nesvrstanost zbunjenih

Sve muslimanske manjine u nemuslimanskim zemljama, u koje se, htijeli mi to ili ne, sve cešce ubrajamo i ciju sudbinu dijelimo, zatecene su u veoma nezavidnoj situaciji

Piše:Tarik Lazovic
Svi nosimo, makar malo, kao pelin - gorkog okusa išcekivanja i bolne zbunjenosti otkako smo se suocili sa spektakularnim rušenjem tornjeva Svjetskog trgovinskog centra. To je reakcija podsvijesti koja nam govori, ma koliko to glupo i nemoguce zvucalo, da ce se “armagedonski” scenarij trilera koji, ne dišuci, preko CNN-a, prati cijelo “selo” (globalno), mimo i Busha, i Amerike i Afganistana i Bin-Ladina, vjerojatno okoncati i protutnjati baš preko naših leda.

Za glavne aktere u “selu”, što mi odavno nismo bili, nije tako. Od samog pocetka je za Amerikance sve bilo kristalno jasno. Bez dvoumljenja šta im je ciniti. Zaprepašteni, iznenadeni, uplašeni, ogorceni, gnjevni, možda i jesu bili, ali zbunjeni - ni trenutka. Cak je i sam predsjednik Bush, do neki dan gotovo ismijavan, održavajuci se na staklenim nogama, preko noci postao odlucni i samouvjereni voda nacije. Cijena od nekoliko hiljada ljudskih žrtava, milijardi dolara ekonomske štete zbog “svetih” nacinalnih interesa nikad nije bila prevelika. Malo ko sumnja da su, kako bi zadržali ovakve pozicije, nespremni uciniti sve, a pogotovo napasti Afganistan.

NI za našu afganistansku bracu nije bilo, niti ima, dvoumljenja i zbunjenosti. Gladi, hladnoce i nestrpljanja - ima, ali ne i zbunjenosti i dezorijentiranosti. Oni vec dugo pred sobom imaju samo jedan cilj, jedan izbor i jednu mogucnost. Odbraniti se. Od Britanaca, Rusa, komunista, to su radili veoma uspješno, pa zašto ne i u slucaju americkog napada.

Pravilo je da onaj koji zna šta hoce i može, kad-tad ostvariti svoj cilj. Tome je, bez sumnje, i lakše, jer nema tegobnog osjecaja zbunjenosti i nemoci, koji je gotovo paralizirao sve muslimane od Bosfora, pa prema Zapadu. Sve muslimanske manjine u nemuslimanskim zemljama, u koje se, htijeli mi to ili ne, sve cešce ubrajamo i ciju sudbinu dijelimo, zatecene su u veoma nezavidnoj situaciji.

Gotovo je nevjerojatno kako smo vec nekoliko dana nakon famoznog “utorka” potpuno ostali “bez slike i tona”, nakon cega se samo sporadicno cuo poneki glas bezbojne “osude i zaprepaštenja”. Ni rijeci o tome šta je nama ciniti nakon svega. Gdje smo mi u svemu tome? U situaciji u kojoj se citav svijet prestrojava i svrstava bilo deklarativno, verbalno, politicki ili vojno, mi smo totalno zbunjeni i dezorijentirani. Ishavješteni. Ta, nisu džaba bjelosvjetski lideri govorli da nakon ovoga “ništa više nece biti isto”. Nikome i ništa. Možda mislimo da ce sve to nas nekim cudom zaobici?

Neobjašnjivo je da, nakon ovoga, može proci proci ijedno mahalsko sijelo iliti seosko prijelo a da se barem jednom ne spomenu posljednja zbivanja. Kod nas može proci i uvaženi, gotovo dvanaestosatni skup održan neposredno nakon “kataklizme” Manhatnna, a da se to diskutanati tek dva puta spomenu, i to ovlaš. U vrijeme kad je cijeli svijet strahovao od odmazde i tražio svoje mjesto, neko pod “antiraketnim štitom”, a neko pod “obicnim” suncem, mi smo bili prezauzeti razglabanjem o stotinama puta prežvakanim temama. Htjeli mi to ili ne, negdje i neko ce nas svrstati i smjestiti. A ako to ne uradimo mi, uradit ce drugi. Na ciju štetu, sami procijenite.

U ovom trenutku, mislim da nam je svima, manje-više, jasno samo šta ne smijemo. Šta možemo i šta trebamo, cini se, nije nikome. Znamo da ni po koju cijenu ne možemo ignorirati bratsku vezu sa afganistanskim narodom, ali smo, istovremeno, svjesni realnosti i nikako ne možemo zanemariti dijametralno razlicito okruženje i situaciju u kojoj živimo. Naši postupci ne mogu biti istovjetni. Jasno nam je da ne smijemo ni na koji nacin opravdavati bilo koju vrstu nasilja ili terorizma, ali ne možemo ni ignorirati cinjenicu da je ta ista Amerika, indirektno ili direktno, odgovorna za mnogo veca i gora zvjerstva od onoga šta je doživjela 11. septembra.

Ne možemo i ne smijemo mnogo toga. A šta možemo, da ne govorim o tome šta trebamo? Mi smo, naravno, kao i svako zbunjenen i izgubljen, izabrali najgore rješenje (ako se to može nazvati rješenjem): cekati, ne ciniti ništa, šutjeti i gledati CNN. I, da ne zaboravim, onako u sebi, i potiho - navijati. A drugima ostaviti, onima koji nisu zbunjeni i znaju šta hoce, da odlucuju o našoj sudbini. Potpuno nedorasli vremenu u kojem živimo.

Šteta, a tako smo bili snažni - na rijecima.