smisao hidžreta

Aktuelno

Hidžret nije samo povijesni dogadaj koji govori o Muhammedovoj, a.s., seobi s muslimanima iz Mekke u Medinu. On je i moralni i duhovni pojam koji u psihologiji razvitka islama oznacava sazrijevanje vjerskih uvjerenja, produbljenu ideju vjere, covjecnosti i pravde. Da islam prije toga nije preporodio dušu i izgradio novi tip covjeka, ne bi došlo do Hidžreta, ili ako bi došlo, ne bi njegove posljedice bile tako dalekosežne kao što su stvarno bile od presudnog znacaja za buduci razvoj novog pokreta komu je na celu stajao Božiji poslanik Muhammed, a.s.

Oduševljenje za ideju vodilju, uvjerenje u njezinu ispravnost, pripravnost žrtvovati se za ideal za koji se bori, to je ono što je odlucivalo sudbinom i uspjehom svih revolucija u povijesti. Svaka revolucija i svaki pokret ima svoje fanatike, heroje, mucenike i borce. Tako i islam. Razvitak prilika u Mekki prisilio je Muhammeda, a.s., i muslimane na seobu (Hidžret). Zato Hidžret - piše glasoviti orijentalist Michelangelo Guidi – ne znaci bjekstvo (iako je Muhammed bio prisiljen udaljiti se radi zasjeda svojih zemljaka koji su se zavjerili da ga ubiju), nego rastanak od svog plemena, trganje svih veza koje su vezale covjeka u predislamskom poretku.
Mucenici u Mekki i oporba Kurejševica koji su htjeli iskorijeniti islam napravili su od muslimana vojsku koja se, po preporuci, pocela seliti u Medinu, gdje se vec misao islama, nakon sastanka na Akabi, bila ugnijezdila. Sve listom seli pred strašnom burom bijesa i bezumlja koje bjesni u Mekki

.
Ebu Bekr kao najveci mekanski bogataš nije poletio prvi da spasi glavu, nego je s Muhammedom, a.s., posljednji napustio ugroženi grad. Božiji Poslanik kao voda koji je više štitio sljedbenike koje vodi nego sebe samoga zadnji je spasio goli život. H. Alija je ostao u Muhammedovoj, a.s., kuci u Mekki ležeci u Pejgamberovoj postelji svjestan da svakog casa može biti raskomadan od bijesne gomile koja je vrebala Božijeg Poslanika da ga ubije. Svi oni koji su se za ljubav vjere iselili rastavili su se od svojih imetaka, bogatstava, udobnosti i svojih dragih, raskinuli su svaku vezu s hiljadugodišnjim predanjima.
U Medini su, gdje je premješteno duhovno žarište Muhammedove, a.s., nauke i borbe, doseljenici (muhadžiri) bili bratski docekani od medinskih muslimana (ensarija), koji su se založili srcem, dušom i tijelom svojim da pomognu doseljenu bracu iz Mekke.

Ubrzo ce svi listom, ujedinjeni mislima, sudbinom i uvjerenjima, postati vojska koja na Bedru, Uhudu, Muti, Jermuku, Kadisiji i na bezbrojnim poljanama sjeverne Afrike, Španjolske i Azije krvlju natapa granice svoga životnog prostora.
Da nisu bili pripravni žrtvovati se, ne bi pobijedili.
Muhadžire, koji su se u ime Boga iselili u Medinu i borili na Božijem putu, Bog, dž.š., na više mjesta hvali u Kur’anu kao iskrene vjernike koji su svojim djelima zaslužili vjecite nagrade. U poglavlju Et-Tevbe stoje i ove rijeci: «Zar cete vi one koji napadaju hodocasnike i brinu se oko popravka Kabe izjednaciti s onima koji vjeruju Boga i u Sudnji dan i bore se na Božijem putu. Oni kod Boga nisu jednaki. Bog nece uputiti nasilnike. Oni koji vjeruju, koji su se iselili (muhadžiri) u Medinu i bore se na Božijem putu vlastitim imecima i životima imaju veci stupanj i priznanje kod Boga. To su oni spašeni sretnici. Na jednom drugom mjestu u poglavlju Bekare, hvaleci ove muhadžire koji su se žrtvovali na Božjem putu i radi iznemoglosti nesposobni za zaradu, Kur’an kaže da oni radi svoje cednosti i otmjenosti u ocima neupucenih izgledaju kao bogataši.

Svojom krvlju Muhammedovi, a.s., su drugovi dokazali da nema uspjeha bez žrtve i pobjede, bez borbe, da žive oni koji za ideal umiru. Muslimani su pobijedili jer su voljeli smrt isto onoliko koliko su njihovi neprijatelji voljeli život. Tako je došlo do Hidžreta. Hidžret je donio Bedr i Edžnadin, koji su tražili žrtve: žrtve su donijele pobjedu. Pobjeda je omogucila život. Život je stvorio kulturu. Kultura i napredak su zajamcili nesmetan razvitak i gospodarstvo muslimana u prošlosti. Muslimani su Hidžretom u Medinu, koji je znacio požrtvovanost i samoodricanje, ne samo ponovo zadobili Mekku nego je trajno zadržali za sebe i stvorili ogromnu državu.
Duh Hidžreta uvijek je kroz prošlost islama bio izvorom novih snaga i duhovnog budenja muslimana kada im je zaprijetila opasnost uništenja. Cim je nestalo duha Hidžreta, uslijedila je katastrofa. Primjer muslimana u Španjolskoj, Siciliji, Poljskoj, u europskoj Rusiji, Francuskoj, Madarskoj, Crnoj Gori, Lici i Srbiji mnogo je poucan za nas koji živimo u požaru jednog totalitarnog rata kakav ne pamti povijest svijeta i na prostoru gdje su se sukobili povijesni antagonizmi.

Zar seoba muslimana iz Mekke u Medinu ne podsjeca na današnji udes islamskog življa u Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Srbiji? Zar gibanja naših muhadžira koji napuštaju svoje popaljene i razorene domove pred neprijateljem nema necega zajednickog s muslimanima koji su pod pritiskom neprijateljskih gomila napuštali Mekku?
Ne podsjeca li nas rijeka španjolskih muslimana, koji su se sve više povlacili iz unutrašnjosti Prinejskog poluotoka prema Granadi, da se na koncu razmili po zemljama sjeverne Afrike, sa drastikom naših muhadžira u Bosni, Hercegovini i Sandžaku? Da li ce muslimani ovih zemalja u najsudbonosnijem trenutku svoje povjesnice biti pouceni ovim povjesnim istinama?

Muslimani u Medini su svi listom prihvatili nametnutu im borbu od koje je zavisio njihov život ili smrt. Samo neznatna šacica medinskih licemjera (munafika), koje je Kur’an žigosao u poglavlju El-Munafikun, nije imala snage ustati u obranu napadnute zajednice, cekajuci rasplet borbe izmedu muslimana i njihovih protivnika, pa da se konacno opredijele. No, muslimanske su vojske udruženih muhadžira i ensarija proniknute vjerom u Boga i vlastite snage, ne gledajuci kakav ce biti ishod borbe, srljale u smrt, odgovarajuci na neprijateljske navale još žešcim i snažnijim udarcima. Da su se zanosili licemjernom sentimentalnošcu prema neprijatelju koji je podigao krvavi mac da ih uništi, da su ostali skrštenih ruku, neodlucni i zbunjeni, muslimani bi bili zbrisani sa lica zemlje. U vijeku sveopceg uništavanja, da bismo spasili ostatke svojih ostataka, jedino nam preostaje oživotvoriti u sebi duh Hidžreta, što ce reci poci putem samoodricanja, samoprijegora, požrtvovanošcu kao i zalaganjem naših preostalih imetaka i života posvecenih obrani i samoodržanju muslimanstva u ovom dijelu Europe, usred krvi i požara koji plamti oko nas.

Ali, sudeci po našoj moralnoj otupjelosti, narocito po slabo ispunjenim svetim dužnostima prema zajednici, koje su nam posljednji dogadaji nametnuli, izgleda da mi kao kolektiv nismo niti svjesni sudbonosnih svjetskih zbivanja koja ce uslijediti nakon svršenog rata. Moramo nažalost otvoreno istaknuti da mi do sada nismo dokazali da smo pripravni sagorjeti za ideal vjere i za obranu naših skupnih i pojedinacnih života i za islam. A dok jedna zajednica i svi njezini clanovi ne budu pripravni žrtvovati ne samo imetke, koji su prolazni, nego i živote za vjecne ideale, ona ne može racunati na sadašnjost ni na buducnost. Mi smo svi strašno podbacili, pocevši od inteligencije pa sve do malog obrtnika i seljaka. Svi smo se povukli u sebe. Jedni ljubomorno cuvaju svoje žene, drugi zlato, a treci položaje i karijere. Prakticki materijalizam u vidu gramzivosti za imetkom i krute sebicnosti koja ne pozna potrebe drugih zahvatio je, bez iznimke, sve slojeve muslimanskog društva i zatrovao život u tolikoj mjeri da svaka savijest strahuje za buducnost muslimana u ovim krajevima.
Suvremena stvarnost je razotkrila golotinju naših duša i pokazala da je citav naš moral konvencionalan i glupa hipokrizija (rijaluk), a mnoga naša zanošenja vjerskim osjecajima puka naklapanja.

Kod nas ima sva sila muhadžira, ali zato nikako pravih ensarija, i najviše licemjera (munafika), koji se prividno klanjaju Bogu, ali djelima i postupcima dokazuju da vjeruju u zlatno tele. Muslimani se varaju ako smatraju da ce njihovo povlacenje u sebe, orgije u obiteljskom i privatnom životu, medusobna podvaljivanja i optužbe, gramzivost za tudim imetkom i dobrima, strancarstvo i rascjepkanost, podilaženje neprijatelju i licemjerna sentimentalnost zajamciti opstanak. Velicina i opstanak života zavisi od velicine duša. A velicina duše ne može biti bez borbenog morala, požrtvovanosti, odricanja i žrtava. Da je ikome pobjeda sama došla, došla bi Božijim poslanicima. A život i rad svih vjerovjesnika nije ništa drugo nego sinteza žrtava, nadcovjecanskih duhovnih i tjelesnih napora, muceništva i krvi. A šta smo tek mi dužni uciniti da se održimo kao muslimani?
Kur’an na jednom mjestu kaže da se je mnogo Božijih poslanika, praceni vjernicima, borilo i žrtvovalo na putu vjere i samoodržanja i da u borbi nikada
nisu malaksali i pokleknuli pred neprijateljem, da se nisu predali, nego se do zadnje kapi krvi borili.
Zato je Hidžret misao i životni put svih poslanika i velikana povijesti, izvor pobjeda svih pokreta, revolucija. Muslimani treba da razmišljaju o svemu tome, ne radi Hidžreta, nego radi sebe!