POSJETITE KURAN.BA
 
 

hidzra i nas odnos prema omladini

Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 7

Nastupila je Nova 1421. hidžretska godina. Prethodna 1420. godina koju smo upravo ispratili ostace zapamcena po mnogo cemu. Katastrofalni zemljotresi u Turskoj i na Dalekom istoku, poplave u Venecueli i Mozambiku, pomracenje Sunca, uragani u Americi, strašne holuje i nezapamcena zima u Bosni, kao i diljem Evrope, zatim, krvavi sukobi na Kosovu i Ceceniji, u kojima su najviše stradali muslimanski narodi ovih podrucja – samo su neki od važnijh dogadaja koji su se desili u prethodnoj 1420. godini.
Da li ce 1421. godina biti uspješnija, hairnija i po bošnjacki narod stabilnija i bolja od prethodne pitanje je o kojem, doista, treba razmišljati. Sam pocetak nove hidžretske godine daje nam odredene naznake i poruke...

Evidentno je da je i ova Nova godina (kao i mnoge ranije), u našim medijima marginalizirana do te mjere da je gotovo nezapaženo prošla. Ako bismo kojim slucajem povukli paralelu s Novom gregorijanskom godinom i medijskom zainteresiranošcu i kampanjom koja je prati, onda bismo bili više nego šokirani.


Ali, hele nejse – reci ce neko - mediji k’o mediji: moraju ostati “strogo” multikonfesionalni, multinacionalni, svjetovni, od vjere odvojeni, itd.. Medutim, takvom se komotno može kazati da Nova (sunceva) godina i ono što je prati nije baš svjetovna i od (kršcanske) vjere odvojena stvar.

Ono što više zabrinjava je nešto drugo. To su mjesta gdje se obrazuju i odgajaju mlade bošnjackomuslimanske generacije. Rijec je svakako o našim školama, kako osnovnim tako i srednjim. Slijedeci primjer na vrlo ilustrativan nacin prikazuje stanje naše školske mladeži.


Jedan mladi Bošnjak u jednoj srednjobosanskoj kasabi u kojoj su nekada islam i islamske vrijednosti visoko kotirali, kupio bombona da pocasti svoje kolege u razredu sve redom muslimansku djecu, i kada im je cestitao Novu muslimansku godinu, imao je šta cuti: djeca ”nemaju pojma šta je to“.

Ne znaju djeca šta je Hidžra i da muslimani po svom kalendaru racunaju vrijeme od tog velikog dogadaja koji oznacava pocetak nove epohe, ne samo u historiji muslimanske zajednice, nego i u historiji ljudskog roda. Ako o toj zastrašujucoj i katrastrofalnoj cinjenici ne misle roditelji koji su zasljepljeni bolestima onog što se naziva “moderni svijet” i smatraju da je progresivno i napredno da njihova djeca pohadaju plesne škole i da poznaju razne vrste uvijanja i plesova (u kojima djevojcice obavezno treba da budu razgolicene i polunage), onda o ovome svakako treba da misle oni koji su ukljuceni u odgojno-obrazovni proces naše mladeži.


Nove generacije bošnjacke mladeži koje stasavaju moraju biti daleko trezvenije, osvješcenije, jace, svjesnije sebe, svoga bica, vjere i identiteta od onih prijašnjih. Svi smo svjedoci šta znaci odroditi se od sebe, svoje kulture, vjere, tradicije, te prihvatiti tude vrijednosti, a ostaviti i stidjeti se svojih, te kakvim katastrofalnim posljedicama to rezultira. Doista, nakon ubistava, masakriranja, mucenja, progonstava, silovanja i drugih najbrutalnijih zlocina koji su izvršeni nad ovim napacenim narodom, zar je potrebno da se i dalje stidimo sebe, svoje vjere i njenih vrijednosti i ponovo idemo putevima koji su doveli do svega ovog...

Jedne važne stvari moraju biti svjesni svi Bošnjaci muslimani, narocito njihova mladež, a to je da bošnjacki narod može opstati na ovim prostorima jedino afirmacijom njegovih moralnih i vjerskih vrijednosti (što, svakako, podrazumijeva prosvijecenost, radinost i cestitost) , i da sve što doprinosi degradaciji tih vrijednosti uveliko doprinosi nestajanju ovog naroda. A biti ponosan svojim islamskim vrijednostima i ne stidjeti ih se, te uskladiti svoj život i život svojih najbližih, konkretno svoje djece prema njima, znaci pomoci egzistiranje Allahove vjere na ovim prostorima i time doprinijeti opstanku njenih pripadnika, u ovom slucaju opstanku muslimana Bošnjaka u ovim krajevima.


Nisu to nikakva demagoška ubjedivanja, nego poruke eminentnih islamskih ucenjaka i intelektualaca poput prof. dr. Jusufa Karadavija, rahmetli šejha Muhammeda Gazalija, poznatog mufessira rahmetli Muhammeda Ša’ravija, prof. dr. Abdulhajja Fermavija i drugih kojima je autor priloga bio pocašcen da mu budu profesori, te da pred njima uci, susrece se i razgovora za vrijeme studija na poznatom kairskom univerzitetu Al-Azhar, kao i poslije.

Svi oni slažu se da bošnjacki narod mora dobro da se pozabavi otklanjanjem razloga koji su doveli do ove katastrofe, te da se nove generacije bošnjacko-muslimanske omladine neminovno moraju odgajati u duhu islamskih vrijednosti.
To nekima može zvucati kao poziv da se kod nas formira islamska država, što u sadašnjem momentu i okolnostima, nažalost, nije moguce, (iako su u vremenskom periodu od nekoliko stoljeca koliko je takva država ovdje postojala, i Bošnjaci, a i drugi narodi na ovim prostorima živjeli u miru i toleranciji, o cemu svjedoce i nepristrasni (ne) muslimanski intelektualni i znanstveni krugovi), a i kada bi bilo moguce, to nikako ne znaci da bi neko bio ugrožen i da bi mu bio ucinjen zulum i nasilje. Historija je najbolji pokazatelj da su muslimani u vremenskom periodu od nekoliko stoljeca koliko su vladali ovim prostorima (a vladali su dok se nisu stidjeli sebe, svoje vjere i svojih duhovnih i moralnih vrijednosti) pokazali najbolje primjere tolerancije i suživota sa narodima koji su živjeli sa njima. To je bio pravi suživot i tolerancija: poštovati i voljeti svoje, biti ponosan s njim, vladati se po njemu, raditi na njegovu prosperitetu, a u isto vrijeme biti pravedan prema drugima i ne ciniti im nepravdu.


Nažalost, izgleda da odredeni broj Bošnjaka i dan-danas razumije iz rijeci suživot i tolerancija cisto komunisticko i antibošnjacko poimanje tih pojmova, a to je da muslimani moraju - da bi bili tolerantni i dobri sugradani - konstantno uzmicati i popuštati, stideci se svoje biti, vjere i identiteta kao neceg nazadnog i konzervativnog. I stvar se ne završava na tome, vec hronicno oboljeli od trauma i kompleksa niže vrijednosti - uz svesrdnu podršku odredenih cimbenika medunarodne zajednice - nastoje takva opasna shvatanja ubrizgati u bice i dušu naše mladeži.
Opcepoznata je stvar da svaki narod, ukoliko želi da ima svijetlu, bezbjednu i prosperitetnu buducnost mora posvetiti veliku pažnju i uložiti veliki trud u odgoj i obrazovanje mladih naraštaja. Moraju postojati odredeni ideali i vrijednosti koji imaju svoje utemeljenje i podlogu u historiji tog naroda i njegovom kulturno-civilizacijskom krugu, kako bi se dala educirali novi naraštaji, što je uslov ostvarenja svijetle i stabilne buducnosti. Ukoliko se ideali i principi traže i crpe iz tudih kulturno-civilizacijskih krugova, a ne iz vlastitih, onda je takav narod osuden na asimilaciju, nestajanje i propast.
NEKOLIKO KUR’ANSKIH PORUKA MUSLIMANSKOJ MLADEŽI

Radi važnosti mladalacke dobi u životu naroda, evidentno je da toj temi dva glavna izvora islama Kur’an i sunnet posvecuju veliku pažnju. Tako ce onaj ko cita Kur’an i razmišlja o njegovim ajetima uociti niz kazivanja ciji su glavni akteri uzoriti i cestiti mladici. Ta kur’anska kazivanja imaju svoj univerzalni karakter i trajnu odgojno-obrazovnu poruku.
Tako iz kur’anskoga kazivanja o Ibrahimu, a.s, saznajemo da se on još u svojoj ranoj mladosti nije slagao sa ideološkim ubjedenjem svoga naroda koji je obožavao kumire.
Kur’an nas izvještava:

Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome rece:”Kakvi su ovo kumiri kojim se i dan i noc klanjate”.Oni odgovoriše:”I naši preci su im se klanjali.” I vi ste, a i preci vaši su bili u ocitoj zabludi” rece.”Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ“ -upitaše oni. “Ne,” -rece- Gospodar vaš je Gospodar nebesa i zemlje, On je njih stvorio, i ja cu vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja cu, cim se udaljite, vaše kumire udesiti.”I porazbija ih on u komade,osim onog najveceg,da bi se njemu obratili. “Ko uradi ovo sa bogovima našim”-povikaše oni -,”zaista je nasilnik”. “Culi smo jednog momka kako ih huli,”-rekoše-”ime mu je Ibrahim”. “Dovedite ga da ga ljudi vide”-rekoše- “da posvjedoce.” “Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim,o Ibrahime”-upitaše. “To je ucinio ovaj najveci od njih,pitajte ih ako umiju da govore”-rece on . I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše:”Vi ste,zaista, nepravedni”Zatim glave oboriše i rekoše:”Ta ti znaš da oni ne govore.” “Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristito niti od vas kakvu štetu otkloniti.”-upita on. “Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate. Zašto se ne opametite.” Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hocete išta da ucinite.”-povikaše. “O vatro ,” -rekosmo Mi -”postani hladna i spas Ibrahimu.” I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogucismo. (El-Enbija, 51-70)
Poruke kur’anskog kazivanja o ovom cestitom i krasnom mladicu su ocite: kod mladih naraštaja potrebno je razvijati i graditi duhovne i intelektualne sposobnosti zasnovane na cistom tevhidu, tj. vjeri u Jednog Jedinog Boga, koji je stvorio ovaj svijet i sve na njemu, i koji Jedini zaslužuje da se Njemu robuje. Ovaka polazna osnova ce rezultirati snažnim vjernickim duhom i cvrstim karakterom, koji ce je uciniti spremnom da se uhvati u koštac sa životnim problemima požrtvovanošcu i snagom cije olicenje smo vidjeli u mladom Ibrahimu a.s.

Ibrahim, a.s, je, kao što nas Kur’an izvješcuje, još u ranoj mladosti bio pravilno ideološki usmjeren,što je rezultiralo ne samo time da slijepo ne slijedi zablude svoga zalutalog naroda,vec da im se odlucno i mudro suprotstavi. Našoj omladini treba biti uzor takva licnost, o cemu bi svakako trebalo da razmisle oni kojima je Allah podario sinove i kceri, kao i oni koji ih obrazuju i odgajaju. Allah Uzvišeni nudi ljudima istinski uzor i primjer, pa porucuje: “Uistinu, Ibrahim je uzor, primjer cestitosti. Bio je pokoran Allahu, pravi vjernik i nije druge smatrao Allahu ravnim.” (En-Nahl, 120)


Kazivanje o Ibrahimu, a.s, veoma je poucno i edukativno. U sklopu tog kazivanja imamo i drugi svjetli primjer požrtvovanosti i cestitosti olicene u liku njegovog sina Ismaila a.s. Spremnost ovog mladica na žrtvu i ostvarenje viših ciljeva je iznad svih ocekivanja: “l kada on odraste, toliko da mu poce u poslu pomagati, Ibrahim rece:- O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš? -O oce moj - rece - onako kako ti se nareduje postupi; vidjeceš, ako Bog da, da cu sve izdržati.” (Es-Saffat, 102)

Kur’an nas izvješcuje i o drugim dogadajima ciji su akteri mladi ljudi. Tako nas izvješcuje o Musau, a.s, i njegovom narodu pa kaže da su oni koji su povjerovali u njegovu poslanicku misiju i odazvali se njenom pozivu, bili mladici, odnosno potomstvo naroda njegova; ”I ne povjerova Musau niko, osim potomstvo naroda njegovog, zbog straha da ih faraon i mocnici njegovi ne pocnu zlostavljati.” ( Junus, 93), a sura El-Kehf što u prijevodu znaci Pecina nazvana je tako radi grupe mladica vjernika koji su se u nju sklonili bježeci od vladara nevjernika i njegove tiranije. “Ispricacemo ti povijest njihovu - onako kako je to bilo.To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a mi smo im ubjedenje još više ucvrstili.” (El-Kehf, 13)
U Kur’anu imamo veoma interesantnu pripovijest o mlad

icu koji je simbol cestitosti, poštenja i moralne cistote. Rijec je svakako o mladom i lijepom Jusufu, a.s, koji je na uporne pokušaje vlastelinke, da ga u potpunoj osami (jer je on kao rob njenog muža bio njen sluga) na razne nacine navrati da s njom ucini grijeh, kategoricki odgovara: ”NE“. A na prijetnju da ce, ako se ne odazove, biti bacen u tamnicu, on odgovara: “Gospodaru moj, draža mi je tamnica od ovoga na što me one navracaju”. (Jusuf, 33)
Vidimo, dakle, da nam Kur’an, posljednja Božija Objava i Uputa ljudskom rodu, spominje citav niz raznih kazivanja i dogadaja ciji su glavni akteri i sudionici bili mladi ljudi, cija cestitost, poštenje i visoke moralne kvalitete treba da budu primjer i uzor sadašnjim i buducim generacijama naše muslimanske mladeži.
MLADI U SUNNETU ALLAHOVOG POSLANIKA, S.A.V.S.

U sunnetu Allahovog poslanika Muhammeda, a.s, koji je prakticna primjena kur’anskih normi i principa,govor upucen mladeži veoma je cest. Imajuci u vidu da je mladalacko doba vrijeme koje je puno snage, pokreta, života i aktivnosti, kao i to da su ashabi, drugovi Allahovog poslanika, mahom bili mladi ljudi (najstariji medu njima bio je h. Ebu Bekr, koji je, kada je primio islam, imao 37 godina. H. Omer od njega je mladi za deset godina, a h. Alija je, kada je postao musliman, imao samo desetak godina), postoji mnoštvo hadisa u kojima se Allahov poslanik, s.a.v.s, obraca muslimanskoj mladeži, s ciljem njenog pravilnog usmjerenja i formiranja na osnovama imana i bogobojaznosti i na taj nacin njenog pripremanja da ponese lucu islama.
Bodreci muslimansku mladež da bude ustrajna u pokornosti i ibadetu Allahu, dž.š, Poslanik, a.s, je rekao: “Sedam je kategorija ljudi koje ce Allah dž.š. staviti u svoj hlad, na dan kada nece biti drugog hlada osim njegovog “, a jedna od tih kategorija je 'i mladic koji je stasao u ibadetu (pokornosti) Alahu, dž.š.' (Buharija i Muslim).
Allahov poslanik, a.s, dalje poziva omladinu da maksimalno iskoristi vrijeme i svaku priliku kako bi se ispravno formirala na idejnom, intelektualnom, emocionalnom, tjelesnom i drugom planu, pa kaže: 'Iskoristi pet stvari prije negoli te one maše: život prije smrti; zdravlje prije bolesti; slobodno vrijeme prije zauzetosti; iskoristi svoje mladalacko doba prije starosti i iznemoglosti; i iskoristi svoje bogatstvo prije negoli osiromašiš“. (Hakim)

A o posebnoj odgovornosti svakog covjeka za period svoje mladosti, Pejgamber, a.s, upozorava: 'Nijedan covjek nece maketi na Sudnjem danu dok ne bude upitan za cetiri stvari: za svoj život - u cemu ga je proveo; za svoju mladost - gdje ju je proveo; za svoj imetak - odakle ga je zaradio i u šta ga je potrošio; za svoje znanje (ilum)- šta je od njega prakticirao'. (Tirmizi)


Iz ovog hadisa vidimo dvije odgovornosti vezane za ljudski život: opcu - vezanu za cjelokupan život, i posebnu - vezanu za period mladosti. Obzirom da je covjekova mladost vrijeme u kojem je on pun snage, elana, pokreta i produktivnosti, potpuno je razumljivo da ce za taj period posebno i odgovarati. U cemu je proveo svoju mladost? Za kakve ideale i ciljeve se zalagao i borio u tom periodu? Da li za ideale i ciljeve vjere, bogobojaznosti i istine, ili mu je glavna preokupacija bilo prikupljanje materijalnih dobara i zadovoljenje svojih strasti.

O važnosti moralne cistoce i cednosti muslimanskih mladica i djevojaka, Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao je: 'Omladino, onaj ko je od vas u stanju da se oženi (ili uda), neka to ucini. To ce mu biti zaštita za njegov pogled i polni organ (tj. tako ce se lakše sacuvati od nemorala)”. Hadis bilježe autori Sunena.


Brojni su hadisi u kojima se Allahov poslanik obraca omladini, jer omladina je snaga koja treba da ponese breme islama i da se bori i žrtvuje za njegove ideale i vrijednosti, ali, u isto vrijeme, to je snaga koja ako bude zanemarena i pogrešno usmjerena, tako da njene moralne i duhovne vrijednosti zakržljaju, onda se citav ummet dovodi u veoma tešku situaciju.
Ako razmišljamo o Hidžri Allahovog poslanika, a.s, - a ona je povod ovom pisanju - uocicemo da su upravo mladici i djevojke obavili sve važne poslove vezane za Hidžru Božijeg poslanika izlažuci sebe i svoj živote najvecim opasnostima prilikom izvršenja tih zadataka.

Sjetimo se Alije, mladica koji ostaje u postelji Poslanikovoj i tako biva izložen da ga posjeku sablje združenih arapskih plemena, koja su se dogovorila da ubiju Poslanika, a.s. Sjetimo se Esme, djevojke koja je imala zadatak da donosi hranu u pecinu Sevr, mjesto gdje su se bili sklonili Poslanik, a.s, i njen otac Ebu Bekr. Mušricki voda Ebu Džehl šamara i tuce Esmu toliko da joj potece krv, kako bi od nje saznao neke podatke o Poslaniku, a.s, i njenom ocu , ali ona ništa ne odaje, vec opet, nakon što su se mušrici udaljili, tajno odnosi hranu u pecinu Sevr, izlažuci svoj život krajnjoj opasnosti.


Osoba koja je bila zadužena da danju prati i prisluškuje šta Kurejševici smjeraju i rade, a nocu tajno odlazi u pecinu Sevr, kako bi o tome izvijestio Poslanika, a.s, bio je mladic Abdullah, sin Ebu Bekra, r.a.
Još jedan mladic bio je direktno ukljucen u akciju Hiidžre, a njegov zadatak je, takoder, bio veoma opasan. Amir b. Fuhejre, bio je zadužen da svako vece sa svojim stadom naide putem kojim bi prošao Abdullah b. Ebu Bekr, kako bi tako zameo tragove, i onemogucio mušrike da otkriju mjesto gdje se sklonio Resulullah, s.a.v.s.
Dakle, vidimo da je muslimanska mladež odigrala veliku ulogu tokom Hidžre i pokazala u tim dogadanjima ogromnu spremnost na žrtvu, a sve to je bilo rezultat njenog pravilnog usmjerernja, obrazovanja i odgoja.
UMJESTO ZAKLJUCKA

Naša mladež koja je ušla u Novu hidžretsku godinu zaslužuje da se s njom radi. Mnogo je cestitih momaka i djevojaka koji zbog naše neorganiziranosti i nepostojanja pravilnog modusa i projekcije rada sa omladinom cesto odu tamo gdje im nije mjesto.
Krajnje je vrijeme da se sve celije našeg društva, pocevši od porodice, škole, džamije, te raznih udruženja i asocijacija, maksimalno angažiraju na pravilnom usmjerenju i formiranju naše mladeži. Postoji mnogo mogucnosti za rad sa omladinom: organizovanje omladinskih predavanja, tribina, okruglih stolova, raznih druženja na islamskoj osnovi, pokretanje kvalitetnih casopisa koji tretiraju probleme naše mladeži, bolje osmišljavanje radio-televizijskog programa, kontrola šund literature, itd...
Ovo je dug i naporan proces, ali je on naša neminovnost, ukoliko želimo da naša djeca i naše nove generacije imaju bolju i stabilniju buducnost.
Na ovom putu imamo odgovoran je veci broj više faktora na nekoliko razlicitih nivoa i medusobno isprepletenih. Na nivou porodice roditelji su odgovorni za pravilno usmjerenje i obrazovanje svojih sinova i kceri, i može konstatovati da je njihova odgovornost i najveca. Djeca su velika, ako ne i najveca blagodat koja može biti podarena roditeljima. Zato Svevišnji porucuje vjernicima u Kur’anu: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje (djecu svoju) cuvajte od vatre cije ce gorivo ljudi i kamenje biti...” (Et-Tahrim, 6)

Ali, ova cinjenica ništa ne umanjuje odgovornost drugih faktora na drugim nivoima. Odgojno-obrazovne institucije, konkretno škole, odnosno oni koji su ukljuceni u odgojno-obrazovni proces, bilo da su ucitelji, nastavnici, profesori, direktori, ministri za prosvjetu i drugi nadležni kadrovi, svi oni, pojedinacno i kolektivno, imaju veliku odgovornost, jer su funkcije koje su im povjerene veliki emaneti za koje ce odgovarati.
Veliku odgovornost za našu mladež snose nosioci vlasti, kao i politicke stranke.

Nemoral i ateizam, bezbožništvo, zauvijek moraju biti eliminirani iz bilo kakve sadašnje ili buduce formule koja se nudi našoj mladeži. Naši mediji, konkretno televizija, pogotovo lokalna, hitno moraju izvršiti moralnu reviziju programa koji emituju, i izvršiti zdrav odabir filmova koje prikazuju kako bi naša mladež umjesto nemorala, prostitucije, droga, mafije, lopovluka, krade, laži i drugih vidova brutalnosti i perverzije, mogla vidjeti edukativno i moralno osmišljene sadržaje.
Šta reci za neke lokalne televizije koje nakon završetka emitovanja programa, bjesumucno i po cijelu noc, ukljucuju strane satelitske programe, gdje je prikazivanje nemorala i svih vidova perverzije i zla, veoma zastupljeno.

Takvi programi, koji su još na stranim jezicima, doista ne sadrže u sebi nikakve korisne, edukacione sadržaje, osim perfidne slike koju može da gleda, i to po cijelu noc, naša muslimanska mladež. A rezultat svega je poznat: ono malo stida što je ostalo kod naših mladica i djevojaka postepeno se rasplinjuje i išcezava, što neminovno vodi ka bludu, moralnoj izopacenosti, psovkama (cak i najvecih svetinja islama), itd.. Takvi postupci odredenih medija u našem društvu, nikako nisu u funkciji opstojnosti ovog naroda na ovim prostorima, jer kako smo vec ranije istakli, glavna pretpostavka za opstanak ovog naroda na svojoj zemlji je afirmacija njegovih moralnih i duhovnih vrijednosti.


I na kraju, ne može se zaobici odgovornost Islamske zajednice, kao institucije u kojoj bi trebalo biti oliceno duhovno vodstvo ovog naroda. Ljudi koji u njoj rade, bilo da su imami (dzematski ili glavni), muftije, muderrisi, profesori medresa, akademija i fakulteta trebalo bi aktivnije da se angažuju u radu sa omladinom. Džamije, medrese, sportske dvorane kao i druga mjesta i objekte treba otvoriti za našu muslimansku mladež, te u njima organizirati predavanja, tribine, kurseve, druženja, takmicenja i druge manifestacije islamskih sadrzaja. Žalosno je da u mnogim našim džamijama, i to u gradovima i mjestima gdje Bošnjaci cine dominantnu vecinu, ne postoji nikakav organizovan rad sa muslimanskim mladicima i djevojkama. Drastican primjer neangažovanosti i ucmalosti u vezi s ovim pitanjem jeste da u jednoj od tih tipicno bosanskih caršija, i pored postojanja izvanrednih prostorija u sklopu centralne džamije (sastavjenih od velike sale, cajhane, biblioteke i musandare), vec citav niz godina nema nikakvih pozitivnih aktivnosti, a nadomak džamije nalazi se puno kafica krcatih muslimanskom mladeži!! Naravno, roditeljska odgovornost je tu neupitna, ali i odgovornost onih koji su na sebe preuzeli dužnost organizovanja vjerskog života Bošnjaka takoder je nezaobilazna.

Molim Allaha, dž.š, da pomogne sve pozitivne snage i napore koji su usmjereni prema našoj omladini, i molim Ga da našu mladež sacuva od svakog zla, i da je uputi i ucvrsti na putu islama, istine i dobra. Amin.