kroz bespuca cecenije

Bilal Hodzic | Saff br/str. 44

“Moramo veceras napustiti Grozni” - Sulejman rece majci dok je obuvao na natecene noge raskvašene vojnicke cizme, koje se još nisu bile u potpunosti osušile. “Zar baš morate?” - upita ga majka. “Moramo, tako nam je naredeno.” “Da vas Allah cuva djeco moja”- prošaputa majka. “Evo ti malo pogacica od kukurznog brašna, stavi ih sebi u džepove, jer ko zna hocete li imati tamo šta da jedete.” Sulejman prihvati pogacice, stavi ih u džepove, cvrsto zagrli majku, okrenu se i ode gubeci se kroz noc.



Veceras su se morali probiti kroz ruski obruc, prijeci preko minskih polja i izaci na slobodnu teritoriju. To je bila taktika rata, jer ih je sam njihov boravak u Groznom izlagao vecoj pogibelji i stradanju nego ako budu van njega. Ako bi Rusi zauzeli planinska podrucja, ne bi imali poslije toga nikakve odstupnice, zato je njihov izlazak iz Groznog bio nužan. Rusi su se hvalisali kako ni muha ne može izletjeti iz Groznog, a kamoli mudžahidi, te su govorili da ce ih sve do jednog uhvatiti. Medutim, Allah cini ono što On hoce.

Sulejman je oprezno koracao kroz razrušeni Grozni. Oko sebe nije mogao da vidi ni jedne gradevine, a da nije bila oštecena. Iz mraka su poput sablasti izranjale do temelja porušene zgrade. Grozni, njegov voljeni grad, po kojem je nekada mirno šetao, licio je na utvaru. Rusi nisu štedjeli da upotrijebe svo raspoloživo naoružanje kako bi satrali Grozni i zbrisali ga sa lica zemlje. Gledao je ispred sebe u nekadašnju zgradu od nekoliko spratova na koju su Rusi bacili bombu od devet tona eksploziva, i od nje je ostao samo prah i pepeo.


Ubrzo se našao sa svojom jedinicom te su se, poslije kraceg dogovora, zaputili prema izlazu iz Groznog i minskim poljima.Vec otprije su osmotrili teren i nekoliko puta pokušali da ga razminiraju i prijedu, ali su Rusi svake noci postavljali nove mine. Veceras nije smjelo biti povlacenja, veceras moraju izaci iz Groznog pa makar i po cijenu života.

“Od izlaska iz Groznog vec je prošlo par mjeseci, a nema nikakvog glasa od mog Sulejmana”, govorila je samoj sebi njegova majka. “Ne znam, Bože dragi, je li živ ili je mrtav.” Cula je da su se mudžahidi rasporedili u planinama nedaleko od Groznog, ali gdje tacno, nije znala. Tiho, kradom i pod okriljem noci išuljala se iz Groznog i krenula u potragu za svojim sinom Sulejmanom. Hladni zimski vjetar je do kosti probodao svojim ledenim dahom. Nogu su joj tonule kroz snijeg otežavajuci joj kretanje, ali ona je ipak išla polahko i odlucno.


Od momenta njihovog izlaska iz Groznog Rusi su ih stalno napadali. Racunali su na svoju brojnost, dobru opremljenost, s jedne strane, i na malobrojnost mudžahida i njihovu iscrpljenost. Rusi im nisu dozvoljavali da se odmore, niti da predahnu, tako da nisu imali vremena ni da jedu ni da spavaju kako treba. Vatru nisu smjeli ložiti ni po cijenu života, jer bi dim i vatra odmah privukli Ruse, te bi otkrili njihovu lokaciju. Ono malo pogacica što mu je majka bila dala na rastanku Sulejman je vec odavno razdijelio sa bracom mudžahidima. “Kako bi mi sada dobro došla makar ona jedna majcina pogacica”, pomisli Sulejman dok je žvakao listove caja i zahvatao rukama pregršt snijega da se napije. Vidio je kako neki borci gule koru s drveta i žvacu je. Bilo je bitno nešto unijeti u organizam kako ne bi tijelo potpuno malaksalo. Njihova postelja je bio snijeg. Njihov pokrivac je bio snijeg, a vjetar bi im svake noci zviždao golicajuci ih svojim ledenim prstima. Mnogi mudžahidi su imali promrzle noge, ali se na to nisu osvrtali.

U tim momentima, dok je majka koracala tražeci svog sina, Sulejman je ležao na snijegu cvrsto pridržavajuci pušku, oci su mu bile širom otvorene, jer neprijatelj ih nije smio iznenaditi. Noge uopce nije osjecao, bile su u potpunosti promrzle, a kroz otvore na cizmama vjetar se poigravao sa njegovim pomodrelim prstima. Zubi su mu cvokotali od zime, a na trepavicama i obrvama se sakupljao snijeg. Pomjerao je noge tamo amo ne bi li ih makar malo ugrijao, ali zima je bila nemilosrdna. Osjecao je umor u mišicima. Oci željne sna, topline kucnog doma i udobne postelje su se polahko zatvarale. “Ne”, govorio je sam sebi, “moram da izdržim, još malo pa ce doci smjena.” Otresao je sa glave pahuljice snijega, naprezao oci pokušavajuci da ostane budan. Kako li mu je samo nedostajalo sna. Vec danima nije imao miran i ugodan san. Cak i njegova mala razrušena kucica sa samo jednom neoštecenom sobom pružala je bolji i sigurniji zaklon od ovog rova. Ali, šta je, tu je, mora se izdržati do kraja, do momenta konacne pobjede koja ce, uz Allahovu pomoc, zasigurno doci. Naumpade mu jedan kur'anski ajet kojeg je cesto slušao: "Ako vas Allah pomogne, niko vas ne može pobijediti." Ako Bog da mi cemo izaci kao pobjednici iz ovog rata.”


Dok je ovako razmišljao, osjeti kako ga neko drma dozivajuci ga. San ga je bio savladao a da nije ni osjetio. S teškom mukom se pribrao i došao sebi.

- “Hajde Sulejmane, došla je smjena, idi i odmori se malo” - govorio mu je Aslan.


Osloni se na ruke i pokuša da ustade, ali ga noge izdadoše.

- “Ne mogu da ustanem”- jeknu Sulejman - “noge su mi promrzle, uopšte ih ne osjecam.”


Aslan ga prihvati pod rame i pomože mu da ustane. Moramo pod hitno u bolnicu.

Dok je koracala primicuci se planinama, zacu oštru naredbu: “Stoj!”- neko povika. Stala je na mjestu zureci u mrak u pravcu od kojeg je dolazio glas.


- “Ko ide?” Zavika vojnik.

- “Ja sam, Hava, došla sam da potražim svog sina”- progovori ona na cecenskom jeziku.


- “Hajde nastavi dalje, možeš pitati nekoga tamo u jedinici.”

Došavši u jedinicu ugleda par vojnika te bez ikakvog razmišljanja ih upita da možda ne znaju za Sulejmana iz sela Shatoj. Vojnici se pogledaše i samo odmahnuše glavom.


“Gdje vam se nalazi bolnica” - upita ih Hava. Vojnici joj pokazaše bolnicu i ona se bez oklijevanja zaputi ka njoj. Možda je Sulejman bio jedan od ranjenika, a možda je i šehid. Ugleda jednu bolnicarku koju je poznavala, te je upita da nije možda vidjela njenog Sulejmana, ali joj ona negativno odgovori. Pogleda oko sebe. Na improviziranim ležajevima su ležali ranjeni mudžahidi. Neki su imali amputirane ruke, neki noge, neki su imali prostrijelne rane, a neki zavoje preko ociju.

- “Vode, vode” - vapio je jedan mudžahid. Malo osmotri gdje se nalazi voda i donese je mudžahidu koju ovaj žedno ispi. Legavši ponovo na postelju podiže kažiprst i izgovori šehadet tako osjecajno, polahko i razgovjetno kao da se oprašta od ovog dunjaluka, kao da tim šehadetom otkljucava vrata Dženneta pa zato pazi da svaki onaj zub i urez na tom kljucu odgovara tim vratima. Izgovorivši šehadet sklopi oci i osmijehnu se blago. Izgleda da je uspio da otvori ta Allahova vrata milosti, jer vec sljedeceg momenta oci su mu bile u potpunosti zatvorene, utonuo je u najdivniji san u koji ljudsko bice može da utone, jer zna da ce se probuditi (uz Allahovu dozvolu) u džennetskim perivojima, po kojima rijeke teku u kojima nece znati za tugu i bol ovoga svijeta, i služice ih vjecno mlade hurije, a i oni ce biti vjecno mladi, u društvu najboljih ljudi koji su krocili ovim svijetom i svi ce oni u Allahovo lice gledati.


- “Da mu se Allah smiluje i uvede ga u svoj obecani Džennet”- prošaputa Hava, gledajuci u lice tog mudžahida iz kojeg je zracilo neko spokojstvo i mir. Nije to bilo lice covjeka koji mrzi da napusti ovaj dunjaluk, bilo je to lice koje je željno cekalo ovaj predivni momenat. Momenat kada njegova duša napušta dunjaluk i odlazi na buduci ljepši svijet. Momenat kada se njegova duša nošena rukama meleka uzdiže svom Gospodaru, a svi prisutni na nebesima je blagosiljaju i pitaju cija li to duša tako lijepo miriši, ko je taj koga je Allah pocastio šehadetom. Kako li je to samo divna nagrada, ali veliki broj ljudi to ne zna niti osjeca.

Izašla je iz bolnice razmišljajuci o onome što je malocas vidjela. Odlucila je da cim sazna za Sulejmana, ostane sa mudžahidima i pomogne im koliko može.


Obišavši citav logor i propitujuci na svakom koraku, nije saznala ništa. Rekoše joj da ima još njihovih jedinica na drugim dijelovima planine. Uzdahnu duboko i zaputi se u novu potragu kroz bespuca Cecenije.

Sulejmanovo stanje je bilo veoma teško i kriticno. Noge su bile u potpunosti paralizovane, dugo vremena je bio u dubokoj nesvjestici i groznica ga je tresla. Dugo vremena se njegovo iznureno bice borilo da preživi, i, na cudenje doktora, Sulejman je poslije nekoliko dana došao sebi. Noge još nije osjecao. Nervi u nogama su bili uništeni. Medutim, najteže probleme mu je predstavljalo obavljanje velike i male nužde. Bolovi su bili takvi da je nekada uz mokracu i krv izlazila. On je to sve hrabro podnosio, mada mu se lice grcilo od bolova. Doktor ga ga je obavijestio ako se stanje pogorša da ce mu noge amputirati, htio je da vidi da li ce njegov organizam moci da to prebrodi, a ako ne, amputacija je bila neizbježna, jer uvjeti za lijecenja takvih bolesti su bili neadekvatni.


- “Mnoga braca su dali svoje živote na Allahovom putu, pa mogu i ja dati ako treba svoje noge”- govorio je on doktoru. Osjecao je želju da zajedno sa ostalim mudžahidima krene u akciju, da ociste svoju zemlju od poganih sila kufra, ali sve su to bile samo želje. Njegove noge nisu bile dovoljno jake da ga ponesu ponovo u nove akcije.

Noge su joj propadale u duboki snijeg. S teškom mukom ih je izvlacila iz njega. Pred sobom je vidjela samo bjelinu koja je zasljepljivala oci svojim blještavilom. Naokolo nije bilo ni žive duše. Dobila je informacije o približnom mjestu gdje se nalaze mudžahidi i kretala se u tom smjeru. Dok je tako koracala misleci o svom Sulejmanu, pred nju iskoci vojnik obucen u bijelo maskirno odjelo.


- “Stoj,” ko ide - povika vojnik.

- “Ja sam majka Sulejmanova, tražim svoga sina, rekoše mi da je možda ovdje.”


- “Sulejman” - izgovori vojnik kao da pita samog sebe - “cini mi se da ima jedan kod nas, bolje receno bio je, sada je šehid, da mu se Allah smiluje.”

- “Šehid, moj Sulejman šehid?” - povika Hava, dok joj se srce steže.


- “Ne znam, možda to nije isti onaj Sulejman kojeg sam ja poznavao. Otidi tamo u jedinicu i raspitaj se.”

Moj Sulejman šehid. Ponavljala je Hava u sebi. Osjecala je tugu u srcu, ako li bude istina što je ovaj vojnik rekao. Svi smo mi Allahovi i Njemu cemo se prije ili kasnije vratiti. Moram saznati je li uistinu šehid i da li ga je Allah pocastio tom divnom nagradom. Tuga i ponos su se miješali u Havinom srcu. U prošlom ratu je izgubila muža i tek što je rana malo zamladila, izgleda da se otvarala nova. Sulejman joj je bio sve što je imala. Došavši u jedinicu poce se raspitivati za svog sina jedinca, ali su odgovori bili negativni. Mnogi su joj govorili i spominjali nekog Sulejmana koji je hrabro zadobio šehadet, samo što niko nije znao kako se prezivao taj mudžahid i odakle je bio. Umor, slaba ishrana, mnoge neprospavane noci ostavili su svoj trag na Havinom tijelu. Noge je sa teškom mukom pomjerala, ali nešto u njoj je govorili da ne smije stati i da se ne smije predati. Moram saznati za svog sina.


Vec je bila blizu bolnice gdje su bili smješteni ranjenici. Još samo tamo nije bila. Dok je išla, glavu je oborila ka zemlji i s mukom se kretala ka bolnici. Kada podiže glavu, ugleda kroz otvoreno šatorsko krilo jednog mladica koji je dosta licio na njenog Sulejmana.

- “Sulejmane” - dozva ga majka.


Sulejman se okrenu i prepoznavši majku htjede da joj skoci u susret, ali noge, još nemocne, izdadoše ga.

- “Dodi mi, moj Sulejmane” - uzviknu majka i potrca ka sinu, ali umor, iscrpljenost i tuga koju je nosila u sebi svo ovo vrijeme, obori je na zemlju. Više nije imala snage da hoda nego poce da puzi ka svom sinu jedincu koji je samo nemocno raširio ruke cekajuci da majka do njega dopuže.


- “Hvala Allahu da sam te konacno našla” rece majka, grleci svoga sina.” Koliko sam samo prepješacila da bih te vidjela.”

Sulejman je gledao u svoju majku, njeno iznureno i mršavo lice iz kojeg je zracila istinska majcinska ljubav. Kako li je samo ta ljubav bila ogromna. Ljubav koja ne zna za granice. Na njenom licu najbolje se mogao vidjeti sav bol i tuga koji nosi cecenski narod još od pamtivijeka. Ispricao je majki da su mu noge bile promzrle, da ce možda biti amputirane, te da ima drugih zdravstvenih problema koji zahtjevaju lijecenje van Cecenije. Njegova majka je otišla rekavši mu da saceka nekoliko dana te da ce ona pokušati da ga izvede iz Cecenije negdje na lijecenje.


Prije neki dan sam ga vidio i sjedio s njime razgovarajuci o Ceceniji. Stanje mu je malo bolje, Allahu hvala, mada su tragovi rata i dalje primjetni na njemu.