Od svog djetinjstva sam mrzio tijesne prostore... takvi prostori su mi davali osjecaj gušenja... zato sam bježao i još uvijek bježim od njih... udaljavam se što više sa strahom i drhtim od tjeskobe... Kad sam narastao znao sam da je to psihicka bolest, ali nisam mogao da se lijecim i da se oslobodim toga.
Zamotali su me i stavili u dugacak i tijesni tabut... dobro sam cuo glasove oko sebe... bio sam zatvorenih ociju, ali sam ih na neki nacin mogao i vidjeti... vikali su:
Zaista sam imao dosta razlicitih stvari i poslova koji su bili nedovršeni i cekali me da ih završim... naprimjer, nisam stigao otvoriti dobar lokal mom sinu... nisam otplatio posljednje rate za auto i kolor televizor... moja nada da formiram veliko preduzece, gdje cu skupiti svoje prijatelje, daleka je iluzija... iako je zima bila na vratima... ja ipak još nisam kupio ni uglja ni drva za pec u kuci... nisam popravio ni mjesta gdje je voda curila iz plafona.
- "Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!"
- "Eh, da nije gotovo i da vrijeme nije isteklo."
Nije dugo prošlo, pa sam se našao u velikoj tami... gledao sam kroz pukotine kroz koje je ulazilo oskudno svjetlo... sa strahom koji se ne može iskazati rekao sam sebi:
Od straha nisam mogao razmisliti.
Jasno je bilo po zvukovima koji su dopirali do mene s vana da kiša pada... zvuk kapi se miješao sa zvukom udaranja kapi o drvo.
Kad mi je na pamet pala džamija, sjetio sam se da iako je bila blizu moje kuce... i uprkos poziva sa nje koji se ponavljao pet puta dnevno za namaz, ipak nisam našao vremena da u nju odem... ali sam odlucio da pocnem sa namazom kad budem imao pedeset godina... svako je to znao.
Da... da!... eh da nije ovaj udes... bio bih u buducnosti dobra osoba... eh da nije ovaj udes.
- "Gotovo je i vrijeme ti je isteklo."
Kada su se zvukovi udaljili i utišali, osjetio sam da sam u kosom položaju zaista, oni se penju prema groblju... osjetio sam da se cefin skvasio na više mjesta od kiše koja je ušla kroz pukotine na tabutu... jer je kiša pocela jace padati... moj sluh je bio usmjeren na glasove vani... neki moji prijatelji su pricali izmedu sebe o stagnaciji trgovine... drugi su hvalili uspjeh državne reprezentacije na posljednjoj utakmici... dok je jedan od onih koji su nosili tabut šaputao na uho prijatelju:
Neka greška je tu bez sumnje... nesumnjivo je da ovo što cujem nije istinito... da li je moguce da tako govore moji prijatelji zbog kojih sam se puno puta žrtvovao?
Sa svog mjesta, na kom ležim, pokušao sam da vidim šta je oko mene... o Bože... šta ja radim tu? Zar to nije kabur?
Moji prijatelji su poceli bacati zemlju na mene... kao da su se takmicili u tome... ponovo sam ostao sam u tami... u vrlo mracnoj tami.
- "Bože! Bože, da li za mene postoji još jedna prilika? Daj mi posljednju priliku... ja cu u svemu slušati Tvoja naredenja... bicu Ti rob onako kako Ti hoceš... bicu onakav kakvog Ti hoceš da mi napraviš kabur vrtom od dženetskih vrtova... Bože!".
- "Gotovo je i vrijeme ti je isteklo."
S razocaravajucim posljednjim pokušajem da se pomaknem sa svog mjesta... otvorio sam oci... bio sam u svojoj udobnoj postelji u svojoj sobi... bila je to vrlo strašna nocna mora... bio je tu moj prijatelj ljekar, koji je pokušavao da me probudi iz nocne more uznemirenim uzvicima... gotovo je i prošlo je... gledaj... ti si dobro... bila je to nocna mora... gotova je i prošla je.
Pod mnogo pogleda sa cudenjem i radoznalošcu uperenim u mene, pokušavao sam skupiti snagu... šaputao sam sebi tihim glasom... hvala Tebi, Bože!