rana zvijezda duge noći

Život: O Mustafi Busuladžicu, mladomuslimanskom šehidu, govore njegova supruga, njen brat i Mustafin unuk Mustafa Busuladžic

RANA ZVIJEZDA DUGE NOCI

"Sjedio je i ucio Kur'an. Kažu da je cijelu noc pred pogubljenje ucio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i poceo 20. Toga se sjecam", polagahno nam je, ali ipak usplahireno govorila Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina. "Išla sam tražiti njegov mezar. Ali, nisam našla"

Piše: Tarik Lazovic

Ako mogu ubit' tebe, tvoje knjige nece moc', naš Mustafa, rana zvijezdo duge noci... Možda se to dogodilo upravo ovdje, gdje moja noga kroci, možda, pak, malo više, negdje iznad škole. A moguce, opet, da je i gore, više u brdu, gdje se sada šepure nakicene trospratnice…, razmišljam osvrcuci se oko sebe. Zakljucujem: u to je vrijeme ovdje bilo sasvim dovoljno mjesta na kojima bi se, daleko od ljudskih ociju, moglo obaviti taj mucki cin.

"Zapravo, nikad nije utvrdeno gdje je pogubljen, niti gdje je pokopan. Zna se da je odveden negdje iza sarajevske željeznicke stanice. Nikad se više o njemu nije ništa saznalo", pojašnjavao mi je covjek identicnog imena i prezimena koje je nosio covjek cije sam mjesto pogubljenja pogledom tražio po sada vec izraslom sarajevskom naselju Velešici.

Unuk Mustafe Busuladžic

"Selam alejkum","Alejkumu selam!" Cvrst stisak ruke i prijazan osmjeh mladeg covjeka guste brade nagovještavao je ugodan razgovor. Nisam ga morao vuci za jezik. "Dedo je bio vrstan intelektualac. Išao je ispred svoga vremena. To ga je koštalo života. On je mnogo prije upozorava na katastrofalnu opasnost komunizma i besramnog ateizma. Mnogo prije nego što su ga naši ocevi osjetili na svojim ledima," govori Mustafa Busuladžic unuk Mustafe Busuladžica, intelektualca i profesora, jednog od osnivaca mladomuslimanskog pokreta, kojeg je komunisticki režim pogubio 1945. godine.

"Siguran sam da ce ti oni više reci. Niko mu nije bio bliži od njegove supruge, a i njen brat je malo mladi od rahmetli dede, ali je sve veoma dobro upamtio", pojašnjava dok smo prolazili vijugavim zaobilaznim putem ka Zenici.

"Nana je, ubrzo nakon što je dedo ubijen, otišla kod svojih. Takvo je bilo vrijeme. Nije smjela mnogo žaliti. Sve su uradili da se što prije sve zaboravi."

"Sarajevo nijemo strijepi crni dan, odvedoše nam Mustafu u zindan, kopa mezar, briše celo ledeno, šta ce biti sa islamom voljenim..."

"Sjedio je i ucio Kur'an. Kažu da je ucio cijelu noc pred pogubljenje. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i poceo 20. Toga se sjecam", polagahno, ali ipak uspl-ahireno govori Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina, a nana ovoga Mustafe što sjedi do mene u omalehnom stanu nedaleko od Sejmenske džamije.

Fes - probušen, naocale - slomljene

"Poslije sam mu tražila mezar. Ali, nisam našla… Sinko, puno sam toga poboravila. Starost, pa šta ceš".

"Našli su mu fes i naocale. Fes - probušen, a naocale - slom-ljene. Njegove su sestre to uzele. Mislim da je kod njih."

Govorljiviji je bio Zehra-hanumin brat Muhamed Šestic.

"Mustafa je, ustvari, bio namjerio otici na Zapad, jer je bio svjestan opasnosti od partizana. Bio se i dogovorio sa sandžackim muftijom da krenu. Ali, kako mi je kasnije pricao jedan hodža iz Kaknja, uz njega se upetljao jedan što ga je stalno nagovorao da idu što prije u Sarajevo. Vjerovatno je bio poslan da ga nagovori da dode kako bi ovi izvršili ovo što su spremili. I, eto, on se vratio u Sarajevo. Odmah su ga ovi uhapsili i brzo, po kratkom postupku, osudili i strijeljali", pojašnava Muhamed, ciji je otac Omer, odnosno Mustafin punac, i sam bio ugledan u ulemskim i trgovackim krugovima tog vremena.

"Njih dvojica, moj otac i Mustafa, upoznali su se u Becu"- nastavlja moj sugovornik, profesor historije, covjek koji je obišao više od 70 zemalja u kojima žive muslimani.

"Mustafa je, kako su mi pricali, još od rane mladosti imao sklonost ka nauci, te je brzo završio Višu šerijatsku školu u Sarajevu, a potom je otišao na specijalizaciju u Italiju. Tamo je, tokom školovanja, radio i kao spiker na radiostanici, što ce mu komunisti prišiti kao najveci zlocin. Za to se vrijeme uspio povezati sa vodecim autoritetima u islamskom svijetu, palestinskim muftijom i Šekibom Arslanom, koji je, inace, bio i prijatelj sa mojim ocem", nastavlja Muhamed. "Po povratku se zaposlio kao profesor na Višoj šerijatskoj školi. Predavao je vecini pripadnika mladomulimanskog pokreta", nadovezuje se unuk Mustafa, trudeci se da sve pojasni. "To su mu komunisti spocitavali kao veze sa nacistima. Medutim, on nije imao tih veza. On je samo upozoravao na komunizam, tada rastuce bezboštvo…

Posebno je interesantno da je on bio drugi potpisnik upozorenja i peticije suprotstavljanja nacistickom ubijanju

Srba u Sarajevu, koju su tada potpisali muslimanski intelektualci. On se, zapravo, suprotstavljao svakom nasilju, ali i nasilju nad vjerom, što su mu komunisti uzeli kao zlocin."

"Posljednji put grad pogleda bijeli, bistrim okom sve munare izgrli, pucali su preko prsa cafiri,

rujni sabah sarajevski zamiri."

"Dolazili su, pretresali, nešta tražili", ukljucuje se Zehra-hanuma. "Najviše su gledali knjige i tražili nekakve spise. Odnijeli su osam stotina knjiga iz naše kuce; nikad ih više nismo vidjeli… A Mustafa je, sinko, mnogo citao, po vascijelu noc…"

"On je bio narocito cijenjen zbog širokog obrazovanja. Pored vjerskog znanja, bio je i vrstan poznavalac zapadne filozofije. Pojedine dijelove iz knjiga je znao i napamet", nadopunjuje Muhamed. "U tome je bila i najveca opasnost po komuniste, u njegovom znanju, naucnom radu i sjajnom kontaktu sa omladinom. Predavanja koja je on držao bila su narocito posjecena."

Ulica i nišan

Iza Mustafe Busuladžica je ostalo mnogo pisanih tragova. Pisao je za sve tadašnje znacajne casopise, objavljivao naucne radove, ali njegovo životno djelo "Životopis Muhammeda, a. s." još je samo u rukopisu.

"Srecom, sacuvano je, ali mislim da nije i dovršeno. Cuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci", pojašnjava Mustafa dok se sporemamo na povratak u Sarajevo. "U Sarajevu jedna ulica nosi ime vašeg supruga, a na šehidskom mezarju Kovaci su predvidjeli da dodijele mjesto svim mladomuslimanskim šehidima kojima se ne zna za mezar. Vremena se mijenjaju", kažem Zehra-hanumi.

"Lijepo je to cuti", odgovora sa blagim smješkom. "I ulica i nišan. Lijepo je to..."

"Kako danas živite?", pitam obracajuci im se obome.

"Penizionerski", odgovoraju.

"Posjeti li vas ko, obide li vas, sjete li se?" "Slabo", odgovara Muhamed. "Oni koji bi se mogli sjetiti rahmetli Mustafe, uglavnom su pod zemljom, a od ovih mladih slabo ko uopce zna. I prije se niko nije želio sjecati. Svi su htjeli što prije zaboraviti. Moralo se živjeti."

"Noc je prošla, propali su zlotvori, pocrkali manji neg' se rodili.

Svako pita gdje je mezar Mustafin."

Trag truda i žrtve

"Rekao sam ti, oni se ipak dosta toga sjecaju, iako su vec duboko u godinama i uprkos tome što su se svi trudili da zaborave", objašnjava mi Mustafa dok smo se vracali ka Sarajevu. "Evo. moj otac, univerzitetski profesor, ne govori mnogo o tome. Zapravo, to je njemu bilo opterecenje u životu. On je morao biti duplo bolji od svih kako bi postigao ono što jest."

Mustafa, tokom rata pripadnik Armije RBiH, sada je glavni sinopticar u Federalnom meteorološkom zavodu i asistent na Univerzitetu u Tuzli.

"Mi mladi nismo to toliko osjetili kao opterecenje. Kad sagledam situaciju, osjetim se ponosnim, ne samo zbog toga što je moj dedo, nego zbog cinjenice da je ovdje gdje živimo ostao trag njegovog truda i žrtve, pa cak i više od toga..."

"Ako mogu ubit' tebe,

tvoje knjige nece moc',

naš Mustafa,

rana zvijezdo duge noci."