generali bivših armija

Krivogledište

Historija nije uciteljica života nego sudija koji nemilosrdno ali precizno i pravedno odreduje svacije mjesto, bilježi greške i uspjehe, uspone i padove i, na kraju, ostavlja ucesnike u dogadajima da sami pred sobom svode racune. Greške voda dovode citave narode u poziciju da njihove buduce generacije žive u statusu vazala i tudinskih sluga kojima sila namece svako životno rješenje, od okruženja i karijere do porodicnog života.

Deveta je godina otkako su u Bosni i Hercegovini prestala ratna djejstva a vojnici i oficiri u njoj nemaju ni dana mira. Stalne reforme, prestrojavanja, smanjivanja efektiva, uništavanje viška i manjka naoružanja, ustrojavanja po NATO i ostalim standardima, aktivnosti su kojima se bave nekadašnji ratnici. Istini za volju, nije im dosadno; da li im je zanimljivo i da li im je dobro, to više nije nicija do briga njih samih. Konacno, vojska je nacinjena jedinstvenom od dvije-tri komponente te kao cudna, nefunkcionalna, neefikasna, neprilagodena, nikom potrebna skalamerija može dobiti prolaznu ocjenu i omoguciti državi ulazak u Partnerstvo za mir. Strani faktor je ucinio sve da od nekadašnje jake Armije RBiH, respektabilne vojne sile i u širim razmjerama, nacini blijedo izdanje jedne osrednje ratne brigade koja je sijala strah u redovima agresorâ. Šta je bilo sa hrvatskim i srpskim snagama manje je važno, jer oni koji su ih gradili na njih nikada nisu ozbiljno ni racunali, nego na podršku koja se i onda i sada ocekuje izvana. Reformama vojski redovno su, i najviše, gubili Bošnjaci.

Šamar-strategija

U svim poslijeratnim prestrojavanjima i reformama nekadašnja Armija RBiH i njeni pripadnici teško su se snalazili i još teže izlazili na kraj sa stranim pehlivanima koji su demilitarizacijom Bošnjaka nastojali da je dovedu u ponižavajuci položaj. Svaka reforma u tom pravcu nailazila je na logican otpor koji je redovno slaman šamar strategijom. Ponekad su to bile ucjene, ponekad blaži ili jaci politicki pritisci, haške optužnice za komandnu odgovornost, izjednacavanje krivice i ostali metodi uvijek efikasni u pogledu konacnog rezultata. Bošnjaci su sve šutke otrpili. I kad nam se cinilo da je šamaranje završeno, uslijedilo je još jedno poniženje – provjera brigadira prije proizvodenja u generalske cinove. Za cetvericu brigadira Bošnjaka receno je nešto što se ni sanjati nije moglo – ne samo da ne udovoljavaju kriterijima za unaprjedenje nego moraju doživjeti necastan otpust iz vojske bez prava na bilo šta, pa i penziju. Javnost je bukvalno zanijemila.
Ljudi koji su bili na vrhuncu svoje profesionalne karijere najednom su stavljeni, bez obrazloženja i suvisle argumentacije, na stub srama. Preko noci rušili su se snovi o dosezanju najvišeg ranga koji oficir ove Armije može da priželjkuje. Javni život, porodicna i licna sreca, ugled u užem i širem okruženju, sve to dovedeno je u pitanje. Prošli i sadašnji život, moralni kredibilitet, strucnost i predanost poslu dovedeni su u sumnju koju je nemoguce otkloniti, jer pojedinac nema ni mogucnosti niti nacina ni instrumenata da iznese svoje mišljenje. Nema žalbene instance, nema suda ni sudija, tužilaca ni branilaca, nema mogucnosti ni prava da se izrekne rijec u svoju odbranu.

Samo oni koji znaju šta je oficirska cast mogu pretpostaviti kako se osjecaju brigadiri suoceni sa odlukom svoga kolege iz tude armije kojom im se odreduje necastan otpust u svojoj armiji i na svojoj zemlji. Dojucerašnji junaci dovedeni su na razinu besprizornih od kojih treba bježati ili ih se bar javno kloniti. Valjali su za brigadire, ne valjaju za generale!!! General Paket i njegovi saradnici iz SFOR-a uzalud pokušavaju da nam pojasne kako se ne radi o osudi nego o prosudbi – svi znamo da je ovim ljudima presudeno. Presudeno je i Armiji RBiH i to nakon devet godina. Naime, svi predloženi iz srpske komponente prošli su SFOR-ove provjere. Valjda zato što su imali logore, što su ucestvovali u etnickom cišcenju, što su pravili masovne grobnice, primarne i sekundarne, što su njihovi vojnici ucestvovali u silovanjima, mucenjima, masakrima, pljackama i paljevinama… Bošnjaci to nisu imali i zato njihovi brigadiri ne mogu biti generali.
Brigadiri Selmo Cikotic, Dževad Radžo te Jasmin i Haris Šaric samo su tipicni primjeri u kakvom okruženju i uvjetima, sa kakvim pravima i mogucnostima radi i gradi karijeru svaki Bošnjak. To što se njima desilo danas to može sutra zadesiti svakog sa jednakim (ne)pravom i (ne)mogucnošcu da se brani. Hoce li ostatak Radža, Cikotica i Šarica i dalje šutjeti i nijemo cekati svoj red? Hoce li kao i desetine hiljada onih iz dvadeset druge dozvoliti da bez otpora budu zgaženi? Vjerovatno hoce! Hoce, jer su svikli da, kad prime šamar po jednom obrazu, okrenu i drugi.

Zato nam i uklanjaju one rijetke koji su spremni dici svoj glas, ili su to bili spremni prije nego su ih, narodski receno, svukli u ravan. Možda je, kažem možda jer se nadam da griješim, otpor i uzaludan jer onog dana kad smo pristali da nam sudbinu planiraju drugi tog dana smo pristali i na šutnju. Trebat ce dvostruki napor da se jednog dana krene naprijed, trebat ce prvo pobijediti šutnju pa onda one koji nas ponižavaju šamaranjem casti, oficirske posebno. Morat cemo se dobro spremiti jer oni znaju kako se slama covjek i kako se uništava moral pojedinca i skupine. Najbolje to pokazuju izvršavajuci svoju zadacu u Iraku.

Srbi i Hrvati ništa nisu izmišljali

Donedavno u Bosni i Hercegovini, Ruandi, Ceceniji i Afganistanu a danas u Iraku cine se masovni zlocini protiv civilnog stanovništva. Kada su zlocini cinjeni po Bosni, pitali smo se odakle tolika mašta u izmišljanju zlocina koje su cinili srpsko-hrvatski fašisti u logorima i van njih. Teško je bilo tada praviti analize i vidjeti da su vecinom smišljani u istim centrima. Danas je to jasno. Ono što cine americki i britanski vojnici u Iraku neodoljivo podsjeca na ono što je cinjeno u Bosni. Zatvorene Iracane skidaju do gola, prikopcavaju ih na struju visokog napona, puštaju na njih pse, tjeraju ih na simulirani ili stvarni homoseksualni odnos i sve to u cilju zadovoljenja svojih najnižih poriva snimaju kamerama i fotoaparatima. Kada su prve snimke objavljene u javnosti, svijet se zgrozio a mi u Bosni podsjetili šta je radeno nama. Bilo je jasno da srpsko-hrvatski fašisti nisu ništa izmislili nego su samo primijenili vec poodavno smišljene metode za uništavanje moralnog bica i cvrstine karaktera muslimana.

Naravno, prve reakcije bile su da ce se nešto bitno izmijeniti u odnosu svijeta spram anglo-americkog zla. Ništa se bitno nije desilo. Ocekivalo se da ce Bušova administracija biti poljuljana, pa cak i slomljena, ali dani koji su slijedili pokazali su da zapadnjacki mentalni sklop može prihvatiti i gore stvari od ovih. Donald Ramsfeld ne samo da nije podnio ocekivanu ostavku, nego je naredio i dalju primjenu nekonvencionalnih metoda ispitivanja, što ce reci mucenja. Dio najviših oficira americke vojske biva ukoren, drugi dio tvrdi da su to incidenti koje su pocinili pojedinci nedovoljno obuceni, dok neposredni izvršioci tvrde da je sve naredeno sa najvišeg vrha i da zlocine cine dobro obuceni specijalci. Konacno, Buš uz vidne napore da suspregne smijeh koji ga podilazi, izražava žaljenje zbog onoga što se cini Iracanima. Kad se sve sabere, stice se dojam da Amerikanci i Englezi cak i ne nastoje uvjeriti javnost kako se tamo radilo o incidentima. Oni, manje li više, neprikriveno i žele da se zna kako oni nemaju milosti prema muslimanima. Šta ce reci ostatak svijeta, njih baš i nije briga. Takvo ponašanje samo je još jedna potvrda ranijih tvrdnji kako se u zatvoru Guantanamo na Kubi vrši nevidena represija nad nevinim zatvorenicima medu kojima se nalazi i nekoliko naših državljana. Tako smo i mi dali svoj doprinos, neveliki, ali za svaki slucaj, opcoj pomami u borbi protiv islamskog terorizma. Zato, ni mi niti iko drugi u svijetu ne može reci da nije znao šta Anglo-Amerikanci rade harajuci po islamskim zemljama. Znali smo i znamo da historija nije uciteljica života nego sudija koji nemilosrdno ali precizno i pravedno odreduje svacije mjesto, bilježi greške i uspjehe, uspone i padove i, na kraju, ostavlja ucesnike u dogadajima da sami pred sobom svode racune. Greške voda dovode citave narode u poziciju da njihove buduce generacije žive u statusu vazala i tudinskih sluga kojima sila namece svako životno rješenje, od okruženja i karijere do porodicnog života.