srebrenica – paradigma stradanja bosne i bošnjaka

Sjecanje na agresiju i srebrenicku kataklizmu

Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1996.), bez dvojbe, predstavlja jednu od najvecih tragedija u ljudskoj povijesti. U toj agresiji izvršen je genocid nad najbrojnijim bosanskohercegovackim narodom – Bošnjacima. Genocid je izveden uz odobrenje zapadnih vlada i uz kršenje Povelje Ujedinjenih naroda i Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Genocid je motiviran i u velikoj mjeri opravdan vjerskim nacionalizmom, koji su finansijski i vojno potpomagale Srbija i Hrvatska. Žrtve tog genocida, prije svih, bili su Bošnjaci, odabrani za uništenje zbog svoje vjere.

Rušitelji Bosne i Hercegovine ne samo da su radili na upropašcavanju buducnosti te zemlje vršeci genocid nad njenim najmnogoljudnijim narodom, nego su i sistematski zatirali njenu prošlost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena je u strahovitom požaru koji je uzrokovan zapaljivim granatama ispaljenim sa srpskih položaja iznad Sarajeva, 25. augusta 1992. godine. Tokom slijedecih nekoliko dana, za vrijeme najveceg spaljivanja knjiga u savremenoj ljudskoj povijesti, plamen je progutao više od milion knjiga, više od sto hiljada rukopisa i rariteta, kao i stoljeca historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Danima je gusti crni oblak pepela visio nad gradom, a stanovnici su u vlastitoj kosi i odijelu nalazili komade ugljenisanog papira ili pepeo spaljenih knjiga i rukopisa…

Uništenje Nacionalne biblioteke bila je samo jedna komponenta u sistematskoj kampanji kulturnog istrebljenja. Tri mjeseca prije toga, 17. maja 1992. godine, srpska vojska usmjerila je svoje cijevi na Orijentalni institut u Sarajevu, gdje je bila pohranjena najveca zbirka islamskih rukopisa na Balkanu. Spaljeno je više od pet hiljada rukopisa na hebrejskom, perzijskom, arapskom, otomanskom turskom i arebici (bosanski pisan arapskim pismom). Zatim je srpska vojska peusmjerila vatru na Zemaljski muzej, pogodila ga više puta i uništila veliki dio muzejskih eksponata…

Granatiranje tih kulturnih institucija bilo je smišljeno. One su probrane za uništenje i vrlo precizno bombardirane, njihova okolina je nedirnuta. Tokom jednog od brojnih granatiranja Zemaljskog muzeja, srpski artiljerci su promašili zgradu i pogodili hotel Holiday Inn, neposredno ispred Muzeja. Kate Adie, izvještac BBC-a, kasnije je intervjuirala nadležnog srpskog oficira. Kada ga je upitala zašto je gadao Holiday Inn, glavno sjedište novinara u Sarajevu, oficir se ispricao i objasnio da je nišanio na Muzej i da je greškom pogodio hotel.
Tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu razorene su brojne džamije i minareti, medu kojima i neki od najljepših primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeca na zapadu Balkana. Mnoga od tih monumentalnih zdanja nisu tek “slucajno” pogodena u medusobnom granatiranju zaracenih strana; u gradovima kao što su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama – džamije su nocu dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldožerom poravnate sa zemljom.

U bosanskoj golgoti ubijeno je preko 200. 000 Bošnjaka, desetine hiljada ih je osakacano, a na stotine hiljada prognano iz svojih domova. Analiticari spominju broj od oko 50. 000 silovanih žena muslimanki. Silovane su ne samo odrasle žene i djevojke, vec i starice od sedamdeset i više godina, kao i djevojcice od šest ili sedam godina. Silovanje bosanskohercegovackih žena srpski (i hrvatski) agresor vršio je sistematski, u sklopu opcih vojnih planova agresora i uz znanje i podršku svog politickog i vojnog vrha.
Uvodenjem embarga na oružje Medunarodna zajednica onemugucila je Bosni i Hercegovini da se brani od agresije. Iako se on, formalno, odnosio na sve zaracene strane, cinjenica je da su jedino Bošnjaci (muslimani) bili direktno ugroženi uvodenjem embarga na uvoz oružja. Bosanski Srbi bili su do zuba naoružani vojnim potencijalima bivše JNA, a Hrvatima je oružje dolazilo iz (i preko) Hrvatske. Jedino su Bošnjaci ostali bez potencijalnih mogucnosti za nabavku i dotok oružja, prepušteni sebi i krvavim vizijama velikodržavnickih stratega.

Agresor je, još na samom pocetku agresije, organizirao koncentracione logore diljem Bosne i Hercegovine. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kroz logore smrti prošlo je više od 200. 000 logoraša (civila, žena, djece i dojencadi). Iz logora slobodu nikada nije udahnulo 38. 780 logoraša. U Centru se ti podaci svakodnevno dopunjuju. Zna se da je najveci dio logoraša, onih koji su bili zatvoreni u logore, kao i onih koji su u logorima ubijeni ili u logorima umrli, ili se vode kao nestali, iz redova Bošnjaka. U gornje brojeve nisu ukljuceni oni koji su ubijeni u svojim kucama, selima, gradovima, prije nego su internirani u 615 logora koji su do sada pri Centru registrirani. Logori pod kontrolom Srba bili su daleko najbrojniji i kroz njih je prošla vecina logoraša, mahom civila, muškaraca, djece, žena i staraca. Hrvati su, takoder, osnivali logore koji po svojoj brutalnosti i strahotama koje su Bošnjaci u njima pretrpjeli, ništa ne zaostaju za onim koje su osnivali Srbi.

Prema rijecima gosp. Amora Mašovica, predsjednika Državne komisije za traženje nestalih, u proteklom ratu prijavljen je nestanak 27.719 osoba. Od tog broja, Bošnjaci cine 91 posto, Srbi 6 posto, Hrvati 2 posto i ostali 1 posto. Više od 10 posto nestalih su ženskog spola, više od 3 posto su maloljetne osobe – mlade od osamnaest godina, a više od 95 posto, što je poseban kuriozitet, cine kategorije osoba koje su zašticene konvencijama o ratnom i humanitarnom pravu: civili, sanitetsko osoblje, vjerski službenici, ranjnici, pa cak i osobe koje se šalju kao izaslanici da drugoj strani prenesu pozive za prekid vatre i sl. Medu žrtvama se nalaze i petomjesecne bebe, kao i osobe rodene još u 19. vijeku. “Zlocin dobiva još vece dimenzije” – istice gosp. Mašovic – “ako se zna da su zlocinci iz nekoliko vecih, primarnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci nekoliko stotina, pa cak i hiljada žrtava, prenosili posmrtne ostatke i pravili veci broj manjih, sekundarnih grobnica, kako bi se umanjila monstrouznost zlocina.”

* * *

Vrhunac tragedije u Bosni i Hercegovini predstavlja zlocin u Srebrenici, koji se desio u julu 1995. godine, naocigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je, po svojim dimenzijama, paradigma stradanja Bosne i Bošnjaka. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na podrucju cetiri opcine srednjeg Podrinja živjelo je 185.522 stanovnika, od cega 115.936 Bošnjaka (62,5 posto), 65.012 Srba (35 posto), 4.574 ostalih (2,5 posto). Samo u opcini Srebrenica živjelo je 36.666 stanovnika, od cega 27.572 Bošnjaka (75,2 posto), 8.315 Srba (22,7 posto) i 741 ostalih 2 posto).
To je, dakle, nacionalna struktura stanovništva Srebrenice i okolnih opcina prije agresije. Evidnetno je da su su Bošnjaci u tom regionu tada imali dominantnu vecinu.

Srebrenica je još 1993., nakon što je bosanskim braniocima oduzeto ono malo oružja koje su posjedovali, proglašena “zašticenom zonom” Ujedinjenih nacija. Od tada, za sigurnost Srebrenice i njenih žitelja “brinu se” medunarodne snage koje su tamo prispjele. Medutim, holandski bataljon u cijoj ingerenciji je bila Srebrenica ništa nije ucinio da sprijeci srbocetnicku armadu koja je u julu 1995. prodrla u “zašticenu zonu”. Dok su svjetski mocnici davali jalove izjave i organizirali sastanke po Londonu i Parizu, Mladiceve i Karadžiceve cetnicke formacije, potpomugnute dobrovoljcima i regularnom vojskom susjedne Jugoslavije, i osokoljene neefikasnošcu medunarodne zajednice, izvršile su zlocin planetarnih razmjera. Više od 10.000 ljudi na zvjerski nacin je ubijeno i poklano. Njihova tijela zatrpana su u masovnim grobnicama, a kasnije, planski i organizirano izmještana na druge lokalitete, s ciljem prikrivanja obima zlocina. Hiljade tijela ni do dan-danas nije pronadeno, a tek manji broj žrtava je identificiran.

Nigdje, kao u Srebenici, nije tako jasno izražen karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. A ona je perfidna, brutalna i - genocidna. Nigdje, kao u tom kraju, nije tako javno, cak uz prisustvo vojnika Ujedinjenih nacija, izvršen genocid nad Bošnjacima. Nigdje, kao u Srebenici, nije ocigledna odgovornost Organizacije ujedinjenih nacija, posebno najviših civilnih i vojnih funkcionera Ujedinjenih nacija za podrucje bivše Jugoslavije, te Generalnog sekretara. Sekretarijata i Savjeta sigurnosti.
Da se za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nije desio drugi zlocin, osim onoga koji je ucinjen u Srebrenici, bilo bi to sasvim dovoljno za konstataciju da je u Bosni i Hercegovini ucinjen najveci ratni zlocin u 20. stoljecu. Nacisti su, takoder, (po)cinili velike zlocine u Drugom svjetskom ratu, ali zlocin u Srebenici desio se pred ocima cijeloga svijeta i uz prešutnu saglasnost sila koje su bile u stanju da to sprijece.

Za razliku od nacistickih voda koji su dobili zasluženu kaznu na sudenju u Nirnbergu, neposredno nakon završetka Rata (sudije su donosile samo jednu od dvije presude: pogubljenje ili doživotna robija), organizatori i pocinioci zlocina u Srebrenici, predvodeni Karadžicem i Mladicem, slobodno se krecu i danas, devet godina, nakon srebrenicke golgote. A ako se, pak, i desi da neko od njih dospije do Medunarodnog tribunala u Hagu, ništa bitno se ne mijenja: sudenja ratnim zlocincima u Hagu tako su koncipirana da optuženima omogucavaju da se, jednostavno, iživljavaju nad žrtvom! Ko god je posmatrao neku od sesija sudenja najodgovornijoj licnosti za ratne zlocine u Bosni i Hercegovini i cijeloj bivšoj Jugoslaviji – Slobodanu Miloševicu, u prilici je da se u to veoma lahko uvjeri.

Ilustracije radi, dovoljno je navesti sljedeca dva primjera iz rada Tribunala:

1. Po presudi Tribunala u Hagu, zlocinac Dražen Erdemovic koji je priznao da je zvjerski ubio sedamdeset Bošnjaka, medu kojima ima žena i djece, dobio je kaznu od deset godina zatvora, s tim što je u to uracunat i sudski proces koji je trajao nekoliko godina. Sudija koji je Erdemovicu procitao presudu rekao je da je optuženi za vrijeme procesuiranja pokazao “veliku kooperativnost i dobro vladanje”, te mu se (valjda zbog tog “dobrocinstva”) kazna još dodatno umanjuje(?). “Nakon izdržavanja kazne” – pojasnio je spomenuti sudija – “Erdemovic ce biti još dovoljno mlad da bi zapoceo novi život!”
2. O pravdi koju dijeli Medunarodni tribunal u Hagu govori i slucaj Biljane Plavšic. Poznato je da je ona obnašala najvece funkcije u javnom i politickom životu Republike Srpske u vremenu kada je srpskocetnicka vojska sistematski sprovodila genocid nad Bošnjacima. S toga, njena odgovornost za taj genocid svakako je trebala biti predmetom interesovanja Tribunala. Medutim, nakon dolaska u Hag i priznanja “da je proganjala nesrpsko stanovništvo – radi cega joj je žao(!)”, Sud je Plavšicevu oslobodio optužbe za genocid i brojne druge optužbe i osudio na 11 godina zatvora. Plavšiceva se sada udomila u luksuznom zatvoru u Švedskoj gdje joj, kao što prenose neki mediji, uprava zatvora za rodendan donosi tortu(!).
Zato, usporedivati Hag sa Nirnbergom, najblaže receno, nema smisla. Razlika je ne samo ocita, vec je poput one izmedu nebesa i zemlje!