globalizacija – imperijalizam novog doba
Mevludin Dizdarević | Novi Horizonti br/str. 71 dr. Mahatir bin Muhamed o pitanju globalizacije
Na svijetu je danas više od milijardu siromašnih ljudi koji bi željeli da idu u bogate zemlje da tamo rade, čak, iako bi bili slabo plaćeni. To bi pomoglo da se razriješe neki problemi siromašnih. Radnici iz siromašnih zemalja mogu pomoći da se ostvare niži troškovi proizvodnje i troškovi života u zemlji i svijetu.
O autoru: Mahatir bin Muhamed sasvim je osobena politička figura islamskog svijeta današnjice. On je posebno zaslužan za dramatični uspon malezijske ekonomije koju danas prepoznajemo kao „ekonomsko čudo Malezija“. Njegova druga osobina jeste govor o islamu s ciljem rješavanja problema stanovništva, a ne jeftinog diskursa o uvođenju šerijatskih normi u zakonodavstvo, gdje obično i okončava islamizacija društva. I, treća bitna odrednica dr. Mahatira jeste beskompromisan kritika zahuktalog koncepta globalizacije koji promiču bogate zemlje, čime one bivaju još bogatije a siromašni još siromašniji. Rođen je u pokrajini Kedah, 1925. godine, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Medicinski fakultet završio je u Singapuru. Radio je kao vladin službenik kao i u privatnoj praksi. Politički je aktivan još od 1945. godine. Član je UMNO (političke) organizacije od njenog osnutka 1946. godine i u okviru nje imao najviše političke funkcije. Punih 20 godina bio je predsjednik vlade svoje zemlje i partije koju je vodio. Pod njegovim rukovodstvom Malezija je bilježila najveći privredni rast u svijetu. Mjesto predsjednika partije kao i države predao je mlađim, tako da se njegova politička aktivnost danas svodi na pisanje i savjetovanje. Oženjen je i ima sedmero djece.
Želim se zahvaliti Kongresu Bošnjačkih intelektualaca za poziv da govorim o globalizaciji. Dozvolite mi, da počnem tako, što ću reći da globalizacija nije nova. Počela je onog trenutka, kada je dokazano, da je zemlja ustvari okruglog oblika i da se može upravljati, praktično, u bilo kom pravcu.
Otkriće nije nastalo usljed naučne radoznalosti, već iz potrebe da se trguje sa dalekim zemljama, uglavnom Dalekim Istokom, velikim industrijskim centrima, gdje su uzgajani začini i proizvođeni čudesni proizvodi kao što su svila, boje za tkanine i keramika. Ti proizvodi stizali su u Evropu putem dva glavna pravca - kopnenim Putem svile preko Centralne Azije i Zapada i morskim putem iz Kine i Japana, kroz Južnokinesko more, moreuzom Mallaca (Malaka), preko Indijskog okeana, do Crvenog mora i kopnenim putem do Mediterana. Tada, naravno, nije bilo Sueskog kanala.
Prije evropskih otkrića morskih puteva prema Istoku, trgovci su, uglavnom, bili Arapi, Indijci i Kinezi, zajedno sa turskim narodima, koji su naseljavali prostore pored Puta svile u Centralnoj Aziji. Ponekad su bile potrebne godine da proizvodi sa Istoka dođu do Evrope. Trgovina se nije odvijala u dva smjera, jer do industrijske revolucije Evropa nije imala ništa što bi narodi Istočne Azije željeli kupiti. Zapadni Evropljani plaćali su robu zlatom i srebrom, uglavnom pljačkajući prostore Indijanaca Centralne i Južne Amerike. Kasnije, kada su engleski trgovci, u nedostatku plemenitih metala, pokušali da plate opijum, to je dovelo da Opijumskog rata sa Kinom i do Bokserske pobune.
Portugalac Alfonso D*Albuquerque prvi je prošao morskim putem pored zapadne obale Afrike i oko Rta Dobre nade kako bi prešao Indijski okean i stigao do ostrva začina u Jugoistočnoj Aziji, Kini i Japanu. Tako su Evropljani otvorili trgovački put koji će zamijeniti Put svile i put Crvenog mora. Tako su evropski trgovci, koji su plovili tim putem, mogli vrlo jeftino kupovati začine, boju za tkanine, porcelan, svilu, itd. na samom izvoru i zaraditi velike novce prodajući ih u Evropi.
Kolumbovo tzv, otkriće Amerike, čiji je cilj također bio da otkrije put za Indiju, zbog rudnika zlata i srebra u obje Amerike dovelo do enormnog bogaćenja Portugalaca, Španaca, Engleza i Francuza. Nakon toga, Magellan je oplovio Rog Afrike, preko Pacifika i zauvijek dokazao, da je svijet zaista okrugla lopta, kugla, da je moguće neprekidno ploviti prema Istoku ili Zapadu i doći na polaznu tačku. Ustvari, Magellan nije oplovio cijelu zemljinu kuglu jer se skrasio u Jugoistočnoj Aziji. Čovjek koji je oplovio zemljinu kuglu je bio Malajac Henry the Black, kojeg su uhvatili Portugalci, doveli u Portugal i kojeg je Magellan uzeo kao vodiča i člana posade. On je dezertirao kad je stigao kući.
S tim otkrićima svjetska trgovina postala je globalna. Dok se ranije trgovalo uglavnom između evropskih zemalja, nakon tih otkrića trgovina se proširila i postala globalna, uz učešće svih regiona zemljine kugle. Drugim riječima, trgovina je postala globalizirana.
Bogaćenje trgovaca
Globalizacija trgovine, nakon što su otvoreni morski putevi između Istoka i Zapada, trebalo je obogati kako evropske, tako i istočne zemlje. Arapi, Indijci i Kinezi, zajedno sa zemljama Jugoistočne Azije, ekonomski su se razvili zbog međusobne trgovine.
Nažalost, načini trgovine zemalja Zapadne Evrope razlikovali su se od načina trgovine u Aziji. Dok su Indijci, Kinezi i Arapi dolazili u nenauružanim brodovima, Evropejci su dolazili kao naoružani trgovci. Svaka evropska zemlja željela je zaštiti svoje isporuke od ostalih Evropljana i od trgovaca iz Azije. Oni nisu željeli slobodnu trgovinu, već monopol trgovine.
Oni su insistirali na izgradnji utvrda uz puteve i svako je zahtijevao monopolski odnos sa svojim trgovačkim partnerima. Da bi ojačali taj monopol, oni su zahtijevali, da se izgrade trgovačke utvrde u zemlji sa kojom su trgovali. Da skratimo priču, Zapadni Evropljani osvojili su i kolonizirali zemlje sa kojima su trgovali. Tako su Indija i Malajski arhipelag, u koji spadaju Indonezija, Malezija, Burma, Filipini i Indokina, postali kolonije Portugala, Španije, Holandije, Francuske i Britanije. Jedine zemlje Istočne Azije koje su ostale neovisne, uprkos trgovini sa Evropljanima, bile su Tajland i Japan. Kina je morala da preda važne luke i dijelove priobalnog pojasa Evropljanima, što se danas smatra neravnopravnim uvjetima.
To je bilo iskustvo istočnih zemalja kada je u pitanju prva globalizacija trgovine. Za nepuna četiri stoljeća postali smo dio globalnih imperija zapadnih sila. Našim se zemljama trgovalo kao da su trgovačka roba. Tako su Britanci razmijenili Bataviu (Džakarta) i Javu za Malaccu (Malaka) u Malaya (Malaja).
Nakon što su Portugalci osvojili Malaku (Malaccu) 1511. god. malajske države na poluotoku nikada nisu osjetile istinsku neovisnost.
Nakon Portugalaca došli su Holanđani, a poslije Britanci. Kao britansku koloniju osvojili su nas i okupirali Japanci. Oni su nas osvojili zato što su im Britanci, Holanđani i Amerikanci zabranili uzimanje kaučuka i palminog ulja iz naših zemalja.
S takvim iskustvom i historijskom osnovom, koji su pratili globalizaciju trgovine na početku 16. stoljeća, morate razumjeti, zašto smo sumnjičavi prema novoj globalizaciji koju, u suštini, predlažu isti ljudi, oni koji su nas prije kolonizirali.
Da li je njihova namjera da trguju s nama, da nas obogate kao što su sebe, da izgrade bolji svijet ili je to prikriven pokušaj da nas ponovo koloniziraju? Moramo priznati, da je svijet postao malen i da su transport i putovanja jednostavniji i brži. Niko, niti jedna zemlja, ne može biti izolirana. Svakoj zemlji potrebni su proizvodi drugih zemalja. Ne postoji način, da zemlja proizvede sve što joj je potrebno i da bude u potpunosti neovisna od proizvoda drugih zemalja.
U ovom malom svijetu najlakše se razmjenjuju roba i usluge. Što je više trgovine sve je više bogatstva za zemlje i njihove narode koji su uključeni u tu trgovinu.
Malezija je trgovinska nacija. Mi trgujemo više od jednog milenija. Mi smo počeli s trgovinom prije 1.800 godina sa skupljanjem proizvoda iz džungle i njihovom razmjenom za lončariju, svilu i drugo. Mi smo proizvodili i izvozili kalaj u Kinu. Naša sadašnja trgovina dva puta je veća od našeg bruto proizvoda (GDP). Naš izvoz u 2003. god. bio je veći od sto milijardi US$. Ukupna trgovinska razmjena u iznosu od skoro dvjesto milijardi US$, dovela je Maleziju na 17. mjesto najvećih trgovačkih nacija u svijetu.
Mi stvarno podupiremo globalizaciju. I mi to činimo. Ali mi nismo suglasni sa sadašnjim tumačenjem globalizacije. Mi smatramo da će ona koristiti samo bogatim zemljama.
Prvo, da nešto kažem o svijetu bez granica. Ako će on stvarno biti bez granica, onda, ne samo da treba, da se kapital, robe i usluge kreću slobodno između zemalja, nego i ljudi slobodno treba da ulaze i žive u bilo kojoj zemlji. Ali, nama je rečeno da ljudi treba da poštuju granice i ne prelaze ih bez odgovarajućih odobrenja.
Meksikanci će vam reći, da je uprkos činjenici da je Meksiko dio sjevernoameričke slobodne trgovačke zone, Meksikancima zabranjeno da prijeđu rijeku Rio Grande i uđu u Ameriku. Tako je svuda. Tako svijet bez granica, kao dio globalizacije, u stvarnosti nije bez granica. To je omogućeno samo kapitalu, uslugama i robama, a narodi s kapitalom, robama i uslugama su bogate i snažne zemlje Zapada. Uistinu, globalizacija koristi više tim zeljama nego siromašnim.
Velike banke bogatih već gutaju male banke u slabijim zemljama i zemljama u razvoju. Isto je i u privredi. U autoindustriji uskoro će biti samo pet korporacija. Sve ostale su već progutali strani giganti. Malezija proizvodi oko 300.000 automobila za vlastite potrebe. Mi možemo također biti progutani.
Kažu, da su gigantske korporacije efikasne, ali Enron je propao, World.com je propao, Arthur Anderson je varao. Sada i General Motors i Ford u Americi također propadaju. Velike fondacije, kao što su Long Term Credit Managment je propala i morali su je spašavati strani prijatelji koji su investirali u nju. Ustvari, što su te kompanije veće i snažnije one brže propadaju i za sobom povlače manje firme.
Privredni rast Malezije je bio skoro 9 posto godišnje u svakoj od 10 posljednjih godina prije početka globalizacije koju je izveo WTO (Svjetska trgovinska organizaja). Mi smo dozvolili direktne strane investicije, ali pod uvjetima koji su štitili našu privredu i nacionalne interese. Strani investitori došli su sa milijardama dolara kapitala i ostvarili značajan profit od svojih investicija. Mi smo svoju korist ostvarili zapošljavanjem naših ljudi, ali smo, naravno, te investicije morali osloboditi plaćanja poreza.
Možda druge zemlje nisu imale koristi prije globalizacije koju je sprovela Svjetska trgovinska organizacija, ali je nemaju ni sada. Mi ne znamo nijednu zemlju, koja se razvijala rasla i prosperirala kao rezultat globalizacije Svjetske trgovinske organizacije. Ono što mi vidimo jeste konkurencija između siromašnih zemalja, koja će dati niže nadnice i koja će smanjiti poreze tako da strani investitori mogu dobiti više za sebe.
Postoji urgentna potreba da se razmisli o globalizaciji. Forma globalizacije, koja je uvedena u svijetu danas, nije dobro razrađena. Formulaciju su dale bogate i snažne nacije. Naravno, formula koju su one izmislile je takva da njima daje najveće prednosti i najveći profit. Šta će se dogoditi sa siromašnim i slabim zemljama, to je bilo u drugom planu.
Nema sumnje da im dobrobit siromašnih zemalja nije prvobitno bila na umu kada su oni podržavali ideju o globalizaciji.
Oni govore o efektu trajnog kapanja. Dok oni investiraju i zarađuju novac za sebe, siromašnima ostaju samo mrvice. Ali, ukoliko dođe do kapanja, takva situacija neće biti održiva. Bogati će pokupiti šlag, dok će siromašni dobiti ono što ostane. Siromašni ne mogu postati bogati zbog tako osmišljenih efekata.
Da bi siromašni dobili svoj pravičan dio, cijela strategija mora biti usmjerena u korist siromašnih. Ustvari, siromašni moraju imati veću korist od nje nego bogati. Bogati su već bogati i ukoliko ne steknu veće bogatstvo to ih neće pogoditi. Danas u svijetu siromašni gladuju i umiru. Povremena milostinja im neće pomoći. Njima su potrebni stalni prihodi.
Kako možemo biti od koristi siromašnim? Kada smo prvi put u Maleziju pozvali strane investitore, morali smo se odreći poreza, pripremiti industrijske terene, dovesti vodu i elektriku i to često u vidu koncesija i prihvatiti niske nadnice za naše radnike – ponekad deseti dio ili manje od dnevnica radnika iz razvijenih zemalja. Nismo imali izbora, inače strani investitori iz bogatih zemalja ne bi došli.
Oni su ostvarili veliki profit, a na to nisu plaćali porez. Kada je period oslobađanja od poreza prošao, oni su izjavili da uopće nemaju profita i nastavili su s neplaćanjem poreza.
Oni su otvoreno transferisali sredstva, prodajući svoje proizvode po proizvođačkoj cijeni svojim kompanijama u zemljama kao što su Hong Kong, gdje su porezi niski. Kada smo prigovorili da to nije korektno, oni su jednostavno zaprijetili da će ići u druge zemlje, gdje im je dozvoljeno transferisanje. Plašeći se da izgubimo posao za naše ljude, mi smo im morali „pogledati kroz prste“ u vezi s dodatnim profitom, koji su oni ostvarili na berzi.
Zaista, direktni strani investitori trebalo bi da budu zadovoljni niskim plaćama koje daju u zemljama u razvoju. Ne bi trebalo biti perioda bez plaćanja poreza na profit i ne bi im trebalo dozvoliti prodaju proizvoda bez plaćanja poreza. Mi to možemo tražiti, ako siromašne zemlje ponude iste uvjete i ako se mi međusobno ne budemo takmičili u poreskoj i izvoznoj politici.
Ako bismo mi siromašni bili ujedinjeni kao što su bogati jedinstveni, mogli bismo otvoriti naša tržišta samo za one zemlje koje bi investirale u zemlje u razvoju pod uvjetima koje ja preporučujem. Trebalo bi zabraniti uvoz proizvoda koji dolaze iz zemalja koje ne investiraju u zemlje u razvoju. Naša tržišta, pojedinačno, možda nisu velika, ali udružena tržišta siromašnih prilično su važna. Među bogatima bi se našao neko ko bi želio da pristupi našem udruženom tržištu.
Ovo je nekoliko preporuka šta bi stvarno mogla biti globalizacija. Moglo bi biti više, ako bi zemlje u razvoju sjele zajedno i razgovarale o globalizaciji između sebe, bez prisustva bogatih.
Mnoge zemlje u razvoju u stvarnosti nisu neovisne. Mnoge od njih posudile su novac od bogatih, a nisu u stanju da ga vrate, a mnoge od njih ovisne su od humanitarne pomoći i finansijske podrške. To koriste bogati i vrše pritisak na siromašne insolventne zemlje u prihvaćanju i tumačenju globalizacije koju su oni proizveli.
Neke zemlje su prisiljene da, prema tajnim i drugim sporazumima, čuvaju svoje finansijske rezerve u pojedinim bogatim zemljama. Ta sredstva koriste se za finansiranje ogromnih deficita stalno prisutnih u bogatim zemljama. Dok oni insistiraju na transparentnosti i pridržavanju određenih standarda u računovodstvu poslovnih kompanija siromašnih zemalja, te zemlje skrivaju činjenice da su bankrotirale. Tako izgleda da one stoje dobro, iako to nije tačno, uzimajući u obzir njihove ogromne dugove. U stvarnosti, kada bi njihovi nacionalni obračuni bili prema standardima koje su oni nametnuli drugima, one bi sada morale proglasiti svoj bankrot.
Kao dio globalizacije, budžeti svih zemalja treba da budu usklađeni prema prihvaćenoj formi i treba da budu predmet međunarodne kontrole. Poznato je da mnoge velike korporacije bogatih zemalja varaju. Ne bi bilo iznenađenje kada bi međunarodni kontrolori otkrili da i te bogate zemlje također varaju.
Do sada su globalizaciju uspostavljali i provodili bogati. Zemljama u razvoju nije dozvoljeno da predlažu svoje vlastite programe. Rezultat je da zemlje u razvoju moraju razmatrati samo ono od čega koristi imaju samo bogati. Ne postoji niti jedan prijedlog koji su bogatim dostavili siromašni.
Historija se ponavlja - u trgovini i u međunarodnim odnosima. Kolonizacija, iako indirektna, ali ipak ne manje kolonizacija, osvaja. Grade se imperije. Ponovo nastaje svjetska hegemonija. I sve to događa se u ime globalizacije.
U stvarnosti, nema razlike između starog imperijalizma i globalizacije. Rezultat je da bogati i snažni ugnjetavaju siromašne i slabe, što će proizvesti eksploataciju resursa siromašnih u svrhu daljeg bogaćenja bogatih. Sadašnji proces globalizacije mogao bi samo povećati nepravdu i disparitet između bogatih i siromašnih.
Eto, to je znači, globalizacija!
(Izlaganje dr. Mahatira bin Muhammeda na Kongresu bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu, 1. juna 2005. godine)
Na svijetu je danas više od milijardu siromašnih ljudi koji bi željeli da idu u bogate zemlje da tamo rade, čak, iako bi bili slabo plaćeni. To bi pomoglo da se razriješe neki problemi siromašnih. Radnici iz siromašnih zemalja mogu pomoći da se ostvare niži troškovi proizvodnje i troškovi života u zemlji i svijetu.
O autoru: Mahatir bin Muhamed sasvim je osobena politička figura islamskog svijeta današnjice. On je posebno zaslužan za dramatični uspon malezijske ekonomije koju danas prepoznajemo kao „ekonomsko čudo Malezija“. Njegova druga osobina jeste govor o islamu s ciljem rješavanja problema stanovništva, a ne jeftinog diskursa o uvođenju šerijatskih normi u zakonodavstvo, gdje obično i okončava islamizacija društva. I, treća bitna odrednica dr. Mahatira jeste beskompromisan kritika zahuktalog koncepta globalizacije koji promiču bogate zemlje, čime one bivaju još bogatije a siromašni još siromašniji. Rođen je u pokrajini Kedah, 1925. godine, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Medicinski fakultet završio je u Singapuru. Radio je kao vladin službenik kao i u privatnoj praksi. Politički je aktivan još od 1945. godine. Član je UMNO (političke) organizacije od njenog osnutka 1946. godine i u okviru nje imao najviše političke funkcije. Punih 20 godina bio je predsjednik vlade svoje zemlje i partije koju je vodio. Pod njegovim rukovodstvom Malezija je bilježila najveći privredni rast u svijetu. Mjesto predsjednika partije kao i države predao je mlađim, tako da se njegova politička aktivnost danas svodi na pisanje i savjetovanje. Oženjen je i ima sedmero djece.
Želim se zahvaliti Kongresu Bošnjačkih intelektualaca za poziv da govorim o globalizaciji. Dozvolite mi, da počnem tako, što ću reći da globalizacija nije nova. Počela je onog trenutka, kada je dokazano, da je zemlja ustvari okruglog oblika i da se može upravljati, praktično, u bilo kom pravcu.
Otkriće nije nastalo usljed naučne radoznalosti, već iz potrebe da se trguje sa dalekim zemljama, uglavnom Dalekim Istokom, velikim industrijskim centrima, gdje su uzgajani začini i proizvođeni čudesni proizvodi kao što su svila, boje za tkanine i keramika. Ti proizvodi stizali su u Evropu putem dva glavna pravca - kopnenim Putem svile preko Centralne Azije i Zapada i morskim putem iz Kine i Japana, kroz Južnokinesko more, moreuzom Mallaca (Malaka), preko Indijskog okeana, do Crvenog mora i kopnenim putem do Mediterana. Tada, naravno, nije bilo Sueskog kanala.
Prije evropskih otkrića morskih puteva prema Istoku, trgovci su, uglavnom, bili Arapi, Indijci i Kinezi, zajedno sa turskim narodima, koji su naseljavali prostore pored Puta svile u Centralnoj Aziji. Ponekad su bile potrebne godine da proizvodi sa Istoka dođu do Evrope. Trgovina se nije odvijala u dva smjera, jer do industrijske revolucije Evropa nije imala ništa što bi narodi Istočne Azije željeli kupiti. Zapadni Evropljani plaćali su robu zlatom i srebrom, uglavnom pljačkajući prostore Indijanaca Centralne i Južne Amerike. Kasnije, kada su engleski trgovci, u nedostatku plemenitih metala, pokušali da plate opijum, to je dovelo da Opijumskog rata sa Kinom i do Bokserske pobune.
Portugalac Alfonso D*Albuquerque prvi je prošao morskim putem pored zapadne obale Afrike i oko Rta Dobre nade kako bi prešao Indijski okean i stigao do ostrva začina u Jugoistočnoj Aziji, Kini i Japanu. Tako su Evropljani otvorili trgovački put koji će zamijeniti Put svile i put Crvenog mora. Tako su evropski trgovci, koji su plovili tim putem, mogli vrlo jeftino kupovati začine, boju za tkanine, porcelan, svilu, itd. na samom izvoru i zaraditi velike novce prodajući ih u Evropi.
Kolumbovo tzv, otkriće Amerike, čiji je cilj također bio da otkrije put za Indiju, zbog rudnika zlata i srebra u obje Amerike dovelo do enormnog bogaćenja Portugalaca, Španaca, Engleza i Francuza. Nakon toga, Magellan je oplovio Rog Afrike, preko Pacifika i zauvijek dokazao, da je svijet zaista okrugla lopta, kugla, da je moguće neprekidno ploviti prema Istoku ili Zapadu i doći na polaznu tačku. Ustvari, Magellan nije oplovio cijelu zemljinu kuglu jer se skrasio u Jugoistočnoj Aziji. Čovjek koji je oplovio zemljinu kuglu je bio Malajac Henry the Black, kojeg su uhvatili Portugalci, doveli u Portugal i kojeg je Magellan uzeo kao vodiča i člana posade. On je dezertirao kad je stigao kući.
S tim otkrićima svjetska trgovina postala je globalna. Dok se ranije trgovalo uglavnom između evropskih zemalja, nakon tih otkrića trgovina se proširila i postala globalna, uz učešće svih regiona zemljine kugle. Drugim riječima, trgovina je postala globalizirana.
Bogaćenje trgovaca
Globalizacija trgovine, nakon što su otvoreni morski putevi između Istoka i Zapada, trebalo je obogati kako evropske, tako i istočne zemlje. Arapi, Indijci i Kinezi, zajedno sa zemljama Jugoistočne Azije, ekonomski su se razvili zbog međusobne trgovine.
Nažalost, načini trgovine zemalja Zapadne Evrope razlikovali su se od načina trgovine u Aziji. Dok su Indijci, Kinezi i Arapi dolazili u nenauružanim brodovima, Evropejci su dolazili kao naoružani trgovci. Svaka evropska zemlja željela je zaštiti svoje isporuke od ostalih Evropljana i od trgovaca iz Azije. Oni nisu željeli slobodnu trgovinu, već monopol trgovine.
Oni su insistirali na izgradnji utvrda uz puteve i svako je zahtijevao monopolski odnos sa svojim trgovačkim partnerima. Da bi ojačali taj monopol, oni su zahtijevali, da se izgrade trgovačke utvrde u zemlji sa kojom su trgovali. Da skratimo priču, Zapadni Evropljani osvojili su i kolonizirali zemlje sa kojima su trgovali. Tako su Indija i Malajski arhipelag, u koji spadaju Indonezija, Malezija, Burma, Filipini i Indokina, postali kolonije Portugala, Španije, Holandije, Francuske i Britanije. Jedine zemlje Istočne Azije koje su ostale neovisne, uprkos trgovini sa Evropljanima, bile su Tajland i Japan. Kina je morala da preda važne luke i dijelove priobalnog pojasa Evropljanima, što se danas smatra neravnopravnim uvjetima.
To je bilo iskustvo istočnih zemalja kada je u pitanju prva globalizacija trgovine. Za nepuna četiri stoljeća postali smo dio globalnih imperija zapadnih sila. Našim se zemljama trgovalo kao da su trgovačka roba. Tako su Britanci razmijenili Bataviu (Džakarta) i Javu za Malaccu (Malaka) u Malaya (Malaja).
Nakon što su Portugalci osvojili Malaku (Malaccu) 1511. god. malajske države na poluotoku nikada nisu osjetile istinsku neovisnost.
Nakon Portugalaca došli su Holanđani, a poslije Britanci. Kao britansku koloniju osvojili su nas i okupirali Japanci. Oni su nas osvojili zato što su im Britanci, Holanđani i Amerikanci zabranili uzimanje kaučuka i palminog ulja iz naših zemalja.
S takvim iskustvom i historijskom osnovom, koji su pratili globalizaciju trgovine na početku 16. stoljeća, morate razumjeti, zašto smo sumnjičavi prema novoj globalizaciji koju, u suštini, predlažu isti ljudi, oni koji su nas prije kolonizirali.
Da li je njihova namjera da trguju s nama, da nas obogate kao što su sebe, da izgrade bolji svijet ili je to prikriven pokušaj da nas ponovo koloniziraju? Moramo priznati, da je svijet postao malen i da su transport i putovanja jednostavniji i brži. Niko, niti jedna zemlja, ne može biti izolirana. Svakoj zemlji potrebni su proizvodi drugih zemalja. Ne postoji način, da zemlja proizvede sve što joj je potrebno i da bude u potpunosti neovisna od proizvoda drugih zemalja.
U ovom malom svijetu najlakše se razmjenjuju roba i usluge. Što je više trgovine sve je više bogatstva za zemlje i njihove narode koji su uključeni u tu trgovinu.
Malezija je trgovinska nacija. Mi trgujemo više od jednog milenija. Mi smo počeli s trgovinom prije 1.800 godina sa skupljanjem proizvoda iz džungle i njihovom razmjenom za lončariju, svilu i drugo. Mi smo proizvodili i izvozili kalaj u Kinu. Naša sadašnja trgovina dva puta je veća od našeg bruto proizvoda (GDP). Naš izvoz u 2003. god. bio je veći od sto milijardi US$. Ukupna trgovinska razmjena u iznosu od skoro dvjesto milijardi US$, dovela je Maleziju na 17. mjesto najvećih trgovačkih nacija u svijetu.
Mi stvarno podupiremo globalizaciju. I mi to činimo. Ali mi nismo suglasni sa sadašnjim tumačenjem globalizacije. Mi smatramo da će ona koristiti samo bogatim zemljama.
Prvo, da nešto kažem o svijetu bez granica. Ako će on stvarno biti bez granica, onda, ne samo da treba, da se kapital, robe i usluge kreću slobodno između zemalja, nego i ljudi slobodno treba da ulaze i žive u bilo kojoj zemlji. Ali, nama je rečeno da ljudi treba da poštuju granice i ne prelaze ih bez odgovarajućih odobrenja.
Meksikanci će vam reći, da je uprkos činjenici da je Meksiko dio sjevernoameričke slobodne trgovačke zone, Meksikancima zabranjeno da prijeđu rijeku Rio Grande i uđu u Ameriku. Tako je svuda. Tako svijet bez granica, kao dio globalizacije, u stvarnosti nije bez granica. To je omogućeno samo kapitalu, uslugama i robama, a narodi s kapitalom, robama i uslugama su bogate i snažne zemlje Zapada. Uistinu, globalizacija koristi više tim zeljama nego siromašnim.
Velike banke bogatih već gutaju male banke u slabijim zemljama i zemljama u razvoju. Isto je i u privredi. U autoindustriji uskoro će biti samo pet korporacija. Sve ostale su već progutali strani giganti. Malezija proizvodi oko 300.000 automobila za vlastite potrebe. Mi možemo također biti progutani.
Kažu, da su gigantske korporacije efikasne, ali Enron je propao, World.com je propao, Arthur Anderson je varao. Sada i General Motors i Ford u Americi također propadaju. Velike fondacije, kao što su Long Term Credit Managment je propala i morali su je spašavati strani prijatelji koji su investirali u nju. Ustvari, što su te kompanije veće i snažnije one brže propadaju i za sobom povlače manje firme.
Privredni rast Malezije je bio skoro 9 posto godišnje u svakoj od 10 posljednjih godina prije početka globalizacije koju je izveo WTO (Svjetska trgovinska organizaja). Mi smo dozvolili direktne strane investicije, ali pod uvjetima koji su štitili našu privredu i nacionalne interese. Strani investitori došli su sa milijardama dolara kapitala i ostvarili značajan profit od svojih investicija. Mi smo svoju korist ostvarili zapošljavanjem naših ljudi, ali smo, naravno, te investicije morali osloboditi plaćanja poreza.
Možda druge zemlje nisu imale koristi prije globalizacije koju je sprovela Svjetska trgovinska organizacija, ali je nemaju ni sada. Mi ne znamo nijednu zemlju, koja se razvijala rasla i prosperirala kao rezultat globalizacije Svjetske trgovinske organizacije. Ono što mi vidimo jeste konkurencija između siromašnih zemalja, koja će dati niže nadnice i koja će smanjiti poreze tako da strani investitori mogu dobiti više za sebe.
Postoji urgentna potreba da se razmisli o globalizaciji. Forma globalizacije, koja je uvedena u svijetu danas, nije dobro razrađena. Formulaciju su dale bogate i snažne nacije. Naravno, formula koju su one izmislile je takva da njima daje najveće prednosti i najveći profit. Šta će se dogoditi sa siromašnim i slabim zemljama, to je bilo u drugom planu.
Nema sumnje da im dobrobit siromašnih zemalja nije prvobitno bila na umu kada su oni podržavali ideju o globalizaciji.
Oni govore o efektu trajnog kapanja. Dok oni investiraju i zarađuju novac za sebe, siromašnima ostaju samo mrvice. Ali, ukoliko dođe do kapanja, takva situacija neće biti održiva. Bogati će pokupiti šlag, dok će siromašni dobiti ono što ostane. Siromašni ne mogu postati bogati zbog tako osmišljenih efekata.
Da bi siromašni dobili svoj pravičan dio, cijela strategija mora biti usmjerena u korist siromašnih. Ustvari, siromašni moraju imati veću korist od nje nego bogati. Bogati su već bogati i ukoliko ne steknu veće bogatstvo to ih neće pogoditi. Danas u svijetu siromašni gladuju i umiru. Povremena milostinja im neće pomoći. Njima su potrebni stalni prihodi.
Kako možemo biti od koristi siromašnim? Kada smo prvi put u Maleziju pozvali strane investitore, morali smo se odreći poreza, pripremiti industrijske terene, dovesti vodu i elektriku i to često u vidu koncesija i prihvatiti niske nadnice za naše radnike – ponekad deseti dio ili manje od dnevnica radnika iz razvijenih zemalja. Nismo imali izbora, inače strani investitori iz bogatih zemalja ne bi došli.
Oni su ostvarili veliki profit, a na to nisu plaćali porez. Kada je period oslobađanja od poreza prošao, oni su izjavili da uopće nemaju profita i nastavili su s neplaćanjem poreza.
Oni su otvoreno transferisali sredstva, prodajući svoje proizvode po proizvođačkoj cijeni svojim kompanijama u zemljama kao što su Hong Kong, gdje su porezi niski. Kada smo prigovorili da to nije korektno, oni su jednostavno zaprijetili da će ići u druge zemlje, gdje im je dozvoljeno transferisanje. Plašeći se da izgubimo posao za naše ljude, mi smo im morali „pogledati kroz prste“ u vezi s dodatnim profitom, koji su oni ostvarili na berzi.
Zaista, direktni strani investitori trebalo bi da budu zadovoljni niskim plaćama koje daju u zemljama u razvoju. Ne bi trebalo biti perioda bez plaćanja poreza na profit i ne bi im trebalo dozvoliti prodaju proizvoda bez plaćanja poreza. Mi to možemo tražiti, ako siromašne zemlje ponude iste uvjete i ako se mi međusobno ne budemo takmičili u poreskoj i izvoznoj politici.
Ako bismo mi siromašni bili ujedinjeni kao što su bogati jedinstveni, mogli bismo otvoriti naša tržišta samo za one zemlje koje bi investirale u zemlje u razvoju pod uvjetima koje ja preporučujem. Trebalo bi zabraniti uvoz proizvoda koji dolaze iz zemalja koje ne investiraju u zemlje u razvoju. Naša tržišta, pojedinačno, možda nisu velika, ali udružena tržišta siromašnih prilično su važna. Među bogatima bi se našao neko ko bi želio da pristupi našem udruženom tržištu.
Ovo je nekoliko preporuka šta bi stvarno mogla biti globalizacija. Moglo bi biti više, ako bi zemlje u razvoju sjele zajedno i razgovarale o globalizaciji između sebe, bez prisustva bogatih.
Mnoge zemlje u razvoju u stvarnosti nisu neovisne. Mnoge od njih posudile su novac od bogatih, a nisu u stanju da ga vrate, a mnoge od njih ovisne su od humanitarne pomoći i finansijske podrške. To koriste bogati i vrše pritisak na siromašne insolventne zemlje u prihvaćanju i tumačenju globalizacije koju su oni proizveli.
Neke zemlje su prisiljene da, prema tajnim i drugim sporazumima, čuvaju svoje finansijske rezerve u pojedinim bogatim zemljama. Ta sredstva koriste se za finansiranje ogromnih deficita stalno prisutnih u bogatim zemljama. Dok oni insistiraju na transparentnosti i pridržavanju određenih standarda u računovodstvu poslovnih kompanija siromašnih zemalja, te zemlje skrivaju činjenice da su bankrotirale. Tako izgleda da one stoje dobro, iako to nije tačno, uzimajući u obzir njihove ogromne dugove. U stvarnosti, kada bi njihovi nacionalni obračuni bili prema standardima koje su oni nametnuli drugima, one bi sada morale proglasiti svoj bankrot.
Kao dio globalizacije, budžeti svih zemalja treba da budu usklađeni prema prihvaćenoj formi i treba da budu predmet međunarodne kontrole. Poznato je da mnoge velike korporacije bogatih zemalja varaju. Ne bi bilo iznenađenje kada bi međunarodni kontrolori otkrili da i te bogate zemlje također varaju.
Do sada su globalizaciju uspostavljali i provodili bogati. Zemljama u razvoju nije dozvoljeno da predlažu svoje vlastite programe. Rezultat je da zemlje u razvoju moraju razmatrati samo ono od čega koristi imaju samo bogati. Ne postoji niti jedan prijedlog koji su bogatim dostavili siromašni.
Historija se ponavlja - u trgovini i u međunarodnim odnosima. Kolonizacija, iako indirektna, ali ipak ne manje kolonizacija, osvaja. Grade se imperije. Ponovo nastaje svjetska hegemonija. I sve to događa se u ime globalizacije.
U stvarnosti, nema razlike između starog imperijalizma i globalizacije. Rezultat je da bogati i snažni ugnjetavaju siromašne i slabe, što će proizvesti eksploataciju resursa siromašnih u svrhu daljeg bogaćenja bogatih. Sadašnji proces globalizacije mogao bi samo povećati nepravdu i disparitet između bogatih i siromašnih.
Eto, to je znači, globalizacija!
(Izlaganje dr. Mahatira bin Muhammeda na Kongresu bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu, 1. juna 2005. godine)
(sura Et-Tewba 111. ajet)