blistavi dragulj među bosanskom ulemom

Od dolaska islama na naše prostore, Bosna i Hercegovina iznjedrila je impozantan broj alima koji su svoje znanje prenosili daleko van granica domovine. Zahvaljujuci svojoj ucenosti mnogi od njih obavljali su odgovorne funkcije u Osmanskoj carevini. Prisjetimo se Hasana Kjafije Prušcaka, Ali-dede Bošnjaka, Bali-efendije, Mehmeda Refika Hadžiabdica... Primjerice, Mehmed Refik Hadžiabdic (u. 1872.), porijeklom iz Rogatice, bio je šejhu-l-islam (vrhovni vjerski autoritet u tadašnjoj Osmanskoj imperiji).
Analizirajuci lik i djelo Mehmed-ef. Handžica, vidjet cemo da i on, zahvaljujuci svojoj ucenosti i brojnim djelima napisanim na bosanskom, arapaskom i turskom jeziku, spada u sami vrh istaknutih islamskih ucenjaka, posebno devetnaestog stoljeca. Stoga, ne cudi da se i danas istaraživaci bošnjacke duhovnosti, u zemlji i inozemstvu, bave njegovim pisanim djelima i rukopisima koji su ostali iza njega.

Rodenje

Mehmed-ef Handžic roden je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu. Potjecao je iz ugledne sarajevske porodice (otac Muhammed i majka Fatima, rodena Sudžuka). Pocetno vjersko obrazovanje završio je pred uglednim sarajevskim muallimom Muhmmed-ef. Hadžijamakovicem, sinom poznatog vode otpora austrougarskoj okupaciji BiH 1878. godine. Prvi vjeroucitelj ostavio je snažan dojam na mladog Handžica, što je kasnije bilo presudno da se opredijeli za studiranje islamskih znanosti i arapskog jezika.
Po završetku osnovne škole i mekteba, Handžic se upisuje u prvu generaciju, tek osnovane Šerijatske gimnazije, školske 1918/19. godine. Tokom pohadanja Šerijatske gimnazije isticao se svojom marljivošcu i talentom, a školovanje je zvršio školske 1925/26. godine s odlicnim uspjehom. Dobrotvorno društvo “Gajret” ponudilo mu je stipendiju za studij medicine u Beogradu, medutim, njegov interes za islamskim znanjem opredjelio ga je da se upiše na islamski univerzitet El-Azher u Kairu.

Studij na El-Azheru

El-Azher je jedan od najstarijih islamskih univerziteta i neosporno najveci rasadnik uleme u islamskom svijetu. Studiranje na ovom prestižnom, više od hiljadu godina starom Univerzitetu, ambiciozni Handžic je znalacki iskoristio, slušajuci predavanja najeminentnijih islamskih ucenjaka, intenzivno se družeci s njima i cesto posjecujuci poznate kairske biblioteke.
Te aktivnosti doprinijele su da je Handžic, vec nakon godinu dana, bio poznat medu brojnim studentima i profesorima El-Azhera. Njegov kolega sa fakulteta Muhamed Focak navodi da su ga vec tada oslovljavali sa “šejh Muhammed”, što je karakteristika samo priznatih vjerskih autoriteta. “Kada smo koji put kazali, mi njegove kolege, da smo iz Bosne, prve rijeci profesora bile su: - O, vi ste zemljak šejh Muhammeda!”
Neki profesori posjecivali su ga u stanu, a i on je bio rado viden gost u njihovim domovima. Posjete su bile iskljucivo radi nauke, odnosno nekih mes’ela (šerijatsko-pravnih rasprava). “Profesor i akademik, clan “Hej’etu kibaril-ulema’” Sejjid Ali Mersafi, kad zbog bolesti nije mogao napuštati kucu, pozivao je Handžica u svoju kucu i s njim razgovarao i raspravljao po nekoliko sati. Glasoviti vaiz i profesor Azhera Ali Mahfuz, volio je Handžica kao rodenog sina. Ako ga slucajno ne bi primijetio na svom predavanju, odmah bi pitao: - A gdje je to šejh Muhammed? Više puta ga je vodio po džamijama Kaira i okolice, gdje je obicavao ici svakog petka radi održavanja vazova.”

U Kairu se Handžic maksimalno družio s knjigom, bilo u kairskim biblliotekama bilo u sobi studentskog doma “Revaku-l-etrak” gdje je stanovao. Vec kao student raspolagao je zavidnim fondom djela islamskih klasika. Uz knjige je najradije provodio popodnevne i nocne sate. Nakon svojih višesatnih šetnji, kolege su ga zaticale u istom položaju za knjigom u kojem su ga i ostavljale. Posjete kolega koristio je da im procita neki odabrani citat ili da zajednicki razmotre neku korisnu mes’elu.
Handžic je pokazivao posebno interesovanje za klasicna islamska djela, temeljne islamske znanosti i, opcenito, za tradicionalni pravac islamskih ucenjaka. On se naprosto zanosio starim ucenim piscima i njihovim djelima o islamu, pisanim u doba uspona i procvata islamske kulture i civilizacije. To pokazuje i podatak da je on, po ugledu na klasicne islamske ucenjake, dobio i nekoliko diploma (idžazetnama), odnosno posebnih odobrenja za citiranje i komentarisanje nekih hadiskih djela, od nekoliko tadašnjih strucnjaka za hadis iz Kaira, Mekke i Halepa.

O njegovoj ambicioznosti i nivou obrazovanosti još u vrijeme studija, kazuju djela koja je napisao na arapskom jeziku. Iz tog vrremena su njegove Bilješke na djelo “Hajatu-l-enbija” velikog islamskog ucenjaka u hadisu El-Bejhekije (u. 1066.), zatim Bilješke na djelo “El-Kelimut-tajjib min ezkarin-Nebijji sallallahu alejhi ve sellem”, glasovitog islamskog ucenjaka Ibn Tejmijje (u. 1328.) Iz tog perioda njegovo najzapaženije djelo je El-Džvherul-esna fi teradžimi ulemai ve šuarai Bosana, u kojem je obradio biografije 216 najistaknutijih bosanskih alima i pjesnika, koje je poslužilo kao dragocjeni izvor za istraživanje bošnjacke književnosti.

Rad u Gazi Husrev-begovoj medresi

Nakon što je briljantno okoncao studij na El-Azheru, Mehmed-ef. Handžic, rahmetullahi alejhi, odlazi s ocem na hadždž, 1931. godine, a po povratku u domovinu odlazi na odsluženje vojnog roka. U aprilu 1932. biva postavljen za nastavnika i direktora Gazi Husrev-begove medrese. Tu ostaje nepunih pet godina, gdje pokazuje izuzetnu marljivost i entuzijazam na planu prenošenja znanja na svoje ucenike. Predavao je arapski, tefsir, hadis, akaid i fikh. Svojim raskošnim znanjem i nesebicnim zalaganjem vrlo brzo je osvojio srca ucenika i ostvario prisan i neposredan kontakt s njima. Predavanja su mu bila razborita i temeljita, tako da su mnogi gradivo savladavali vec na casovima. Ucenici su posebno uživali u njegovim odgovorima na postavljena pitanja, a dešavalo se da je priznavao da su ucenici ponekad u pravu, što ga je dodatno cinilo velikim u ocima ucenika.

Njegovim dolaskom dat je nemjerljiv doprinos kvalitetu nastave i nivou obrazovanja svršenika ove medrese. Handžic je, za sve predmete koje je predavao, pripremio skripte, odnosno udžbenike, što je olakšalo rad ucenicima koji su do tada gradivo morali uciti iz udžbenika na arapskom jeziku, pisanim po vec zastarjelim metodama. On daje prednost maternjem jeziku, što dacima omogucava kvalitetnije pamcenje teoretskog dijela nastave. O njegovom angažmanu u Medresi mnogi su pisali, a jedan od istraživaca naše tradicije i kulture prof. Salih Trako, Handžicev rad u toj našoj najstarijoj odgojno-obrazovnoj ustanovi opisuje rijecima: “Dolaskom u Gazi Husrev-begovu medresu Hadži Mehmed-ef. je unio jedan novi radni duh, koji se brzo osjetio, narocito medu ucenicima viših razreda. Pored razvijenog smisla za intelektualni rad, velike marljivosti i umne darovitosti Hadži Mehmed-ef. je posjedovao i sposobnost da se približi, da se svojim primjerom nametne, da razvija volju za rad, da dade putokaz, da kroz uvažavanje drugoga uspostavi prijateljstvo i poštovanje prema sebi. Takvim odnosom on je uspio proširiti do tada usko shvatanje o obimu, pravcu i cilju islamskog obrazovanja. (...) Prije svega, posjedovao je izvanrednu snagu vjerskog ubjedenja, koje se manifestira u istinskoj pobožnosti, ljubavi prema istini; uz to posjedovao je širokogrudnost, sposobnost da drži ravnotežu u kontaktima s ljudima cesto razlicitih ubjedenja i pogleda na svijet. (...) Te njegove kvalitete ljudi su, narocito njegovi ucenici, uocavali i postajali njegovi istinski poštovaoci i prijatelji.

Njegov utjecaj u Medresi i postignuti rezultati izazvali su zavist odredenog broja njegovih kolega, a kod idejnih protivnika zabrinutost, tako da je izrežiran štrajk u Gazi Husrev-begovoj medresi, kojom prilikom je tražena njegova smjena. Na celu štrajka bili su Nijaz Dizdarevic i Jusuf Duric, ucenici Medrese, koji su vec tada bili zadojeni komunistickim idejama. Oni ce kasnije, zajedno sa svojim nekim bliskim rodacima, igrati veoma zapaženu ulugu u komunistickom sistemu bivše Jugoslavije.

Rad u Gazi Husrev-begovoj biblioteci

Nažalost, poletni muderris, Mehmed-ef. Handžic, morao je napustiti Medresu i svoj radni angažman nastaviti u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Iskreni pregaoci za dini-islam, ma gdje radili, plodotvorni su i korisni za svoju zajednicu. Takav je bio i naš Mehmed-efendija. Još kao ucenik Šerijatske gimnazije bio je stalni posjetilac Biblioteke, tako da je dobrano bio upoznat s njenim knjižnim fondom i rukopisnim blagom kojim je raspolagala. On je tu dolazio i kao profesor Medrese, radi prepisivanja nekih djela i prikupljanja potrebnih podataka koji su mu bili neophodni za pisanje djela iz islamistike i naše kulturne povijesti. Odmah po dolasku u Gazi Husrev-begovu biblioteku, svim svojim fizickim i intelektualnim potencijalima dao se na posao. Ta naša kulturna ustanova, kako navodi hafiz Mahmut Traljic, doživjela je svoj preporod i napredak od 1937. do 1944. godine. “To kratko razdoblje bit ce zlatnim slovima upisano u povijest biblioteke.” Za sedam godina rada u biblioteci on je opisao 3.240 djela, vecinom rukopisa, a njegovom zaslugom Biblioteka je obogacena novim knjižnim fondom. Naime, on je putujuci diljem Bosne i Hercegovine prikupio preko petsto rukopisa i dosta grade na bosanskom i drugim evropskim jezicima, koja govori o historijatu islama i muslimana u BiH. Vrijedno je napomenuti da je rahmetli Mehmed-ef. Handžic, preko odredenih institucija i uglednih pojedinaca u Kairu i Bejrutu, osigurao za Biblioteku znacajan broj savremenih djela na arapskom jeziku iz taznih naucnih oblasti. Njegovim angažmanom Biblioteka je postala pristupacnija mnogim citaocima, posebno istraživacima, kojima su bila neophodna naucna djela i rukopisi. Tako je Gazi Husrev-begova biblioteka, sa Handžicem na celu, postala važan naucni, kulturni i istraživacki centar u BiH.

Rad na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi

Radeci kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Handžic se dokazao kao vrstan predavac i pedagog, što je bio dovoljan razlog da 1939. godine bude angažovan kao honorarni profesor na Višoj islamskoj šerijatsko-sudackoj školi, koja je, po svom ustrojstvu, bila svojevrsna preteca današnjem Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Tu dužnost obavljao je sve do aprila 1944. godine, kada je izabran za redovnog profesora. Nažalost, u svojstvu redovnog profesora radio je svega nekoliko mjeseci, do preseljenja na ahiret.
Na trecoj i cetvrtoj godini predavao je tefsir (tumacenje Kur’ana) i usuli fikh (osnove šerijatskog prava). Za oba predmeta napisao je odgovarajuce skripte, koje je iz godine u godinu dopunjavao, ali zbog rane smrti nije uspio da ih prpremi za štampu. O metodologiji Handžicevog komentarisanja Kur’ana postoje svjedocenja njegovih studenta od kojih izdvajamo kazivanje hafiza Mahmuta Traljica, koji kaže: “Njegova predavanja iz tefsira, koja nam je držao u sedmom i osmom semestru, ostat ce mi nezaboravna. Kroz godinu dana, tri puta tjedno tumacio nam je sve one odlomke (ajete) iz dva poglavlja Kur’ana El-Bekare i En-Nisa, koji zasijecaju u pravni život muslimana. Nakon prevedenog odlomka, bez ikakvih pomagala i bilješki, Handžic je do u podrobnosti podvrgavao analizi svaki pojedini ajet, izvodio pravne zakljucke i navodio kod svakog odlomka mišljenja svih glavnih mufessira, kako starijih tako i novijih, od Taberije, Fahruddina Razije, do Alusije i šejh Muhammeda Abduhua. Na kraju izlaganja iznosio je svoj sud. (...) Kod tumacenja Kur’ana Handžic je zalazio u sve grane vjerske znanosti.”
U toku predavanja na VIŠT-u Handžic je ostavio snažan dojam na studente, razvijajuci njihovu ustrajnost i ozbiljnost u radu. Tako je iza njega ostala generacija mladih i sposobnih ljudi koji su poslije dali znacajan doprinos muslimanskoj i široj društvenoj zajednici, poput Mustafe Busuladžica, hafiza Ibrahima Trebinjca, hafiza Mahmuta Traljica, Hasana Škapura, Hazima Šabanovica, Hivzije Hasandedica, Kasima Hadžica, Kasima Mašica, te mnogi drugi.

Angažman u El-Hidaji

Sagledavajuci sveukupni angažman rahmetli Mehmed-ef. Handžica, može se reci da je bio svestrano angažovan na mnogim poljima ljudskog djelovanja. Poseban pecat njegovim aktivnostima daje angažman u udruženju El-Hidaje, koje je osnovano 1936. godine u Sarajevu. Zadatak Udruženja bio je da okuplja i animira vjerski kadar sa podrucja cijele Jugoslavije, radi unapredenja muslimana u svakom pogledu, posebno na planu vjerskog odgoja i obrazovanja omladine i širokih narodnih masa. Vec na osnivackoj skupštini, govoreci o ciljevima i zadacima Udruženja, Handžic se nametnuo kao jedan od vodecih ljudi. Njegovo svestrano i nesebicno zalaganje u El-Hidaji preporucilo ga je za vodecu poziciju koju je on uporno odbijao, ali je, ipak, nakon intenzivnih uvjeravanja da mjesto predsjednika pripada njemu, 1939. godine prihvatio taj položaj. Iako je u to vrijeme radio u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i honorarno predavao na VIŠT-u, ipak je davao veliki doprinos i u El-Hidaji, koja je njegovim dolaskom pocela davati još bolje rezultate u svim segmentima rada. Posebno vrijedani pažnje su izdavacki projekti tog ulemanskog udruženja. Tu svakako na prvo mjesto treba staviti casopis pod istim nazivom. Casopis El-Hidaje izlazio je u kontinuitetu osam godina, ako se izuzme kraci zastoj u periodu 1939-1940. godine.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata nastupile su vrlo teške okolnosti za muslimane u BiH. Uz ostalo, to se ogledalo u nedostatku organiziranog i jedinstvenog politickog djelovanja. Život i politika odvijali su se u lokalnim okvirima. Dr. Šacir Filandra ce ustvrditi: “Jedina organizacija i djelatna bošnjacka intelektualna snaga bila je El-Hidaja, udruženje bošnjackih vjerskih službenika. Ona je sabirala Bošnjake oko vjere i vjerskih pitanja, poticuci solidarnost i medusobno pomaganje svojih clanova. Njoj je, kao duhovnoj staleškoj organizaciji, ponovo palo u zadatak da se, pored borbe za vjersku autonomiju, vjerska prava Bošnjaka, koju je svaki preustroj vlasti dovodio u pitanje, nosi i s tekucim pitanjima. (...) Pored tog osnovnog zadatka, El-Hidaja se bavila humanitarnim i opcedruštvenim pitanjima i u svim oblicima djelatnosti imala vodecu ulogu unutar bošnjacke zajednice tokom Drugog svjetskog rata.

Posebno važan u Drugom svjetskom ratu, bio je Handžicev angažman u Odboru “Narodnog spasa”, koji je formiran augusta 1942. godine. Sve masovnija stradanja muslimana inicirala su formiranje tog organa putem kojeg je Handžic upoznavao islamski svijet o nestajanju muslimana sa ovih prostora. To je bio jedini nacin da se skrene pažnja Zapada na teške probleme s kojima su se suocili Bošnjaci. Njegove informacije o stanju muslimana u Drugom svjetskom ratu rezultirale su slanjem materijalne pomoci iz Egipta i pisanjem protestnih pisama (egipatskog) Nuhas-paše, vladama V. Britanije, SAD-a SSSR-a i Kraljevini Jugoslavije.

Handžicev angažman u El-Hidaji, uz ostalo, ostace upamcen i po iniciranju “Sarajevske rezolucije” u kojoj je dignut glas protiv zlocina koji su se dešavali nad muslimanima i nekim manjinskim narodima. Tekst Rezolucije napisao je Handžic s još jednim kolegom, nakon cega ju je potpisao veliki broj uglednih ljudi na celu sa muslimanskom inteligencijom. U tekstu se, uz ostalo, navodi da muslimani nikog nedužnog nece uznemiravati, ali i da ce braniti svoja prava. Takode se poziva na medusobnu toleranciju i razboritost, kako ne bi stradali nevini ljudi iz bilo kog naroda. Zatim se u Rezoluciji traži osiguranje ljudskih prava za sve gradane, bez razlike, kažnjavanje pocinilaca dotadašnjih zlodjela, suzbijanje bilo kakve netrpeljivosti i traži pomoc za nastradale. Ta rezolucija imala je jak odjek medu muslimanima i uopce u javnosti.

Ništa manje znacajnu ulogu Handžic nije imao ni u organizaciji “Mladi muslimani” koja je kao omladinska sekcija “El-Hidaje” osnovana u martu 1943. godine. Glavni zadatak te sekcije bio je odgoj omladine na temeljima islamske tradicije i kulture putem raznovrsnih predavanja, vazova, osnivanje biblioteka i citaonica, organiziranje debatnih klubova, kao i organizirani prihvat i pomoc muhadžirima. Handžic je redovno kontaktirao sa aktivistima te omladinske organizacije putem predavanja i usmjeravanja u svim važnijim pitanjima.
U aprilu 1945. godine zabranjen je rad “El-Hidaje” i njene omladinske sekcije “Mladi muslimani”. Medutim, “Mladi muslimani” su, uvidjevši realnu opasnost za islam i muslimane od nadolazeceg ateizma koji je maksimalno protežiran u novom komunistickom režimu, nastavili svoj rad kao ilegalna organizacija. Koliku je snagu u njima uvidao tadašnji totalitarni režim, najbolje dokazuju poznati sudski procesi održani u periodu 1946-1949. godine kojom prilikom je likvidirana nekolicina clanova njenog rukovodstva a na desetine aktivista osudeno je na višegodišnju ribiju.

Spisateljski rad

Analizirajuci raspoloživi opus Mehmed-ef. Handžica, rahmetullahi alejhi, koji se ogleda u objavljenim knjigama, raspravama, studijama, clancima, analizama, prijevodima, vazovima, i esejima objavljenim u periodici, te napose uzimajuci u obzir obimni rukopisni materijal, može se ustvrditi da je on temeljito poznavao sve relevantne islamske znanosti koje mu priskrbljuju epitet istinskog alima. Osnovna karakteristika njegovog spisateljskog opusa je: sistematicnost, utemeljenost, konciznost, sveobuhvatnost, jednom rijecju enciklopedicnost. Ono što karakterizira njegov pristup islamskim znanostima je metoda Kur’ana i sunneta. Proucavao ih je integralno, smatrajuci temeljne islamske znanosti jednom naukom – naukom islama. Navedeno se doima još impozantnijim, ima li se na umu da je Handžic živio svega trideset osam godina. Iako ce u drugom radu biti opširnije pisano o Handžicevom naucnom radu, ipak smatram bitnim, makar ovlaš, spomenuti da su iza njega ostali radovi od izuzetne vrijednost iz: tefsira, hadisa, akaida, šerijatskog prava, povijesti i književnosti. Handžic je prevodio sa arapskog i turskog, a posebno su vrijedni njegovi originalni radovi kao i prijevodi na arapski. Za njega je hafiz Ibrahim Trebinjac rekao: “Merhum Handžic je, i kao vaiz i kao ucenjak uopce, jedinstvena pojava medu nama. Pun islamske nauke, što ju je svojim marljivim radom stekao kroz dugi niz godina u Sarajevu i Kairu, Handžic je odmah, u pocetku u Sarajevu, poceo u obrazovnim krugovima nastupati kao ucenjak prvog reda.” A jedan od njegovih najizraslijih studenata, rahmetli Mustafa Busuladžic napisao je: “Handžic je bio živa enciklopedija islamskih disciplina, narocito suvremena živa enciklopedija hadisa, koja je bila u svako doba otvorena onima koji su bili žedni znanja i nauke.
Zahvaljujuci njegovom talentu, erudiciji, znanju, kvalitetu i broju objavljenih radova (više od tri stotine bibliografskih jedinica) Handžic se svrstava u red najistaknutijih intelektualaca svoga vremena.

Smrt

Mehmed-ef. Handžic, rahmetullahi alejhi, preselio je na ahiret, 29. jula 1944. godine u cvijetu svoje mladosti, u životnoj dobi kada je najviše doprinosio na svim poljima djelovanja. Njegova smrt došla je iznenada i pod vrlo cudnim okolnostima. Zbog problema sa slijepim crijevom smješten je u Državnu bolnicu gdje je operisan. Po rijecima njegovih prijatelja i ocevidaca, operacija je prošla u najboljem redu, kao i postoperativni tok. Nekoliko dana iza operacije stigla je vijest o njegovoj smrti. Nešto više detalja o Handžicevoj smrti iznio je Ismet Kasumagic, rekavši: “S obzirom da ga je operirao vrhunski hirurg, primarijus prof. Kovacevic, koji je tada bio šef Hirurškog odjeljenja u koševskoj klinici, samo naivni bi mogli povjerovati da se takvom hirurgu mogla potkrasti greška pri tako jednostavnoj operaciji. Mnogo godina kasnije, kada je održan nekrolog na grobu tog hirurga, receno je da on vršio partijske zadatke i na hirurškom stolu. Sapienti sat (pametnom dosta).”
Dženazi rahmetlije, koja je klanjana 31. jula poslije podne namaza u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije, iako je još trajao rat, prisustvovao je veliki broj vjernika iz raznih mjesta BiH. O smrti tog našeg velikana pisali su brojni casopisi i novine. Primjerice, sedmicne novine Osvit skoro cijeli broj 127 od 6. augusta posvetile su Handžicu, dok je Glasnik Islamske vjerske zajednice objavio vrlo šturi clanak o njemu iako je on u tom službenom glasilu IZ objavio znatan broj radova. Za takav postupak razloge treba tražiti, vjerovatno, u nekim njegovim neslaganjima s postupcima tadašnjih celnika koje je on u svojim pisanim radovima argumentirano kritikovao.
Hafiz Omer Mušic rastanak sa Handžicem ovako je opisao: “Na našem merhumu ponovo se obistini Božija istina, da nema odgadanja smrti, kad ona nastupi. Spuštanjem u grob hadži Mehmeda Handžica spustili smo najplodnijeg vjerskog pisca i ucenjaka te s punim pravom možemo kazati, da smo s njim ukopali veliko znanje i strucnu vjersku spremu. (...) Gubitak Handžica najteže osjecaju njegovi najbliži drugovi i suradnici. Molimo Svemoguceg Allaha, džellešanuhu, da nas i na onom vjecnom svijetu ucini drugovima našeg Hadžije u cvijetnim bašcama Revdatul-džennat. Amin!”