ulice bola i nade ulice bola i nade

Esmir M. Halilovic | Saff br/str. 32

Hodati po gradu u kojem se prostitutke šepure po ulicama dok u isto vrijeme policija izgoni cestite vjernice iz obrazovnih institucija za vjernika je bol.Ipak, nada su sve vece skupine vjernika koje se hrane selamom i žive s imanom u ovo vrijeme teških iskušenja.




Suncan dan. Umorna ptica, ljudskom rukom i genijem pravljena, nazvana avionom, s nekom cežnjom i smirajem onih u njoj, stiže na svoje odredište - ISTANBUL.


Aerodrom koji svakodnevno prima u svoja njedra hiljade ljudi iz razlicitih kultura i država, zove se ATATURK (OTAC TURSKE).

Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje javnog mnijenja u Turskoj u kome bi se ispitalo da li to ime i hiljade kipova i kipcica diljem Istanbula, i cijele Turske potice iz ljubavi prema osnivacu "moderne Turske" ili iz straha od režima.


I dok razmišljam o tome, turska TV "BRT" emituje emisiju o ženskim (islamskim) pravima, Ataturku, Erbakanu i prikazuje tursku policiju kako primjenjuje zakon o zabrani nošenja hidžaba na fakultetima. Scene su grozne! Mlada djevojka, suznih ociju i sa jaucima pokušava da se istrgne iz ruku policajki koje je, kao najveceg kriminalca, privode u policijsku stanicu. Njen "grijeh" je hidžab! Stara nana, jecajem starice i bolom pacenika pokušava da se istrgne iz ruku "cuvara reda"…

I njen "grijeh" je hidžab. Stotine i hiljade muslimanki na demonstracijama nose transparente "WHERE IS THE JUSTICE?" (GDJE JE PRAVDA?). I zaista, gdje je pravda za muslimane u NOVOM DRUŠTVENOM PORETKU?


S obzirom da je Istanbul grad na dva kontinenta, koje spaja cuveni Fatihov most, a uz to je i mjesto susreta kultura, cini mi se da je on i vjerni pokazatelj stanja "NOVE CIVILIZACIJE".

Istanbul je 1996. godine imao oko 14 miliona stanovnika, a sada se ta cifra krece oko 16 miliona. Cak i same vlasti Istanbula nisu u stanju da daju precizniji podatak o broju svojih stanovnika. Zašto? Zbog toga što se svakog dana dešavaju promjene u strukturi stanovništva. Primjera radi, u Istanbul je, prema nekim saznanjima, 1996. god., što legalno, što ilegalno, stiglo oko šezdeset hiljada ruskih prostitutki.


Prvobitno ime ovoga velegrada je KONSTATINOPOLIS. To ime je dobio po svome osnivacu Konstantinu. Car Konstantin, nakon što je eliminirao svoje dojucerašnje prijatelje - da bi se dograbio vlasti, 325. - 337. godine pocinje graditi svoj grad na Bosforu. Prije toga je primio kršcanstvo (o ovom se historicari ne slažu) i proglasio kršcansko vjerovanje RAVNOPRAVNOM VJEROM. Zatim je, pod njegovim patronatom i predsjedništvom na prvom ekumenskom koncilu svih kršcana u Nikeji, proglašeno novo vjerovanje o "jedinstvu boga, oca i sina" nasuprot dotadašnjem kršcanskom (Arijevu) ucenju.

Ovo je ono što se uglavnom spominje u skoro svim brošurama i vodicima kroz Istanbul. Tu su i neizostavna i mnogo kraca pojašnjenja o cuvenim trgovima, o Aja Sofiji, o islamskom (prvom) oslobadanju Istanbula 1453. god., te o prekrasnim džamijama, kupkama tople vode, raznim turbetima i sl. Sve ovo i mnoštvo samoukih "poznavalaca" grada stoje vam na raspolaganju ako ne znate kako da potrošite novac.


Tu su i “legendarni trgovci” koji ce vas okupirati i pola sata pokušavajuci vam prodati "pravu pravcatu kožnu jaknu" za svega 15 DM, iako joj je "pocetna cijena" bila 200 DM.

Hodajuci Istanbulom osjecao sam se nekako tužno. Možda zbog žalosti za vremenom Muhammeda el-Fatiha i njegove vojske, ili zbog žudnje za boljom buducnošcu koju malo ko nazire.


Turke danas bije glas da su najveci "ženskaroši" na svijetu.

Hodati kroz Istanbul, gdje se po ulicama (i svugdje drugdje) šetaju i šepure prostitutke, dok se u isto vrijeme turska policija brine o izbacivanju cestitih vjernica iz obrazovnih institucija, za svakog vjernika je bol. Lijek, ili makar mali smiraj, jesu manje skupine vjernika i vjernica koji se hrane selamom, odgajaju Islamom i žive imanom, u vremenu teških iskušenja. Neka je slavljen Allah!