da se ne zaboravi

Nakon velikih trauma kroz koje je prošao ovaj napaceni bosanski narod u proteklim ratnim godinama u kojima je doživio najgnusnija stradanja, pocevši od silovanja maloljetne ženske djece, ubijanja novorodencadi u rernama gdje se hljeb pece i drugih najsvirepijih nacina i metoda mucenja, a sve to u areni koja se zove Bosna i Hercegovina, pred svjetskom publikom koja sebe naziva prefinjenim imenima mirotvoraca i boraca za ljudska prava, danas, tom istom narodu, kome još nisu zacijelile rane od udaraca najkrvolocnijih ubica iz redova srpskog i hrvatskog naroda, žele da ponude nešto što se zove "multietnicnost, tolerancija, multikultura" iza cega se kriju oni koji su otvoreno ratovali protiv ovog naroda, a sada na sebe navlace drugo ruho i mijenjaju uloge. Hvala Allahu koji je dao da danas postoje i oni kojima je stalo do ovog naroda, njegove kulture i vjere. Pišemo ovo svima koji su svjesni proteklih godina u kojima smo bili marionete u rukama onih koji žele da svim mladicima i djevojkama ubiju posljednji atom poštenja, iskrenosti, stida i ljubavi prema svome narodu i svojoj vjeri. Pišemo onima koji nose još u svojim prsima uspomene i sjecanja na svoje najdraže koje su izgubili i dali od sebe najvrednije što su imali, a to je život. Da, oni su dali živote, a jesmo li se upitali da li su dali da bi mi danas dopustili toliku slobodu da zaboravimo sva stradanja srebrenickog, focanskog, žepackog i drugih gradova koji su danas, nažalost, ostali bez spomena, a mi smo sebi dali pravo da nakon svega ovoga dovodimo u naše gradove cetnicke moraliste da nam pjevaju pjesme "utjehe" ili pjesme poniženja. Zar nam rijeci ove cetnicke bludnice "Da znam da me balija sluša, ne bi pevala", i, "Svaka marka sa koncerta ide srpskom borcu u borbi protiv muslimana", ne govore ama baš ništa, zar opet naš ponos biva uništen na ovako prezren nacin? Dokle cemo biti samo nijemi posmatraci dogadaja oko nas i dokle cemo svoj merhamet upucivati prema onima koji nas nikad nisu prestali mrziti? Dokle cemo se stidjeti sebe i svojih najdražih koji se nisu stidjeli dati život, ali ne da bi mi danas ponovo pružili ruku koljacu naših djedova i oceva? Zar nam je napravljen toliki sihr da ne možemo da poznajemo ubice koje su na svirep nacin ubijali nevinu djecu u dobu kad su poceli da pokazuju pupoljke života? Zar je umrla posljednja krv ponosa koji je tekao u venama naših oceva, ponos koji je davao najljepše plodove poštenja, ljubavi i tolerancije? Danas je on ubijen, jer ga tražimo u kafanama i snovima o holivudskoj zvijezdi koja je nesposobna da sama sebi priušti normalan i pošten život. Ostavili smo dragulj ponosa, ostavili smo namjerno ili nehoticno rijeci posljednjeg Allahovog Poslanika, neka je mir i spas na njega: "Muslimana ne smije zmija ujesti dva puta, iz iste rupe," a ujedala nas je deset puta, a sprema se i jedanaesti put, a mi i dalje upiremo u pogano bratstvo i jedinstvo koje je, u proteklim godinama, ubilo hiljade i hiljade nevine i nedužne djece. Dokle cemo biti narod sa kojim se svaka bogata budala može igrati, šaliti i ponižavati kako joj godi? Vratimo se Islamu, vratimo se tamo gdje je istinski ponos. Zašto iz godine u godinu bivamo sve vece i vece kukavice pa ne smijemo da skupimo hrabrosti da naucimo nešto više o Islamu i njegovoj bogatoj vrijednosti? Zašto nasjedamo na rijeci i parole onih koji nas ne vole i koji govore da je Islam zaostao i da je Islam samo ideja prijašnjih arapskih naroda koja ljude cini primitivnim, a Allah nam u Kur'anu porucuje i otkriva spletke nevjernika: "O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele, jedva cekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate." (Prijevod znacenja - Ali 'Imran, 118.)