetine bivših "autonomaša" je uskratilo povjerenje Fikretu Abdicu i napustilo njegovu politicku filozofiju upravo zahvaljujuci kontaktima sa pojedincima i džematima iz Islamske zajednice.

Povratak Ademira Miljkovica

Ademir Miljkovic, roden 1980. godine, je imao trinaest godina kada je proglašena AP Zapadna Bosna. Otac, brat i dvojica amidža su mu poginuli kao "autonomaši". U Ulici Džemala Bijedica, u kojoj on živi, poginulo je više od dvadeset ljudi, bilo kao borci Petog korpusa ili kao "autonomaši". Kada su borci Petog korpusa drugi i posljedni put ulazili u Veliku Kladušu, Ademir je, zajedno sa majkom i vecinom svojih sugradana, izbjegao u Hrvatsku, gdje je bio nekoliko mjeseci, živeci u krajnje neuslovnim uvjetima, u logorima Batnoga i Kuplensko. Ademir je borce Petog korpusa doživljavao kao ubice, koji su mu ubili oca, brata i amidže. Medutim, teški životni uvjeti natjerali su ga da razmišlja o povratku kuci, u svoju Kladušu. Nakon što je vidio da se nekolicina izbjeglih bez ikakvih posljedica vratila svojim kucama, on zajedno sa majkom donosi odluku da ucine isto.

"Nije bilo lahko, iz više razloga. Prvo, bio sam ubijeden da ce me na granici odvojiti od majke. Da ce me ispitivati, maltretirati i tuci, a možda i ubiti. Jer, tako se govorilo. Tako je vecina i vjerovala. Takoder, bilo je teško i zbog, naroda u logoru, narocito pojedinaca. Jer, oni bi kada neko ode kuci, govorili: Eno ga, otišao njima, otišao korpusovcima, a ne otišao svojoj kuci.", kaže Ademir i dodaje kako nije mogao vjerovati samome sebi kada je prešao granicu, došao u Kladušu i svojoj kuci, zajedno sa majkom, a da mu niko nije ništa od onoga što je ocekivao ucinio. Dugo je Ademir boravio u svojoj kuci, uz svoju majku, koja je izgubila muža i sina, i nije smio izaci. U njegovoj ulici ima "korpusovaca", mislio je on, neki od njih su u borbi protiv "autonomaša" izgubili najmilije. Njih se Ademir najviše bojao. Ipak, jednog dana on odluci da izade i pocisti malo oko kuce, avliju dugo vremena niko nije uredivao. Dok je radio napolju pobjedivao je sopstveni strah. Kada je primjetio da mu jedan komšija, "korpusovac", prilazi, pretrnuo je. Bio je ubijeden da ce biti bijen. Zar on, "autonomaš", on ciji su otac i brat poginuli u borbi protiv Petog korpusa, da se šece po avliji, mislio je da ce biti obrazloženje batinanja. "Medutim, umjesto udarca ja sam primio selam, i malo poslije toga pitanje gdje sam do sada, zašto nisam izlazio, i zašto me nema u džamiji?", kaže Ademir i nastavlja: "Ja sam rekao da me je strah, a on mi odgovori da se ne bojim i da slobodno idem sa njim." U džamiji je Ademir vidio mnoge od onih o kojima je slušao sve najgore. Medutim, i oni su mu prilazili i selamili ga. "Ovakve i slicne situacije su mi omogucile da "progledam" i da spoznam kako je u pitanju bila obmana i propaganda. Takoder, od tada sam se još više zagrijao za Islam." Ademir se nakon toga oženio djevojkom koja je takoder izgubila oca. Osnovali su islamsku porodicu, dobili sina i žele biti potpuno odani Islamu. Iako žive skromno, sretni su i zadovoljni. Pomaže ih i Ademirova majka, sa kojom žive pod istim krovom, a koja je pristalica DNZ-a.

Cekajuci ekonomiju

Medutim, nisu svi bili srece kao Ademir. Mnogi su pretrpjeli maltretiranja, vrijedanja, cak i osvete. I danas se medu gradanima Velike Kladuše razlicito gleda na problem pomirenja i vracanja medusobnog povjerenja. Pojedinci zastupaju ekstremni stav da je greška što su "autonomaši" pušteni da se uopce vrate u Kladušu. Drugi, pak, misle da niti SDA, niti DNZ, ne cine dovoljno kako bi smanjili netrpeljivost i vratili povjerenje. Najveci je, ipak, broj onih koji misle da je najveca smetnja normalizaciji cjelokupnog života u Velikoj Kladuši teška ekonomska situacija. "Agrokomerc", "Saniteks" i druga preduzeca koja su bila nosioci razvoja opcine i cijelog kraja skoro da i ne rade. Ekonomski razvoj bi smirio strasti i povratio povjerenje medu gradane Velike Kladuše, stav je vecine. A u Velikoj Kladuši mnogi misle da je to moguce. Kažu: "Agrokomerc je ekonomski oživljavao ovaj grad dva puta, pa zašto ne bi i treci put?".