samostalnost na krstaski nacin

Indonezija i njena provincija Timor su ovih dana, kao i proteklih mjeseci, bile na udaru medijske pažnje širom svijeta, pa tako i kod nas. Kao što to obicno i biva kada neko hoce nezavisnost i suverenitet, dode do težih nesporazuma izmedu onih koji su za, i onih koji su protiv te suverenosti.

“Virus” suvereniteta je zahvatio mnoge teritorije na planeti, ali je ovaj istocnotimorski dobio poseban akcenat. Indonezija ima oko 200 miliona st. i površinu od 1,8 miliona kvadratnih km, a Timor je jedno od 13 600 ostrva koliko ih je ukupno u sastavu. Nama je ova država interesantna po tome što je najmnogoljudnija zemlja sa vecinskim muslimanskim stanovništvom. Timor, odnosno njegov istocni dio, aktuelan je u javnosti još od 1975. godine kada pocinje borba kršcanskog dijela stanovništva na ovom ostrvu za otcjepljenje od Indonezije. Timor je u prošlosti bio portugalska kolonija više od 300 godina gdje leže i odgovori o prisustvu kršcanske vjere na ovom ostrvu. Naime, vecina stanovništva je prevedena, na ovaj ili onaj nacin, sa Islama na kršcanstvo, baš za vrijeme vladavine Portugalaca na ovom ostrvu. Timor je u sastav Indonezije došao poslije Drugog svjetskog rata, a formalno je i proglašen jednom od indonežanskih provincija 1976. godine, nakon godina krvavih sukoba kojim je obilježena 1975. godina na istocnom Timoru. Ti sukobi su sa promjenjivim intenzitetom trajali protekle 24 godine. Za te 24 godine sukoba procjenjuje se da je živote izgubilo oko 200 000 ljudi. Izgleda da se kršcansko stanoviništvo nikako nije moglo pomiriti s cinjenicom da je izgubilo svog kršcanskog skrbnika. Portugal je pomagao separatisticke težnje tamošnjeg stanovništva intimno se nadajuci da bi na taj nacin ponovo mogao postati vlasnik te teritorije. Težnja istocnog Timora za otcjepljenjem kulminirale su se prije nekoliko mjeseci kada je indonežanski predsjednik Habibi morao popustiti pred ucjenama i pritiscima zapadnih vlada. Pod tim uslovima je obecao referendum na kome bi se 450 000 registriranih biraca na istocnom Timoru izjasnilo, ili za veci stepen autonomije, ili za nezavisnost od Indonezije. Bilo je ocekivati da problem “ugroženog stanovništva” na istocnom Timoru u svoje ruke uzme SAD, Velika Britanija, Australija itd. Predsjednik Habibi je stavljen pred dilemu; ili udovoljiti tim prtiscima izvana, ili se suociti sa ekonomskim sankcijama. Svakako da su sankcije bile prejak adut, jer u toliko velikoj zemlji sa preko 200 miliona stanovnika i ogromnom društveno-ekonomskom krizom kojoj je, izgleda, opet kumovao Zapad, a koja je kulminirala u protekle dvije godine prepolovivši nacionalni dohodak, sigurno da nije bilo mogucnosti da se puno bira. Pored toga, broj žrtava i broj izbjeglica je sve više rastao u neredima koji su zapoceli. Ipak je referendum održan pod nadzorom medunarodnih posmatrackih misija. Podaci govore da je više od 80 % glasackog tijela izašlo na referendum. Neredi su eskalirali posebno u glavnom gradu Diliju, kada su pocetkom septembra objavljeni rezultati referenduma ciji je ishod bio manje-više poznat. Vecinska kršcanska populacija je ’izglasala’ otcjepljenje, što nemali broj onih koji nisu bili za takvu opciju, nije htio da prihvati. Posebno zbog toga što je Vlada indonežanska iznijela opravdane sumnje da su rezultati referenduma namješteni uz pomoc medunarodnih posmatraca, supervizora i službenika lokalne misije Ujedinjenih naroda. Kako to tvrdi indonežanski ministar pravosuda Muladi, gradani su zastrašivani pa cak i prisiljavani da daju glasove za nezavisnost. Službena Džakarta je na osnovu tih sumnji najavila da ce tražiti ponovno održavanje referenduma. Vec sada je sigurno da od toga nece biti ništa, jer je scenario vec prije utvrden. Vijece sigurnosti Ujedinjenih nacija vec je usvojilo rezoluciju o uspostavljanju medunarodnih mirovnih snaga i to pod vodstvom Australije, zbog cega je došlo do dodatnih natezanja. U Indoneziji postoji odbojnost prema Australiji, a posebno zbog toga što se i prije održavanja referenduma znalo da njihove komisije vec imaju pripremljene snage da ih pošalju na istocni Timor kao “mirovnjake” u roku od 24 sata. Indonezija je insistirala da njihove snage budu sastavljene od clanica UN-a iz njihovog neposrednog okruženja, jer ce one imati više sluha za probleme tamošnjeg stanovništva. Medutim, vec je poznat broj ucesnika i sastav mirovnih snaga u ovoj operaciji.

NOBELOVCI ZA SEPARATIZAM

Obojenost pretežno jednom bojom i idejom onih koji kroje politiku uUN-u je manje-više ocita, ako uzmemo za primjer da su prije tri godine dva kršcanska misionara porijeklom iz Portugala, dr. Ramos Horta i biskup Bela, bili dobitnici Nobelove nagrade i to za promociju separatistickih ideja svoje brace sa Timora. Pored toga nisu zanemareni ni interesi globalne politike, jer Timor je siromašno, ali strateški veoma važno podrucje zbog, kao što se špekulira u javnosti, gradnje novih vojnih baza Zapada koje ce imati veoma važnu ulogu u formiranju nove politike prema Kini, cija je teritorija sada sve bliža. Interesi, ili bratska ljubav, jedno od tog je sigurno presudno u kreiranju politike UN-a, dok Palestinci, Kašmirci, Dagestanci, Ceceni, Kosovari i mnogi drugi, desetljecima krvare za ono što im je oduvijek pripadalo. Oni samo mogu sanjati o nezavisnosti ili slobodi. A, do tada, za UN bi bilo primjerenije da se nazovu ’KUN’.