kriz na kuli i ostaci srusene dzamije

Stari grad Pocitelj, nekada nezaobilazna stanica za putnike ka južnijim i toplijim predjelima, svojim položajem i gradevinama uvijek je fascinirao prolaznike. Džamija, sahat kula, medresa i vec pomenuta i nadaleko poznata kula zajedno sa kucama razbacanim tu i tamo, oblikuju taj skladni mozaik gradevina skoro uklesanih u stijenama, koje se strmo uzdižu iznad uske doline kojom prolazi put ka jugu

"Teško je, ovdje smo mi Bošnjaci gradani drugog reda, svašta pretrpili. Meni je, ipak, najteže palo ono što se prije neki dan desilo sa onim križom što ga vidite na kuli. Bio se, što od vjetra što od vremena, skroz iskrivio i skoro pao. I prije nekoliko dana, kada su trebali ovi umjetnici doci ovdje, došlo je komunalno iz Capljine, da malo rascisti i pripremi za dolazak te nekakve umjetnicke kolonije. Prvo što su uradili u "rašcišcavanju" bilo je ponovno postavljanje križa, još više i cvršce. Eto, to mi je najteže palo."Ovim rijecima je, vrlo jednostavno i upecatljivo, Ibrahim Mahmutovic, jedan od malobrojnih bošnjackih povratnika u Pocitelj, poceo pricu o povratku u ovaj drevni gradic. Ibrahim je jedini Bošnjak koji se u Pocitelju vratio u svoju kucu, ustvari, on živi u poslovnom prostoru u prizemlju kuce, dok u samoj kuci još uvijek žive Hrvati.

Pocitelj, iako veoma poznat i cuven grad, prije rata je imao veoma malo stanovnika, nešto preko hiljadu i pripadao je opctini Capljina. Bošnjaci su ovdje bili apsolutna vecina, preko 90%. Tako je bilo nekada. Danas, u Pocitelju nema mnogo toga što covjeka može fascinirati. Izuzev mržnje. Mržnja, koju sadašnji i novopridošli stanovnici, uglavnom Hrvati iz srednje Bosne, Vareša, Kaknja, ispoljavaju prema povratnicima Bošnjacima više je nego ocigledna. Križ na kuli i ostaci srušene džamije, govore kako se ta mržnja nekada manifestirala. Danas se zbog te mržnje Bošnjaci ne mogu vratiti u svoje kuce, ne primaju ih u ambulante, gadaju ih kamenicama, provociraju.

"Nešto više ljudi se vratilo u sela oko Pocitelja, po nekoliko porodica. Ovdje u kolektivnom smještaju živi 5-6 ljudi, ovo je poznata Pociteljska medresa, ja sam ovdje išao u mekteb" nastavlja Ibrahim pokazujuci nam prostorije niskih stropova, sa kamenim zidovima bez podova sa dva ili tri kreveta i nabrzinu skovanim stolom pokrivenim najlonom od UNHCR-a.

"U posljednih mjesec i pol malo je popustilo, pa smo dobili i struju, valjda su oni iz IPTF-a i OSCE-a malo pritisli lokalne vlasti. Inace, pomoci sa strane ima, dolazio je nedavno i Petric, a najviše je sigurno pomogao dr Faris Gavrankapetanovic, valjda što je sa ovog kraja. Slao nam je pomoc, potrebštine, gradu, obecao je da ce se to i nastaviti. Evo i ovaj dolazak doktora je obecao i ispunio obecanje" objašnjava Ibrahim, spominjuci još jedan od podviga doktora iz udruženja BIMA, koji su organizirali posjetu povratnicima u ove krajeve, obezbijedujuci im neophodnu strucnu ljekarsku pomoc i lijekove.

"Za sada još uvijek ima interesa Bošnjaka za povratak, mada postoje veliki problemi, nema posla, ovdje se, uglavnom, živjelo od poljoprivrede i turizma, sada nema uslova za to, problem su takoder i škole, mladi ljudi se slabo vracaju"- nastavlja Ibrahim, koji je inace i predsjednik Odbora za povratak u Pocitelj i okolna mjesta, "cini mi se da ovdje žele da narodu prode nostalgija i zato održavaju ovaj status quo, žele, jednostavno, da ljudi zaborave povratak."

Ovdje smo razgovor sa Ibrahimom morali prekinuti jer je došao red i na njega da provjeri zdravstveno stanje, "imao sam u zadnje vrijeme nekih problema pa bih se trebao pregledati, kad su vec toliki doktori ovdje" izvinjava se Ibrahim i odlazi u drugi ugao sobicka, koji je sada poslužio kao ambulanta.

Ubrzo nakon toga, ljekarski pregledi na prvom od ukupno cetiri punkta odredena za strucno ljekarsku pomoc, su završeni i grupa od tridesetak ljekara specijalista, zajedno sa pomocnicima i par novinara bili su na putu prema sljedecem punktu. Selu Višici, opcina Capljina. Selo smješteno u dolini, prema ogromnim i brojnim staklenicima, izgleda i veoma plodnoj, takoder je nekada bilo naseljeno vecinom Bošnjacima, ne u tolikoj mjeri kao u Pocitelju, ali sigurno natpolovicnom vecinom.

Od kraja rata naovamo ovdje se vratilo malo ljudi, negdje oko pedesetak, otprilike 15-20 porodica, i to ne u svoje kuce, koje su kao i u Pocitelju naselili Hrvati, nego u kolektivni smještaj. Svi pokušaji da se ude u svoje kuce i na svoja imanja bili su bezuspješni, saznali smo od Ahmeta Zavitana, jednog od brojnih mještana, koji su stigli na ljekarski pregled.

"Jeste, vecina se nije vratila u svoje kuce, nego u kolektivni smještaj. Zato sam se i vratio sam, sinovi su mi ostali u Bijelom Polju, gdje smo bili raseljeni. Placaju kiriju, nemaju izbora, ovdje u kolektivni smještaj ne mogu." Na pitanje da li im neko pomaže i ima li nekog organiziranog povratka, odmahuje rukom i kaže: "Nema, slabo, niko ne pomaže, ovdje se narod sam vratio, niko ga nije organizovao." To kao da je bio signal da više ne pitam ništa, jer se o tome više nema šta reci.

Kao improvizirana ambulanta u Višicima poslužila je nevelika i prizemana privatna kuca, popravljena tek toliko da se u njoj može živjeti.

"Ovo je moja kuca" raspoloženiji je za razgovor momcic, Edin Garbo, cini mi se najmladi od mještana koje sam vidio. "Idem u srednju školu u Mostaru, a ovdje sam sada preko ljeta, ima nas šesterica brace i svi ce se vratiti, samo je sada jedan u Sarajevu na odsluženju vojnog roka. Vratit cu se ovdje zastalno i ostati", odlucan je Edin. U Višicima je bilo više zainteresiranih za preglede nego u Pocitelju, te je Edin imao vremena da nam s ponosom pokaže mali bostan koji su uspjeli ove godine posijati. Mali staklenik paprika, mahuna, pa cak i lubenica, ipak nisu ni blizu ogromnim plantažama preko puta, koje su, kako nam Edin rece, "sada hrvatske", a na pitanje cije su bile, samo sliježe ramenima, kao da kaže "kao da je bitno cije su nekada bile".

Bošnjacko stanovništvo u Višicima je prije rata bilo dobrostojece, zemlja je ovdje plodna, klima veoma pogodna za razvoj poljopripvrede, a vrijedni mještani su to znali iskoristiti. Sada je zemlja uglavnom uzurpirana od strane Hrvata koji se, kako nam mještani kažu, sada bogate na tudem, nekoliko novih skupih auta, koja su prošla pokraj nas, zajedno sa mrkim pogledima njihovih vozaca, nas je još više uvjerilo u to.

Selo Gradina

Put smo nastavili uzbrdo prema selu Gradina, koje se nalazi na maloj visoravni iznad samog grada Pocitelja. U selo se vratilo dvadesetak porodica, u svoje kuce jer, kako su nam rekli, niko ih nije naselio, bile su samo minirane.

"Kuce su nam popravili Norvežani, i mogli smo se bez problema vratiti, ali još uvijek je problem za mlade ljude i djecu, jer nema škole, a inace ovaj kraj nije baš lahak za živjeti. Slabo ima vode, pogotovo ove godine, velika je suša." pojašnjava nam jedan od starijih mještana Salko Boškailo.

Vidno drugacijeg i ljepšeg raspoloženja nego u drugim mjestima koje smo obišli, mještani su bili veoma susretljivi i prijatni. Naravno, nismo mogli otici bez obavezne kahve u debelom hladu vinove loze.

Oplicici, rodno selo rahmetli Hakije Turajlica, bilo je naša sljedeca i posljednja destinacija. Ovdje se vec vidi nešto od obnove i rekonstrukcije i pomoci povratnicima. Odmah vam u oci upada nova, tek izgradena osnovna škola, koja je za razliku od dosadašnjih mjesta ipak najviše podsjecala na ambulantu. Oplicici su veliko selo sa oko 1700 stanovnika, od kojih su oko 1000 Bošnjaci, koji su se vecinom vratili. Mještani su posebno bili zainteresirani za specijalisticke ljekarske preglede, pa ih se ne mali broj okupio cekajuci u holu škole. "Ustvari, vecina njih samo ceka lijekove, a pregledi i savjeti nisu mnogo interesantni. Cini mi se da ce izaci zadovoljni samo ako odu sa tabletama u rukama, ali, šta ceš, ipak, mi smo tu samo da pomognemo, pa makar i tako" pojasnio nam je iz iskustva jedan od ljekara, i razjasnio zbog cega je gužva ispred improvirvane apoteke, smještene na jednom školskom stolu.

Mještani Oplicica, vjerovatno zbog zauzetosti ljekarskim pregledima, nisu bili pricljivi kao povratnici iz drugih mjesta ovog kraja. Ali, ako odrasli nisu pricljivi onda djeca sigurno jesu. "Još uvijek nemamo struju" je prvo što nam je jedna djevojcica rekla, na pitanje kako im je ovdje. "Imamo novu školu", ukljucuje se druga i nastavlja, "Treba poceti raditi tek od nove školske godine, al' se još ne zna hoce l' biti ceverogodišnja ili osmogodišnja". Nisam ni stigao upitati zašto, a vec ju je treca djevojcica dopunila "Ako Hrvati dozvole da idemo u njihovu školu do osmog, onda ce ovdje biti samo do cetvrtog, a ako ne dozvole, onda cemo ovdje ici do osmog." Na pitanje šta bi one više voljele, kažu da im je svejedno.

Otprilike negdje u centru Oplicica je i minirana seoska džamija, nekada je sigurno bila lijepa džamija sa kamenom munarom koja se sada srucila na krov. Sve džamije u ovom kraju su minirane, a svako selo u kojem smo bili imalo je džamiju, izuzev Gradine jer, kako su nam rekli, blizu im je bila Pociteljska džamija.

"Imali smo i mekteb", kao da mi je procitala misli djevojcica kada sam pogledao prema srušenoj džamiji, "Sada više nemamo jer nema hodže, ali imamo vjeronauku u školi. Džamija nije popravljena, ali jeste imamska kuca, pa se u njoj klanja."

I klanjali smo, musafirski, podne i ikindiju, mislim da je to bio saff sa najviše doktora po glavi klanjaca.

Vrijeme je bilo za put nazad.

U povratku sam razmišljao o sudbini ovih ljudi, povratnika. Nekako je nemoguce otrgnuti se utisku da su oni potpuno sami, ostavljeni da, ako kojim cudom uspiju, vrate ono što je njihovo. Ovdje gdje vlasnici kuca žive u kolektivnim smještajima, koji su odmah preko puta njihovih vlastitih kuca, ovdje gdje Bošnjaci žive u poslovnim prostorima, dok u njihovim kucama žive pridošlice, koje niko nije tjerao sa njihovog, nema kampanje za povrat privatne imovine. Ovdje nema jumbo plakata na kojim piše tolikim slovima da ubi u oci "POŠTUJEŠ li zakon o privatnoj imovini", ovdje su samo jumbo plakati HDZ-a, i "hrvatske" (stranacke) zastave povješane na svim mogucim mjestima. Ovdje se, dok povratnici Bošnjaci nemaju struje, u zabitima grade potpuno nova naselja, sa vilama od kojih najmanje svaka druga ima bazen, i u kojima obavezno ima nekakav restoran sa imenom "Astorija" ili slicno, i benzinska pumpa koja blješti od neona i kica.

Cini mi se, nažalost, da je ovdje sve riješeno, povratnike treba zaboraviti, i njima ce, uostalom, dosaditi živjeti bez škola, struje i u kolektivnim smještajima, a onda ce stanje ostati kako jeste. Kao što rece Ibrahim "da naroda prode nostalgija" i onda ce Pocitelj, zajedno sa okolnim mjestima, vjerovatno, postati još jedan od "stolnih i drevnih hrvatskih gradova." Još jednom, nažalost.