odnos muslimana prema nemuslimanima

Mahir Abdullah: Poštovani gledaoci, esselamu alejkum! Veceras cemo govoriti o odnosima muslimana i nemuslimana u našem vremenu. Bez obzira na osnove na kojima gradimo odnose prema nemuslimanima, cinjenica je da je njihova prisutnost u našem životu danas veca nego što je ikada bila u historiji. Mi danas ne možemo da živimo sami, odvojeni od ostatka svijeta. Životne potrebe našeg vremena nas vežu za druge narode koji su vecinom nemuslimani. Posebna znacajka tih odnosa je u tome što se ummet nalazi u središtu dogadaja koji svojim aktuelnostima okupiraju cijeli svijet. O ovoj temi govorilo se mnogo i smatram da ce se još dosta govoriti, jer su dodirne tacke izmedu nas i drugih toliko utjecajne da zadiru u srž životnih pitanja, kako pojedinaca tako i cijelog ummeta.
U posljednje vrijeme aktueliziran je medureligijski dijalog kao pokušaj popravljanja odnosa medu razlicitim vjerama i kulturama. Da li je to ispravno riješenje i da li je dijalog neophodan, pitamo našeg gosta, dr. Jusufa el-Kardavija, kojem želimo dobrodošlicu u naš studio?!

Dr. Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Neka je zahvala Uzvišenom Allahu, i neka je salavat i selam na našeg Poslanika, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegov put do Sudnjega dana. Prije nego što odgovorim na postavljeno pitanje želio bih da našim gledaocima izrazim saucešce zbog velikog gubitka koji je pogodio ummet ovih dana. Na bolji svijet preselio je šejh Mahfuz Nahnah, Allah mu se smilovao i podario mu najbolju nagradu. Šejh Nahnah je bio poznat ne samo u Alžiru, nego i šire, u cijelom islamskom svijetu. Citav svoj život poklonio je radu na Allahovom putu i pozivanju u Njegovu vjeru. Svi koji su ga upoznali sa žaljenjem primaju vijest o njegovoj smrti. Allaha, dž.š., molim da mu podari najbolju nagradu, a da njegovoj porodici i njegovim sljedbenicima da sabura i snage da prevazidu veliki gubitak u svojim redovima. Amin!

Što se tice pitanja koje mi je postavljeno, slobodno mogu reci da je dijalog sa drugima, nažalost, neophodan. Kažem nažalost, možda to i nije baš za žaljenja, ali u svakom slucaju je neophodan. To i zbog toga što znacajan broj nemuslimana ima sliku o islamu kao o vjeri koja je zlo i koja zagovara prolijevanje krvi na Zemlji. Uzmimo za primjer jedno pitanje koje nam je postavljeno prije nekoliko emisija. Javio se jedan gledalac iz Maroka i postavio pitanje o ocekivanom Mehdiji. On je spomenuo hadis koji glasi: 'Poslan sam sa sabljom pred Smak svijeta sve dok ne bude samo Allah obožavan i dok ne prestane cinjenje širka, a nafaka mi je odredena u hladu kopalja!' Koristeci se ovim hadisom on je izrazio želju da ratuje protiv cijeloga svijeta! Nažalost, ponovo konstatujemo da se radi o velikoj grešci. Neki tekstovi se potpuno pogrešno razumiju ili se koriste neosnovani izvori. Hadis koji smo spomenuili ne može se koristiti kao šerijatski argumenat jer nije valjan. Tacno je da ima pojedinih ucenjaka koji su rekli za taj hadis da je ispravan, ali grupa hadiskih ucenjaka koja je radila na provjeri hadisa uvrstila je tu predaju u apokrifne. U lancu prenosilaca nalazi se Abdurrahman bin Sabit el-Benani koji je ocijenjen kao slab i od njega se hadisi ne prihvataju. Dakle, radi se o hadisu koji nije ispravan. Pored toga, njegov sadržaj se protivi Kur'anu. Allah, dž.š., na dva mjesta u Kur'anu kaže: 'On po Poslaniku Svome šalje uputu i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera!' Poslao ga je sa uputom, a ne sa sabljom. To su kur'anske rijeci i u njih nema nikave sumnje.Allah, dž.š., spominje da je Poslanika poslao kao milost svjetovima, a ne sa sabljom da bi ratovao protiv cijeloga dunjaluka! U naše vrijeme je zaista veliki broj onih koji procitaju nešto o vjeri pa to tumace na svoj nacin bez neophodnog predznanja. To dovodi do zbrke i potpuno pogrešnih predstava o islamu, pogotovo u slucaju nemuslimana. Zato je na nama obaveza da u dijalogu predstavimo pravu sliku islama cijelom svijetu!

Mahir Abdullah: Slucaj koji ste spomenuli nije usamljen. Smatram da je situacija u kojoj se ummet nalazi razlog da neki pribjegavaju takvom shvatanju. U vremenu kada se prolijeva krv muslimana, i kada okupatori zauzimaju muslimanske terirorije nema smisla pozivati na mirno rješenje problema, shodno ajetima koji strogo nareduju borbu. Kakav je vaš komentar u vezi s tim?

Dr. Kardavi: Allah, dž.š., kaže: 'Propisuje vam se borba a ona je vama mrska!' Tacno je da Allah, dž.š., propisuje borbu i da je dužnost muslimana da ustanu u zaštitu svojih života, svoje vjere i casti. Ako neprijatelj okupira našu zemlju, nasilno ude u našu kucu, kako cemo se postaviti prema njemu?! Hocemo li zahtijevati pregovore da se dogovorimo o podjeli naše teritorije?! Naravno da necemo, borit cemo se protiv onih koji nas napadnu, koji nas ubijaju, koji se bore protiv nas. U to nema sumnje. Samo, da li cemo tako postupati i u situacijama kada nismo napadnuti?! Da li cemo povesti rat protiv bilo koga na svijetu ko nije naše vjere, pa makar on bio i potpuno nedužan?! Dakle, borba nije sporna u okolnostima kada je to rješenje, ali ako nema potrebe za borbom necemo je ni forsirati. Jednostavno, moramo svemu dati pravo koje mu i pripada! Allah, dž.š., propisuje borbu, ali propisuje i mir, pa kaže: 'Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve cuje i sve zna!' Dakle, islam nudi rješenja za svaku situaciju a mi treba da primijenimo odgovarajuci recept. Kada je potrebna borba od nje necemo odustajati, ali kada se problemi rješavaju mirnim putem, mi ucestvujemo u tome i smatramo to ispravnim djelovanjem!

Mahir Abdullah: Da se pokušamo vratiti na suštinu teme o kojoj veceras razgovaramo. Doktore, koje je osnovno pravilo u islamu na kojem se grade odnosi prema nemuslimanima?

Dr. Kardavi: Osnov na kojem se gradi odnos muslimana prema nemuslimanima su dva ajeta u suri El-Mumtehineh. Ta sura objavljena je radi pojašnjavanja odnosa muslimana prema mušricima. Dva ajeta u toj suri osnova su na kojoj se grade spomenuti onosi u ta dva ajeta Allah, dž.š., kaže: «Allah vam ne zabranjuje da cinite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravicni, ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas i koji vas iz zavicaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi cine nepravdu.» Dakle, Allah, dž.š. nam ne zabranjuje da budemo pravedni prema onima koji nisu muslimani. Nažalost, neki ljudi misle da nismo obavezni biti pravedni prema nekome ko nije musliman. To je potpuno pogrešno. Allah nam ne zabranjuje da budemo pravedni prema svim ljudima, bez obzira koje su vjere ili nacije. Ja sam napisao knjigu pod naslovom «Nemuslimani u islamskoj državi». U njoj pojašnjavam njihova prava u islamskoj državi. Kakva prava oni uživaju pojašnjava i sam naslov, jer se u njemu ne kaže «nevjernici», nego nemuslimani. Allah, dž.š. u Kur'anu se ne obraca ljudima rijecima «O nevjernici». Ta fraza upotrijebljena je samo dva puta u Kur'anu i to u suri Kafirun koja je objavljena s ciljem rastavljanja istine od neistine, i na drugom mjestu u suri El-Kijameh gdje se Allah, dž.š., obraca nevjernicima da ih upozori da su na danu kada im spasa nema. Znaci, iako nisu muslimani, ne uzima se ništa od njihovog prava. Allah, dž.š., propisuje pravdu i dobrocinstvo i to prema svima, a ne samo prema vjernicima. Svakome se mora dati njegovo pravo! Dobrocinstvo je da odustaneš od dijela necega što je tvoje i pokloniš ga drugome. Takoder, pravda je da vladar uzme ono što njemu po zakonu i pripada. Dakle, svako mora dobiti pravo koje mu i pripada. To je pravda i dobrocinstvo koje je strogo naredeno.

Mahir Abdullah: Zbog cega se izgubilo iz našeg shvatanja to o cemu govorite?

Dr. Kardavi: Problem se nalazi u korištenju pojedinih kur'anskih ajet a zapostavljanju drugih! Jedne ajete uzimaju kao mjerodavne, a druge smatraju dokinutim, odnosno derogiranim drugim ajetima. To ide tako daleko da se stice utisak da su pojedini ajeti zabilježeni u Kur'anu samo radi spomena, bez ikakvog znacenja. U tom kontekstu posebno je izražajan tzv. «ajetus-sejfi», ajet koji nareduje borbu. Neki kaži da je taj ajet derogirao mnoge ajete koji govore o rješavanju konflikakta nenasilnim putem. Po nekima, taj ajet je dokinuo 140 ajeta, drugi tvrde da se taj broj penje i do 200! Znaci, ogroman broj ajeta je derogiran, a spomenuti su u Kur'anu samo uzgred! Naravno da je to daleko od ispravnog shvatanja! Kada upitamo koji je to ajet koji je dokinuo tolike ajete, nema jedinstvenog odgovora. Cak se razilaze i u vezi s ajetima na koji se toliko pozivaju!!! Ako im kažeš: «Allah u Kur'anu nareduje da se Njegovom putu poziva mudro!», kažu: «Taj ajet je derogiran ajetom o džihadu!» i ako spomeneš bilo koji ajet koji njima ne odgovara, uvijek isto odgovaraju, a ni njima nije jasno koji je to «ajetus-sejfi»! Dakle, to je osnovni razlog krivog shvatanja i prezentiranja šerijatskih propisa o ovim pitanjima.

Mahir Abdullah: Primjer koji ste spomenuli samo je jedan od mnogih koje je historija zabilježila. Možete li pojasniti koliki utjecaj imaju sredina i trenutna situacija u kojoj se neki ucenjak nalazi na razumijevanje odredenih šerijatskih propisa? Ummet prolazi kroz razlicite situacije, nekada je u stanju ofanzive, nekada je napadnut, nekada je podvrgnut velikim iskušenjima. Dakle, u kojoj mjeri okolnosti u kojoj se ummet nalazi utjecu na razumijevanje odredenih šerijatskih propisa?

Dr. Kardavi: Okolnosti i situacije u kojima se ummet nalazio ostavili su traga na ljude i na nacin njihovog razumijevanja. Medutim, pogrešno je kazati da su Kur'an, odnosno šerijatski propisi, podložni vremenu i okolnostima. Kur'an je došao s ciljem da mijenja sredinu u pozitivnom smislu, a ne da njega sredina mijenja. Kur'an je objavljen da džahilijetske obicaje, razmišljanja i druge negativnosti ispravi i uskladi sa šerijatskim nacelima. Dakle, vrijeme i okolnosti uticu na nacin razmišljanja i shvatanja ljudi, a ne na Kur'an, odnosno temelje islama koji su nepromjenjivi. Islamski propisi dijele se na osnovne koji su postojani i nisu podložni promjenama u vremenu i okolnostima, i na sporedne propise koji su podložni odredenim promjenama u datim situacijama. Allah, dž.š., postavio je takav sistem. Pojedini kur'anski ajeti potpuno su jasni i nema potrebe za dodatnim pojašnjavanjem njihovih sadržaja. Medutim, ostali ajeti nisu dovoljno jasni i podložni su idžtihadu, odnosno tumacenju shodno situaciji i vremenu u kojem živimo. Ako pogledamo pravila idžtihada, vidjet cemo da su predmet idžtihada propisi koji se mogu na više nacina formulisati. Medutim, kada su u pitanju vjerske osnove, tu nema idžtihada. U tome su složni svi islamski ucenjaci od ashaba pa do naših dana i tu nema mjesta za alegorijska tumacenja.

Upravo te osnove cuvaju ummet od nestanka ili gubljenja a islamsku ideju cuvaju od iskrivljavanja. Svi drugi propisi koji nisu u ovoj grupi podložni su idžtihadu, naravno, pod uslovima koje islamsko pravo postavalja za njegovu ispravnost. Dakle, ne može bilo ko biti mudžtehid, mada je ta pojava prilicno prisutna u našem vremenu. Postoje muslimani koji žele da se sami upuste u idžtihad o bilo kojem pitanju. Ima i laika koji nisu u stanju da jedan ajet procitaju kako treba, niti da ga pravilno razumiju a spremni su raspravljati o odredenim šerijatskim propisima i o njima zauzimati licni stav! Nije svacije da se bavi tim pitanjima! Dakle, naša vjera sastoji se od temelja koji nisu podložni promjenama i sporednih pitanja, tj. onog što se mijenja shodno vremenu i okolnostima u kojim se nalazimo. Zato kažemo, kao što su mnogi prije nas rekli, da je fetva koju neki alim izrekne pod utjecajem vremena i okolnosti u kojima je izrecena. Promjenom okolnosti ona se mijenja, prilagodava novonastaloj situaciji. Muhammed, s.a.v.s., u hadisu je najavio da ce Allah, dž.š., slati na pocetku svakog stoljeca covjeka koji ce obnoviti vjeru. Dakle, mnoge stvari u vjeri treba pojasniti na nacin koji odgovara okolnostima u kojim se nalazimo. Pogledajmo nova izdanja Kur'ana! Stalno se štampaju i uvijek je u njima nešto novo, nešto drugacije, ali tekst ostaje isti. Takav je primjer islama u vremenu. Suština je nepromjenjiva, a vanjska forma se mijenja i prilagodava vremenu u kojem živimo.

Mahir Abdullah: Ajeti koje ste maloprije spomenuli kao osnovu na kojoj gradimo naš odnos prema nevjernicima uvode nas u temu ljubavi i mržnje u ime Allaha, dž.š. Nema sumnje da je to bitno. Medutim, smatram da se tome poklanja previše pažnje. Ponekad se razumije da su ti propisi važniji od vjerovanja. Kakvo mjesto u šerijatu pripada tim propisima?

Dr. Kardavi: Imama Ahmeda bin Hanbela upitali su o tome pa je on zanijekao postojanje propisa u formi u kojoj ga mnogi razumiju. Ljubav i naklonost s kojom je došao Kur'an je ljubav prema vjernicima i suprotno od te ljubavi ne stoji mržnja! Dakle, to dvoje nije u uskoj vezi, da moraš voljeti ili mrziti. Allah, dž.š., kaže: «Vaši zaštitinici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju. Onaj koji za zaštitinika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana ce svakako pobijediti.» Kur'an je izuzetno strog u vezi s pitanjem uzimanja zaštitnika i ljubavi prema onom ko je neprijatelj vjernicima, pa kaže: «O vjernici, ne prijateljujte sa nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hocete da pružite Allahu ocigledan dokaz protiv sebe?» Dakle, zabranjeno je prijateljevati i uzimati kao zaštitinike nevjernike pored vjernika, odnosno prijateljevati sa neprijateljem ummeta na racun ummeta. Dakle, onaj ko je neprijatelj muslimanima s njim nema nikakvih veza niti prijateljevanja jer je on neprijatelj i ne smijemo mu davati priliku da djeluje protiv nas zbog blagonaklonog odnosa prema njemu. S druge strane, ako oni nisu naši neprijatelji, ne napadaju nas i ne rade nam zlo, nema smetnje da budemo dobri i prijateljski raspoloženi prema njima. Drugi od dva ajeta koje smo spomenuli kao osnovu u vezi s ovim pitanjima to pojašnjava.

Potvrdu za tu tvrdnju nalazimo i u primjeru ženidbe muslimana nemuslimankom. Muslimanu je dozvoljeno oženiti kršcanku ili židovku. Nezamisliv je brak bez naklonosti, ljubavi i insanskog odnosa medu supružnicima. Iako se radi o osobi koja ne vjeruje u Poslanika, dakle nevjernici, nama nije naredeno da je mrzimo. S njom možemo stupiti u bracnu vezu i blagonaklono se odnositi prema njoj. Znaci, mi moramo praviti razliku izmedu nevjernika. Nisu svi nevjernici isti. Postoje oni koji se lijepo odnose prema nama i od njih nam ne prijeti nikakva opasnost, ali postoje i oni koji su nam otvoreni neprijatelji. Od njih nam prijeti opasnost i prema njima se ne smijemo balgonaklono odnositi. U jednom hadisu bilježi se da je Esma kci Ebu Bekra došla Poslaniku, s.a.v.s., i obavijestila ga da joj ponekad dode majka koja je mušrikinja, ali se prema njoj odnosi lijepo, pa je pitala Poslanika kako da se ona odnosi prema majci. Poslanik, s.a.v.s., joj odgovara: «Odnosi se prema majci s dobrocinstvom!». Islamski ucenjaci kažu da je taj slucaj bio povod objavljivanju ajeta koji smo citirali, a pojašnjava nam da se treba lijepo odnositi prema onima koji nam nepravdu ne cine. Dakle, oni koji se neprijateljski odnose prema nama mi cemo prema njima biti oprezni i necemo ih uzimati za prijatelje, a lijepo cemo postupati prema onima koji se prijateljski odnose prema nama.

Mahir Abdullah: Stiglo nam je pitanje jednog gledaoca koji kaže da nije ispravno nevjernike nazivati drugacije nego onako kako ih Kur'an naziva. Iz ajeta koji govore o njima razumije se da se radi o nevjernicima (kafirima) te ih tako treba i oslovljavati. Takoder, smatra da je upotreba izraza «nemuslimani» odredeni vid popuštanja pred njima. Kako komentarišete tu primjedbu?

Dr. Kardavi: Allah, dž.š., u Kur'anu nareduje da raspravljamo s njima na lijep nacin. Sada ja pitam da li je pristojnije prici covjeku i osloviti ga nevjernikom ili nemuslimanom. On ce se složiti da je nemusliman, ali ce se uvrijediti ako ga oslovimo kao nevjernika. Svaki korak bliže njegovom srcu veca je šansa da se pridobije u vjeru. Zato je neophodno, prilikom pozivanja ljudi u vjeru, koristi izraze koji ih nece udaljavati od nas i koji ih nece vrijedati. Takvim djelovanjem naše šanse za uspjeh daleko su vece.

Mahir Abdullah: Sljedece pitanje odnosi se na borbu. Naš gledalac kaže da je Muhammed, s.a.v.s., medinski period objave poceo borbom protiv neprijatelja u svom okruženju radi postizanja stabilne klime za razvoj islamske države. Na taj nacin džihad je postao izuzetno bitna institucija u islamu. Možete li reci Vaš komentar u vezi s tim?

Dr. Kardavi: Ne, to nije ispravno! Muhammed, s.a.v.s., nije poceo svoje djelovanje napadima na neprijatelje. Neprijatelji su oni koji su Poslanika i vjernike napadali, a ne obratno! Muhammed, s.a.v.s., je trinaest godina sa ashabima preživljavao izuzetno jake torture, napade, zlostavljanje, tako da su ashabi tražili dozvolu od Poslanika da se brane od napada. On im to nije dozvoljavao sve dok Allah, dž.š., nije objavio dozvolu za borbu. Prva bitka koju su muslimani vodili bila je na Bedru. To je brdo u blizini Medine na kojem su muslimani pružili otpor neprijatelju koji je došao iz Meke s ciljem uništenja muslimana. Imovina muhadžira su protjerani iz svojih domova oduzeta je i razdijeljena mušricima. Kao odgovor na takav postupak muslimani su krenuli da presretnu jednu kurejševicku karavanu, da bi makar nešto naplatili od Kurejševica. Oni na to odgovaraju ratom. Sve sljedece bitke koje su muslimani vodili bile su odbrana od napada mušrika na njihovu teritoriju. Tako je bilo i u slucaju ratova protiv Rimljana. Rimljani su okupili izmedi sto i sto pedeset hiljada boraca na granici islamske države s ciljem napada. To je razlog znacajne bitke na Mu'ti. Onaj ko je procitao bilo koje djelo iz sire Poslanika jasno mu je da on nije prvi napadao nego je predvodio odbranu od napada neprijatelja.

Mahir Abdullah: Nekoliko gledalaca postavilo je pitanje u kojem traže pojašnjenje našeg stava prema Americi. Svima nam je jasno da Amerika pomaže Izrael u brobi protiv muslimna i protjerivanju Palestinaca. Kakav stav treba zauzeti prema njima?

Dr. Kardavi: Kao što smo spomenuli, islam objavljuje rat onome ko ratuje protiv muslimana. Napadamo onoga ko nas napada. Oni koji žele mir s nama mi im pružimo dogovor i primirje. Dakle, ne pozivamo na odustajanje od džihada niti zaborav propisa u vezi njega, ali ne pozivamo u rat protiv cijeloga svijet! Svakom dajemo pravo koje mu pripada. Konflikte koje možemo riješiti mirnim putem ne rješavamo nasiljem. Nakon što su se mušrici povukli iz Bitke na hendeku Allah, dž.š., objavljuje ajet u kojem kaže da je sacuvao muslimane ratovanja. Kao pocast vjernicima sacuvao ih je borbe. Kada je potpisan ugovor na Hudejbiji objavljena je sura
El-Feth. Omer, r.a., upitao je Poslanika da li je to zaista pobjeda?! Nije mogao da shvati da postoji pobjeda bez borbe. Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je da je to uistinu pobjeda. Dakle, islam prihvata mir ako je pravedan i ako se njime postiže ispravan cilj. Medutim, ako je mir nepravedan, onda to nije mir, nego je to pomaganje zalima u cinjenju zla..