Hira je imala i izuzetno važnu stratešku poziciju, gledajuci na cinjenicu da nije bila daleko od glavnog grada Perzije El-Medaina, a isto tako je bila blizu pustinje, tako da je u stvari predstavljala osnovu za napad ka vecem cilju, a ako bi bilo potrebno, mogla bi predstavljati i odstupnicu ka glavnom centru u Medini.
"Hvala Allahu, Koji je razbio vaš sistem vlasti, i Koji je oslabio vaše spletke, i Koji vas je razjedinio (uprkos vanjskoj opasnosti, koja je svima prijetila, Perzijanci su bili razjedinjeni, praveci spletke jedni drugima i medusobno se ubijajuci), udite u Islam, ostavicemo vas i vaše zemlje i otici cemo drugima, a ako to ne ucinite, bicete prisiljeni na poraz rukama onih koji vole smrt, kao što vi volite život."
Medutim, desilo se nešto potpuno neocekivano. Ijadova vojska nije mogla napredovati ni koraka prema jugu, zato što se osvajanje Devmetul-Džundula oduljilo nekoliko mjeseci, a trebalo je da bude gotovo prije nego što Ijjad krene u ofanzivu sa sjevera prema jugu, kako bi se sastao sa Halidom u Hiri. Pored nemogucnosti napredovanja i neprijatelji su ga opkolili kod Devmetul-Džundula, tako da je bio u veoma opasnoj situaciji.
Halidovu vojsku je vec pocela hvatati dosada od dugog cekanja, a i Halid više nije mogao da izdrži na jednom mjestu. Cesto je govorio da nije obavezan prema Ebu Bekru, r.a., i prema njegovim jasnim i izricitim naredbama koje mu zabranjuju da prodire dalje u dubinu Iraka, ostavljajuci iza sebe svojim neprijateljima vojnike i utvrde, produžio bi dalje prema El-Medainu da ga opsjeda. Zbog ovakvog stanja njega i njegove vojske zatražio je od Ebu Bekra, r.a., da obavi i Ijjadov zadatak i da ga spasi iz ocite opasnosti, što je halifa i dozvolio. Kada mu je stiglo odobrenje, Halid je ponovo organizovao svoju vojsku, ostavljajuci u Hiru El-Ka'ka' ibn Amra et-Temimija, kao svog zamjenika. Nakon toga Halid krece sa vojskom na sjever, iako se Ijjad nalazio opkoljen kod Devmetul-Džundula, koji se nalazio u srcu pustinje oko 500 km na jugozapadu. Mudrost ovog poteza je u tome da je krenuo pravo prema Ijjadu, tada bi njegova pozadina u Hiri bila izložena napadu Perzijanaca i njihovih arapskih sluga utvrdenih na njihovim pozicijama na sjeveru. Halid je znao da u ratu prava linija cesto nije i najbliži put. Zbog toga je morao osvojiti ta utvrdenja na sjeveru i uništiti neprijateljske snage koncentrisane u njima, prije nego što krene bilo gdje drugo. Danas se samo možemo cuditi ovoj strategiji, koja dolazi od covjeka, porijeklom beduina, koji nije studirao ni na kakvom fakultetu ili vojnoj akademiji. Pred njime se nisu nalazile karte ili brojni izvještaji na kojima bi temeljio svoje strateške planove, nego su oni plod njegovog talenta i nadarenosti, a prije svega Božanskog navodenja i nadahnuca. Tako je Halid krenuo na sjever, postavivši za vodu prethodnice Akreu ibn Habisa, r.a. Prije osvajanja Hire, na tom mjestu je bio Musena, r.a., koji je sada dobio novu dužnost, a prethodnicom ce i u buducnosti komandovati Akrea, r.a. Stigavši na Kerbelu, na njoj su proveli nekoliko dana izvidajuci i prikupljajuci informacije o neprijatelju (Kerbela se nalazi na otprilike 100 km od Hire).
Muslimanska vojska je krenula sa Kerbele prema 11 km udaljenom El-Enbaru, koji se nalazio na istocnoj obali Eufrata. Cim su stigli, Halid je odmah obišao hendek koji su Perzijanci iskopali kao prepreku, posmatrajuci neprijatelja. Nakon toga, naredi borcima da se spreme za borbu, a posebno se obrati strijelcima savjetujuci ih: "Vidio sam ljude koji nemaju ratnog iskustva (njegova pronicljivost je bila izrazito jaka), pa gadajte njihove oci i ništa drugo. Takoder ih gadajte plotunima jednim za drugim." Ovo pokazuje koliko povjerenje je imao u vještinu svojih strijelaca, kao i njegovo poznavanje važnosti paralisanja odbrane protivnika, tog važnog vojnog pravila. Strijelci su se spremili za borbu, tako da su naredbu za napad docekali sa rijecima "Bismillah", zasipajuci Perzijance kišom strijela, koje su zacudujucom preciznošcu pogadale svoj cilj. Ovo gadanje strijelama je potrajalo, tako da je bitka nazvana "Zatul-ujun" (vlasnici ociju).
Po prelasku hendeka, dvije vojske se sudariše žestoko se boreci, sve dok se neprijateljske snage nisu pocele kolebati, povlaceci se postepeno u dubinu utvrdenja. Njihov voda Širzad je ponovo zatražio prekid borbe, ali je ovaj puta prepustio Halidu da odredi uslove, jedino tražeci da mu se obezbijedi siguran odlazak sa jednom skupinom konjanika, koji sa sobom nece nositi nikakvu opremu niti imetak. Halid je pristao na to. Kada su se muslimani ustabilili u El-Enbaru, stanovništvo je odmah osjetilo sigurnost i blagostanje, tako da su oni koji su živjeli u okolini, cuvši za muslimanski moral i poštenje, odmah poslali molbe u kojima traže da udu pod okrilje islamske države. Halid je odmah potpisao ugovore sa stanovnicima El-Bevezidžija, a zatim i sa stanovnicima Kelveza, koji su živili na istocnoj obali Tigrisa, svega oko 25 km sjeverno od glavnog grada El-Medaina.
Halid je ostavio Zebrukana ibn Bedra et-Temimija kao namjesnika u El-Enbaru, nakon cega se uputio prema Ajnut-Temru, pustinjskoj tvrdavi, ciju je posadu sacinjavala velika skupina Perzijanaca, pod vodstvom Mihrana ibn Behrana, kao i nekoliko razlicitih arapskih plemena, koji su prije pomagali lažnu samoprozvanu poslanicu Sudžah, koja je ubijena u toku ratova protiv otpadnika. Inace, ova arapska plemena je vodio Ukka ibn Ebi Ukka, koji je dokazao svoju glupost i umišljatost rijecima koje je uputio Mihranu, kada je cuo da se islamska vojska približava, pa kaže: "Arapi najbolje poznaju kao se Arapi bore, pa pusti da se sami borimo protiv Halida." Naravno da je Mihran spremno iskoristio ovu želju, tako da mu rece: "Istinu si rekao. Uistinu vi najbolje poznajete arapski nacin borbe, a ujedno poznajete i naš nacin borbe, tako da cemo vas pustiti da se sami borite protiv Halida.". Naravno da je Mihran spremno iskoristio ovu želju tako da mu rece: "Istinu si rekao. Uistinu vi najbolje poznajete arapski nacin borbe, a ujedno poznajete i naš nacin borbe, tako da cemo vas pustiti da se sami borite protiv njih, a ukoliko vam i mi budemo potrebni, priskocit cemo vam u pomoc." Nakon što se Ukka sastao sa svojim pomocnicima, oni mu se obratiše puni nezadovoljstva: "Šta te je natjeralo da ono kažeš onom psu? Oni su isuviše ponosni da tek tako prepuste Arapima koje preziru, tako važnu stvar kao što je njihova odbrana." Ovo je obicaj svih tirana i silnika, jer svi oni postupaju sa svojim podanicima, kao sa psima, ma koliko im ovi odani bili.
Medutim, Ukka nije bio jedini koji je iznenaden ovim hrabrim i neocekivanim potezom, nego je svaki Ukkin vojnik bio zapanjen gledajuci Enuli Leha, bježeci poraženi, a da borba još nije ni pocela. Za njima su krenule grupe muslimana ubijajuci ih i zarobljavajuci, tako da se Mihranov plan raspršio, kao što su se raspršili i njegovi podanici. Muslimani su tom prilikom zarobili protivnickog vodu i uništili njegove snage, a da pri tome nisu izgubili ni jednog jedinog vojnika. Kada je Mihran cuo ove vijesti bio je kao gromom pogoden. Njegov moral, kao i moral njegove vojske, je odjednom toliko pao da je bio prinuden na bijeg i povlacenje iz utvrdenja, ostavljajuci ga svojim razbijenim slugama, koji su u njega pribjegli nakon teškog poraza koji ih je zadesio. Nakon kratke opsade njihov otpor je slomljen, tako da su se predali zajedno sa velikim plijenom. Medutim, najveci i najvredniji plijen i dobit, koju su muslimani osvojili jesu 40 mladica, koji su bili zatvoreni u crkvi, a ciji su potomci postali neke od najvecih licnosti Islama. Zadovoljicemo se spominjanjem samo trojice od njih:
2. Sirin, otac velikog i poznatog Imama Muhammeda ibn Sirina,